nedjelja, 29.04.2007.

Haha, koji je smisao ovog bloga?

Ne pisem, ne provjeravam sto se dogadja, nisam cak ni dizajn dovrsila. Eto ljudi brisu blogove, ostavljaju 'vrijeme blogova' iza sebe. Svi su se ufurali u neki novi film, vole druge stvari, druge ljude. Od pocetka ovog bloga sam se uzasno promjenila. Vise ni ne prepoznajem osobu koja je otvorila ovaj blog. Moji stavovi, razmisljanja, ukus u galzbi, odjeci, filmovi, knjigama je bio drugaciji i vise si svidjam ovakva kakva sam sad. Drago mi je sto sam otvorila ovaj blog i da se sada mogu podsjetiti kakva sam bila prije samo godinu dana, koliko sam se promjenila u prilicno kratkom periodu. Osim mene promjenile su se i stvari oko mene. Ljudi koji me okruzuju vise nisu oni stari, skola koju pohadjam vise nije ona stara, uskoro ni stan u kojem zivim nece biti 'onaj stari'. Jos uvijek sam si dobra s ljudima do kojih mi je stalo, a najsretnija sam zbog toga sto sam si postala jako dobra s jednom curom koju poznam jos iz osnovne. Upoznah dvije super cure, jednu na tramvajskoj stanici jednu na ovom blogu. Da nema Franza ne bi bilo ni tih poznanstva. Zadnje vrijeme ludim za Monkeysima. Osjecam da su mi trenutno drazi od Franza, ali duboko u sebi to ne zelim. Jos prije dva mjeseca dala bi ruku za Franze, da ih upoznam, bilo sto. Popustila me da ludost. Nadam se da je to sve samo zbog toga sto oni sada rade na 3. cdu i ne pise se tolko o njima. Nije da mi vise nisu najdrazi bend, o ne! Oni ce uvijek biti moj najdrazi bend. Jos uvijek ih zelim upoznati, otici na jos puno njihovih koncerata.Mozda i bolje da me malo pustila ta ludost, ko zna gdje bi zavrsila.Na ulicama Londona kao groupie, narkomanka. Ahh, malo dramatiziranja :)
Alex Kapranos, Paul Thomson, Nick McCarthy i Bob Hardy. Kolko su meni te osobe drage... Nema rijeci kojima bi to opisala. kad se sjetim koncerta prodju me trnci, kad cujemo njihovu pjesmu na radiju prodju me trnci, kad vidim neku vijest o njima prodju me trnci...Koliko sam ja zahvalna tim ljudima. zahvalna sam im jer su puno pridonjeli razvijanju moje osobnosti. Pomogli su mi da budem ono sto sad jesam. Iako ja jos puno toga moram nauciti svidja mi se smjer u kojem se razvijam. Sa svojih 15 godina sam zadovoljna sobom i nadam se da se to nikada nece promijeniti, da se necu razocarati u sebi i da cu postici ono sto zelim.
Imam jos puno godina zivota pred sobom i zelim prozivjeti stvari koje vecina ljudi nikad ne dozivi. Zelim putovati, zabavljati se koliko mogu i hocu, zavrsiti fakultet i imati uspjesnu karijeru, a kada se smirim od ludovanja, tukumarenja i putpvanja, imati svoju obitelj. Zelim da na kraju svog zivota razmislim o svemu sto sam napravila i da pomislim kako sam sve sto sam zeljela ucinti napravila, sve sto sam htijela postici i postigla, istinski voljela nekoga i ostavila bar jedno pametno djete koje ce nadam se naci pravi put i razviti se kako treba, a tada samo zatvoriti oci i cekati prelazak u drugi zivot u nadi da on zaisa postoji. Zelim da me nadju kao djevojcicu sa sibicama, sa smjeskom na licu...

- 00:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>