Oluja

Oblaci teški obzorom jure
stvarajuć tamne, čudne konture,
i, dok se oni na svodu roje,
tuga na nebu duše je moje.

Budi mi svjetlost, budi mi snaga
da sa nebeskog ne skrenem traga,
nek se na svodu raziđe tama,
da se ne ćutim tužna i sama!

Kroz uske klance vjetrovi huje,
more se pjeni, valovi huče,
i tek u smiraj poziv se čuje:

Ti, što te dvojbe, strahovi muče,
ne boj se, milost Njegova tu je,
ne gubi vjeru u Uskrsnuće!

25.02.2015. u 14:26 | 14 Komentara | Print | # | ^

Jutros smo u crkvi pjevali, žao mi je što ne znam prenijeti melodiju

STALA PLAČUĆ TUŽNA MATI


Stala plačuć tužna Mati,
gledala je kako pati
Sin joj na križ uzdignut.

Dušom njenom razboljenom,
rastuženom, ražaljenom,
prolazio mač je ljut.

O koliko ucviljena
bješe ona uzvišena,
Majka Sina jedinog!

Bol bolova sve to ljući
blaga Mati gledajući
muke slavnog Sina svog.

Koji čovjek ne bi plak'o
Majku Božju videć tako
u tjeskobi tolikoj?

Tko protužit neće s čistom,
kada vidi gdje za Kristom
razdire se srce njoj?

Zarad grijeha svoga puka
gleda njega usred muka
i gdje bičem bijen bi.

Gleda svoga milog Sina,
ostavljena sred gorčina,
gdje se s dušom podijeli.

Vrelo milja, slatka Mati,
bol mi gorku osjećati
daj, da s tobom procvilim.

Neka ljubav srca moga
gori sveđ za Krista Boga,
da mu u svem omilim.

Neka dođu i na mene
patnje za me podnesene
Sina tvoga ranjenog.

Daj mi s tobom suze livat,
Raspetoga oplakivat,
dok na svijetu budem ja.

U tvom društvu uz križ stati,
s tobom jade jadovati
želja mi je jedina.

Kada dođu smrtni časi,
Kriste Bože, nek me spasi
Majke tvoje zagovor.

Kad mi zemlja tijelo primi,
dušu onda uzmi ti mi
u nebeski blažen dvor.

22.02.2015. u 11:40 | 12 Komentara | Print | # | ^

Ovo mi se svidjelo


Grozničavo iščekivana i medijski strasno najavljivana snježna kataklizma u metropoli, koja je naposljetku jedva dosegnula gornji rub đona mojih gležnjača, ipak me utjerala u javni prijevoz. Točnije, učinila je to moja ženica Jelica zabranivši mi, onoga sudbonosnog jutra kad se snijeg »počeo hvatati«, da na posao idem autom. Bilo je to više zbog auta no zbog mene, ali... svako zlo za neko dobro!

Povratak u bus i tramvaj suočio me sa životom, »onim stvarnim«, kako voli reći moja punica, uvjerena da se mi šoferi svi vozimo kao ministri, u pratnji vozila s rotirkama. Rijetka vožnja javnim prijevozom u meni uvijek probudi mladca, sjećanje na dane kad se mjesto moralo prepustiti starijima pa i ne pomišljam sjesti, previđajući da sam i ja postao starija tramvajsko-autobusna polovica. A ne bih ni imao gdje sjesti jer su sva mjesta već zauzeli. I stari, i mladi, i svi... s mobitelskim pločicama u ruci! Svi nešto prebiru prstima, prevrću, stišću po zaslonima ne puno manjima od prvih televizora... Nisam pravo ni kapu skinuo, a u tramvaj već ulaze novi putnici i odmah mlada djevojka, još sasvim zamotana u šalove kao kći ISIL-ova europskog krila, već izvlači svoju »tablicu« i hitno prstom »plete« po njoj. I desno, ona gospođa mojih, najboljih godina, i ta »maše« i klikće na svoju svjetleću spravicu. A jedan tamo, bradati student, već ušančen u sjedalici kao da je u nacionalnoj knjižnici, taj po nečemu tipka desetoprstno! Valjda je to tablet... Osjetih se gotovo krivim što i ja nemam »pametni telefon«, što nisam izvukao makar novčanik ili rokovnik da odglumim tu čudesnu spravicu koja život znači. Kao da se švercam, kao da nemam karte, tako sam jadan bio!

U busu sve opet isto, osim mene koji sad već razmišljam: sve su to komunikacijske spravice, to što drže u rukama... Valjda su svi ti namrgođeni i zakopčani ljudi (»prisilno prevoženi«) inače društveni, nasmijani i veseli? Mora da jesu kad se tako revno dopisuju i komuniciraju? Ili... ugledah jednu kojoj po ekranu padaju neki »bombončići«? Ta se, izgleda, samo igra... Ona druga, valjda školarka, drži svoju »mobitelsku lopaticu« s dva palca kao ogledalo, možda se ipak samo dotjeruje... Evo, neki se i smiješe, svome mobitelu naravno, »nedajbog« meni u busu! Tako i svoj pripremljeni smiješak nemam kome odaslati. U gužvi, a mukla tišina. Konačno začuh, na drugom kraju busa, glas neke bakice o »snježnoj pošasti« i »kak bu ga još tol'ko napadalo da se bu vidla samo katedrala«. Začas i ugledah bakicu jer svi kojima nije do razgovora učas stvoriše prazninu oko nje i još dublje zabiše noseve u mobitele, »ajfone«, »ajpode« i sve druge »ajmemeni« naprave.

I baš u tom trenu shvatih da bus već neko vrijeme stoji. Dugo i neplanirano. Osjetiše to i neki »mobitelizirani« pa se prvo počeše dizati pogledi, pa cijele glave, konačno i glasovi...

– Što je sad ovo, opet neki zastoj?

– Pa da, kad nema Bandića, ništa ne funkcionira!

– Zašto stojimo? Evo... izgubio mi se i signal!

– Ma taj gradski prijevoz, pose... To nije prijevoz, to je stajanje! I još da ga toliko plaćam? Nisam lud, švercat ću se i dalje!

– Baš! A više nam ne daju ni da mobitelom platimo kartu! Pa kako misle da ću je kupiti...

– Tako da dođeš do mene, ti momak! – ugledasmo vozača spremnog za izlazak iz busa. – Pa uz kartu možeš dobit i lopatu, kad ovako zapnemo u snijegu na uzbrdici! I ti, i drugi! Dobro bi vam stajala!

– Ne treba im, gospon vozač! – konačno bakica (i ja s njom) dočeka živu riječ. – Svi već imaju te svoje »lopatice« u koje zure, mogli bi s njima, kol'ke su, očistiti i breg i Zabreg!

(Preneseno iz Glasa koncila, kolumnist V.Dunižarić)

20.02.2015. u 17:08 | 11 Komentara | Print | # | ^

Pokornički psalam 51 (50)


1 Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svojem; po velikom milosrđu svojem uništi grijehe moje!

2 Posve me operi od zlodjela mojih, od grijeha mojega očisti me!

3 Jer ja znam zločin svoj, krivnja moja vazda mi je pred očima.

4 Tebi, tebi samo sagriješih, što je pred tobom bilo zlo, to učinih, tako da se ti pokazuješ prave dan u presudi svojoj, čist stojiš u sudu svojem.

5 Jer gle, rođen sam u grijehu, u krivnji me je već začela mati moja.

6 Gle, ti tražiš čistoću srca: udijeli nutrini mojoj mudrost!

7 Poškropi me hisopom da se očistim; operi me i bit ću biti bjelji od snijega.

8 Daj mi da okušam radost i veselje, da se obraduje tijelo moje, što ga biješ!

9 Zastri lice svoje od grijeha mojih i uništi sva zlodjela moja!

10 Srce čisto stvori mi, Bože, duh pravi obnovi u meni!

11 Ne odbacuj me od lica svojega, svetoga Duha svojega ne uzimaj od mene!

12 Daj da ponovno iskusim radost spasenja tvojega; daj me okrijepi u duhu dobrovoljnom!

13 Tada ću pokazati bezbožnicima putove tvoje, da se grješnici obrate k tebi.

14 Izbavi me od krvi, Bože, Bože spasenja mojega! Tada će jezik moj glasno slaviti milost tvoju.

15 Gospode, otvori usne moje, i usta će moja navješćivati hvalu tvoju!

16 Žrtava klanica nijesi mogao; htjedoh ti ih dati; žrtve paljenice tebi se ne mile.

17 Žrtva, što se dopada Bogu, skrušen je duh, srce skrušeno i poniženo, Bože, to ti ne prezireš nikada.

18 Čini dobro na Sionu u naklonosti svojoj i podigni zidove Jeruzalema!

19 Onda ćeš imati radost na pravim žrtvama: na žrtvama paljenicama, čitavim žrtvama; onda će se stavljati junci na žrtvenik tvoj.

(Smatra se da je ovaj psalam napisao kralj David kad je spoznao da je njegov preljubnički čin i drugi grijesi zlo u očima Božjim.
Početak korizme je prilika da se svaki vjernik ogleda u ovom tekstu, jer Bog ne može prezreti raskajano srce čovjeka, a svi smo mi slabi i trebamo njegovu milost.)

19.02.2015. u 15:02 | 12 Komentara | Print | # | ^

Valentinovo

Šteta koju je tzv. seksualna revolucija prouzročila izjednačavanjem seksualne strasti s ljubavlju je neizmjerna, pa ispada da se "ljubavi" mijenjaju ko čarape...
Svi se sjećamo "velikih" ljubavi na našem estradnom nebu. Gazile su sve pred sobom (žao mi je nedužnih), a trajale su ko let noćnih leptira!
Svima koji nastoje živjet jedinstvo podržavane strasti i njegovane privrženosti, spremne na usklađivanje različitosti i izgradnju požrtvovne ljubavi iz dana u dan, želim

SRETNO VALENTINOVO, dan onih koji se vole!

14.02.2015. u 12:33 | 9 Komentara | Print | # | ^

Moje rodno misto

S PUNTINA

Modra dubina,
strma, bila stina,
puteljak uski,
šum zelenih bora,
u zagrljaju kamena i mora
pučinu motrin
i svoj grad
s Puntina.

MAKARSKA

Planina te na dlanu nudi
prstima bilin more te prosi,
a ti si uvik ka cvit u kosi
borove šume, šta se budi

OSEJAVA

Zelena stabla, pod njima tepih smeđi,
jutarnja magla, njen pokrov sve je bljeđi.
Modrina mora u sjaju sunca bljeska,
prstima bijelim na rubu igra pijeska.
Svud spokoj struji, tišina što ga stvara.
Trabakul bruji, modrinu mora para.

07.02.2015. u 07:54 | 15 Komentara | Print | # | ^

Zašto nas toliko mrze

Zašto nas toliko mrze, reci, mama,
zašto tako dugo ne daju nam kući?
Zašto, drago dijete, to ne znam ni sama,
danonoćno isto pitanje me muči.

Zašto nas toliko mrze, reci, mama,
da umijesto cvijeća sada cvjetaju granate?
Zato što je um im pomračila tama,
pa istinu neće da priznaju, shvate!

Zašto nas toliko mrze, reci, mama,
pitaš dok na mržnju poziv topa zvoni,
i dok moju dušu to pitanje slama,
molim se da nikad ne budeš ko oni!

(1993.)
Podsjećanje na nametnuti rat

04.02.2015. u 15:38 | 9 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Prosinac 2017 (9)
Studeni 2017 (14)
Listopad 2017 (13)
Rujan 2017 (12)
Kolovoz 2017 (13)
Srpanj 2017 (8)
Lipanj 2017 (14)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (18)
Ožujak 2017 (12)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (8)
Prosinac 2016 (7)
Studeni 2016 (7)
Listopad 2016 (10)
Rujan 2016 (7)
Kolovoz 2016 (7)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
Svibanj 2016 (8)
Travanj 2016 (8)
Ožujak 2016 (14)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (13)
Prosinac 2015 (10)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (12)
Rujan 2015 (10)
Kolovoz 2015 (10)
Srpanj 2015 (11)
Lipanj 2015 (12)
Svibanj 2015 (13)
Travanj 2015 (7)
Ožujak 2015 (5)
Veljača 2015 (7)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (6)
Studeni 2014 (9)
Listopad 2014 (2)
Rujan 2014 (13)
Kolovoz 2014 (6)
Srpanj 2014 (7)
Lipanj 2014 (10)
Svibanj 2014 (15)
Travanj 2014 (13)
Ožujak 2014 (12)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (10)

Opis bloga

Rođena sam u Makarskoj 1942. a od 1982. živim sa obitelju u Drnišu i Siveriću.
Blog sam otvorila na nagovor mlađeg sina u prvom redu radi objavljivanja pjesama a onda i radi komunikacije s ljudima koji to žele.
Nastojim biti korektna sugovornica, koja stoji iza svojih riječi i nikoga ne vrijeđa, a to očekujem i od drugih.
Albina Tomić, r. Srzić

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se