Potok42

srijeda, 16.05.2018.

udaljen sam milijun milja od zelenog manalishija


na koncu i sam sam kao rory gallagher
udaljen milijun milja daleko.
zato, jer je zeleni manalishi zaobilazio
moj kineski zid koji je trebao poslužiti
za odvraćanje njegovih barbarskih upada.
bio sam dužan prema sebi odmaknuti se
milijun milja daleko kako bih spriječio
umješnog kradljivca duša da me pokuša
natjerati kao petera greena da učinim
stvari koje ne želim učiniti, i slušam
prežvakane, nakazne priče. udaljenost je
spasonosna, onemogućava izdaju,
udaljenost približava mene meni, udaljenost
mi daje ovlasti da bez kolebanja jedrim
po vjetrovitom zaljevu svrhe odanosti sebi.




16.05.2018. u 19:27 • 15 KomentaraPrint#

subota, 12.05.2018.

imenice i glagoli


njihove riječi još uvijek su sigurno ljepilo
za krhotine amforasto-vretenaste prošlosti
u kojoj, po nemirnom moru opstojanja,
brodom na jedra u koja pušu dobra očekivanja,
prevozi rasutog sebe od luke do luke spasa.
uvijek su to bile imenice i glagoli. njih dvoje
kao da nisu znali za pridjeve. Ustvari, otac je
koristio dva- perfektan i gadan, kao i majka-
nevaljao i dobar. a on je bio čovjek epiteta
uvijek nezadovoljan bezbojnim imenicama
i neodređenim svojstvima glagola. za njega
riječi su ikarovska krila, a za njih korisni utezi.
njihovi škrti glagoli i imenice nasuprot mlazanju
riječi pridjevanja svijeta u sebi i sebe u svijetu,
uvrstila ih je u bića koja žive u stalnoj zimi,
ispod zemlje, uz korijenje uspavanih trava i cvijeća,
uvijek spremnih oživjeti kad bi to htjeli, ali nisu.
a on je leptirski letio sve dok mrtvi teret tjeskobe
nije postao teži od napuhanih riječi kojima se
lažno krasi pulsirajuća tupost svakog dana.
sada živi uz korijenje uspavanih trava i cvijeća.



12.05.2018. u 18:54 • 8 KomentaraPrint#

četvrtak, 03.05.2018.

nestalo je doba požrtvovnog samorasipanja


Kad srce radi bim-bam, bam-bam-bam
Sve drugo je manje važno

KUD Idijoti

nitko od njih više ne pamti otkada su
njihovi susreti, od žamorne razmetljivosti
u kojoj se razaznavala brižnost jednih za druge
i riječi koje hrane, postali naizmjenične
večere s kartanjem, obilni objedi s jelima
za pohvalne riječi, i igračka izdržljivost.
njihovim izoštrenim čulima i mladim srcima
godio je mirisni začin duboke radoznalosti,
i oni su, ne mareći za posljedice, nesvjesni
vlastite osjetljivosti, halapljivo gutali snove,
obećanja, dijeleći ih međusobno, nesebično.
silnu bezazlenost i smiješnu nepromišljenost
zamijenilo je oklijevanje i gomilanje zabuna
sa zagonetnim i opravdanim razlozima.
njemu je osamljenost postala potreba i držanje,
a njegovi najbliži, portal i pjesme, duboko ukopana
linija obrane od prodora energije nesklonosti.
tjeskoba mu poremetila ritam srca, a ozbiljnost
mahnito ubrzala otkucaje. a oni ni ne pitaju,
samo gledaju u zamagljena ogledala prošlosti.
nestalo je doba požrtvovnog samorasipanja;
možda se ravnodušno uz večeru nadaju da će
promatrati slijed njegovog propadanja, a ne svog.


03.05.2018. u 18:19 • 9 KomentaraPrint#

petak, 27.04.2018.

Još jedna izgubljena noć


I ove noći dok letim visoko iznad grada
Svjestan sam da budan sam u svom snu.
Utočište ti je mnoštvo, ispred je barikada.
Sletjet ću tiho i osvojiti na juriš neiskusnu.

Na javi ja uzalud slijedim tragove tvoje,
Otiske, mirise, potvrde da čekaš spremna.
Skrivena si u svemu što postoji za dvoje,
A ja sam pas koji traži, zvijer pomamna.

Želim nadzirati moje i tvoje snove,
Buditi se kad hoću, ne sanjati nove.

Još jedna izgubljena noć nejasnih priviđenja,
U potrazi za tobom koja ne zna da tražim te.
Ti možda isto letiš budna i imaš snoviđenja.
Zabuna spaja, potreba razdvaja, naći ću te.

Želim nadzirati moje i tvoje snove,
Buditi se kad hoću, ne sanjati nove.


27.04.2018. u 17:09 • 9 KomentaraPrint#

četvrtak, 19.04.2018.

bilješka o jednom filmu prikazanom u kinu na otvorenom


život je kino na otvorenom, drivein. ispod neba
sjedimo u vlastitim kolima, svi na istom platou;
na velikom, istom platnu za projekcije
istovremeno gledamo različite filmove.
ovo je bilješka o tome koju je kino predstavu
gledala jedna od nas.

više puta si spomenuo našeg školskog,
a ja nikome nikad nisam objasnila
da je on moja prva ljubav koja je trajala
od 2. razreda, pa kroz cijelu osnovnu,
i za vrijeme cijele gimnazije,
ali tada s prekidima i drukčije.
već u drugom razredu je počelo.
volio me i ja njega.
poklonio mi je tada jednu malu kutijicu,
željeznu, sitnu, a otvarala se kao knjiga.
u njoj sam imala jednu njegovu malu sliku.
kutijicu imam još uvijek – tu je u ormaru u blagovaoni.
on me prvi poljubio, na mostu preko potoka,
prije moje kuće. i sad imam osjećaj
tog prekrasnog, iznenađujućeg poljupca.
on je prema meni uvijek bio pažljiv i nježan,
a znala sam u magli da nije dobar,
ali nije mi smetalo, meni je bio.
rekao mi je da ćemo se oženiti, rekao je i svojima,
a i ja sam rekla doma. mama me kuhinjskom krpom
istjerala iz kuhinje kad sam joj to kazala.
rekao je i da će njegovi biti protiv, jer je druge vjere.
tada nisam shvaćala o čemu govori,
jer za to me nije nikada bilo briga.
u gimnaziji je bilo drukčije, s manje svjetla,
mada je nježni dašak ljubavi
iz osnovne škole ostao zauvijek.
zadnji put sam ga nakon toga vidjela
na bazenima. bila sam sa svojom djecom.
a prije toga jednom, kad sam –
mislim na drugoj godini faksa – bila kod kuće,
vidjeli smo se negdje na plesu.
pratio me doma. istrčao je za mnom bez jakne….
i tako smo išli. tada me pitao, a ja odbila.
za mene je bilo gotovo.
njegova kćer išla je u školu sa sestrinom kćeri.
e da, poslije staža radila sam jedno vrijeme u J.
a on je, zamisli, tamo jedno vrijeme radio kao prometnik.
došao mi je u ambulantu, trebao je nešto.
bilo je lijepo i ugodno.
prema meni je imao respekt i neko poštovanje.
kasnije sam čula da se udebljao,
zapravo nemam pojma, jer nikad više
nisam ga vidjela niti išta znam o njemu.




19.04.2018. u 15:54 • 10 KomentaraPrint#

četvrtak, 12.04.2018.

još uvijek ne znam kako nazvati ovu pjesmu


vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje,
duše nam se razdvajaju, bivaju odlazeće;
život nam nepokretnost dosuđuje,
prijateljstva stala, više neće –
kao lice montgomery clifta nakon nesreće.

to nije privremena tragedija dana,
on će se ponovo roditi u punom blještavilu;
mi odlazimo do noćnog bezdana,
sumračni, odsutni, k ništavilu,
prema džoni štulićevom opominjućem crnilu.

okružuje me neprozirna tmina,
ne plašim se uspomena, samoće, spoticanja,
idem k samom sebi, put je strmina;
izvući ću pjesme iz poricanja
kao raymond carver iz jecanja i odricanja.



12.04.2018. u 17:39 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 05.04.2018.

lisica dubravka ugrešić ili kamo su nestali konci


lukavica, lažljivica, lakomica...
lisica dubravka ugrešić
prisjeća se kako su se
u ranim pubertetskim danima
ona i njene znanice zadirkivale
tražeći i nalazeći končiće na odjeći.
govorile su, ovisno o njihovoj boji:
neki plavi ili crni misli na tebe.
upitala se gdje se izgubila uzbudljiva
magija bijelih i crnih končića, jer kasnije
nije srela baš nikoga na čijoj bi odjeći
ugledala kakav končić.
kamo je nestala? kamo su nestali konci?
varalica, licemjerka, laskavica...
lisica s devet repova dubravka ugrešić,
osuđena na život izvan svoje vrste,
proglasila je konce dušom i dahom
zbližavanja nas i nepoznatih tijela,
uvjerena je da su konci postali nevidljivi.
a, ustvari, draga lisice, žonglerko priča,
nasuprot nadi i pripovijedanju istina je
da nestali su ljudi koji su ih raznosili.




05.04.2018. u 16:53 • 12 KomentaraPrint#

petak, 30.03.2018.

zebre u sumrak


moj duh ni u sutonu nema mira
dok odjekuje topot zebri
obučenih u dvobojne kapute
s bijelim prugama razuma i crnim srca,
na suhim travnjacima punih
pritajenih lavova i hijena.

zalazi sunce, razlike će ukloniti noć,
i bijelo i crno postat će nevidljivo.
zbog čega uočavati boje zebri,
zašto ne prihvatiti sumrak koji ih briše?
čemu uznemirenost tamom u koju ću ući
kada svjetlo u meni gorjet će do kraja?



30.03.2018. u 17:10 • 13 KomentaraPrint#

petak, 23.03.2018.

smreka i snijeg


mokar snijeg napadao na smreku;
sama mu se ispriječila do pada na tlo.
navalio joj se na grane,
otežao im stanje, savija, prijeti lomljenjem.
ona čeka oslobođenje,
dolazak sunca i topline,
nada se vjetru,
žudi za dolaskom ptica i lovaca.
ona čeka izbavljenje, rasterećenje.
njena zahvalnost - miris smole
koju luči kao potvrdu žive sebe.
strahuje od konačnih rješenja,
od snijega spasenja- pila i sjekira.
a snijegu svejedno.


23.03.2018. u 15:45 • 8 KomentaraPrint#

četvrtak, 15.03.2018.

Portal

Koliko prolaznika, a upitaše samo trojica
zašto nema svjetla u njegovoj srednjoj sobi.
Dok ulica sjaji, mrak u prozoru je izdajica;
iznevjerava njega, i njih čak, nalik je rugobi.

Je li to htio ili je u mraku protiv svoje volje,
baš ih briga za brigu, a briga nikako da mine.
Neka ne zastaju, neka ih nema blizu - to je bolje;
ipak, ravnodušnost je tužna i ružnija od tmine.




15.03.2018. u 17:29 • 8 KomentaraPrint#

petak, 09.03.2018.

strpljenje za kaos u sebi


ne sjećam se vijesti o smrti klausa kinskog
i inače nije mi puno toga ostalo u sjećanju s kraja 1991.,
iz užarenog vremena koje je izobličilo moje obrise,
rastopilo čvrstinu mog prkošljivog duha.
za vrijeme turneja po njemačkoj pedesetih
glumac je dvaput pokušao samoubojstvo.
nisam više imao strpljenja za kaos u sebi,
objasnio je pobjedu obmana i rascjep sa stvarnošću.
ponekad ga se sjetim dok postrojavam riječi,
nakon što ih pronalazim po rasprostiranjima
zamršenih mreža nutrine na granici s ništavilom;
sjetim ga se dok obuzdavam žedni kaos dajući mu
da se napije hladne vode uvjerenja, zamisli, težnji;
sjetim ga se ustrajno podnoseći prijeteću prisutnost
dubine pada u nepokretnost, nesimetričnost, suvišnost.
biti strpljiv za kaos u sebi znači tragati, pisati, podnositi…


09.03.2018. u 17:54 • 8 KomentaraPrint#

subota, 03.03.2018.

sjećanja, zgarište


život je požar na kojem se griješ,
svjetlo koje neobuzdano
bukti i upućuje,
a sjećanja su kao sačuvani
keramički umivaonik
u izgorjeloj kući,
bez sjaja i još topao.

spremaš se na počinak
u mrak i hladnoću sobe,
i prije nego što struja
poteče do žarulje,
učini ti se da te obuzimaju
tama i studen dospjeli
iz djetinjstva, iz vremena
zimskih ferija u Bickom Selu,
iz mjesta tvoje majke;
žurio si s rođakom
pod perinu nakon
mačevanja sabljom
njegovog pokojnog djeda,
austrougarskog oficira.
oznojen, iz tople sobe
u kojoj ste se nadmetali,
dospijevao si u strah,
neizvjesnost i drhtavicu
dok te ne bi savladao san.

ta sablja i korice
još uvijek čuvaju brazgotine
tvojih davnih dječačkih borbi,
nastalih onih večeri
kada si gorio i svijetlio
ne znajući da stvaraš zgarište.



03.03.2018. u 18:25 • 12 KomentaraPrint#

petak, 23.02.2018.

međučin


kada se naposljetku sve završi
još će ti samo prazne i nepouzdane
daljine ostati na raspolaganju.
opraštat ćeš se na putnom čvorištu
prije putovanja bez odredišta
(sva mjesta tvog opstojanja su postaje);
rastanci prije odlaska, ili polaska,
(svi razgovori su razdvajanje,
svaki dan je vrijeme za odlaženje)
međučin je u stalnosti drame, postavljen
između povijesti stanovanja u zgradi
koju si u pokretnoj ulici sam izgradio,
i zamarajućeg kloparanja kotača vlaka.
na peronu prometnik će konačno zazviždati,
a oni koji će te ispraćati mahat će javno,
okrenuti se i vratiti u vlastite zgrade
kao što si to i sam često puta učinio.
i njih čeka slična dorečenost nakon što stignu
do posljednjeg pregiba vremena
koje im je dodijeljeno u strateškoj igrici
nesavladivo bolnog puta u nepovrat.
trpjet ćeš gledajući pospano kroz prozor kupea,
s nepotvrđenom vjerom u novo buđenje.


23.02.2018. u 17:04 • 4 KomentaraPrint#

srijeda, 14.02.2018.

silazak


silazak s vrha planine - padovi i kotrljanja
prema kraju puta, do cilja bez cilja - bio bi bufonada
da nije samosažaljenja, kajanja, sjećanja i straha.
spuštaju se osvajači i pronalaze slomljene mačeve,
ulubljene oklope, tupe vrhove strelica, natrula sedla.
bez poduzetnosti, smeteni, prijetvorni, dosadni
preziru odricanja, podsmjehuju se zanesenjacima.
preuzetnost im je rastaljena u usputnim topionicama
nekadašnje vlastite borbene, neuništive izuzetnosti.
nevidljivi mjernik iscrtao im je staze za spuštanje,
s neprekoračivim ogradama prema budućnosti.
a dolje, kad konačno siđu, snjegovi su se otopili,
oštri vjetrovi prestali navlačiti jakne na njih,
ali studen se u lomljivim kostima staraca zadržala;
dok čekaju oni drhte i na suncu. zar to nije komično?

14.02.2018. u 16:14 • 6 KomentaraPrint#

petak, 09.02.2018.

između


između djevojke "o" i ksantipe,
između sanjarenja o užitku i pronađene patnje,
između slobode i ugnjetavanja
između želja i zahtjeva i okolnosti i prisile,
u vremenu koje istječe bez pitanja i milosti,
prolazi defile: sonja andrejevna bers,
nataša rostova, mona, anais nin, justina, lady chatterley
i druga lica u istoj osobi. a on nije
reageova, sokrat, tolstoj, miller, durrell, lawrence,
on ne zna razliku i kraj.
između posvećenja i dužnosti – sreća je utvara,
zid bez slika, povijest budućnosti.

09.02.2018. u 18:50 • 7 KomentaraPrint#

petak, 02.02.2018.

Hodao sam po toplom danu u veljači



Sve manje mi se sviđa ovaj grad – ulice promet prolaznici.
Hodao sam po toplom danu u veljači,
drukčije vrste nego u pjesmama Gary Snaydera
u kojima se slavi divlji život i čovjek koji se uklapa u klimu,
biljni pokrov, među životinje i nije u istrebljivačkom ratu
sa Zemljom i organskim svijetom. Plovio sam
po moru samoispunjujućih proročanstava, tuge i trpljenja osame,
pored arhipelaga supermarketa, nasukavao se u plićinama
kupovine suvišnosti i susreta s onima koji se ne udubljuju.

U susretu koji nisam mogao izbjeći saznajem da je onemoćalom
tvrdoglavom ocu podvalio smještaj u domu. Za njegovo dobro,
jer ja sam voćar, moram imati oštre škare i tvrdo srce, kaže mi.
U drugom susretu ona me urotnički gurka i grleno se smije.
Ocvala, uvijek svoja i svačija, fraze pretvara u živi pijesak.
Moj mrtvi prijatelj, davno joj je ispunio žarku želju i tucao u guzu,
igrao se riječima hvaleći se da ju je upucao u njeno smeđe puce.
U trećem susretu prijatelj amputiranog milosrđa nadmeno je
ravnodušan. Ne diraju ga smrti poznatih, ne zanimaju ga drukčiji,
ne pokazuje naklonost za filtere naklonosti, ne želi znati za novo.
Umjesto odstranjene sućuti izrasle su mu mutantske povijuše
samozadovoljne sebičnosti za smaknuće mog samopoštovanja.

Sve manje mi se sviđa ovaj grad – ulice promet prolaznici.
Hodao sam po toplom danu u veljači…



02.02.2018. u 18:50 • 4 KomentaraPrint#

petak, 26.01.2018.

internetski versailles


Ruka koja je trebala obrisati naše suze, učinila je da one poteku još i više.
(Heloiza Abelardu)


roi soleil, piše u kronikama,
okupao se samo tri puta u životu;
voda je, smatrali su tada liječnici,
otvarala pore na koži kroz koje su
ulazile bolesti, a luj XIV želio je biti zdrav,
kao i tisuće dvorjana i plemića u palači versailles
u kojoj je kraljevsko božanstvo stolovalo;
imao je sobu iznad glavnog ulaza, ali ne i toalet,
kao ni jedna druga od njih nekoliko stotina.
olakšavali su u noćne sudove, lavore;
ne čekajući vrčine, nestrpljivo,
mokrili su i praznili crijeva
iza zavjesa, po zidovima, u hodnicima,
u ruke sluškinja i slugu.
smrad mokraće i izmeta bio je nepodnošljivo
prisutan; plemstvo je njuh zavaravalo
litrama mirisnih vodica kojima su natapali svoje perike.
luj se ceremonijalno prskao vodicom od narančinih latica.
povraćanja zgađenih doprinosila su
ukupnoj mirisnoj nesnosnosti.

okupljeni u virtualnom odjeku versaillesa
bez luja XIV i hijerarhije, ravnopravni
smo i tihi obrtnici, prelci, tkalci pletači
internetskih čvorova na mreži s raskošnim
servisima, poslužiteljima, korisnicima
i posvudašnjim toaletima. precizno se praznimo
u otvore predviđene za nečist. kupanje ne prestaje.
ipak jezovito smrdi kao u versaillesu
od mokraće selfie samohvalisanja,
a neugodan zadah omamljujućih usluga
i nadzora štipa oči i svijest, povraćamo
vlastiti prezir i podsmijeh; bolno žmirkamo
i pitamo se bez nade da će nam tražilice dati odgovor
postoji li za ovaj smrad zavaravajuća
vodica od narančinih latica i treba li staviti perike.
obuzima nas jerofejevski dokurcizam –
ravnodušnost spram svega, čak i vlastitog života.


26.01.2018. u 19:08 • 9 KomentaraPrint#

petak, 19.01.2018.

A vjetar


Neplodnim asfaltom nepokriven pojas
Između ceste i pješačke staze,
Uz zgradu u kojoj živim,
Jedan je od moja dva gradska
Doticanja sa svijetom prirode.
Gazim usku organsku traku –
Zemlju sagnjilu travu i mahovinu u siječnju –
Jer je dio prečaca od mog parkiranog auta
Do ulaza sa stepeništem od brušenih kamenčića.
Drugi dodir s prirodom u malom je zanemarenom vrtu
Iza kuće u kojoj sam rođen. Tri voćke
Grmovi bez imena izdržljivi zelenosmeđi
Travnati pokrivač suhe koprive –
Na površini koja se obnavljanjem mijenja,
Na kojoj razgovaram s duhom mog oca.
A vjetar? Uključuje li se u dodir i on koji povija
Slabije od sebe travu granje iz stanova
U blatnjavi pojas presađenu božićnu crnogoricu?
Vjetar koji skida preostalo lišće
I opominje zbog moje udaljenosti od svijeta rađanja?

19.01.2018. u 18:09 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 11.01.2018.

poraz


porazi mijenjaju smjer kretanja,
razaraju nedjeljivost težnji i načina.
porazi i opravdanja
stapaju se u vatri samoodržanja
u leguru za odlijevanje
psiholoških klamerica
kojima se ponovo spaja
rastrgana ukupnost.
porazi dolaze kao nepogode
najavljeno i nenajavljeno.
poraz je kad se leti,
a sleti kao kamen;
poraz je kad se hoda
i upadne u otvor za kanalizaciju;
poraz je kad se pliva
i potone jer nisu zaobiđeni virovi.
jedni pored drugih hodaju ljudi mape
za čuvanje spisa o sebi,
s iscijepanim i zaklamanim ispravama
ponosa, volje, žara, upornosti;
jedni pored drugih hodaju osujećeni
plivači, letači i kljasti hodači.
a ti sjediš i prosiš samilost
kao da ne znaš da se od nje
ne mogu izliti spajalice
za tvoj poderani, ispisani A4 život.



11.01.2018. u 17:13 • 7 KomentaraPrint#

četvrtak, 04.01.2018.

odjeci


prestali su postojati,
izgubili su se vremenom –
odjeci – povratni dojmovi
na smijeh, plač, viku, šapat, nade,
glasne misli, uspjehe, brige, molbe…
jeka je bila očekivana potvrda
tvog rasprostiranja i predmnijevanja,
eho si trebao da nadzire
postojanje tvojih vrijednosti,
odjeci su upućivali na usredotočenost
drugih da neprikriveno odgovore
na tvoje odašiljanje energije.
katkad su odjeci bili dosadno prisutni,
gusti kao sukno preko krletke s papagajem,
ustajalo slatkasti poput mrtve vode kišnice.
ni ti odjeci više ne postoje, obustavljena je
razmjena bliskosti, obostrano je
ugašena strast slanja i primanja poruka.
ni tebi ni njima jeka se ne vraća.
a bez jeke, bez opomene o potrebi
da uklanjaš neispravnost svojih glasova,
kao da šutiš na sve strane u osamljeničkoj
altani, kao da se spremaš na predaju –
zakoračiti u asfodelsku poljanu.


04.01.2018. u 18:29 • 12 KomentaraPrint#

petak, 29.12.2017.

Kroz vinovu lozu nebo


U kuću u kojoj su nekada živjeli tata, mama i baka, volim doći između jutra i podneva, kada se dan već odlučio kakvu će ćud pokazati. Ne tražim više ništa. Ni danas. Sestra i ja sve smo njihovo uzeli, razdijelili, bacili. Otvaram vrata i prozore, puštam ostatke noći, promatram novi namještaj koji je unio novi stanar, njihov unuk. Teško mi je zamisliti nekadašnji raspored stvari, ali zato jasno čujem vesele glasova koji me pozivaju objedovati, jer hrana je zauzimala veliko značenje u našim životima, a blagovanje je bilo jednako iskazivanju ljubavi. Nosnice mi se instinktivno šire, a u ustima nakuplja slina.

Sin je na poslu i osjetim se poput uljeza. Izlazim na dvorište. Okružuju me ispucali beton, žilavi otoci mahovine, suha ručna pumpa, neko novo cvijeće u širim trakama od zemlje pored zidova i novo razvijanje vinove loze koju je osakatio otac odlučivši ukloniti brajdu. Ljeti je davala neprobojni hlad, ali s jeseni bi masovno odbacivala suncobrane od lišća kao obilno smeće. Tako smo razočarani obrazlagali njegov udar nasilja.

Dok sjedim na stepenicama nenadano pomislim da je otac pred kraj života zapravo htio osloboditi nebo, kako je htio ukloniti žive, bujajuće prepreke između sebe i nas kada ga više ne bude bilo. Kao da se nadao da ću tako opravdati njegovo nerazborito činjenje. Vinova loza opet se penje po stupovima i žicama, ali ma koliko gusta bila neće zakriliti nebeski svod, dragi stari moj!


29.12.2017. u 18:51 • 4 KomentaraPrint#

petak, 22.12.2017.

Srdžba



I

Biti izazvan do zategnutosti,
stati u hodu, u gustoj magli,
prepustiti arhidemonu da
gospodari tvojim usmjeravanjem,
da ga zamjeni neobuzdanom
vrtnjom u krugu bezglavog bezizlazja.


II

Euritmiju tvojih svojstava
zaustavlja spoticanje na ravnoj
stazi korisnosti sa signalizacijom
od riječi koje hrane; spoticanje
koje ne razumiješ, ne opravdavaš,
posrnuće koje gnječi bezazlenost.


III

Razaranje estetike iluzija mira
navalom blatne bujice dužnosti i
požrtvovanja; uvrtanje radoznalosti
u protuelegični otpor, silovit,
bez milosrđa – do stupora, do
lomljenja rasuđivanja, do ništavila.




22.12.2017. u 18:05 • 7 KomentaraPrint#

petak, 15.12.2017.

prošlost kao prepreka


neće valjda kopati i ispod kuće
Striborove u kojoj je Ivana s Vatroslavom
1892. izgubila nevinost
– izrugivao
bih se malodušno u mislima
dosadnim i upornim arheolozima koji
su bili raskopali korzo pretvorivši ga
u spomeničko nalazište. osujećivali su me
mjesecima da pravom linijom izbijem
na kej kako bih primio dnevnu dozu Save.
a oni su samo radili svoj posao,
otkrivajući nove dokaze da su rimljani
na tom području osnovali marrsvnniu
nakon što su pokorili pleme breuka.
ne sjećam se jesu li kasnije izložbom
predstavljeni vrijedni nalazi njihovih
terenskih istraživanja što svjedoče
o dalekoj prošlosti mog grada –
rimskoj provinciji punoj unovačenih breuka.
sjećam se da su trpjele trgovine i kafići,
kako je zamrla vreva, kako sam u sebi hulio,
kako sam prošlost doživljavao kao prepreku,
sjećam se zastoja sadašnjosti, sjećam se
svoje glupe sebične nestrpljivosti. i sjećam se
muzejskog fotografa koji je obilazio nalazište,
radosno i samouvjereno snimajući krhotine i novčiće.




15.12.2017. u 19:01 • 5 KomentaraPrint#

petak, 08.12.2017.

lopovske ljestve


primite li iz dubina sjećanja
nenajavljeni zahtjev
da svoju ljubav lišenu slobode kretanja
izbavite iz zatočenja,
od izdržavanja kazne odijeljenosti
u hladnoj i tamnoj samici,
kako bi joj dali krila za let u svijet
mašte i neodoljive žudnje,
a pred vama iskrsne visoki, glatki zid
od nesnalaženja, uznemirenosti, zbunjenosti,
barijera preko koje se morate izdignuti –
neka vam lopovske ljestve
pridrži sklonost prema prevari,
neka vam pomognu svojstva obmane.
sve je dopušteno.
i koliko god da vam džepovi budu puni
balastnog odustajanja, koliko god vam
se činilo nemogućim spašavanje ljubavi –
znajte da ste vi rođeni za penjača.
i znajte da je poziv za oslobađanjem ljubavi
uvod u njeno posjedovanje,
i da je posjedovanje uvjet opstanka osloboditelja.


08.12.2017. u 17:32 • 12 KomentaraPrint#

srijeda, 29.11.2017.

ogledala u hladnjaku


ljude oko mene -
izložene, zamagljene,
besmislene, usiljene,
napukle od hvalisanja,
neprozirne od zanovijetanja,
bezdušne, bezlične promatrače,
uokvirene, ograničene,
sebične, naborane,
neravne od nemara,
od odustajanja, od sebičnosti,
od prepuštenosti zadanoj svrsi,
bez žudnje, obuzete strahom,
bez svježine i glatkoće
kao sasušeno voće iz hladnjaka
s no frost tehnologijom –
gledam dok me gledaju,
kao ogledalo ogledala.
razmjenjujemo poglede na poglede,
zrcalimo učinke sveobuhvatne
niske temperature.


29.11.2017. u 17:13 • 13 KomentaraPrint#

utorak, 21.11.2017.

Na odlasku


Vjetar pjeva
pjesme obeshrabrujuće
dok toplinu odnosi.
Bube tromo odlaze
u izbavljenje,
u podzemlje,
ispod umrle trave.
Od udaraca bezobzirnih
kapi studene kiše
otpadaju posljednje,
najhrabrije jabuke.
Iz daljina stižu,
u istom paketu,
nespokoj i tišina.
To se jesen
na odlasku pozdravlja.

21.11.2017. u 18:37 • 13 KomentaraPrint#

srijeda, 15.11.2017.

svodeći prošlost



na suri pogled jet blacka
u spotu stranglersa za let me down easy,
na podlački stav demokrata
u sustavu kapitalističkog izrabljivanja,
na grabežljivu drskost hijena
dok lavovima otimaju njihov plijen –
podsjeća tvoje postupanje
prema ovapnjenim tkivima prošlosti.
nekrozama ne navodiš svojstva,
zadaješ im točne udarce
kao jet palicama bateriji bubnjeva.
podilaziš općim značajkama
nosivih kostiju prošlih iskustava,
a izglasavaš dobrobit za žile koje hrane
manjinu što zgrće budućnost,
kao demokrati u parlamentu.
zaboravljaš na beznađe- vrijeme koje prolazi,
otimaš tuđi ulov- vrijeme koje će doći,
kao hijene velikim mačkama u savani.
ritmom nepovratnih udaraca razračunavanja,
u javnoj predstavi izigravanja pravila,
oduzimanjem prisvajaš nadolazeće-
svodeći prošlost na dugu tešku bolest.



15.11.2017. u 17:35 • 13 KomentaraPrint#

srijeda, 08.11.2017.

još služi


prije mnogo vremena
skrojeno i sašiveno,
prečesto četkano,
čišćeno, a s mrljama,
bez dugmadi, a skopčano,
prepravljeno,
i potkraćeno i okračalo,
istanjeno,
zakrpano,
pohabano,
izblijedjelo,
otrcano,
izašlo iz mode,
neprikladno –
još služi
tijelo moje iznošeno.

08.11.2017. u 09:51 • 12 KomentaraPrint#

subota, 04.11.2017.

bolesno srce


kao što se iz kardiograma
odnosa s prijateljima i ženama
može uvjeriti da su
nam srca potrošena,
onesposobljena za istinu i ljubav,
tako i najpovršniji pogled
na kardiogram našeg grada
ukazuje da mu je srce načeto.
neravnomjerni ritam,
od uzbunjujućeg usporavanja
do nekontroliranog ubrzavanja,
od lupanja do preskakanja,
jasan je znak njegovog oboljenja.
osjećamo tegobu kao treperenje
u prsima, nedostatak zraka,
vrtoglavicu, krizu samosvijesti,
jer mi smo tijelo, krvotok, bilo,
mi smo grad kojeg boli srce,
a ulice su tek naše sjene.
zdravlje srca grada narušili su
aluvij od leda i blata jednoličnosti,
tijesak povijesti kojem se nije odupiralo,
dosadno dugo govorenje
o prestancima i postancima,
antijunaci- pobijeđeni stvarni junaci,
zatvorena vrata slobodi,
otvorena vrata nametnutim pravilima,
razvojačenje pravde,
pogoršavanje napora da se brodi u nepoznato,
traženje udaljenosti spram drugih srca,
ponovna neprohodnost davno prokrčenih staza.
bolesno srce vonja suprotno nego
mokro rublje ispred peći na drva.
a srce je nada bez straha i samopuzdanje.




04.11.2017. u 08:18 • 16 KomentaraPrint#

petak, 27.10.2017.

režanje


nepredvidiv kao ljubomorni muž,
glup kao starleta,
svadljiv i drzak kao adolescent,
ohol kao turist s kruzera.
očaran sobom kao glumac,
gospodar svog područja kao šerif –
nikada ranije nije ustuknuo pred
žegom, snijegom, nuždom, dužnošću,
kišom, prijetnjama, igrom, zovom strasti.

a sada je taj uobraženi, silni, hrabri, siti,
revnosni, pažnjom kuja zaluđeni zabavljač –
kaljav, jadan, zlosretan, u strahu od beskućništva,
u očekivanju sportule s hranom, nježan, zlosutan,
zabrinut za volju pastira, tih, nepomičan.
Sve je kao i prije – samo je život prošao,
u sebi reži dremljivi, umorni pas.




27.10.2017. u 17:46 • 12 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< svibanj, 2018  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (4)
Siječanj 2018 (4)
Prosinac 2017 (4)
Studeni 2017 (5)
Listopad 2017 (4)
Rujan 2017 (5)
Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (4)
Lipanj 2017 (5)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (5)
Veljača 2017 (4)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (5)
Studeni 2016 (4)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (5)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (5)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (4)
Travanj 2016 (5)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (4)
Siječanj 2016 (5)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (4)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (4)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (5)
Lipanj 2015 (4)
Svibanj 2015 (4)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (4)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (4)
Prosinac 2014 (6)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (5)
Rujan 2014 (6)
Kolovoz 2014 (6)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (4)

Opis bloga

Ja u svijetu, svijet u meni

Bookmark

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se