Dark cloud
srijeda, 07.02.2007.
Pisac ili ne???
Evo me sjedim u zatočeništvu svoje sobe.
Pokušavam nešto napisati, ali riječi su zarobljene negdje duboko u mojoj glavi i nikako da dođem do njih. I evo sada mojeg priznanja pisat ću...
Toliko toga bih htjela reći, napisati, al jebiga rođena je još jedna osoba sa malo samopouzdanja. Mislim da negdje u meni čuči mali pisac, ali kao što sam rekla uvjek me nešto koči. Zanima me baš sve umjetnost, znanost, glazba, psihologija, književnost... čak sam jedno vrijeme htjela biti psihić, ali nakon malo razmišljanja mislim da je najbolje samo čitati o tome. Crtanje moja velika ljubav. Slike nastaju same od sebe skoro pa i ne razmišljam o tome što crtam. Samo uzmem papir i olovku. Nekako imam svoj način crtanja neznam dali itko to kuži, ali ustvari nije ni važno dali kužite o čemu govorim. Jednostavno crtam onako kako se osjećam. Htjela bih napraviti strip, ali kako sam već rekla riječi su problem. Krenem pisati pa ponovno stanem, obrišem stranicu, krenem i onda nakraju odustanem, ali ipak se nadam da će strip ugledati svjetlo jednog dana. Nešto slika je tu i s velikim iščekivanje žude za tekstom, al ponovno ponekad sam prestroga prema svojim slikama i pisanjem i nemogu da si pomognem.
Sve ono što me zanima odjednom postalo mi je jako, jako daleko da to postane stvarnost. Mala pogreška postaje mi ponekad veliko opterećenje i grizem se i pržim na vlastitoj vatri. Uh što bih dala da nisam jako osjećajna, željna pažnje, al jebiga kakva sam takva sam. Nakon svojeg prvog posla koji je nakraju ispao takvo sranje i nakon što su me tako ponizili i uzeli mi ono malo samopouzdanja koje je još uvjek čučalo u meni, nakon velikog truda koje nitko nije primjetio, nakon mjesec dana spavanja po 4 sata i razmišljanja kako će biti idući dan na poslu ponovno sam kod kuće bez posla s razmišljanjem kako da vratim svoj mali skromni svijet na veseliji put i svoje samopouzdanje vratim u normalu. Prošlo je mjesec i pol nakon tog groznog posla i mislim da nebi smela više razmišljati o tome i razbijati si glavu time, ali tu i tamo po glavi mi se počnu motati ti dani života u paklu.
Prošlost je prošlost, ne možemo se vratiti na pogrešku i ispraviti ju. Trebamo živjeti za budućnost, prošlost ostaviti na miru i sadašnjost živjeti najbolje što možemo.
Dan provoditi koda je posljednji.
Istina je to. Mora se priznati, ali ijako lepo zvuči kada ćemo moći prihvatiti te riječi za ozbiljno držati se toga koda ćemo istog časa umrijeti, ako prekršimo to pravilo. Ja mislim da nikad nećemo biti sposobni tako živjeti. Prošlost i ružni događaji uvjek će kaskati za nama ko najveći neprijatelj.
Slaba inspiracija isplivala je na površinu, a ja sam ju nabrzinu pokupila i utipkala. Uspjela sam nešto reći, ispričati. Rijetki su ti trenuci kada uspjevam pronaći prave riječi da nešto napišem. Toliko od mene za danas.
