Piše: Dražen Oreščanin
Preneseno iz magazina Mreža, 05/2012
Strategiju je kao jednu od tri ključne vojne vještine definirao Sun Tzu još u petom stoljeću prije Krista, zajedno s taktikom i operatikom. Iz izvorno vojne vještine, strategija je zauzela svoje bitno mjesto i u poslovnom svijetu, u modernom upravljanju tvrtkama, te općenito u razvoju društva.
Opće prihvaćena definicija strateškog upravljanja glasi otprilike ovako, prema Wikipediji: Strateški menadžment analizira glavne inicijative koje je poduzeo visoki menadžment neke tvrtke u ime vlasnika, koji uključuje resurse i rezultate o okruženju. To podrazumijeva specificiranje misije, vizija i ciljeva organizacije, razvoj politika i planova, često u obliku projekata i programa koji su dizajnirani za postizanje tih ciljeva, te dodjeljivanje sredstva za provedbu navedenih politika, planova, projekata i programa.
Da ponovimo, strateški menadžment definira inicijative (planove, projekte i programe), te alocira resurse potrebne za dostizanje željenih ciljeva. Svaki direktor ili član Uprave tvrtke mora u okviru svog posla definirati i implementirati strategiju razvoja tvrtke.
U cijelom promišljanju i realizaciji strategije apsolutno najbitnije od svega je postaviti mjerljive ciljeve, zadati vrijednosti koje se moraju ostvariti, osigurati potrebne resurse za realizaciju, te imati osobu ili organizacijski dio koji odgovara za realizaciju određenog cilja. Postoji nekoliko općeprihvaćenih metodologija za strateško upravljanje, od kojih je vjerojatno najpoznatija Balanced Scorecard metodologija, koja se u svijetu i Hrvatskoj upotrebljava već preko dvadeset godina.
Analogno strateškom upravljanju u tvrtkama, strateško upravljanje mora se primjenjivati i u upravljanju državom, u definiranju ciljeva, te planiranju i realizaciji inicijativa koje će nas dovesti do ispunjavanja zadanih ciljeva. Jedan od osnovnih problema Hrvatske države je totalno nestrateško ponašanje praktično od osamostaljenja do danas – umjesto da sustavno idemo prema transparentno definiranim ciljevima, cijela država nesuvislo baulja pogleda čvrsto upereneog u retrovizor, dok su ruke operativno zauzete šmrkovima kojima se gasi vatra na mjestima gdje se najviše rasplamsa. Kriza koja godinama traje je samo posljedica dugogodišnjeg nepromišljenog, kriminalnog i društveno neodgovornog ponašanja naših vladajućih garnitura.
Okrenimo se ipak području strateškog razvoja Hrvatske koji primarno nas zanima, strateškom razvoju ICT industrije. Prve strategije razvoja hrvatskog ICT-a koje sam imao priliku čitati datiraju iz 2000. godine, kao dio projekta Strategije razvitka RH, koji je pokrenula tadašnja koalicijska Vlada. „Hrvatska u 21. stoljeću, Informacijska i komunikacijska tehnologija“, dokument koji je napravila radna skupina eksperata (uglavnom s FER-a) predvođena akademikom Budinom, je apsolutno briljantno štivo, u kojem ima barem sto preporuka poput „Vlada će dati prioritet razvoju informacijske i komunikacijske tehnologije kao industrijske grane tako da stvori uvjete da se svake tri godine udvostruči ukupni prihod i broj zaposlenih te utrostruči izvoz. Vlada treba hitno pristupiti reformi obrazovanja, a posebno sveučilišnog, kako bi osigurala potreban broj stručnjaka i menadžera osposobljenih za rad u informacijskoj i komunikacijskoj tehnologiji kao industrijskoj grani“. Ova i još stotinjak drugih preporuka vezanih za smanjenje poreza i davanja, poticanje zapošljavanja, osnivanje investicijskih fondova, aktualne su i danas – što znači da u trinaest hitro minulih godina gotovo nijedna od navedenih inicijativa nije realizirana! Velika je tragedija što se ova strategija nikada nije krenula zaista realizirati, te se danas praktično borimo s istim pitanjima kao i tada.
U međuvremenu je bilo još nekoliko relativno suvislih strategija razvoja Hrvatske, koje su se doticale razvoja ICT-a i informatizacije, ali se po dobrom starom hrvatskom običaju ništa od toga nije realiziralo.
U zadnjih par mjeseci je do mene na čitanje ponovo raznim kanalima došlo nekoliko novih strategija. Primjerice, u „Strategiji Vladinih programa 2013-2015“ nema niti jedne konkretne riječi, cilja ili preporuke koji bi se odnosio na razvoj IT-a kao industrijske grane ili reformi obrazovanja kako bismo osigurali IT resurse za budućnost. Drugi dokument koji sam čitao je „Prijedlog strategije poticanja investicija u RH za razdoblje 2013. – 2020.“, a u njemu se pojam ICT pojavljuje ravno dvaput i to u kontekstu „...vodeće zemlje kao Kina, Japan i SAD su se također fokusirale na ključne tehnologije, posebice ICT...“
Ono što je najveća tragedija ovih strategijskih dokumenata su predloženi ciljevi, mjere i akcije, te odgovornost za pojedinu akciju - radi se o hrpi želja i parola, za implementaciju svake je odgovorno u prosjeku šest institucija, bez konkretnih i mjerljivih ciljeva i rokova. Tako napisanu strategiju nemoguće je implementirati, jer jednostavno nisu definirane konkretne inicijative. Zaključak koji se nameće je da su te strategije radili ljudi koji pojma nemaju što uopće znači strategija i operativna realizacija strategije. Bilo bi pametno za definiciju, izradu i provedbu strategije angažirati ljude koji se zaista razumiju u strategiju i pojedino područje.
Proizvodnja i izvoz softvera i usluga u IT-u je jedna od rijetkih industrijskih grana u Hrvatskoj koja je u porastu u zadnjih nekoliko godina. Udruga hrvatskih nezavisnih izvoznika softvera CISEx je početkom listopada 2012. u Ministarstvo gospodarstva i Hrvatsku agenciju za poticanje malog poduzetništva poslala materijal „Izrada prijedloga mjera, inicijativa i rješenja za razvoj izvozne softverske industrije u Republici Hrvatskoj“, na kojem je nekoliko mjeseci radio velik broj članova i vanjskih suradnika. Za našu industriju mi smo definirali strategiju puno detaljnije od opisanih prijedloga koje su napravile državne institucije. Šest mjeseci nakon što smo te inicijative pokrenuli, rezultati su, najblaže rečeno, mizerni. Pitanje koje se nameće je da li smo mi glupi i nesposobni ili nemamo adekvatne sugovornike. Zaključak donesite sami.
|
