Potok42

četvrtak, 19.07.2018.

tri sretne slike u srpnju



I

probuditi se još dok je svjetlo nepotpuno, škrto
i napustiti postelju jedva čujno. slušati tihost,
i prekidati ju hrskanjem prepečenog kruha.
ući kroz monitor kao alisa u globalnu mrežu čudesa,
i podići za sve koji hoće putovati s bijelim zecom,
svoje kulise privida, stvarnije od mjesta za počivanje.

II

biciklirati po ulicama, biti između pješaka i vozila;
suprotstaviti se zraku, asfaltu, izazovima nevolja
uživati u vjetru, podlozi, smetnjama u napredovanju,
imati sreću ne sresti nikoga, ne zaustavljati se,
ne raspršiti razgovorom pepeo, posmrtne ostatke
nekadašnje štedre međusobne povezanosti.

III

pozdraviti se u krevetu s minulim danom: kajati se,
davati samom sebi patetična obećanja, ne zaboravljati,
ne opraštati, gomilati nedorečenosti u spremištima uvrtanja,
mučiti um podudarnostima, susprezati uzdisaje nemira,
utonuti u svjetove djetinje pravde nepogrešivih junaka –
oca Browna, Barnabyja, Poirota, Stana Butlera, braće Trotter…



19.07.2018. u 18:48 • 10 KomentaraPrint#

četvrtak, 12.07.2018.

prikazuju se prizori iz zatvoreničkog života


dani su pozornica - oblast
vrtnje zamršene spirale nutrine,
s predstavama o znakovima psudodemencije,
s iskazima nestajanja i slabljenja
potrebe da se živi u žurbi, bez jurnjave.
nikog se ne poziva, nikog se ne zadržava,
nitko ne poziva, nitko ne zadržava –
traje opuštajuća neprisutnost
sebičnih, ravnodušnih tehničkih crtača
područja natjecanja, dodira i granica.
izdaleka, zavidljivi i dvolični,
njegovo ugašeno lice poistovjećuju
sa sibaritskim blaženim naslađivanjem.
vide podatnu lubenicu ispunjenu votkom,
sretnog ježa koji se klati šumom
s natrulom jabukom nabijenom na bodlje.
daju se predstave vođene uznemirujućim oprekama,
lomljivim nagađanjima, crnim prozivkama;
a pogledu se otkriva proscenij obložen vlažnom,
napuhnutom žbukom dojmova, jer pukla je cijev
za odvod razočarenja, iluzija i mračnih slutnji.
prikazuju se prizori iz zatvoreničkog života



12.07.2018. u 18:13 • 13 KomentaraPrint#

petak, 06.07.2018.

svijet bez smijeha


u naselju kraljice jelene,
u jednoj od tri istovjetne stambene kocke,
onoj najisturenijoj, bez lifta i svjetlarnika,
u dvosobnom stanu ispod betonske deke,
u njegovoj sobi, čitali smo davno
odlomke iz gogoljevog revizora.
prvo u stankama vježbanja
trigonometrije i učenja biologije i kemije,
a kasnije sam dolazio samo kako bi se
smijali grčevito, nezaustavljivo, do suza
razotkrivajućem pismu hljestakova prijatelju trjapičkinu,
kojeg su presreli i naizmjenično čitali
zaprepašteni likovi iz malog kotarskog gradića,
jer bili su povjerovali da je general-gubernator.
čitali smo na smjenu, iz jedne knjige,
i smijali se luđački pismu i svom smijehu.
iako je moj prijatelj godinama mrtav,
kada prolazim pored kocke pune uspomena,
ja još uvijek čujem njegovo grcanje
od nezadrživog smijeha dok naglas čita:
sjećaš li se kako smo nas dvojica
bijedno životarili, mukte ručali,
i kako me jedanput slastičar šćepao za vrat
zbog kolača što sam ih pojeo
na račun engleskog kralja?

a njegov sin objavljuje sf i horor priče,
i možda će jednu napisati o svijetu
koji je ostao u mraku, svijetu bez smijeha.




06.07.2018. u 18:08 • 7 KomentaraPrint#

petak, 29.06.2018.

Majka


Niz ulicu prijeteći udarci smrti jure,
a moraju se premjestiti na drugu stranu;
prijeko se nastavlja slijed za tri figure,
pretrčati valja ovu dionicu blokiranu.

Život živi samo onaj tko se kreće budno,
i majka pođe, u zubima su joj njena djeca,
izbjegava kotače, nije iskustvo uzaludno.
Mačku nevolja čeka ili brlog u kojem jeca.



29.06.2018. u 18:52 • 10 KomentaraPrint#

petak, 22.06.2018.

osmica mačeva


još dok žuriš po mraku, na kiši,
bez zebnje za kosu, odjeću i kožu,
ravnodušan spram hladnoće i mokrine,
k izbavljenju, suhom utočištu,
ipak pitaš se hoćeš li stići, druge prestići,
hoćeš li moći u zaklonu vatru zapaliti,
hoće li ti poći za rukom barut osušiti,
čizme od blata ostrugati, budan ostati.
dok ti za vrat lije, tumačiš sebe i korake svoje,
a objašnjenja te usporavaju, sapliću noge.
postaješ neodlučan kao žena koja sjedi
u osmici mačeva u tarotu. sam si stavio
povez na oči, ne odstupaš od lošijeg sebe.
dovodiš u sumnju svoj izbor do kajanja
zašto nisi krenuo po suhom i po danu.
još dok žuriš po mraku ispod kiše, ti
nepomično stojiš, drhtiš u promočenoj vezi.


22.06.2018. u 16:59 • 9 KomentaraPrint#

petak, 15.06.2018.

ti umjesto njega napiši


ti to učini, pjesniče. pomozi.
on ne može, on ne bi smio,
sklon je samopovređivanju.
njegov nepredvidljivi gnjev
sprječava ga da se suoči sa
žalom zbog neostvarenih žudnji.
zar ne vidiš ožiljke i svježe
rezove na koži njegove duše?

ti umjesto njega napiši
pjesmu o prijateljstvima,
o mlakoj vodi koja više ne teće,
o beživotnosti, o ružnim odstupanjima
od zrcaljenja slike odanosti i ponesenosti,
o smeđoj travi koju zazeleniti ne mogu
više ni cjelogodišnje kiše.

ti oblikuj stihove
o njegovoj suputnici
koju je napustilo strpljenje,
ispunjenoj strahom i neostvarenim
obećanjima, o kući u ulici nepovjerenja,
urušenoj besmislenim ponavljanjima
i kiselim maglama budućnosti.

ti stvori liriku
o njemu posustalom, iskidanom,
pred rasućem, slomljenom, satrvenom,
skršenom, rastrojenom,
o sablasnom gradu duhova
iz kojeg su otišli tragači zlata,
koji su pustinjskim pijeskom
zameli vjetrovi povijesti.

ti ispiši poeziju
o jednom životu koji je projurio
ne povrijedivši promatrače,
o serijskom automobilu koji se
utrkivao na reli vožnji i izletio sa staze,
o jednom životu – nepomičnoj
zahrđaloj olupini
koja ne dopušta da ju otegle,
koju ne žele tegleći odvući.




15.06.2018. u 17:47 • 15 KomentaraPrint#

petak, 08.06.2018.

njihanje u kupoli srca


zakočeni strahovima, bez volje
da saznaju kamo mogu stići, nepokretni,
oni polagano postaju suvišni ljudi.
neće doznati da vrte se oko
vlastite osi, da život su odlasci i vraćanja,
foucaultovo njihalo u kupoli srca
koje pravi puni krug prkosa mirovanju.
nepotrebni ljudi odustaju od prilika,
jer nisu elegantne kao nasilne smrti u bondijani.
oni ne napreduju; njihovu neodlučnost
hrane prezir i sumnja u pravednost nadmetanja.
suvišni ljudi nisu svjesni svojih perioda njihanja.



08.06.2018. u 17:13 • 12 KomentaraPrint#

četvrtak, 31.05.2018.

Dosada


I

Čekati, čekati, čekati na kolodvoru
da stigne rani putnički vlak za Bicko Selo.
Više ne vjerovati mami da samo
što nije ušao u stanicu,
sricati škrabotine po zidu čekaonice,
malaksati u hrvanju s vremenom
koje izvrgava podsmijehu tvoja očekivanja.

II

Dosada je medvjed na lancu,
reklo bi se, ukroćen, pokoran, miran.
Dosada je tužni medvjed bez poriva
da otkine brnjicu iz svoje njuške,
jer ne zna što bi sa slobodom
i jer nije pristojno sebično krvariti.
Dosada je mrzovoljni, šutljivi medvjed
koji je povjerovao da neizvjesnost nanosi štetu.

III

I najizdržljivije iscrpi magija iznenađenja,
zaredaju se ponavljanja i praznine.
Pobunili bi se protiv zastoja, ali na preprekama
oprez im u želje sipa trankvilajzere, osujećujući
avanturu koja vodi u više nego što je dosta.




31.05.2018. u 18:01 • 8 KomentaraPrint#

petak, 25.05.2018.

Iščeznuće


Gledaš ih kako gledaju
kroz tebe
kao da si iščeznuo.

Pitaš se po čemu ste
još bliski
ako ti je svejedno što im je svejedno.

Ponekad od tebe zatraže usluge
i ti im napišeš proslov,
razgovaraš, sjećaš se, obećavaš;
više ne očekuješ da pobude strasti.

Nastojiš razumjeti entropiju duše,
vjeruješ da ju usporava radoznalost.
Dok strepe za svoje ograđene posjede,
opažaš kako se baconovski pretvaraju
da nisu ono što jesu, i da jesu ono što nisu,
osjećaš ispraznost, gubitak energije.

Vidiš ih kao suvišne
predmete u svojoj kući
iz koje želiš iseliti.





25.05.2018. u 12:26 • 15 KomentaraPrint#

srijeda, 16.05.2018.

udaljen sam milijun milja od zelenog manalishija


na koncu i sam sam kao rory gallagher
udaljen milijun milja daleko.
zato, jer je zeleni manalishi zaobilazio
moj kineski zid koji je trebao poslužiti
za odvraćanje njegovih barbarskih upada.
bio sam dužan prema sebi odmaknuti se
milijun milja daleko kako bih spriječio
umješnog kradljivca duša da me pokuša
natjerati kao petera greena da učinim
stvari koje ne želim učiniti, i slušam
prežvakane, nakazne priče. udaljenost je
spasonosna, onemogućava izdaju,
udaljenost približava mene meni, udaljenost
mi daje ovlasti da bez kolebanja jedrim
po vjetrovitom zaljevu svrhe odanosti sebi.




16.05.2018. u 19:27 • 15 KomentaraPrint#

subota, 12.05.2018.

imenice i glagoli


njihove riječi još uvijek su sigurno ljepilo
za krhotine amforasto-vretenaste prošlosti
u kojoj, po nemirnom moru opstojanja,
brodom na jedra u koja pušu dobra očekivanja,
prevozi rasutog sebe od luke do luke spasa.
uvijek su to bile imenice i glagoli. njih dvoje
kao da nisu znali za pridjeve. Ustvari, otac je
koristio dva- perfektan i gadan, kao i majka-
nevaljao i dobar. a on je bio čovjek epiteta
uvijek nezadovoljan bezbojnim imenicama
i neodređenim svojstvima glagola. za njega
riječi su ikarovska krila, a za njih korisni utezi.
njihovi škrti glagoli i imenice nasuprot mlazanju
riječi pridjevanja svijeta u sebi i sebe u svijetu,
uvrstila ih je u bića koja žive u stalnoj zimi,
ispod zemlje, uz korijenje uspavanih trava i cvijeća,
uvijek spremnih oživjeti kad bi to htjeli, ali nisu.
a on je leptirski letio sve dok mrtvi teret tjeskobe
nije postao teži od napuhanih riječi kojima se
lažno krasi pulsirajuća tupost svakog dana.
sada živi uz korijenje uspavanih trava i cvijeća.



12.05.2018. u 18:54 • 8 KomentaraPrint#

četvrtak, 03.05.2018.

nestalo je doba požrtvovnog samorasipanja


Kad srce radi bim-bam, bam-bam-bam
Sve drugo je manje važno

KUD Idijoti

nitko od njih više ne pamti otkada su
njihovi susreti, od žamorne razmetljivosti
u kojoj se razaznavala brižnost jednih za druge
i riječi koje hrane, postali naizmjenične
večere s kartanjem, obilni objedi s jelima
za pohvalne riječi, i igračka izdržljivost.
njihovim izoštrenim čulima i mladim srcima
godio je mirisni začin duboke radoznalosti,
i oni su, ne mareći za posljedice, nesvjesni
vlastite osjetljivosti, halapljivo gutali snove,
obećanja, dijeleći ih međusobno, nesebično.
silnu bezazlenost i smiješnu nepromišljenost
zamijenilo je oklijevanje i gomilanje zabuna
sa zagonetnim i opravdanim razlozima.
njemu je osamljenost postala potreba i držanje,
a njegovi najbliži, portal i pjesme, duboko ukopana
linija obrane od prodora energije nesklonosti.
tjeskoba mu poremetila ritam srca, a ozbiljnost
mahnito ubrzala otkucaje. a oni ni ne pitaju,
samo gledaju u zamagljena ogledala prošlosti.
nestalo je doba požrtvovnog samorasipanja;
možda se ravnodušno uz večeru nadaju da će
promatrati slijed njegovog propadanja, a ne svog.


03.05.2018. u 18:19 • 9 KomentaraPrint#

petak, 27.04.2018.

Još jedna izgubljena noć


I ove noći dok letim visoko iznad grada
Svjestan sam da budan sam u svom snu.
Utočište ti je mnoštvo, ispred je barikada.
Sletjet ću tiho i osvojiti na juriš neiskusnu.

Na javi ja uzalud slijedim tragove tvoje,
Otiske, mirise, potvrde da čekaš spremna.
Skrivena si u svemu što postoji za dvoje,
A ja sam pas koji traži, zvijer pomamna.

Želim nadzirati moje i tvoje snove,
Buditi se kad hoću, ne sanjati nove.

Još jedna izgubljena noć nejasnih priviđenja,
U potrazi za tobom koja ne zna da tražim te.
Ti možda isto letiš budna i imaš snoviđenja.
Zabuna spaja, potreba razdvaja, naći ću te.

Želim nadzirati moje i tvoje snove,
Buditi se kad hoću, ne sanjati nove.


27.04.2018. u 17:09 • 9 KomentaraPrint#

četvrtak, 19.04.2018.

bilješka o jednom filmu prikazanom u kinu na otvorenom


život je kino na otvorenom, drivein. ispod neba
sjedimo u vlastitim kolima, svi na istom platou;
na velikom, istom platnu za projekcije
istovremeno gledamo različite filmove.
ovo je bilješka o tome koju je kino predstavu
gledala jedna od nas.

više puta si spomenuo našeg školskog,
a ja nikome nikad nisam objasnila
da je on moja prva ljubav koja je trajala
od 2. razreda, pa kroz cijelu osnovnu,
i za vrijeme cijele gimnazije,
ali tada s prekidima i drukčije.
već u drugom razredu je počelo.
volio me i ja njega.
poklonio mi je tada jednu malu kutijicu,
željeznu, sitnu, a otvarala se kao knjiga.
u njoj sam imala jednu njegovu malu sliku.
kutijicu imam još uvijek – tu je u ormaru u blagovaoni.
on me prvi poljubio, na mostu preko potoka,
prije moje kuće. i sad imam osjećaj
tog prekrasnog, iznenađujućeg poljupca.
on je prema meni uvijek bio pažljiv i nježan,
a znala sam u magli da nije dobar,
ali nije mi smetalo, meni je bio.
rekao mi je da ćemo se oženiti, rekao je i svojima,
a i ja sam rekla doma. mama me kuhinjskom krpom
istjerala iz kuhinje kad sam joj to kazala.
rekao je i da će njegovi biti protiv, jer je druge vjere.
tada nisam shvaćala o čemu govori,
jer za to me nije nikada bilo briga.
u gimnaziji je bilo drukčije, s manje svjetla,
mada je nježni dašak ljubavi
iz osnovne škole ostao zauvijek.
zadnji put sam ga nakon toga vidjela
na bazenima. bila sam sa svojom djecom.
a prije toga jednom, kad sam –
mislim na drugoj godini faksa – bila kod kuće,
vidjeli smo se negdje na plesu.
pratio me doma. istrčao je za mnom bez jakne….
i tako smo išli. tada me pitao, a ja odbila.
za mene je bilo gotovo.
njegova kćer išla je u školu sa sestrinom kćeri.
e da, poslije staža radila sam jedno vrijeme u J.
a on je, zamisli, tamo jedno vrijeme radio kao prometnik.
došao mi je u ambulantu, trebao je nešto.
bilo je lijepo i ugodno.
prema meni je imao respekt i neko poštovanje.
kasnije sam čula da se udebljao,
zapravo nemam pojma, jer nikad više
nisam ga vidjela niti išta znam o njemu.




19.04.2018. u 15:54 • 10 KomentaraPrint#

četvrtak, 12.04.2018.

još uvijek ne znam kako nazvati ovu pjesmu


vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje,
duše nam se razdvajaju, bivaju odlazeće;
život nam nepokretnost dosuđuje,
prijateljstva stala, više neće –
kao lice montgomery clifta nakon nesreće.

to nije privremena tragedija dana,
on će se ponovo roditi u punom blještavilu;
mi odlazimo do noćnog bezdana,
sumračni, odsutni, k ništavilu,
prema džoni štulićevom opominjućem crnilu.

okružuje me neprozirna tmina,
ne plašim se uspomena, samoće, spoticanja,
idem k samom sebi, put je strmina;
izvući ću pjesme iz poricanja
kao raymond carver iz jecanja i odricanja.



12.04.2018. u 17:39 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 05.04.2018.

lisica dubravka ugrešić ili kamo su nestali konci


lukavica, lažljivica, lakomica...
lisica dubravka ugrešić
prisjeća se kako su se
u ranim pubertetskim danima
ona i njene znanice zadirkivale
tražeći i nalazeći končiće na odjeći.
govorile su, ovisno o njihovoj boji:
neki plavi ili crni misli na tebe.
upitala se gdje se izgubila uzbudljiva
magija bijelih i crnih končića, jer kasnije
nije srela baš nikoga na čijoj bi odjeći
ugledala kakav končić.
kamo je nestala? kamo su nestali konci?
varalica, licemjerka, laskavica...
lisica s devet repova dubravka ugrešić,
osuđena na život izvan svoje vrste,
proglasila je konce dušom i dahom
zbližavanja nas i nepoznatih tijela,
uvjerena je da su konci postali nevidljivi.
a, ustvari, draga lisice, žonglerko priča,
nasuprot nadi i pripovijedanju istina je
da nestali su ljudi koji su ih raznosili.




05.04.2018. u 16:53 • 12 KomentaraPrint#

petak, 30.03.2018.

zebre u sumrak


moj duh ni u sutonu nema mira
dok odjekuje topot zebri
obučenih u dvobojne kapute
s bijelim prugama razuma i crnim srca,
na suhim travnjacima punih
pritajenih lavova i hijena.

zalazi sunce, razlike će ukloniti noć,
i bijelo i crno postat će nevidljivo.
zbog čega uočavati boje zebri,
zašto ne prihvatiti sumrak koji ih briše?
čemu uznemirenost tamom u koju ću ući
kada svjetlo u meni gorjet će do kraja?



30.03.2018. u 17:10 • 13 KomentaraPrint#

petak, 23.03.2018.

smreka i snijeg


mokar snijeg napadao na smreku;
sama mu se ispriječila do pada na tlo.
navalio joj se na grane,
otežao im stanje, savija, prijeti lomljenjem.
ona čeka oslobođenje,
dolazak sunca i topline,
nada se vjetru,
žudi za dolaskom ptica i lovaca.
ona čeka izbavljenje, rasterećenje.
njena zahvalnost - miris smole
koju luči kao potvrdu žive sebe.
strahuje od konačnih rješenja,
od snijega spasenja- pila i sjekira.
a snijegu svejedno.


23.03.2018. u 15:45 • 8 KomentaraPrint#

četvrtak, 15.03.2018.

Portal

Koliko prolaznika, a upitaše samo trojica
zašto nema svjetla u njegovoj srednjoj sobi.
Dok ulica sjaji, mrak u prozoru je izdajica;
iznevjerava njega, i njih čak, nalik je rugobi.

Je li to htio ili je u mraku protiv svoje volje,
baš ih briga za brigu, a briga nikako da mine.
Neka ne zastaju, neka ih nema blizu - to je bolje;
ipak, ravnodušnost je tužna i ružnija od tmine.




15.03.2018. u 17:29 • 8 KomentaraPrint#

petak, 09.03.2018.

strpljenje za kaos u sebi


ne sjećam se vijesti o smrti klausa kinskog
i inače nije mi puno toga ostalo u sjećanju s kraja 1991.,
iz užarenog vremena koje je izobličilo moje obrise,
rastopilo čvrstinu mog prkošljivog duha.
za vrijeme turneja po njemačkoj pedesetih
glumac je dvaput pokušao samoubojstvo.
nisam više imao strpljenja za kaos u sebi,
objasnio je pobjedu obmana i rascjep sa stvarnošću.
ponekad ga se sjetim dok postrojavam riječi,
nakon što ih pronalazim po rasprostiranjima
zamršenih mreža nutrine na granici s ništavilom;
sjetim ga se dok obuzdavam žedni kaos dajući mu
da se napije hladne vode uvjerenja, zamisli, težnji;
sjetim ga se ustrajno podnoseći prijeteću prisutnost
dubine pada u nepokretnost, nesimetričnost, suvišnost.
biti strpljiv za kaos u sebi znači tragati, pisati, podnositi…


09.03.2018. u 17:54 • 8 KomentaraPrint#

subota, 03.03.2018.

sjećanja, zgarište


život je požar na kojem se griješ,
svjetlo koje neobuzdano
bukti i upućuje,
a sjećanja su kao sačuvani
keramički umivaonik
u izgorjeloj kući,
bez sjaja i još topao.

spremaš se na počinak
u mrak i hladnoću sobe,
i prije nego što struja
poteče do žarulje,
učini ti se da te obuzimaju
tama i studen dospjeli
iz djetinjstva, iz vremena
zimskih ferija u Bickom Selu,
iz mjesta tvoje majke;
žurio si s rođakom
pod perinu nakon
mačevanja sabljom
njegovog pokojnog djeda,
austrougarskog oficira.
oznojen, iz tople sobe
u kojoj ste se nadmetali,
dospijevao si u strah,
neizvjesnost i drhtavicu
dok te ne bi savladao san.

ta sablja i korice
još uvijek čuvaju brazgotine
tvojih davnih dječačkih borbi,
nastalih onih večeri
kada si gorio i svijetlio
ne znajući da stvaraš zgarište.



03.03.2018. u 18:25 • 12 KomentaraPrint#

petak, 23.02.2018.

međučin


kada se naposljetku sve završi
još će ti samo prazne i nepouzdane
daljine ostati na raspolaganju.
opraštat ćeš se na putnom čvorištu
prije putovanja bez odredišta
(sva mjesta tvog opstojanja su postaje);
rastanci prije odlaska, ili polaska,
(svi razgovori su razdvajanje,
svaki dan je vrijeme za odlaženje)
međučin je u stalnosti drame, postavljen
između povijesti stanovanja u zgradi
koju si u pokretnoj ulici sam izgradio,
i zamarajućeg kloparanja kotača vlaka.
na peronu prometnik će konačno zazviždati,
a oni koji će te ispraćati mahat će javno,
okrenuti se i vratiti u vlastite zgrade
kao što si to i sam često puta učinio.
i njih čeka slična dorečenost nakon što stignu
do posljednjeg pregiba vremena
koje im je dodijeljeno u strateškoj igrici
nesavladivo bolnog puta u nepovrat.
trpjet ćeš gledajući pospano kroz prozor kupea,
s nepotvrđenom vjerom u novo buđenje.


23.02.2018. u 17:04 • 4 KomentaraPrint#

srijeda, 14.02.2018.

silazak


silazak s vrha planine - padovi i kotrljanja
prema kraju puta, do cilja bez cilja - bio bi bufonada
da nije samosažaljenja, kajanja, sjećanja i straha.
spuštaju se osvajači i pronalaze slomljene mačeve,
ulubljene oklope, tupe vrhove strelica, natrula sedla.
bez poduzetnosti, smeteni, prijetvorni, dosadni
preziru odricanja, podsmjehuju se zanesenjacima.
preuzetnost im je rastaljena u usputnim topionicama
nekadašnje vlastite borbene, neuništive izuzetnosti.
nevidljivi mjernik iscrtao im je staze za spuštanje,
s neprekoračivim ogradama prema budućnosti.
a dolje, kad konačno siđu, snjegovi su se otopili,
oštri vjetrovi prestali navlačiti jakne na njih,
ali studen se u lomljivim kostima staraca zadržala;
dok čekaju oni drhte i na suncu. zar to nije komično?

14.02.2018. u 16:14 • 6 KomentaraPrint#

petak, 09.02.2018.

između


između djevojke "o" i ksantipe,
između sanjarenja o užitku i pronađene patnje,
između slobode i ugnjetavanja
između želja i zahtjeva i okolnosti i prisile,
u vremenu koje istječe bez pitanja i milosti,
prolazi defile: sonja andrejevna bers,
nataša rostova, mona, anais nin, justina, lady chatterley
i druga lica u istoj osobi. a on nije
reageova, sokrat, tolstoj, miller, durrell, lawrence,
on ne zna razliku i kraj.
između posvećenja i dužnosti – sreća je utvara,
zid bez slika, povijest budućnosti.

09.02.2018. u 18:50 • 7 KomentaraPrint#

petak, 02.02.2018.

Hodao sam po toplom danu u veljači



Sve manje mi se sviđa ovaj grad – ulice promet prolaznici.
Hodao sam po toplom danu u veljači,
drukčije vrste nego u pjesmama Gary Snaydera
u kojima se slavi divlji život i čovjek koji se uklapa u klimu,
biljni pokrov, među životinje i nije u istrebljivačkom ratu
sa Zemljom i organskim svijetom. Plovio sam
po moru samoispunjujućih proročanstava, tuge i trpljenja osame,
pored arhipelaga supermarketa, nasukavao se u plićinama
kupovine suvišnosti i susreta s onima koji se ne udubljuju.

U susretu koji nisam mogao izbjeći saznajem da je onemoćalom
tvrdoglavom ocu podvalio smještaj u domu. Za njegovo dobro,
jer ja sam voćar, moram imati oštre škare i tvrdo srce, kaže mi.
U drugom susretu ona me urotnički gurka i grleno se smije.
Ocvala, uvijek svoja i svačija, fraze pretvara u živi pijesak.
Moj mrtvi prijatelj, davno joj je ispunio žarku želju i tucao u guzu,
igrao se riječima hvaleći se da ju je upucao u njeno smeđe puce.
U trećem susretu prijatelj amputiranog milosrđa nadmeno je
ravnodušan. Ne diraju ga smrti poznatih, ne zanimaju ga drukčiji,
ne pokazuje naklonost za filtere naklonosti, ne želi znati za novo.
Umjesto odstranjene sućuti izrasle su mu mutantske povijuše
samozadovoljne sebičnosti za smaknuće mog samopoštovanja.

Sve manje mi se sviđa ovaj grad – ulice promet prolaznici.
Hodao sam po toplom danu u veljači…



02.02.2018. u 18:50 • 4 KomentaraPrint#

petak, 26.01.2018.

internetski versailles


Ruka koja je trebala obrisati naše suze, učinila je da one poteku još i više.
(Heloiza Abelardu)


roi soleil, piše u kronikama,
okupao se samo tri puta u životu;
voda je, smatrali su tada liječnici,
otvarala pore na koži kroz koje su
ulazile bolesti, a luj XIV želio je biti zdrav,
kao i tisuće dvorjana i plemića u palači versailles
u kojoj je kraljevsko božanstvo stolovalo;
imao je sobu iznad glavnog ulaza, ali ne i toalet,
kao ni jedna druga od njih nekoliko stotina.
olakšavali su u noćne sudove, lavore;
ne čekajući vrčine, nestrpljivo,
mokrili su i praznili crijeva
iza zavjesa, po zidovima, u hodnicima,
u ruke sluškinja i slugu.
smrad mokraće i izmeta bio je nepodnošljivo
prisutan; plemstvo je njuh zavaravalo
litrama mirisnih vodica kojima su natapali svoje perike.
luj se ceremonijalno prskao vodicom od narančinih latica.
povraćanja zgađenih doprinosila su
ukupnoj mirisnoj nesnosnosti.

okupljeni u virtualnom odjeku versaillesa
bez luja XIV i hijerarhije, ravnopravni
smo i tihi obrtnici, prelci, tkalci pletači
internetskih čvorova na mreži s raskošnim
servisima, poslužiteljima, korisnicima
i posvudašnjim toaletima. precizno se praznimo
u otvore predviđene za nečist. kupanje ne prestaje.
ipak jezovito smrdi kao u versaillesu
od mokraće selfie samohvalisanja,
a neugodan zadah omamljujućih usluga
i nadzora štipa oči i svijest, povraćamo
vlastiti prezir i podsmijeh; bolno žmirkamo
i pitamo se bez nade da će nam tražilice dati odgovor
postoji li za ovaj smrad zavaravajuća
vodica od narančinih latica i treba li staviti perike.
obuzima nas jerofejevski dokurcizam –
ravnodušnost spram svega, čak i vlastitog života.


26.01.2018. u 19:08 • 9 KomentaraPrint#

petak, 19.01.2018.

A vjetar


Neplodnim asfaltom nepokriven pojas
Između ceste i pješačke staze,
Uz zgradu u kojoj živim,
Jedan je od moja dva gradska
Doticanja sa svijetom prirode.
Gazim usku organsku traku –
Zemlju sagnjilu travu i mahovinu u siječnju –
Jer je dio prečaca od mog parkiranog auta
Do ulaza sa stepeništem od brušenih kamenčića.
Drugi dodir s prirodom u malom je zanemarenom vrtu
Iza kuće u kojoj sam rođen. Tri voćke
Grmovi bez imena izdržljivi zelenosmeđi
Travnati pokrivač suhe koprive –
Na površini koja se obnavljanjem mijenja,
Na kojoj razgovaram s duhom mog oca.
A vjetar? Uključuje li se u dodir i on koji povija
Slabije od sebe travu granje iz stanova
U blatnjavi pojas presađenu božićnu crnogoricu?
Vjetar koji skida preostalo lišće
I opominje zbog moje udaljenosti od svijeta rađanja?

19.01.2018. u 18:09 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 11.01.2018.

poraz


porazi mijenjaju smjer kretanja,
razaraju nedjeljivost težnji i načina.
porazi i opravdanja
stapaju se u vatri samoodržanja
u leguru za odlijevanje
psiholoških klamerica
kojima se ponovo spaja
rastrgana ukupnost.
porazi dolaze kao nepogode
najavljeno i nenajavljeno.
poraz je kad se leti,
a sleti kao kamen;
poraz je kad se hoda
i upadne u otvor za kanalizaciju;
poraz je kad se pliva
i potone jer nisu zaobiđeni virovi.
jedni pored drugih hodaju ljudi mape
za čuvanje spisa o sebi,
s iscijepanim i zaklamanim ispravama
ponosa, volje, žara, upornosti;
jedni pored drugih hodaju osujećeni
plivači, letači i kljasti hodači.
a ti sjediš i prosiš samilost
kao da ne znaš da se od nje
ne mogu izliti spajalice
za tvoj poderani, ispisani A4 život.



11.01.2018. u 17:13 • 7 KomentaraPrint#

četvrtak, 04.01.2018.

odjeci


prestali su postojati,
izgubili su se vremenom –
odjeci – povratni dojmovi
na smijeh, plač, viku, šapat, nade,
glasne misli, uspjehe, brige, molbe…
jeka je bila očekivana potvrda
tvog rasprostiranja i predmnijevanja,
eho si trebao da nadzire
postojanje tvojih vrijednosti,
odjeci su upućivali na usredotočenost
drugih da neprikriveno odgovore
na tvoje odašiljanje energije.
katkad su odjeci bili dosadno prisutni,
gusti kao sukno preko krletke s papagajem,
ustajalo slatkasti poput mrtve vode kišnice.
ni ti odjeci više ne postoje, obustavljena je
razmjena bliskosti, obostrano je
ugašena strast slanja i primanja poruka.
ni tebi ni njima jeka se ne vraća.
a bez jeke, bez opomene o potrebi
da uklanjaš neispravnost svojih glasova,
kao da šutiš na sve strane u osamljeničkoj
altani, kao da se spremaš na predaju –
zakoračiti u asfodelsku poljanu.


04.01.2018. u 18:29 • 12 KomentaraPrint#

petak, 29.12.2017.

Kroz vinovu lozu nebo


U kuću u kojoj su nekada živjeli tata, mama i baka, volim doći između jutra i podneva, kada se dan već odlučio kakvu će ćud pokazati. Ne tražim više ništa. Ni danas. Sestra i ja sve smo njihovo uzeli, razdijelili, bacili. Otvaram vrata i prozore, puštam ostatke noći, promatram novi namještaj koji je unio novi stanar, njihov unuk. Teško mi je zamisliti nekadašnji raspored stvari, ali zato jasno čujem vesele glasova koji me pozivaju objedovati, jer hrana je zauzimala veliko značenje u našim životima, a blagovanje je bilo jednako iskazivanju ljubavi. Nosnice mi se instinktivno šire, a u ustima nakuplja slina.

Sin je na poslu i osjetim se poput uljeza. Izlazim na dvorište. Okružuju me ispucali beton, žilavi otoci mahovine, suha ručna pumpa, neko novo cvijeće u širim trakama od zemlje pored zidova i novo razvijanje vinove loze koju je osakatio otac odlučivši ukloniti brajdu. Ljeti je davala neprobojni hlad, ali s jeseni bi masovno odbacivala suncobrane od lišća kao obilno smeće. Tako smo razočarani obrazlagali njegov udar nasilja.

Dok sjedim na stepenicama nenadano pomislim da je otac pred kraj života zapravo htio osloboditi nebo, kako je htio ukloniti žive, bujajuće prepreke između sebe i nas kada ga više ne bude bilo. Kao da se nadao da ću tako opravdati njegovo nerazborito činjenje. Vinova loza opet se penje po stupovima i žicama, ali ma koliko gusta bila neće zakriliti nebeski svod, dragi stari moj!


29.12.2017. u 18:51 • 4 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< srpanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Srpanj 2018 (3)
Lipanj 2018 (4)
Svibanj 2018 (5)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (4)
Siječanj 2018 (4)
Prosinac 2017 (4)
Studeni 2017 (5)
Listopad 2017 (4)
Rujan 2017 (5)
Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (4)
Lipanj 2017 (5)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (5)
Veljača 2017 (4)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (5)
Studeni 2016 (4)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (5)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (5)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (4)
Travanj 2016 (5)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (4)
Siječanj 2016 (5)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (4)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (4)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (5)
Lipanj 2015 (4)
Svibanj 2015 (4)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (4)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (4)
Prosinac 2014 (6)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (5)
Rujan 2014 (6)
Kolovoz 2014 (6)

Opis bloga

Ja u svijetu, svijet u meni

Bookmark