Potok42

četvrtak, 26.07.2018.

pjesma moje uljanice

svoj sam posjed i ograda,
ja sam vlastita imovina i
vlasnik prilaza za kupce.
svoja dobra zaštitio sam stupovima
od angsta, nesvršenog naukovanja,
stečene potrebe za samoćom,
poučnog umora i baštine suhih susreta.
poletne, sa svrhom radoznale,
internetske leptirice lete prema
jedinom što se jasno vidi na imanju –
drhtavom, lelujavom plamenu poezije
dok gori na gustom ulju umora i predaje,
tuposti i okovane poduzetnosti.
podsjećaju one na vječnu cherie lunghi;
kao i ona odolijevaju pustošenju vremena,
lete s krilima pretpostavki koje nikad
ne sklapaju uz tijelo pritajenih nadanja. leptirice.
treperi žižak poezije pred svetom slikom života.

četvrtak, 19.07.2018.

tri sretne slike u srpnju

I

probuditi se još dok je svjetlo nepotpuno, škrto
i napustiti postelju jedva čujno. slušati tihost,
i prekidati ju hrskanjem prepečenog kruha.
ući kroz monitor kao alisa u globalnu mrežu čudesa,
i podići za sve koji hoće putovati s bijelim zecom,
svoje kulise privida, stvarnije od mjesta za počivanje.

II

biciklirati po ulicama, biti između pješaka i vozila;
suprotstaviti se zraku, asfaltu, izazovima nevolja,
uživati u vjetru, podlozi, smetnjama u napredovanju,
imati sreću ne sresti nikoga, ne zaustavljati se,
ne raspršiti razgovorom pepeo, posmrtne ostatke
nekadašnje štedre međusobne povezanosti.

III

pozdraviti se u krevetu s minulim danom: kajati se,
davati samom sebi patetična obećanja, ne zaboravljati,
ne opraštati, gomilati nedorečenosti u spremištima uvrtanja,
mučiti um podudarnostima, susprezati uzdisaje nemira,
utonuti u svjetove djetinje pravde nepogrešivih junaka –
oca Browna, Barnabyja, Poirota, Stana Butlera, braće Trotter…

četvrtak, 12.07.2018.

prikazuju se prizori iz zatvoreničkog života

dani su pozornica - oblast
vrtnje zamršene spirale nutrine,
s predstavama o znakovima psudodemencije,
s iskazima nestajanja i slabljenja
potrebe da se živi u žurbi, bez jurnjave.
nikog se ne poziva, nikog se ne zadržava,
nitko ne poziva, nitko ne zadržava –
traje opuštajuća neprisutnost
sebičnih, ravnodušnih tehničkih crtača
područja natjecanja, dodira i granica.
izdaleka, zavidljivi i dvolični,
njegovo ugašeno lice poistovjećuju
sa sibaritskim blaženim naslađivanjem.
vide podatnu lubenicu ispunjenu votkom,
sretnog ježa koji se klati šumom
s natrulom jabukom nabijenom na bodlje.
daju se predstave vođene uznemirujućim oprekama,
lomljivim nagađanjima, crnim prozivkama;
a pogledu se otkriva proscenij obložen vlažnom,
napuhnutom žbukom dojmova, jer pukla je cijev
za odvod razočarenja, iluzija i mračnih slutnji.
prikazuju se prizori iz zatvoreničkog života

petak, 06.07.2018.

svijet bez smijeha

u naselju kraljice jelene,
u jednoj od tri istovjetne stambene kocke,
onoj najisturenijoj, bez lifta i svjetlarnika,
u dvosobnom stanu ispod betonske deke,
u njegovoj sobi, čitali smo davno
odlomke iz gogoljevog revizora.
prvo u stankama vježbanja
trigonometrije i učenja biologije i kemije,
a kasnije sam dolazio samo kako bi se
smijali grčevito, nezaustavljivo, do suza
razotkrivajućem pismu hljestakova prijatelju trjapičkinu,
kojeg su presreli i naizmjenično čitali
zaprepašteni likovi iz malog kotarskog gradića,
jer bili su povjerovali da je general-gubernator.
čitali smo na smjenu, iz jedne knjige,
i smijali se luđački pismu i svom smijehu.
iako je moj prijatelj godinama mrtav,
kada prolazim pored kocke pune uspomena,
ja još uvijek čujem njegovo grcanje
od nezadrživog smijeha dok naglas čita:
sjećaš li se kako smo nas dvojica
bijedno životarili, mukte ručali,
i kako me jedanput slastičar šćepao za vrat
zbog kolača što sam ih pojeo
na račun engleskog kralja?
a njegov sin objavljuje sf i horor priče,
i možda će jednu napisati o svijetu
koji je ostao u mraku, svijetu bez smijeha.