Kad je
sunce
još daleko,
rumeno i blago,
kad je tako
nježno, drago,
dugačka je
moja sjena.
Tada djedu
zove baka:
- Vidi, dugog,
mog dječaka!
Već tri dana
sunce se
sa ribicom igra.
Ribica
svakog jutra
sunce čeka.
A kad ono dođe
i baci svjetlost
u njen svijet,
ribica glavu pomoli.
Ona jako,
jako sunce voli!
Tada počne da se praćaka.
Čas zaroni, čas izroni...
Baš je zgoda -
toplo sunce, topla voda.
Gle! Ribica skoči.
Kao da bi htjela
negdje visoko stati.
Možda je željela
suncu poljubac dati?
Sa maslina
glas mu slušam.
Cvrči, cvrči
još od jutra.
Kako danas,
tako sutra.
Cvrči suncu,
cvrči ljetu,
cvrči baki
i djetetu.
Rekao bih
natjecanje,
tko je bolji,
tko je brži.
Sunce žeže,
sunce prži.
Neka, neka,
neka prži,
bit će oni
još i brži.
Melodije
samo vriju.
To se cvrčci
ljetu smiju.
Ispod grma
izletila,
moje janje
uplašila,
mala, žuta,
nježna ptica.
Ne znam zašto
janje stalo.
Kao da se
zagledalo.
Prišao sam
grmu, grani,
tu je gnijezdo
još od lani!
Ptica će ga
obnoviti,
u njem ptiče
odgojiti.
Gradi, gradi,
ptico mala
i bez straha budi,
pastiri su
dobri ljudi!
Knjige nove,
knjige stare,
na polici u tri reda.
To su knjige moga djeda.
Najstarija među njima -
sto godina ima!
Dugo, dugo knjiga živi.
Čak će djeda da preživi.
Jednu knjigu djeda
najradije gleda.
U njoj sve o zdravlju piše.
I to - kako treba da se diše.
Kad na primjer baku
kašalj stisne,
moj djed odmah
u toj knjizi recept traži
kako kašalj da ublaži.
Pitam
je li se može,
je li se može,
u torbi od kože,
knjige da slože.
Ali uredno
da jedna drugu
ne guši,
da im ne rastu -
"magareće uši"?
-Sve se to može,
sve se to može,
u torbi od kože,
kada ta torba
ne bi
"svaštarka" bila,
kada ne bi razne
drangulije krila!
Svi dječaci
i sve djevojčice
na ovome svijetu
vole se igrati skrivača.
I jučer tako bilo,
čitavo se stubište krilo.
U podrumima,
oko kuće, u žbunju,
bilo ih je na sve strane.
Igra
zna trajati dane i dane.
Čudan je igrač - skrivač.
Srce mu kuca jače od sata.
Lice mu rumeno, hoće li moći
da izbjegne tragaču,
drugom skrivaču.
Šta se to u dječaku zbiva
kada se skriva?
Imam konja,
konja vrana,
imam konja
razigrana.
Imam konja
osedlana,
griva sjajna,
očešljana.
Imam konja
živa oka,
živa oka,
dlake sjajne,
hitra skoka...
Čizme moje,
mamuzice,
na čizmama
podvezice;
jašem, jašem
kud me volja,
preskakujem
brda, polja.
Imam konja
borbenoga,
konja, konja -
drvenoga!
Halo, halo!
Je li tamo
Zoološki vrt?
Nek' se javi
medvjed šaponja,
šumski traponja!
Je l' me čuješ!?
Slušaj, medo,
o čemu snuješ?
Je l' o medu
ili kruški,
o lovačkoj
možda puški?
Šta si reko,
šta to gunđaš...
Slab je,
veliš, ton,
ne valja ti telefon?
Istina je,
ne ljuti se
što te moja igra
malko gnjavi,
telefon je
od kartona,
nije pravi.
Samuju
na nebu.
Reko bih
bijela pjena,
umorna i snena.
Pogledaj u more,
vidjet ćeš
tamne sjene,
kao hridi
utopljene.
< | prosinac, 2009 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Moje ime je Miljenko Milanković i rođen sam 1919. godine u Novigradu - Dalmacija. Ovdje možete pročitati dio moga stvaralaštva. Najviše sam pisao pjesme za djecu.
Većinu sam pjesama, prije mnogo godina, objavio, no ovdje ćete naići i na dio onoga što nikada nije objavljeno.
Stoga, ako ste dijete ili samo dijete u duši navratite koji puta i vratite se u djetinjstvo.
Ovaj blog namijenio sam svima.
I tetama u vrtiću i učiteljicama u školama jer djeca su uvijek uživala kad su im pjesme čitane.
Click video
Linkovi:
Blog.hr
Novigrad Dalmacija