|
|
| < | lipanj, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
***
Ja sam kao i svaka druga osoba ali i posebna (kao svaka druga osoba)
Ja sam mali cudak tralalalala
- vjerujem u nadljudske sposobnosti
- spavanje i hrana su moji hobiji
- volim citati, pisati, crtati
- bez glazbe ne mogu
- volim uzivati u dosadi (najvise s prijateljima)
- One big manga and anime freak
Nije mi toliko vazno sto drugi misle o meni ali sve jedno, slusam svacije misljenje.
18.1.2008 - rodio se blog (ponosna sam)
trenutacno citam: Hush Hush (originalno ime) - Engel der Nacht (njemacko ime = Andeo tame) by BECCA FITZPATRICK
Wish list: (imam - nemam)
x.x Hippi torba
x.x Starke do koljena
x.x Superman majica
x.x Martensice do koljena
x.x Jeans suknja
x.x nesto novo za citati
x.x Sims 3 (za moju malu sekicu)
x.x Nekoliko postera
x.x Batman majica
x.x Nesto nove glazbe bi bilo lijepo
x.x jako dobra online igra
x.x nove mange i anime
x.x how to crtati manga vodic xP
x.x novi PS3 -.-
Da, vratila sam se. (ne znam koliko ce se jos puta to dogoditi) Ali sam se ponovno vratila samo zahvaljujuci nekoliko osoba koje prate ovaj blog. Mozda bi se vratila tek nakon ljeta da me one nisu pitale kada cu se vratiti.
p.s. Sigurna sam da znate da govorim tocno o vama. Hvala vam vi osobice drage :D
Inspiracija:
Sjela sam pred kompjuter, raspalila muziku, namazala usne labelom zato sto me peku kao sam vrag i odlucila sam nesto napisati.
U zadnje vrijeme imam toliko ideja u svojoj maljusnoj glavici da ce mi mozda stvarno eksplodirati. I sada vise ne govorim samo o pisanju. Sada imam ideja za fotografiranje, crtanje i pisanje. Nije li to strasno? Posebno za osobu koja bi trebala svoju svaku sekundu svog zivota provesti ucenjem. Ali jasno je da ja nisam ta osoba ili da ne zelim biti ta osoba.
Ja sam vrsta osobe koja je odlucila svoje slobodne sekundice provesti u uzivanju u tisini. Mozda to zvuci strasno glupo ali svatko tko je pokusao mozda ce me razumjeti.
To su oni trenutci kada lezis na krevetu, gledas u zid ili kroz prozor i dobijes osjecaj da je sve kako treba. Ugledas taj most izmedju svog i pravog svijeta i trcis prema njemu sto brze mozes i kada ga predjes ne zelis se vratiti. Budem tamo na neko vrijeme, radim sto hocu, govorim sto hocu i mogu sve. (ali onda mi uglavnom sestra uleti u sobu i kaze da moram uciti pa taj mostic kao da me sam povuce nazad)
Tisina je prava stvar za razmisljanje, prava stvar za opustanje i uzivanje.
Inace sam ljubitelj spavanja, odmaranja i ljencarenja ali i sama znam da se to ne moze raditi cijeli zivot. Mozda bi cak i za mene tako bilo pre glupo. Cak i osoba poput mene treba akcije svako neko vrijeme (iako da je ponekad stvarno ima previse, za svaki ukus)
Prijateljstvo:
Vec je proslo dosta vremena od kada sam se zadnji put vidjela s mojim dragim prijateljima iz hrv. Iako da ih nema previse koje bi htjela vidjeti pod svaku cijenu ima i onih za koje bih ovoga trena otisla se ukrcati u avion (iako da me strah visine...brr) Vec sam im svima kupila poklone i jedva cekam se zaletiti na njih i izgrliti ih. Vise ni sama ne znam zasto im kupujem poklone ali kada prodjem nekim ducanom i ugledam nesto sto me podsjeca na njih jednostavno moram. Posebno kada znam da su si oni nesto takvo pozelili.
Ali zapravo, jedino sto zelim je ponovno ih vidjeti. Tesko mi je zamisliti da se mi zapravo nismo vidjeli skoro godinu dana ali smo i dalje u tako dobrim odnosima. To stvarno moraju biti dobri prijatelji, zar ne?
A s druge strane tesko mi pada to sto se vidjamo tako rijetko.
Ponekad dobijem osjecaj kao da zapravo ni nemam te prijatelje. Normalno da nije isti osjecaj ispricati nesto toj osobi u zivo ili preko interneta. Predpostavljam da bi ja zapravo trebala biti zadovoljna i zahvalna sto ih imam. Nakon toliko preseldba dobro je sto su mi uopce zapamtili ime i tko sam.
Ali ako ima nesto sto mi tesko pada je kada me naglo zahvate valovi nostalgije.
Ja sjedim u razredu, gledam u jednu praznu tocku i shvacam koliko sam drukcija od prijateljica ovdje. Je li to zbog jezika? Je li to zbog toga sto su sve sada zaljubljene pa ih je puklo? Ili je to samo zbog mene i moje glave?
E pa dragi moji, mislim da je sve to tocno.
Pitam se kada sam postala tako pesimisticna? Mozda sam pre mlada da bi bila tako pesimisticna! Okriviti cu majku prirodu za to. (kao i za ponesto drugo)
Ali sada idem za nekoliko dana u hrv. Sve cu ih ponovno vidjeti i ponovno imati 2 mjeseca taj osjecaj da ponovno imam nekoga uz sebe i cuvati taj osjecaj do sljedeceg ljeta. Stvarno bi trebala biti vise zahvalna za ono sto imam.
True friendship isn't being inseparable, its being separated and nothing changes.
