Nesporazum
Livade zelene promiču kraj mene
i stabla sišla sa slika naive.
Zapliću se sela u daljine sive,
u mislima zbrka i prošlosti sjene.
U meni su neke uspomene žive,
nemaš pojma koliko te volim,
al' iz ove moje tužne perspektive
ništa ne znam nego da se molim.
Htjela sam ti reći. al' me oprez priječi,
mislim da bi krivo shvatila mi riječi.
Ostaje da šutim i ustrajno molim,
nemaš pojma koliko te volim!
(U jednoj specifičnoj situaciji 1996.)
Pjesma Dragutina Domjanića
U jeku prijepora oko događaja u Međugorju donosim ovu pjesmu posvećenu Mariji.Ona je omiljena vjerničkim srcima kao jedna od nas, koja se je najviše približila Bogu.
K soncu prosi vsaka roža,
k soncu trava vsaka,
tak i k Tebi Majka Božja,
srce siromaka...
Milostiva vsakom Ti si,
vse Ti vračiš boli,
odbila još nikog nisi
koj' za pomoć moli...
Čuj molitve vruće ove,
draga naša Mati!
Tvoj Te narod vezda zove,
romari Hrvati.
Dobra nam navek ostani
zmoli nam pri Sinu,
da od vsega zla obrani
nas i Domovinu.
Zašto sam pisala poeziju kad je "grmilo", i zašto pišem kad sam tužna?
Mjesečina
1992.
Uvala, teška i tmasta zelena mrlja,
mjesečev zlatast sjaj se niz svod kotrlja.
Miris svjež i slan,
spušta se tama,
sama
koračam vlažnim sprudom od mulja.
Šetači rijetki razvlače teme mira i rata,
ne mareć' za večeri nježnu mrežu od zlata.
Dok dišem zrak,
taj zlatni trak
misao sjetnu mi hvata.
Tamno je nebo i more, poput tuge,
al' zlatna nit me sjeća na daleke duge.
Dok gledam tu ljepotu,
ja patnju i strahotu
pretačem u nju i pjevam.
Nema mi druge!
Na tragu prethodnog posta
Izvorni čovjek
1996.
Otškrinuti pokrov kulture, nacije,
odgrnuti naslage civilizacije
i sve što se taložilo odvijeka,
i otkriti izvornog čovjeka!
Ogoliti glumu, maknuti krinke,
skinuti perike, riješiti se šminke
i prijetvornosti znane od vijeka,
i otkriti izvornog čovjeka!
Nositi se s njegovim iskonskim manama,
melema naći patničkim ranama,
pod suncem, koje sve grije odvijeka,
ljubiti brata čovjeka!
Ovo mi se sviđa, pa prenosim!
Glas Koncila 36 (2046) | 8.9.2013.
Meditacija
Josip Sanko Rabar
Cjelovit čovjek
Neki ljudi skakuću samo na lijevoj, drugi samo na desnoj nozi. Malo ih hoda na obje noge. Neki su politički samo desni, drugi samo lijevi. Neki su samo za slobodno poduzetništvo, drugi samo za javno ili državno vlasništvo. Neki bi sve privatizirali drugi sve nacionalizirali. Neki su samo rodoljubi, drugi samo kozmopoliti. Ne polazi im za ruku umah biti oboje, i rodoljub i kozmopolit. Neki su samo religiozni, drugi samo znanstveno kritični. A potrebno je spojiti oboje. Neki bi samo birali mistiku, drugi samo razum. A čovjek je biće jednog i drugog. Čovjek je biće znanosti i tehnike, filozofije, religije i mistike, kao i umjetnosti. Uklonimo li samo jedno od ljudskog četvorstva (znanost, filozofija, religija, umjetnost), osakatili smo čovjeka. Sve su to metodološki autonomni putovi, no samo znanost potrebuje potpunu metodološku čistoću. Religija, naprotiv, može sve u sebi ujediniti, ujedno poštujući autonomiju znanosti, filozofije i umjetnosti.
Neki bi samo izveli revoluciju i sve počeli iznova, drugi bi samo čuvali baštinu, a potrebno je oboje. Bog nam pridolazi iz prošlosti, ali i iz budućnosti. Vodi nas još nepoznatim putovima, On iz svoje vječnosti.
Ali ne postoji jedinstvo diktature i demokracije, tiranije i slobode, čovjek je pozvan na slobodu i demokraciju. Čovjek nije pozvan na jedinstvo dobra i zla, niti da bude s one strane dobra i zla, čovjek je pozvan da čini dobro. Čovjek je pozvan na nenasilje, krotkost, ljubav, toleranciju, opraštanje, milosrđe, dobrotu. Najbolje će činiti takvo dobro kao cjelovit čovjek. Tako da ne bude manipuliran nekom jednostranom ideologijom. Istina je mnogostrana, složena i bogata, ali i jednostavna za krotke, milosrdne, nenasilne, tolerantne, one koji ljube.
Kako se osloboditi od jednostranih ideologija? Od religioznog i ateističkog fundamentalizma, od desnog i lijevog fanatizma, od mržnje i netrpeljivosti prema drugome i drugačijem. Cjeloviti čovjek vidi sve u sebi i ništa ljudsko mu nije strano. Samo je cjelovit čovjek, čovjek budućnosti.
Rujan, 1991.
Žao mi je sestre
1992.
Ruka u ruci, hodamo kroz noć,
nebo visoko, a zemlja tvrda,
zvjezdani svod, (srećom, noć je vedra!)
ispred nas lik oca bijeli se ko jedra,
i vodi nas kroz nepoznata brda.
Puštam da me tvoja mala ruka vuče,
dok nijemo koračaš s nadom u svanuće.
Tvoje crne oči crnje su od tuge,
u njma su duge izgubile šare.
(Za djetinje snove zlikovci ne mare!)
«Ostati ću bosa», ja se tebi žalim.
Ti mi stišćeš ruku i šapućeš tiho:
«Ja ću tebe vodit!» I dalje koračaš.
Tvoj korak je čvršći, vidim, ti me shvaćaš!
«Čučnite u grmlje!» komanda je pala.
Ti se malo trgneš, saginješ i šutiš.
U tom trenu sazrela je tvoja duša mala
ko što zrije samo kad opasnost slutiš.
Pričali smo često o toj dugoj noći
pokraj dviju rijeka
poslije, kad su krinke opasnosti pale.
«Da l' si bio više uplašen il' tužan?»
«To je bio, majko, san nadasve ružan!
Mislio sam, ovo nikad neće proći,
možda smrt nas čeka!
Žao mi je bilo moje sestre male!»
Vagoni u Zagrebu
1992.
Od kuda idu, to znaju oni,
i zašto puni su vagoni,
al' kuda ići, i gdje stati,
tko će to znati?!
Uplašen pogled, uzdah u noći,
kad li će ovo progonstvo proći,
i kuda ići, i gdje stati,
tko će to znati?!
Želudac prazan, duša je pusta,
vidici tonu, jer noć je gusta ,
i kuda ići, i gdje stati,
tko će to znati?!
Svjetla se gase, zatvaraju vrata.
Tko u bjeguncu poznaje brata?!
I kuda ići, i gdje stati,
tko će to znati?!
Jesenja čežnja
Splasnula vrelina dugog ljeta,
zlaćane se strune vjetrom njišu,
sjemenka se pomalja iz cvijeta,
bijeli oblak još ne sluti kišu.
I u duši tihi spokoj vlada,
jesen šara smirujuće boje,
a u srcu još sam uvijek mlada,
ljubavi su pune čežnje moje.
Ja ne žalim za nemirom vala
ni za žarom sunca koje žeže,
sve bih strasti i bogatstvo dala
za odanu nježnost što nas veže.
Osloni se na me
Duga je noć, ja spavati ne mogu
na tebe mislim, kako ti je duši,
i bespomoćna sad se molim Bogu,
al' ćutim kako beznađe me guši.
Duga je noć, ja spavati ne mogu,
ta gdje je vjera "što premiješta brda"!?
Ja sama sam, a mrak je ko u rogu.
"Visoko nebo, a zemlja je tvrda".
Duga je noć, i savim te razumijem,
ti nisi sama i računaj na me,
pa ako ništa pomoć' ti ne umijem,
bit' ću ti barem "za plakanje rame"!
1996.
Kad sam sjetna
Usamljenik
Ja pjesnik sam, što reći se ne stidim,
i usamljenik, ko svaki pjesnik što je,
i mojom dušom često studen bridi,
i jedino je griju pjesme moje.
Ko oro sam što nadliječući brda
visinu motri, a i ponor sivi,
"visoko nebo, a zemlja je tvrda",
al' duh moj ipak od ljepote živi.
I ne kažem da pjesme su mi snažne
ko one put što utiru ka slavi,
utjeha tek su za obraze vlažne
i kapi rose žednome u travi.
I, dokle život u dvojbama traje,
u posrtanju dok gorčinu ćutim,
ja hvalim Bogu što mi milost daje
da kroz ljepotu vječnu Ljubav slutim!
Na čistini
"Gdje su oni?" i mene pitaš, Bože!
Gdje otiđoše s kamenjem u ruci?
Nikoga nema, ostadoh sama s tobom,
oči u oči, na čistini života!
"Gdje su oni čiju si sućut htjela,
kao da ne znaš da sućut ljudska je krhka?"
Nikoga nema, sama sam ostala s tobom,
oči u oči, na čistini života!
Gdje su oni!? Povukoše se, šute!
I meni daruj blagu radost tišine,
da u samoći sebe i tebe nađem
i bit prepoznam, na čistini života!
