Poruka suncu https://blog.dnevnik.hr/porukasuncu

srijeda, 22.10.2008.

Olovka









Tanki,
kratki prut,
plav, crven
ili žut.
A srce, crno,
slova,
brojke piše
i još,
po čistom zidu,
riše,
kako se Miško
na njihaljci njiše.

22.10.2008. u 09:44 • 2 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 20.10.2008.

Kišobrani









Kišni dani, kišni dani, šeću, šeću kišobrani...

Crni, bijeli i crveni, kišobrani otvoreni. Ispod njih su djevojčice, mame, tate i bakice. I djedice i dječaci, ispod njih su mnogi đaci...

Kišni dani, kišni dani, na ulici kišobrani...

Kiša tiho, tiho roni, kišobrani ko baloni. Kao da su lampioni. Rekao bih, sve se boje u grad slile, ulice mu okitile. Šeću gradom otvoreni, kišnom danu poklonjeni. Šeću, šeću, zastajkuju, šta to, šta to osluškuju?

Neki krošnju otvaraju, neki krošnju zatvaraju.
Kišni dani, kišni dani, šeću, šeću kišobrani...

Vidi, vidi, jedan stao, na pločniku zaostao! Zašto, zašto, zašto stao, zbog čega posustao? Tko se, tko se pod njim krije, da l' se lice vidjet smije? Pod njim naša poznanica, naša Mira djevojčica. Kišobran joj zatajio, kišobran se pokvario. Ne može ga zatvoriti, kako kvaru doskočiti. A knjižari mora prići, što žurnije kući stići. Plače, plače, zastajkuje. Jedan dječak primjećuje. Prilazi joj, ispituje, zašto plače nek se čuje.

Kišobran mu Mira dala, kvar na njemu pokazala. Dječak brzo popravio, sve na mjesto postavio. Kvar se u njem mali krio, sad se opet zatvorio...

Kišni dani, kišni dani, šeću, šeću kišobrani...
Vješaju se iznad glava: boja žuta, crna, plava...

Vjetar stigne iznenada, naletio iznad grada. Sada treba junak biti, sa vjetrom se izboriti. Vjetar ljutit snagom diše, sa njim jače kapi kiše. Treba, treba izdržati, na vjetru se održati. Kišobran te uvis vuče, krupna kiša bok ti tuče.

Zapuhao vjetar jače. Vidi, vidi, dječak plače! Nalet vjetra, jao, jao, kišobran se istrgao. Vjetar bio snažan, brži, ruka slaba da izdrži. Kišobran je poletio, tri ulice preletio, u dvorište doletio. Trči dječak, kiša moči, po kišobran treba poći. Našao ga u dvorištu, ko da čeka u skloništu...Šeće dječak kišnim danom, pocijepanim kišobranom...

Kišni dani, kišni dani, šeću, šeću kišobrani...

Iznad jedne male glave, kišobrančić boje plave. To je Staša djevojčica, petogodišnja "gospođica". Ta ona je još curica. Zašto, zašto gospođica? Sama, sama, tako želi - gospođica ja sam - veli... Kišobrančić iznad glave, kišobrančić boje plave. Ova mala djevojčica, samozvana gospođica, želi malko prošetati, kišobrančić isprobati. Puše vjetar, pada kiša, (djevojčice, sila viša!), polegla je čak i trava, a kišobran podrhtava. Ruke slabe da izdrže, kući, kući mora brže. Naša mala djevojčica, naša Staša "gospođica" ni do vrata nije stigla, ruka joj se u vis digla. Kišobrančić odletio, visinama poletio!... Stala, stala pa se čudi, šta učini vjetar ludi. Kišobrančić zrakom leti, tko zna kud će da odleti. Veze pute visinama, kruži, kruži tišinama...Sad tek vidi šta se zbilo, šta se strašno dogodilo. Dok kišobran nebom kruži, glasno plače, glasno tuži... Usred dana, usred dana, nestalo joj kišobrana. Dotrčali mama, tata, dotrčali s trećeg kata. Ispred kuće svi su stali, svi se redom zagledali. Djevojčicu svoju mire, kišobran se tek nazire. Otišao daljinama, otišao visinama.

Šta se može, djevojčice, šta se može "gospođice". Ti si htjela prošetati, ti si htjela isprobati. Iznad tvoje male glave, kišobrančić boje plave. Sad se smiri i umiri. Vjetar se je zaletio, uzeo ga, poletio. Nepristojan on je bio, činit nije tako smio. Bit će, biti to veselo, kad ga vidi cijelo selo. Kad se spusti na ulicu, na ogradu, na kućicu. Čudit će se djevojčice, čudit će se pastirice, otkud dođe, otkud stigne, tko ga uvis tako digne? Kišobrančić boja plava, pod njim bit će druga glava... Ti se smiri i ne tuguj, kišobranom drugim druguj. Tek što nije, svakog sata, kupit će ti novog tata. Samo pazi, moja mala, jaki vjetar nije šala. On sve nosi do čeg stigne, on i bačvu smjesta digne...

To su priče kišnih dana, to su priče kišobrana.

20.10.2008. u 12:45 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 17.10.2008.

Kolodvori









Kolodvori
su počinci
lokomotiva.
Putovanja
tračnica.
Noćni
ples varnica...
Kolodvori
su pragovi
velikih kuća,
koraci večeri
i svanuća.
Kolodvori
su rukovanja,
čelične vene,
kolodvori
su moje i tvoje
uspomene!

17.10.2008. u 10:43 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 15.10.2008.

Grad u noći









Svijetla su oči
grada u noći.
Dimnjaci,
iz kojih danju
crni dim puši,
njegove su uši.
Grad
ima svoje čuvare,
vojnike -
brončane spomenike.
I još uspravnih
jablana tri reda -
zelena drvoreda.
A gdje je srce
grada u noći?
Poslušaj,
ono kuca
u svakom katu,
u mojem i tvojem satu!

15.10.2008. u 13:02 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 14.10.2008.

Tri prozora









Kuća mala,
iza drvenog plota,
kuća sa tri prozora,
tri života.
Prvi se prozor
rano budi,
prije
nego zora zarudi.
To ustaje
brkati stric Paja,
vozač tramvaja...
Iza drugog prozora,
koji se rijetko
otvara,
živi jedna baka stara
što po cio dan
nešto šije
ili para...
Treći je najživlji.
Sa njega dječak
šalje u svemir:
rakete, balone,
avione...
Ali još nešto
ovaj prozor krije -
u prazničke dane
na njemu zastava vije!

14.10.2008. u 12:42 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 13.10.2008.

Strah









Strah je nešto strašno, snažno, strah je nešto vrlo važno!

U strahu su krupne oči, strah se šeće u ponoći, usred dana, usred stana, il' u večer il' iz jutra, on će doći opet sutra, strah nam priča svašta, svašta, strah je zbilja al' i mašta! Upravo si jučer rek'o, kad si mamu dugo ček'o: "Bilo me je mama strah, zastao mi, mama, dah. Nešto šušne, nešto cvili, nešto crno sobom mili..."

Strah je soba puna mraka, strah je noćni zvižduk vlaka; kad pas laje, mačka kiše, kada baka teško diše, il' miš gricka koru sira, kada vjetar prozor dira, kad se mjesec nebom šeće, kad se sjena stabla kreće. Strah su krupne kapi kiše, kad ti mama veli - tiše. Strah je vika iznenada; ne znaš gdje si usred grada; strah su priče pune laži, njih strah uvijek traži, traži. Da ti puni glavu, pete, da ti misli brže lete, noge bježe poput zeca, strah te tako lako peca. Lovi, lovi i ulovi, strah su tvoji ružni snovi: kada sanjaš strašnog lava ili vuka ili udava, da te gone i progone, da te stižu i prestižu, noge tvoje poskakuju, poslušnost ti otkazuju. Tada vičeš: mama, tata, evo lava, strah me hvata!

Strah je bura, grom, oluja, kad nestane svjetlo, struja... Strah su tvoje uši, oči, otvorene u ponoći! Tada vide trista čuda, tad se nađu svuda, svuda...

Ima straha usred dana, usred dana razigrana, što u sebi zbilju krije, što se gorko, gorko smije: kad u školi nisi znao, učitelj ti "kolac" dao, pa se bojiš, pa se znojiš, što će reći mama, tata, strah te djede, strah te brata...

Srce ti je zadrhtalo, razbio si - ogledalo! Misliš, misliš, tata će me sada tući, prolaze te trnci vrući. I sam znadeš kriv si bio, batine si zaslužio, a tata ti kaže blago: što učini dijete drago? Ne tuće te i ne grdi, tek se malko na te srdi. Dariva ti opomene, ostaju ti uspomene. Strah u grlu što je stao - pobjegao i nestao...

Sutra opet strah će doći. Uz tebe će možda proći, možda će te mimoići, zašto mora k tebi prići? Možda nađe Peru, Žarka, Vesnu, Tanju ili Marka?... Strah je čudno, čudno biće, to su nekad strašne priče. Tko ga rodi, tko mu mati? Gdje stanuje, tko će znati? Vele da je velik, strašan, kao kuća pozamašan. Ponekad je sitan, mali, pa se samo hvali, hvali... Kažu da se strah i boji, da se i on zna da znoji, sve od straha, sve bez daha! Je l' istina il' je šala, reci braco, seko mala? Strah da ima pred kim straha, da od straha nema daha? Čudne priče, čudne laži! Je l' istina, dedo, kaži?

- Istina je. Strah se boji, od straha se i on znoji. Strah zna biti blijeda lica, strah zna biti kukavica! Njega hrabrost brzo svlada, tad je sitan, šaka jada. Tada dršće kao šiba, tad je plašljiv kao riba. A u mraku, u ponoći, kad otvoriš krupne oči, kad strah u te uđe, kad uz tebe legne, on će odmah da pobjegne. Kad upališ svjetlo, bježat će poput vjetra, preskakati do tri metra... Taj strah o kom' čuješ svašta, to je samo priča, mašta, to je samo kukavica, drhtavica. Kad ga tvoja hrabrost zbuni, kad sa svoga konja sjaši, više neće da te plaši.

13.10.2008. u 10:25 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 07.10.2008.

Školska torba









U posjet mi jučer stigla, glas podigla, jedna torba. Jedna torba puna knjiga, jedna torba puna briga. Prikrala se, sama došla, sama pošla...

To je torba Pere-dere, susjeda mi, trećeškolca. U dvorištu što sad buči, što se voli i potući...

Stigla torba ljuta, ljuta, poderana, lica žuta. Pristojno me pozdravila, tužnu priču nastavila:
- Ja sam torba Pere-dere. Svi ga znate, da ga bolje upoznate dođoh k tebi striček mili, budi dobar pa se smili, neka svako dijete znade moje tuge, moje jade.
Evo gledaj, lani bijah lijepa, nova. Tu su knjige, tu su slova. Stid me danas svoga lica, ja sam prava mučenica. Kad me Pero sobom nosi, nit me mazi, nit me pazi, po cesti me baca, vuče, sa mnom drvo tuče. Sama ne znam zbog čeg' tako čini. Sva sam ružna, oderana, sva sam, brate, poderana. Već se stidim po ulici ići, školi prići. Molila sam Peru-deru neka pažljiv bude, ali Pero uvijek nove igre snuje, moje molbe nikada ne čuje. Zato striček dođoh k tebi, da počuješ moje brige, da pogledaš moje knjige. Gledaj Povijest, gledaj teke, svaka knjiga svoja briga. Da ne misliš da ti torba laže, nek' ti Povijest svoju priču kaže:

- Donedavno i ja bijah nova, čiste strane, jasna slova. Kupio me u knjižari Pero-dero. U njegovoj torbi dobih novi stan. Tu mi bješe lijepo samo jedan dan. Drugog dana iz torbe sam pala, u blato upala. Bijah vlažna mnoge dane, požutjele moje strane. Naslovna mi strana fali. Mislila sam da se Pero šali. Išarana, ispisana, "magareće uši", sve me nešto guši. Jučer nova bila, danas ostarila. Što će sutra sa mnom biti tko će znati, možda će me vjetru dati. Ja mu rekoh: pazi Pero-dero, što je moje tijelo tanje, tebi znanja manje...Zemljopisom isto tako stoji naopako. I u njemu fali deset strana, deset živih rana. Nek' Zemljopis priča:

- Istina je, meni fali deset strana. Pobjegle su sa prozora našeg stana. Odnio ih vjetar u visine, u širine. Napravio Pero-dero avione, tanke, lake, da mu lete pod oblake. Korice mi fale, u vodu upale. Kako? Eto tako, lako. Od njih Pero-dero napravio barke. Neka rijeka, veli, moje barke nosi, Zemljopis raznosi. Stid me da se zovem knjiga, al' baš Peru briga što sam takva. A do kraja, kakva li ću biti, možeš zamisliti... Evo gledaj striček, tu u torbi svašta ima, čak i komad starog lima, dvije žice, špekulice, pračka, neka stara značka...Čuj olovku što će reći:

- Od prvog sam dana zarezana, nazubana. Sa mnom Pero svašta radi, kao da se sladi kad po knjigi šara. Tko mu daje para da olovke tako troši. Najteže mi kad po zidu piše, kauboje riše. Onda veli: "a što ćeš mi više, ti si sitna, mala, ti si svoje dala"...

- Hajde, striček, sastani se s Perom-derom, pa mu reci, neka pazi, kud to Pero gazi. Vjeruj, sramota me stepenicama sići, rumenim se učitelju prići. Druge torbe čiste, još k'o nove, svaka ima lijepe snove. A ja, kad se kući vratim, za ormarom ležim tužna, ružna...
Kad pročita ovo Pero-dero ljutit će se na me. On će reći da sam baba-tužibaba. Pravde radi, nek se čuju moji jadi!

07.10.2008. u 09:25 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 03.10.2008.

Brončani dječak









Upravo tu,
ispred moga prozora,
bilo jutro,
kada se sunce umiva,
ili uvečer, kada se noć
šapatom spušta,
brončani dječak
u fontanu - vodu pušta...
Na klupi sjede bake,
(dobre, ne opake),
sunčaju staračke kosti.
O, a danas je
sunce tako slabunjavo
kao da dugo, dugo, posti.
I bake su nešto ljute.
Inače ne bi govorile:
"Maro, Ivana, sele, drugo,
zaboga vidi, vidi,
tko postavi u park ovoga dječaka,
ovu golotinju,
neka se svijeta stidi!"
A brončani dječak,
kao i živi dječaci,
kada takvu "sramotu" čine,
iza stabla ili zida,
bilo ujutro kada se sunce umiva,
ili uvečer kada se noć
šapatom spušta -
u fontanu vodu pušta...
Istina je,
vjerujte ovoj priči,
jer po cio dan,
u maloj fontani,
cvjetaju bijeli mjehurići!

03.10.2008. u 13:50 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 02.10.2008.

Pas Fićo









I tako to gledam
svakog jutra
na autobusnoj stanici...
- Je l' to šala,
il' istina živa? -
upita me djevojčica.
Istina je.
Zašto sumnjaš,
djevojčice,
u tu moju priču.
Jučer opet vidjeh
garavoga Fiću
kako na autobus
prijatelja prati.
Zatim, časna riječ,
sam se kući vrati...
Vjeruj, sve se ovo
zbiva izvan grada,
tamo gdje "plovi" -
autostrada.
To se događa
svakog jutra,
to se dogodilo i danas,
to će se dogoditi i sutra.

02.10.2008. u 09:08 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 01.10.2008.

Prvi uvojak









Ogledalo.
U njemu lice
djevojčice...
Svoj uvojak
prvi
gradi u
mekanoj kosi.
I plete ga
kao čipku
od svilenih niti.
Da joj ukras
čelo kiti!
Malo teško,
ali je napravila
svoje prvo djelo.
Mamu pita,
kao da se boji,
da l' uvojak
ipak dobro stoji.

01.10.2008. u 10:33 • 0 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Image and video hosting by TinyPic
< listopad, 2008 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (3)
Listopad 2009 (10)
Rujan 2009 (4)
Ožujak 2009 (4)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (12)
Prosinac 2008 (17)
Studeni 2008 (10)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (15)
Srpanj 2008 (3)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (20)
Travanj 2008 (17)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (17)
Siječanj 2008 (41)
Prosinac 2007 (20)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Moje ime je Miljenko Milanković i rođen sam 1919. godine u Novigradu - Dalmacija. Ovdje možete pročitati dio moga stvaralaštva. Najviše sam pisao pjesme za djecu.

Većinu sam pjesama, prije mnogo godina, objavio, no ovdje ćete naići i na dio onoga što nikada nije objavljeno.

Stoga, ako ste dijete ili samo dijete u duši navratite koji puta i vratite se u djetinjstvo.

Ovaj blog namijenio sam svima.
I tetama u vrtiću i učiteljicama u školama jer djeca su uvijek uživala kad su im pjesme čitane.

video

Click video


Linkovi:

Blog.hr

Novigrad Dalmacija