27.12.2006., srijeda
Zamračenje
Ti trenuci granaju se kao stabla. Možda to ona traže svoje noćne sjene? Sjećam se, olimpijada u Los Angelesu. Kubanac u konopcima. Crni Hose. Oslijepio sam i ja na trenutak. Oči nam ostale u ringu. Godinama kasnije, noćno nebo prepuno zvijezda i svijeća iza venecijanskih šaluzina. To kuca tmina. Na moje oči proviruje. Pa neki dan, u kupaonici… dok sam fićukao morriconeovu temu iz westerna, nestalo je struje. Slabašna dnevna svjetlost dopire kroz prozore spavaće sobe prelomljena u kapljicama vode na rubu kade, dlakama na ruci. Moja lijeva ruka tame. Lunarna. Emotivna. Seksualna. Kreativna. Poput žene je, anđela kompjuterska glasa. Šapuće svoju litaniju; o muškarcu koji je stao na moj put, koji se ne doima opasno ni ludo, otprilike mojih je godina, njegove cipele izgledaju meke s obzirom na daljinu s koje dolazi. Dali si ti duhovan čovjek? pita. I umjesto da odgovorim, sjedim u kadi i promišljam što bi duhovnost trebala biti. Što ljudi misle pod time? Ono što mi dolazi u misli rešetke su, sjene i stepeništa i nema nikakvog smisla u tome, osim neke ljepote koju mora da sam već negdje vidio. Hladno je, kao što neke ljepote znaju biti… i kroz taj procijep između ljepote i praznine, nešto poput eha vode što kaplje iz slavine, šum energije što se skuplja na južnome polu pa juri, gore, duž planete. Svjetlosni repovi koje vuče za sobom izbjeljuju svu prošlost. Otpuštaju. Taj trenutak… prije nego li će ponovno dodirnuti žarnu nit, ako sam se i osjećao lakšim od svoga tijela, nisam imao potrebu da to tada važem.
|
20.12.2006., srijeda
Der Halb-Chinese Kwai Chang Caine
Čaša Ožujske. To je bilo djedovo poslijepodnevno piče. Kao dječak, volio sam držati njegovu čašu i osjećati njenu hladnoću na mom obrazu. Podizao bi je da mogu vidjeti svjetlo što prodire kroz tekućinu zlatnu kao moja kosa na djedovu ramenu. Djed bi si je natočio nakon ručka, ostavio na kuhinjskom stolu pa odlazio u dnevnu sobu, otvarao kutiju i postavljao šahovske figure. Onda bi se vratio u kuhinju po svoju čašu. Služio mi je i moje piće. Kuhani kompot s velikim komadima voća. Kucnuli bi se, a onda bi ja obišao oko stola i zauzeo položaj nasuprot njega i gledao kako se to dešava: rubovi dana koji se tope, sve što je bilo dan, ulaze u gibanje, promjenu, pokreću se i odlaze od nas, sve manje istiniti i očiti kao crno bijela polja, lišeni svake dvojnosti, nestaju u pokretu, šumu zelenog filca po lakiranom drvetu, klize poput figura prema vremenu za spavanje. Uvečer, uz noćnu lampu, djed čita Karla Maya... Pridrijema, a ja ga budim da naštima antenu na ORF kako bi gledali Night Ridera ili Kung Fu s Davidom Carradineom... Der Halb-Chinese Kwai Chang Caine zieht, nur mit seiner Flöte bewaffnet, barfuß durch das Land.
|
08.12.2006., petak
Na vjeke vjekova
Upravo sam se vratio sa sistematskog. Piškio sam u čašu. Uzeli mi krv. Brojali jariće dok neumorno preskakuju jedan drugog širokom livadom moga srca. Čovjek s gumenom rukavicom pipao je moja muda. Onda sam otišao na ultrazvuk. Na ekranu, promatrao sam svoje unutarnje organe: crijeva, slezenu, bubrege. O veliki brate! Tu unutra negdje, u mome tijelu čekajući čuči čovjek, raste u njegovim naborima. Onaj isti kojeg je Diogen tražio svijećom ulicama svojega grada. Isto će tako, na onaj dan, Isus sa svoga oblačka propitivati moje srce i bubrege. A do tad, tek pitanja i odgovori… Iskrsavaju u mojoj nutrini, jasno ih vidim, kao i jetru na monitoru. A što teta internistica vidi? Trigliceridi, kolesteroli oholi, o mamicu vam. I hipertrofiju srčane klijetke. Ne zna ona… da se ponad desne srčane komore, nalazi Kraljevstvo Božje. Ono radi, ono gradi tamo prazninu neku koja nije od ovog svijeta. No kada se ta esencija iznese u ravan ove prirode, isprinta na papir EKG-a ili kada jednom bude izgovorena ili napisana, više nije vječni Tao, kako je upozorio i Lao, ostaje tek jalova namjera da se premosti vječni jaz, puki pokušaj dodira čovjeka i Boga koji se nikad uistinu neće desiti, kao što se nije nikad uistinu nije desio niti onaj po Michelangelu, zamrznut za vjeke vjekova na svodu Sikstinske kapele.
|
05.12.2006., utorak
POLA CITTA DI PUTANA
„Pula ti je grad kurvi“, upozorio me Markiz prije puta, „i čuvaj se.“ Ne znam što je mislio pod tim. Kod Markiza se nikad ne zna. Njegov kićeni stil prepun je višesmislja, morbidan i sjetan, stvara ugođaje sumračne i samrtničke, nameće se slikama kojima teži obuhvatiti neobuhvatljivo, iskazati i neiskazivo. Kompleksna ličnost, taj Markiz, povučena u sebe i preosjetljiva, snob koji, baš poput Rilkea, snuje o svojim imaginarnim plemenitim precima. Možda se prisjetio kakve svoje burne noći u Puli? Možda je mislio na to da smo blogerske kurve koje su se prodale izdavačima, a možda me… na taj način, krišom upozorio na Čadeža koji se opasno priprijetio da će nas sačekati u kakvom WC-u, nakon što smo ga prokazali da se šmuca po opskurnim blogerskim partijima kako bi se ogrebao za besplatnu cugu i sendviče. Od blogerskih partija, opskurniji su jedino WC-i pulskih birtija. Zgrozili su Zrinku i NosyD-a, navikle na urbane metropole kao što su Zagreb ili San Francisco, zapišani i zasrani čučavci zidova ispisanih brojevima mobitela na koje se i u kasni sat javljaju osobe sumnjiva morala. Sasvim prigodno mjesto na kojem bi nas poželio sačekati Čadež.
Izgubili smo se tu večer u Puli. Kružili smo dugo vremena po obodu grada tražeći hotel i kao po nekom pravilu završavali na fukodromima. Bili su prepuni automobila. Markiz poznaje ovaj grad dublje nego li je želio reći. Ovom gradu kao da se živo jebe za bogati kulturni program koji se u isto vrijeme održava, za Umberta Eca i Žive pjesnike… Ovaj grad sakrio je ove noći sakrio svoju plemenitu ruku i od blogera.
Onda je nazvao Leb. Leb kao žitelj provincijskog gradića ima smisla za umanjene proporcije, jednosmjerne ulice i malobrojne semafore. Leb nas je nepogrešivo naveo do aperitiv bara hotela Pula, u kojem su Eugen, Drito, nepoznati muškarac i atraktivna plavuša ispijali svoje kasno piće. Kod lifta, sreo smo gospođu u godinama, pjesnikinju Andrianu Škuncu, u čijem sam društvu ovog proljeća proveo ugodne trenutke na Goranu.
Otišao sam naručiti piće. Skrivena iza šanka, konobarica Emilija čitala je ljubić. To mi je dalo nadu. Možda ovaj grad ove noći ipak pomiluje kakva pisca? Nastao je muk dok je Emilija nosila tacnu s pivama. Predstavljao sam Škunci našu malu blogersku ekspediciju.
„I ja sam iz Bjelovara!“, ozari se Škunca, „Moj otac je tamo imao birtiju.“ I tu se Lebu zacakle oči. „Leb piše o birtijama…“, pojašnjava Zrinka. „Te birtije više nema“, veli Škunca, „vjerojatno je srušena“, ali to Leba ne daje smesti. Na papiru crtaju šeme Bjelovara kako bi locirali birtiju. U Bjelovaru drže do britija. Nestale birtije imaju status kakav u Puli imaju rimski arheološki artefakti.
I tak mi brijemo o svemu po malo, pričamo o alfa ženkama i mužjacima, muško-ženskim odnosima, poeziji, poljskim kravama koje su najtužnije na svijetu, Tinu Ujeviću, kazalištu, pljeskanju i sufijima, a Andriana nam kaže: „Ma vi ste meni super. Puni ste života. Već dugo nisam uživala u razgovoru s piscima kao ove večeri! U mojim književnim krugovima svi samo ruže jedni druge, vode dosadne, isprazne razgovore koji nemaju veze sa stvarnim životom. Šteta što sad nemam diktafon, snimila bi vas i to puštala u dramskom programu radija.“
Zatim gleda u Eugena. Dugo gleda u Eugena. Fiksira ga kao što orao škanjac fiksira pile. Ona je pjesnikinja i fotograf. Ima oko za detalje. I čini mi se, da preko svog orlovskog nosa rendgenskim zracima prodire u Eugenovu nutrinu. A Eugen treperi kao kuglice na božićnoj jelci. „Pogledaj ga samo,“ govori Dritu, „kao porculanska je figurica.“
Naš razgovor s vremena na vrijeme prekida tek konobarica Emilija. Llizi mramornim podom noseći piće, kao kakva vitka holandska škuna što nosi tovar ruma za blogere i njihove guldene. Lijepa je Emilija… i opasna kano vojska pod zastavama. U pravu je Markiz, jedino žena poput Emilije može učiniti da Drito ušuti na trenutak, pa Andriana koristi trenutak da prebaci vodu na svoj mlin.
Škunca Eugenu: „A što ti pišeš?“
Eugen: * tilt! *
Porto: „On je Nepoznati pjesnik. Piše pjesme o Mirni. Čisti zen! Napisao ih je 350, treba mu još 2650 kako bi zadobio njezinu ljubav. Nešto kao Sadako. Ona je radila origami ždralove prije negoli je umrla od radijacije, a Eugen će, uz malo sreće, umrijeti od ljubavi i prije nego li što završi i posljednji stih.“
Škunca Eugenu: To ti nije ništ' novo, Vesna Krmpotić je nedavno izdala knjigu s 3000 stihova. Pišeš li haiku?"
Eugen: * tilt! * tilt!*
NoisyD: „Ne, on piše pjesme u rimi.“
Škunca: „Pih, ko još piše poeziju u rimi?“
Eugen: „Ja?“
Šutnja. Duga šutnja. Eugen se pretvara u veliku gljivu kakve sam viđao u Alisi u zemlji čudesa.
Škunca: „Zašto šutiš? Ti si neka pičkica?“
Onda se prebacuje na Drita, no ovaj je ponovno upao u svoj monolog poput kakva gorljiva evangelističkog propovjednika, pa Andriana ponovno ne može doći do riječi. Onda ga lagano prekida dodirom ruke. „Krasan si…“, govori mu majčinski, „Zračiš dok govoriš. Imaš karizmu.“ „To je zato što sam lav u horoskopu…“, odgovara Drito, „i alfa mužjak. Moja bivša je, znate, isto bila alfa ženka s jebenim kreativnim potencijalom, ali nije imala emocije…“ I tu se oni nađu. Oko emocija. Andriana bi ga najradije odvela na Pag i obukla u cukreno mornarsko odijelce, stavila mu na glavu mornarsku kapicu i kuhala mu po cijele dane paštašutu… jer Drito je uvijek gladan.
Tako smo drugi dan, odmah po nastupu kod Domenica, pohrlili u restoran hotela Galija. U njegovu restoranu možemo jesti na bonove koje smo dobili od dobrog organizatora. Moramo biti tiho, jer na katu odmara Umberto Eco. Drito traži nešt' sa žlicom da upije kiselinu od sinoć. U šest ujutro, po predaji konobaričine smjene, vozio je mrtav-pijan za Emilijom po lavirintu Pule, ali ga se uspjela otresti kad mu je ponestalo benzina. Traži gulaš. Nemamo gulaš, odgovara konobarica. Onda Bookaleta sebi naručuje Šugu. Ne znamo što je 'šuga', zvuči dovoljno bolesno da ne naručimo takvo što. Ne razumijemo što govore. Osjećamo se kao posada Enterprajza na stranoj planeti, s pokvarenim intergalaktičkim prevodiocom. Istrijani su čudni. Djeluju pomalo perverzno. Na trenutak i pomislite da se Bookaleta uvaljuje konobarici i da ona to prihvaća, ali onda shvatite da oboje gaje sladostrašće prema Istarskoj kuhinji. Za Istrijane, ritual naručivanja hrane je ono što je za Japance ceremonija čaja. Nakon nekog vremena, konobarica mu donaša gulaš. Gledamo nevjerici, a onda Drito puca po šavovima. „Pa u pičku materinu… a rekla je kuja da nema gulaša!“ „Ne, ovo nije gulaš, ovo je Šuga..“, objašnjava Buki, „vidiš da su unutra su njoki.“ „Nemoj me jebat, gulaš je gulaš“, cendra Drito. „Kužiš, ono kaj se može jest sa žlicom?" Onda Buki počinje priču kako je Marko Polo pri povratku iz Kine prolazio kroz Pazin dok je vladala epidemija lepre, a neka baba je pred kaštelom kuhala gulaš, pa su mu ispali njoki, što je zapisao carski kroničar iz Austrije koji… Nema smisla razgovarati sa Istrijanom o gulašu. To je kao da od Japanca tražite da vam objasni zašto muškarac nosi lepezu u tradicionalnoj Nô-drami.
Ustajem i odlazim na WC. Praznim mjehur i razmišljam o crnogorskoj književnoj sceni. Simpatični tipovi ti Crnogorci, nimalo nalik na ludog Nerona koji prebire liru dok gori Dubrovnik. Koga će sljedećeg od njih upucati? Ne želim se emotivno vezivati za njih. Iza mojih leđa oporo cvile vrata dok se otvaraju. Netko ulazi. Čujem sklizavi zvuk kožnih đonova po zapišanom podu. Nemam straha, mene još neko vrijeme neće nitko upucati. Možda Čadež. On bi rado, ali metak košta... Netko piša. Spušta vodu i nakašljava se. Možda je ipak Čadež? Možda mu je žao i želi se ispričati? Okrećem se i… stojim raskopčanih hlača pred Bardom. Gleda me u oči, a onda pogledom klizi prema dolje i tu ga zadržava. Petljam oko dugmadi pokušavajući zakopčati hlače. Onda shvatim da iščitava moje ime sa akreditacije koju nosim zakačenu na prednjem džepu hlača. Imam talijansko ime. Obraća mi se na talijanskom.
„Ne boj se… neću ti ništa.“
„Ma ne, nisam ni mislio…“
„Prevoditelj?“
„Ne, bloger.“, natucam na lošem talijanskom. Tek sam završio prvi stupanj, znam voditi razgovor s konobarom o jelovniku, ali ne i onim raznim pomodnim i elitnim temama, kojima plaše nas neupućene trudbenike kompjutorskog miša i tipkovnice, riječima poput simulakrum i diskurs, pa kažem samo: „Imali smo čitanje tu kod Domenica…“
„Znaš…“, prekida me, „zaslon ekrana nikad neće zamijeniti knjigu. Knjigu možeš čitati na stablu, na jahti, dok vodiš ljubav… blog je sranje. Mani se ti bloga i nađi izdavača.“
Zaustih da nešto kažem o blogu i uknjiženim blogerima, no onda odustajem. Nema smisla razgovarati s potencijalnim nobelovcima, baš kao što ni s Japancem nema smisla razgovarati o… Nisam ga tako zamišljao. Uopće ne sliči na Seana Conneryja. Umberto prtlja po tekućem sapunu. Plastični kontejner je prazan. Onda on vadi i razmotava hotelski toaletni sapunčić, pere ruke, otresa ih i prolazi njima kroz kosu jer u WC-u nema papirnatih ubrusa.
„Balkan…“, reče, „A onda me pitaju o Ivi Andriću, znam li jeli Hrvatski ili Srpski pisac. Sve isti kurac. Nisu mi ni ime u knjižici programa napisali kako treba.“
„Vidite, s nama blogerima bar nemate tih problema. Mi smo svi isto sranje.“
Smije se, namiguje i izlazi iz WC-a. Stojim tako neko vrijeme, razmišljam si dali da ga tražim autogram, da mi se potpiše na čelo zrinkinom olovkom za oči. Onda odustajem, uzimam njegov sapunčić i pažljivo ga spuštam u džep sakoa.
|
04.12.2006., ponedjeljak
SALVIA POSTUMA SERGI
To izgleda kao izdaja: ta povrijeđenost koja nije zanijekana ili odgurnuta daleko od sebe, već je u potpunosti nestala, ustupila mjesto onom trenutku sreće u kojem si ne možeš pomoći da se ne osjećaš dobro, iracionalna radost nad prazninom u savjesti koja čini da se sve doima nekako gorim. Ne bi li sreća trebala biti rezultat nekog velikog trenutka? Nečeg značajnog, nečeg što se broji i za što se stavlja recka. Ali ne! To je jednostavno to: eno trgom ide mali dječak, propisno zatopljen u ovu prohladnu večer, pada na kameni plato, ustaje, a onda stupa prema Slavoluku Sergijevaca kao rimska legija - Zlatna vrata, tako ih ovdje u Puli zovu, i čini mi se, ako prođe ispod njih kao ispod duge, preobrazit će se u zmaja; raširiti krila i rastaliti svojim plamenim dahom ovu noć od lažnog, ledenog kristala. Da je to kroz prozor svoje pulske sobe ugledao James Joyce bili drugačije napisao Uliksa? Ili Michelangelo... Bili on, koji je radio skice ovih vrata i svom ljubavniku posvetio tri stotine soneta i madrigala, posramljen izostavio onaj u kojem spominje snagu, vatru i led?
|
|
