Poslovna inteligencija

< prosinac, 2011 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (2)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Svibanj 2010 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Poslovna inteligencija d.o.o.
Blog Poslovne inteligencije - teme vezane za analitičke sustave, poslovnu inteligenciju, skladišta podataka, planiranje, konsolidaciju, upravljanje matičnim podacima i sve ostalo...

Linkovi
PI @ Fejs
Facebook profil Poslovne inteligencije

Blog.hr
Blog servis

Mreža
Poslovni IT mjesečnik

Brojač:

30.12.2011., petak

Prvih deset godina – što je Poslovna inteligencija?

Piše: Dražen Oreščanin

Nije nimalo jednostavno ukratko prepričati deset prvih godina Poslovne inteligencije. Dugo vremena ni nama samima nije bilo jasno zašto se sve to desilo i kako smo uopće postali ovo što smo sada. Zaista možemo biti sretni i ponosni, jer smo u okruženju koje je vrlo teško i negostoljubivo za tvrtke poput naše, ipak uspjeli stvoriti tvrtku koja je u svojem području djelovanja zaista postala brend. Kako i zašto je sve to počelo?

Lidija i ja smo, dok smo radili u Agrokoru 2000. i 2001. godine, imali viziju da bismo znanje koje smo u prethodnih nekoliko godina prikupljali i razvijali u području analitičkih sustava trebali ponuditi na tržištu i osnovati tvrtku koja bi se bavila pružanjem usluga implementacije DW i BI sustava. Bili smo znatiželjni, željni rada u drugim okruženjima i s drugim platformama. Iako je Agrokor bio velika tvrtka u kojoj je u ovom području bilo uvijek puno posla, osjećali smo da želimo i možemo više i drugačije.

Kada smo zaključili da je došlo vrijeme da bi se takva usluga mogla ponuditi na tržištu, krajem 2001. godine nastala je Poslovna inteligencija. Inicijalno se tvrtka trebala zvati "BI sustavi", ali trgovački sud je to ime odbio budući da nije bilo ni hrvatsko ni latinsko, pa smo posegnuli za izvorno hrvatskim nazivom. Kako je vrijeme pokazalo, ime je bilo dobro pogođeno i postalo je i ostalo prepoznatljivo. Vjerovali smo da ćemo se razvijati kako se razvija i tržište, te da ćemo jednog dana narasti i biti tvrtka s desetak zaposlenih. U tom dijelu smo se malo podcijenili.

Kada smo počinjali, imali smo dva osnovna cilja – da budemo našim korisnicima konzultanti kakve smo sebi uvijek željeli a nikada ih nismo mogli naći, te da naša tvrtka bude mjesto na kojem će profesionalci u našem području moći raditi na kvalitetnim projektima. Za ta dva principa smo se držali kao pijan plota, i naše je duboko uvjerenje da smo postali ovo što smo sada isključivo zbog toga što nismo odustajali od tih principa. Ponekad smo zbog tih principa ispadali pravi magarci, ali vrijedilo je! Inicjalno kada smo pokretali tvrtku smo Lidija i ja razgovarali o toj ideji s još nekoliko kolega koji su se bavili razvojem analitičkih sustava u drugim velikim tvrtkama i s kojima smo surađivali prethodnih godina, te je načelni dogovor bio da nam se pridruže kada posao krene i kada budemo bili u mogućnosti osigurati plaće za još nekoliko konzultanata.

Prvi naš korisnik je bio Dukat (tadašnja Lura), koji je s nama potpisao ugovor o implementaciji DW/BI sustava početkom 2002. godine a usloro nakon toga i za sustav za planiranje. To je bio ugovor koji nam je omogućio da gotovo dvije godine budemo u potpunosti angažirani i da napravimo sustave koji su tada bili u tom području ponajbolji u regiji. Dukat je tada potpisao ugovor s Poslovnom inteligencijom – tvrtkom s dvoje zaposlenih, koja do tada nije imala nikakav drugi projekt ili prihod. To je bilo pomalo riskantno s njihove strane, ali rizik im se zaista isplatio. I danas se sjećamo tih ranih projekata po atmosferi zajedništva i pozitivnom entuzijazmu koji je u tom okruženju vladao. Iako mnogi kolege koji su bili na tom projektu više ne rade u Dukatu i život nas je odnio na razne strane, kad god se sretnemo, uvijek se rado sjećamo tih vremena.

Kako se projekt u Dukatu zahuktavao, došlo je do trenutka kada smo pozvali kolege s kojima smo imali načelni dogovor da nam se pridruže. To je bilo naše prvo veliko razočaranje. Naime, umjesto da s nama podijele isti entuzijazam, od njih smo dobili košaricu... Iako se radilo o visokoobrazovanim stručnjacima koji nisu bili ni blizu tridesetog rođendana, odlučili su ostati u velikim tvrtkama u kojima su tada radili, nespremni preuzeti rizik odlaska u malu tvrtku poput naše. Mi smo mogli shvatiti da oni na tu promjenu nisu spremni, ali nismo mogli shvatiti zašto su nam nekoliko mjeseci ranije rekli da možemo računati na njih?

Tada u Hrvatskoj nije bilo više od deset ili petnaest ljudi s bilo kakvim iskustvom u implementaciji analitičkih sustava, pa smo se silom prilika okrenuli stvaranju vlastitih resursa – zapošljavanju pripravnika i procesu prijenosa znanja i stvaranja kvalitetnih konzultanata. To je ono nešto što je zaista pravi rezultat svega što smo pokušavali i raditi ovih deset godina. U tim inicijalnim procesima selekcije 2004. i 2005. godine smo ostali šokirani da zaista u Hrvatskoj još uvijek ima kvalitetnih, mladih, tek diplomiranih stručnjaka. Nakon dugih godina u kojima smo prošli rat i privatizacije, bilo nam je očito da se sustav vrijednosti cijele države promijenio i da su te generacije na dobrom putu da postanu izgubljene. Morali smo jako dobro paziti kod zapošljavanja, bilo je i grešaka, ali vrlo brzo se filtriralo što je valjalo. Uglavnom, tih nekoliko „klinaca“ koje smo tada zaposlili su imali sve ljudske vrijednosti i vrline koje smo mogli zamisliti – bili su pametni, vrijedni, pošteni, lojalni, duhoviti, vedra duha, uvijek spremni podijeliti znanje. Danas su oni vrhunski stručnjaci u svom području, s jedva tridesetak godina starosti, imaju obitelji i djecu, direktori su kompetencija u Poslovnoj inteligenciji. Njima uz bok je još desetak drugih koji su došli godinu, dvije ili tri nakon njih i stručno se razvijaju na gotovo identičan način. I ljetos smo zaposlili petero novih pripravnika, koji su već na projektima rade kvalitetno i prilično samostalno.

Kad pogledam što sam ja napravio u životu do svoje tridesete godine, u usporedbi s mojim maldim kolegama moj rezultat je prilično mršav – osim završenog fakulteta i činjenice da sam bio zaposlen u struci, nema puno stvari koje bih mogao nabrojati kao neka svoja ostvarenja u mladim danima.

Od nas šezdesetak u tvrtci, praktično je polovica došla direktno s fakulteta. Možda je najzanimljiviji primjer PI Podgorica, gdje su svi osim direktora doslovno došli u firmu kao pripravnici i sve o skladištima podataka i poslovnoj inteligenciji naučili uz rad, jedan od drugoga i od kolega iz Zagreba i Beograda. Ta količina znanja koju smo stvorili, prenijeli jedni na druge i na naše korisnike, izvezli je u regiju i u Europu, meni je doslovno fascinantna. I danas smo svi mi stariji kontinuirano angažirani na projektima u većem ili manjem opsegu, te znanje prenosimo dalje, na slijedeće generacije. Duboko vjerujem da takav mušketirski svi-za-jednoga-jedan-za-sve stav koji imamo, ta iskrenost, lojalnost i odgovornost je ono što nas čini ekipom kakva jesmo. Fluktuacija u našem timu je jako mala, zbog toga je kumulirano znanje veliko. I zaposlenici i korisnici taj odnos znaju prepoznati i cijeniti.

Za kraj dva božićna primjera... Prije mjesec dana je kolegica koja je voditeljica DW/BI odjela u jednoj tvrtci koja je naš korisnik išla na Brač na vjenčanje svog brata, koji je prilično cijenjen vinar. Mi smo je zezali prije puta i pitali da li će nam donijeti neku butelju. Ujutro u petak prije Badnjaka je došla kod nas u ured i donijela nam butelju plavca, uz komentar da je to jednostavno morala napraviti. Taj petak je također jedna naša mlada kolegica donijela u ured tortu. Nije joj bio rođendan niti je išta slavila, nego je, eto, večer ranije ispekla i donijela tortu, da je skupa pojedemo.

Konačan rezultat je odnos koji se ne temelji isključivo na plaći, novcu, radnom vremenu, ugovorima i primopredajnim zapisnicima, nego u sebi ima ljudsku notu, ima komadić međusobnog poštovanja, veselja, prijateljstva i osjećanja pripadnosti, osjećaja da zajedno radimo i stvaramo nešto dobro. Eto, to je Poslovna inteligencija.

- 15:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

17.12.2011., subota

We don't need no education...

Piše: Dražen Oreščanin

Preneseno iz magazina Mreža, 12/2011, integralna verzija

Neki dan sam u Hervisu naletio na svoju bivšu razrednicu iz srednje škole, baš u trenutku kad je isprobavala tenisice. Ime Vere Javor će mnogima biti poznato, jer je, ubrzo nakon što je prije 25 godina ispratila moju generaciju iz MIOC-a, postala ravnateljica vjerojatno najcjenjenije gimanzije u Hrvatskoj, što je ostala i do dana današnjeg. U mom tadašnjem razredu ja definitivno nisam bio među najboljim učenicima, a ostao sam koliko-toliko zapamćen po nekim, nazovimo ih nepodopštinama. Kako smo se u zadnjih dva i pol desetljeća vidjeli dvaput, na desetoj i dvadesetoj godišnjici mature, nekako mi je baš bilo drago, pa sam joj prišao i pristojno je pozdravio. „Oreščanin...“ reče moja razrednica odmah me prepoznavši „Ti radiš ovdje ili si u kupovini?“

Ja sam iskreno ostao u šoku. Okej, sa mnom su razred išli neki fakat vrijedni i pametni momci i djevojke, ali zar sam bio tako loš da je prva pomisao moje srednjoškolske razrednice bila da prodajem tenisice u Hervisu? Da li bi gospođa Javor pomislila i za neke od onih pametnijih da rade u Hervisu ili je ta misao bila isključivo rezervirana za mene, razrednog klipana? Naravno, pošten rad u Hervisu nije sramota, ali ipak nije vezan za struku za koju sam završio i MIOC i FER...

Uglavnom, bio sam vrlo sretan da mogu objasniti svojoj razrednici da sam u karijeri uvelike premašio očekivanja koja je ona u ta davna vremena imala od mene. Kad podvučemo crtu, činjenica je da sam u svojoj generaciji bio tek prosječan, ali nakon dvadeseetak godina krvavog truda i rada mogu reći da iza mene stoji kakav-takav stručni i poslovni uspjeh. Dakle, čak i oni od kojih se to baš i nije očekivalo, mogli su postati uspješni.

U jednom trenutku, prije više od trinaest godina, sam čak upisao i magisterij na primijenjenom računarstvu, koji sam s vremenom skroz zapostavio, iako sam bio jako blizu kraja. Ipak, jedna osoba nije digle ruke od mene i toliko me podsjećala da to trebam završiti, da sam na kraju ipak uložio još malo truda i u zadnji čas, prije nego što je to sve zbog Bolonje prestalo vrijediti, neki dan konačno predao magistarsku radnju. Ta osoba je, naravno, moja mentorica, profesorica Mirta Baranović s FER-a. I dok su četiri svježe isprintana primjerka radnje čekala da budu predana na referadi, profesorica i ja smo pričali o našem fakultetu nekad i sad, te kako nalazimo i selektiramo nove ljude u našoj firmi.

U doba kad sam ja studirao, prije dvadesetak godina, na fakultetu je postojao obavezan predmet Inženjerska ekonomika, a obavezan je bio i strani jezik. Naravno, na predavanja iz ekonomike i engleskog nitko nije išao, a za razliku od velike većine ostalih ispita koji su bili itekako ozbiljni, ta dva se ne bi mogla tako nazvati. U to doba su mi i ekonomika i engleski izgledali totalno nebitni osim u vidu ocjene u indeksu, a iz današnje perspektive mi se čine kao izuzetno korisni predmeti vezani za to da ću se u životu morati baviti nekim poslom. Profesorica mi je rekla da su problem engleskog jednostavno riješili – ukinuli su ga! Za ekonomiku nisam više ni pitao... Općenito, sve što sam na fakultetu naučio (završio sam Radiokomunikacije) u poslu kojim se bavim već skoro dvadeset godina nema neke praktične koristi – dvije bitne stvari koje su mi ostale s fakulteta su samodisciplina kada treba učiti da bi se položio ispit i snalažljivost kako i gdje naći sve što ti je potrebno za to.

Današnji program fakulteta drugačiji je nego prije, više podsjeća na srednju školu, dolazak na predavanja je obavezan. Ocjene se dijelom temelje na prisutnosti a dijelom na znanju. Većina komentara koje čujem uglavnom se svode na isto – studirajne „po Bolonji“ se nije pokazalo baš dobrim.

Još jedna zgoda je znakovita. Jednom je na jednom od njenih kolegija gost-predavač bio Luka Abrus, koji je studente pitao tko je od njih nešto radio uz studiranje – bilo što, programirao nešto, pomagao u obiteljskoj tvrtci, davao instrukcije. Od dvadesetak studenata samo je dvoje podiglo ruke. U moje doba bilo je drugačije, ja sam radio svašta, u KSET-u na garderobi i na šanku, slagao štandove na velesajmu, imao stipendiju, džeparac nisam dobivao od staraca od četvrtog srednje. S jedva osamnaest sam godinu dana proveo u JNA. Stvari su se u međuvremenu promijenile. Da li današnji studenti nemaju vremena ili nemaju interesa da nešto rade uz studiranje?

Prije nekoliko godina me jedna djevojka koja je tek diplomirala i koja se javila na natječaj za posao u Zagrebačkoj banci pitala da li se tamo može brzo napredovati do nekog rukovodećeg mjesta. Odgovorio sam joj da na početku svoje profesionalne karijere mora razmišljati o tome gdje će imati priliku nešto naučiti i postati kvalitetan stručnjak, a ne razmišljati o menadžmentu. Pitam se kuda bi nas odveli rukovoditelji bez iskustva, vjerojatno ne puno dalje od situacije u kojoj smo sada. Preskakivanje stepenica u profesionalnom razvoju ne prolazi kao opcija.

Kada smo ljetos imali natječaj za posao za ETL developera pripravnika, javilo nam se doslovno dvjesto ljudi koji su zadovoljavaju uvjete – VSS informatičkog smjera. Bože mili, koiko mladih nezaposlenih informatičara, prije nekoliko godina nam se na ovakve oglase znalo javljati jedva tridesetak ljudi...

U životopisu svima piše da su vrijedni i odgovorni, timski igrači, znaju SQL. Tu i tamo je netko nešto radio uz faks, ali rijetko. Za čitanje svakog tog životopisa potrošim možda dvije ili tri minute, jako malo vremena za sedamnaest godina školovanja koje je svatko od tih pripravnika prošao. Hm, Marko nije radio ništa dok je studirao, Petra je studirala osam godina. Nećemo ih zvati na razgovor, to ne izgleda dobro. Pitanje je koliko potencijalno briljantnih stručnjaka nismo ni pozvali na razgovor. Nikad nećemo saznati.

Odlučili smo pozvati četrdesetak kandidata i dati im jednostavan test s osam pitanja o osnovnim pojmovima vezanim za skladišta podataka, te o nekim osnovnim informacijama o nama koje su mogli pročitati na našem web sajtu. Nekoliko testova smo dobili potpuno prazne, samo s imenom i prezimenom. Jedva desetak ih je bilo za prolaznu ocjenu. Više od pola ljudi nije znalo što znači skraćenica ETL, iako su došli na testiranje za posao ETL developera. Gotovo nitko nije znao ništa o našoj tvrtki. Mi smo ostali šokirani. Neki od tih pripravnika već godinu dana traže svoj prvi posao, da li je moguće da na razgovor za potencijalni posao dolaze kao zombiji, da se baš nimalo ne pripreme?

Kad god je u zadnjih deset godina naišao pripravnik tko je znao tko smo, čime se bavimo i tko je rekao da je to baš područje s kojim se želi baviti, uvijek je dobio posao i uvijek je bio izuzetno kvalitetan, bez iznimke. Samo, to se dešavalo vrlo, vrlo rijetko. U takve mlade ljude ni nama nije bile teško ulagati naše vrijeme i znanje, jer smo vidjeli rezultate vrlo brzo, postajali su zreli ljudi i vrhunski stručnjaci, u mnogočemu bolji od nas. Iako su se općenite vrijednosti u društvu promijenile u nekom krivom i lošem smjeru, još uvijek ima dovoljno mladih ljudi u koje ima smisla ulagati, samo ih treba pronaći i imati povjerenja. U mnogo slučajeva smo imali znanja i sreće da dobro odaberemo.

Neki moji mladi kolege koji su se pokazali kao izuzetno kvalitetni stručnjaci su nam dolazili kao svježe diplomirani inženjeri putem preporuke profesorice Baranović i njenih kolega sa Zavoda za primjenjeno računarstvo, koji su ih upoznali kao studente. Profesorica me redovno pita kako su momci i djevojke koje su nam preporučili, kako napreduju, kratko popričamo o onome što je ona prije četiri ili pet godina navele kao njihove vrline ili nešto na čemu bi još trebali poraditi. Nisu bili samo „dragi kolega“ i ocjena u indeksu, isto kao što nisam ni ja bio jedan od magistranata koji nikad nisu završili magisterij, jednostavno mi nije dala da odustanem.

Moram priznati da, nakon što sam proživio sa sobom dobar dio svog života, puno više razumijem moju bivšu razrednicu koja nije imala baš puno povjerenja u moje sposobnosti. S druge strane, puno se više divim svojoj mentorici, koja mi je to povjerenje godinama pružala, iako nisam pokazao puno razloga koji bi tu vjeru opravdali.

I danas mladi informatičari i budući informatičari koji još studiraju imaju velik potencijal, samo ga netko treba pronaći, prepoznati i razviti u kvalitetu. Ipak, uvijek ostaje pitanje koliko oni sami vjeruju u sebe, svoj potencijal i općenito da se mogu realizirati i razviti u okruženju u kojem živimo. Zadatak svih nas „zrelijih“ je da njihovu vjeru podržimo, radoznalost potaknemo, znanje uvećamo, a trud i rezultate pohvalimo i nagradimo. Njima će profesionalna karijera započeti lakše i do rezultata će doći brže, a i naše zadovoljstvo će sigurno biti veće.

- 07:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se