Piše: Dražen Oreščanin
Postoji hrpa knjiga i tekstova tipa „Sedam navika uspješnih ljudi“ koje poučavaju ljude kako da budu sretni i uspješni, vjerojatno to vuče korijen iz deset zapovijedi i sedam smrtnih grijeha... Ja moram priznati da nikada nisam pročitao nijednu od tih knjiga. Ipak, neki ljudi kažu da sam u poslu relativno uspješan, a osobno se osjećam kao vrlo sretna osoba. Pokušao sam malo razmisliti o tome što ja to radim i kako to radim, te zašto me to što radim čini sretnim. U biti, većina stvari koje radim i odluka koje donosim se svodi na poštivanje tri temeljna životna pravila, koja sam specijano za ovu priliku nazvao zlatnim pravilima.
Prvo pravilo: Win – win – win!
Možda će netko pomisliti da ovo pravilo znači da se uvijek u životu mora pobjeđivati, ali riječ je o nečemu zapravo potpuno suprotnom – potrebno je pronaći rješenje i stvoriti situaciju koja donosi dobitak svim uključenim stranama. Vrlo često u našem poslu ima više od dvije strane koje imaju različite interese. Uzmimo kao primjer neki projekt implementacije analitičkog sustava za velikog korisnika. Korisnik ima interes dobiti kvalitetan sustav u predviđenom roku i budžetu. Mi kao tvrtka imamo interes da korisnik bude zadovoljan. Konzultanti koji rade na projektu imaju interes da rade posao koji im je izazovan, da uče i napreduju. Članovi tima korisnika imaju interes da im budući sustav pomogne u poslu itd. U opisanom slučaju sve je savršeno, ali u realnom životu interesi su vrlo često kontradiktorni i moraju se pomiriti.
Prmarno gledanje čovjeka na neki problem je uvijek subjektivno i nije lako biti objektivan i nepristran. Nitko od nas ne može biti biti apsolutno objektivan, ali to je nešto čemu trebamo težiti kako bismo shvatili interese svih strana i našli rješenje koje svakome donosi dobitak. Treba pokušati razmišljati kao druga, treća ili četvrta strana i stvari sagledati iz njihovog ugla, kako bismo razumjeli potrebe sviju.
Ovdje svakako treba napomenuti da se ovo odnosi isključivo na legalne i legitimne potrebe i interese u kojima se intreresi organizacije i njenih zaposlenika poklapaju. Primjerice, ako neka osoba u nekoj organizaciji koja je obveznik javne nabave ima svoj interes s određenim brojem nula da preferira određenog dobavljača pa shodno tome namješta natječaj, to nikako nije legalan interes nego kazneno djelo zbog kojeg tu osobu treba prijaviti i kazniti.
Kada smo osnivali Poslovnu inteligenciju, bila su dva razloga zbog kojeg smo to napravili. Prvi je da smo htjeli drugima biti konzultanti kakve smo sebi uvijek željeli dok smo radili u velikim firmama, ali ih nikad nismo mogli naći. Drugi je da smo htjeli biti tvrtka u kojoj će profesionalci u ovom području moći raditi na kvalitetnim projektima i ne trošiti vrijeme na stvari koje ne donose vrijednost. Win-win-win pravilo je utkano u samu srž razloga postojanja tvrtke.
Drugo pravilo: Ljudi se drže za riječ, a volovi za rogove
Etično ponašanje i temeljne ljudske vrijednosti su na žalost već godinama u velikoj defanzivi i nisu baš na cijeni. Neovisno o tome, smatram da je svatko odgovoran za svoje postupke i da svatko treba postupati prema vlastitoj savjesti. Moja savjest mi govori da uvijek u svim odnosima trebam biti iskren i pošten, držati se onoga što obećam i nikada do cilja ne stizati prevarom ili zlonamjernim iskorištavanjem tuđeg rada i znanja.
U poslovanju se odnosi među stranama reguliraju ugovorima, ali temelj svakog odnosa je povjerenje. Povjerenje nije bezuvjetno kao majčinska ljubav, povjerenje se mora zaslužiti. Povjerenje se dugo stiče, a brzo gubi.
Razlog zbog kojih naši korisnici rade s nama je upravo to povjerenje da ćemo mi riješiti poslovne probleme za koje su nas angažirali da ih riješimo. To povjerenje gradimo dugo i temelji se upravo na iskrenosti, poštenju i održanim obećanjima. Naravno, povjerenje je obostrano i mi u naše dugogodišnje korisnike imamo povjerenje i puno puta odrađujemo neki posao na riječ, bez ugovora ili narudžbe, znajući da će posao biti valoriziran.
Ponekad se neke stvari ne naprave najbolje i treba iskreno komunicirati razloge i rezultate, kako bismo sljedeći puta napravili bolje. Ponekad korisniku moramo reći stvari koje mu možda ne odgovaraju ili koje ne želi čuti, ali mu to moramo reći za njegovo dobro. Možda ćemo zbog ovog stava u nekim slučajevima imati manje posla i zaraditi manje novaca, ali znamo da smo napravili naš posao najbolje što smo mogli u najboljem interesu našeg korisnika i naša savjest će biti mirna.
Treće pravilo: Postoje dva načina da posao bude napravljen
Jedan je način da posao napravim ja, a drugi je način da posao napravi netko drugi. Možda se ovo na prvi pogled čini kao neka forwarduša u kojoj se odgovornost prebacuje na sljedećeg u hijerarhiji, ali ustvari je smisao upravo suprotan. Cilj je da posao bude raspoređen prema znanjima i mogućnostima, a ne da netko bude usko grlo i da se zadaci gomilaju jer ih samo jedna osoba može riješiti.
Dati nekome zadatak, a ne dati mu oruđe s kojim će zadatak riješiti je najveća pogreška. Da bi netko mogao obaviti zadatak, mora imati u našem slučaju znanje i iskustvo, koje ne dolazi samo od sebe. To znanje najčešće netko treba podijeliti i prenijeti, te na taj način svom suradniku omogućiti da odradi zadatak.
Upravo činjenica da smo od tvrtke u kojoj je bilo dvoje ljudi koji su imali u svojim glavama neko znanje postali tvrtka od 80 ljudi od kojih svatko ima neko znanje, govori da smo u tom dijeljenju znanja bili prilično uspješni. Dijeljenje znanja je dvosmjerni proces koji se sastoji od predavanja znanja i primanja znanja – onaj koji prima znanje mora imati želju za učenjem i analitičnost, kako bi naučio rješavati probleme. Onaj koji ne uključuje mozak i ne zna razmišljati, nikada neče naučiti.
Dakle, ako neki posao mogu delegirati nekome drugome i biti siguran da će taj posao biti napravljen onoliko dobro kako bih ga i sam napravio ili bolje, znači da sam ja svoj posao napravio.
Ovo pravilo ima jedan bitan dodatak – posao se neće napraviti sam od sebe. Odugovlačenje, izbjegavanje ili čekanje da se desi nešto što će eventualno dovesti do toga da se nešto ne mora napraviti nikada neće donijeti ništa dobroga. Ako nešto na znate, ne možete ili ne namjeravate napraviti, najbolje je odmah reći da neće biti napravljeno.
|
