10.
Čim smo ušli u kočilu i ponovno krenuli poveli smo raspravu o borbi.
"Mislila sam da će biti duža, iako je bilo jako napeto, svako malo je onaj drugi bio u prednosti." rekla sam.
"Da, princ je imao prednost u borbi na blizu, to se vidjelo iako mu je Giwen zadao dobar udarac, onaj bodežom." pridružila mi se Michelle.
"Giwen je stalno uzmicao da dobije na udaljenosti jer je borac iz daleka kao što ste mogle primijetiti, i to jako dobar." dodao je Teres.
"Da, ali bio mi je malo okrutan onaj potez kada je princ kopljem pogodio drugog sokola i što je rekao tada je zazvučalo jako bahato, ne mislite li tako?" pitala sam ih oboje.
"Mislimo, ali vidiš, Donna, u dvobojima je zastrašivanje protivnika jedna od glavnih taktika, upravo zato se princ tako ponašao. Iako mu je kasnije bilo žao jer je rana bila preteška da bi se sokol oporavio." odgovorio mi je Teres, klimnula sam glavom.
"Ali kako je ono izveo, znate, kada se ni od kud pojavio onaj štit?" pitala je Michelle, to je i mene zanimalo.
"Mislim da je koristio pramenove kose i proširio ih tako da su zajedno vlasti tvorile taj štit, ali sve je bilo toliko brzo da ni ja nisam dobro vidio. Prinčeva kosa je njegovo glavno oruđe, niti jedan pripadnik kuće Vječnosti ne može stvarati metale ni iz čega, potrebno je njihovo prisustvo u organizmu što se taloži godinama, kod princa Unfora te nakupine su na van vidljive kod njegove kose, očiju i na noktima." objasnio nam je Teres dok smo ga mi slušale s velikim zanimanjem.
"Teres zna sve." nasmiješila se Michelle, a Teres je promrmljao nešto što je zvučalo kao: "Pa sad baš sve...."
"Tko je bila ona djevojka zlatne kose koja je kasnije razgovarala s princom?" pitala sam.
"Djevojka zlatne kose? Aren? Nisam ju vidio.... Valjda zato što sam bio previše zaokupljen čestitanjem, ali vjerujem da mislimo na istu osobu. Ona je prinčeva sestrična i zaručnica, jedna od rijetkih djevojaka iz kuće Vječnosti koje su dovoljno daleke srodnice da se njihov brak s muškim pripadnicima kuće Vječnosti može toletirati." odgovorio mi je Teres, ja sam ušutila iako sam htjela pitati još za nekoga, ali mi se to učinilo netaktičnim u ovom trenu.
"Princ Unfor.... Još netko ima slične oči u kući Vječnosti, zar ne?" progovorila je Michelle čitajući mi misli.
"Da." kratko je odgovorio Teres.
"Posjetio nas je dok si spavala. Tko je on?" prvo sam se obratila Michelle pa Teresu, htjela sam znati, a kako je več Michelle pokrenula tu temu mogla sam ju održati.
"On.... Moglo bi se reči da ustvari ne pripada ustvari kući Vječnosti u potpunosti iako pokazuje neke sličnosti. Donna, odgovorit ću ti, ali moraš se zakleti da ovo ne ćeš nikome dalje prenositi jer to je tajna." ozbiljno me pogledao Teres.
"Kunem se životom, ovo ne ću nikome dalje prenositi." odgovorila sam na njegov zahtjev, on je zadovoljno klimnuo glavom i nastavio:
"Vidiš, Qustin iz kuće Vječnosti je dijete kuće Lova, neželjeno dijete njihovog baruna koji ne zna da je njegov sin preživio. Qustinova majka je bila pripadnica kuće Govora, došla je portalom igrom slučaja i na njezinu žalost našla se u Južnom kraljevstvu. Bila je tamnoputa, crnkinja, ovo bi na Zemlji nazvali rasizmom, ali zbog toga je bila zanimljiva barunu Fintanu. Nažalost, njegov šarm je rezultirao da se ona zaljubi u njega i bila je potpuno slomljena nakon što ju je kasnije odbacio, nakon što ju je iskoristio i izgubio interes. Protjerao ju je iz kraljevstva što mu je dopuštao njegov status."
"To je užasno! Tko može napraviti tako nešto?" zgražala sam se.
"Jest. Nakon nekog vremena saznalo se da je Rosabel, tako se zvala, trudna. U to vrijeme je prebivala u Istočnom kraljevstvu, tamo su ju dobro prihvatili i uspješno ju skrivali pune tri godine nakon Qustinova rođenja, ali tada ju je Fintan našao i ubio, a Qustinu prerezao grkljan i tako ih ostavio. Da je ostao još trenutak dulje Qustin nebi dobio svoju priliku da nastavi sa životom jer tada se dogodilo nešto što je kasnije prevagnulo da ga se svrsta u kuću Vječnosti: ta smrtonosna rana je zacijelila, ne potpuno, ali dovoljno da preživi dok ga ne nađu i kasnije prebace u Sjeverno kraljevsto gdje ga je usvojio nitko drugi doli naš dobar prijatelj Kalastar." ovdje je Teres zastao u svojoj priči.
"Nije ni čudo što je onako vatreno govorio o manjku poštovanja kuče Lova. Ne nedostaje im samo poštovanja ako ćemo suditi po njihovom barunu." progovorila sam ljutito.
"Da, a što je još nevjerojatnije, on se sjeća tih događaja. Bilo mu je nešto više od 2 godine, a može se sijetiti svega. Zato sada, kada je u naponu snage, traži način kako da se osveti braunu Fintanu, a mogući put do nje je preko njegove kćeri, Ottilije. Ona posjeduje brojne karakterne crte baruna Fintana, zato je ne može podnijeti. Ottilia niti ne zna da ima polubrata i cijela kuća Vječnosti se slaže da je najbolje da tako i ostane." dodao je Teres. Sjetila sam se razgovora i dijela gdje su se Teres i Qustin prepirali oko njegove polusestre.
"Rekao si da je to zacijeljenje prevagnulo da ga se svrsta u kuću Vječnosti, zar je mogao završiti u kući Lova?" pitala sam nakon sekunde šutnje.
"Da, a i u kuću Govora, posjeduje osobine svo troje. Jak je telepat, ima pojačana osjetila, okretnost i brzinu kao Lovci, a uz to sve i slabu, ali postojuću mogućnost manipulacije svojim tijelom. Iako mu zbog toga brzo zacijeljuju rane, onakvo zacijeljenje koje se dogodilo kad mu je bilo 2 godine pojavljuje se samo kad mu je život u opasnosti. Pripadnici kuće Čitanja kažu da takav, kako oni kažu, jedinstven primjerak, može biti velika opasnost za nas ako nije na našoj strani." objasnio mi je.
"Zato se i ponaša malo....odviše strastveno čim je kuća Lova u pitanju." pokušala sam se našaliti, ali situacija nije bila za šalu, bila je krajnje žalosna i nisam mogla ni zamisliti kako se Qustin osjeća.
"No.... Hoćemo li izaći?" prekinula je Michelle dugu tišinu, tek kad je to rekla sam shvatila da već neko vrijeme stojimo na mjestu.
"Nastoj izbjeći Qustina ako ga primijetiš u dvoru, kao što je rekao Teres, njegova povijest je tajna, a on će znati da ti znaš čim te pogleda." upozorila me Michelle kad smo izišle iz kočije. Ostala sam stajati na trenutak i ogledala se oko sebe. Ono što sam mogla vidjeti je više no par manjih dvoraca unutar zidina, nalazila sam se u drugom dijelu grada, onom gdje su prebivali pripadnici kuće Vječnosti i Čitanja.
"Idemo prema onom 3. u nizu blizu samih zidina." uputio nas je Teres. Cesta kojom smo krenuli pješke je bila popločena velikim, zaglađenim blokovima kamena, sami vrtovi dvoraca bili su zeleni, dvor prema kojem smo krenuli bio je oblikovan poput pravilnog šesterokuta, a na svakom kutu bio je jedan toranj, sivi zidovi dvorca bili su djelomično prekriveni zelenim biljem što je raslo po njima. Rijeka ljudi ispred nas se također kretala prema njemu.
"Michelle! Sad sam se sjetila! Kada je bio onaj mentalni povik za vrijeme borbe! Ja sam ga čula, a nije bio usmjeren meni!" pomislila sam veselo.
"Istina, bravo." pohvalila me Michelle. Osjetila sam nalet ponosa iako sam znala da bi takav povik i kamenje čulo.
Ušle smo u dvorište dvorca, bio je to jednostavan travnjak s drvećem zasađenim uz ogradu, uz rubove širokog šljunčanog prilaza protezao se niz niskog grmlja. Velika drvena vrata bila su širom otvorenai kroz njih je dopirao zvuk veselog razgovora i glazbe kakva je vjerojatno svirala na dvorovima u doba klasicizma za Zemlji.
"Oh, Donna, dobro došla! Prekrasno izgledaš." pozdravio me Kalastar koji je stajao na dovratku i rukovao se sa svakim gostom koji bi ušao.
"Hvala, još se pokušavam naviknuti na ovakve haljine." nasmijala sam se.
"Koliko vidim, odlično ti to polazi za rukom." pohvalio me i rukom pokazao na slugu koji je odveo Michelle i mene u glavnu dvorano nakon što se i ona pozdravila s Kalastarom.
"Teres nam se nešto zadržao." primjetila sam.
"Sigurno je prisutno puno plemića pa ih sve mora ispozdravljati kao da se ne vide svamo malo." odgovorila mi je Michelle i krenula prema dugom stolu što je bio ostavljen uz sam zid dvorane.
"Posluži se i ti." poručila mi je nakon što je čašu ispunila nekom žučkastom tekućinom.
"Što je tu što?" pitala sam nesigurno, ali Michelle mi se lukavo nasmiješila.
"Ako ti kažem pokvarit ću ti doživljaj, isprobaj sve, a ja ću ti reči imena pića koja ti se najviše svide." osjećala sam se kao netko koga su prisilno ukljućili u neku igru ispijanja, a li moja znatiželja mi je olakšala situaciju. Uzela sam jednu od praznih čaša i u nju ulila prvo što mi se našlo pod rukom, ali ne puno, jedva dovoljno te plavičaste tekućine za 2 gutljaja. Okrenula sam se prema ostatku dvorane, u njenom kutu bio je mali orkestar, gosti su se kao i Michelle i ja većinom zadržavali uz stol s pićem. Naravno, bilo je tu i hrane, ali svi su se držali pića.
"Zašto nitko ne jede?" pogledala sam Michelle.
"Kalastarov kuhar je poznat po tome što voli eksperimentirati sa svime i svačime pa su rijetki dovoljno hrabri da sami posegnu za hranom. Na Kalastarovim zabavama je uobičajeno da se nesuglasice riješavaju natjecanjima u jedenju. Dražesno, nije li?" nasmiješila se ona, ja sam joj uzvratila osmijeh i otpila gutljaj iz svoje čaše. Okus je bio sličan soku od borovnice, ali mješan s nečim što nisam mogla identificirati i čime baš i nisam bila oduševljena. Na zidu s ulazom je bilo ogledalo, poput onih ogledala kakva se mogu naći u dvoranama u kojima vječbaju plesaći, a vlastiti izraz lica koji sam mogla vidjeti u njemu me nasmijao.
"Da, baš ti je dobro ovo, haha." komentirala je Michelle, ja sam se prisilila da popijem ostatak tekućine i u čašu si ulila u čašu istu žučkastu tekućinu koju je Michelle pila.
"Zašto ne sviraju nešto malo plesnije?" potužio se Teres koji nam se napokon odlučio pridružiti.
"Pa gdje si ti? Ostavio si me na milost i nemilost Michelle koja mi ne želi reč kojeg pića da se klonim." pogledala sam ga, on se na tren zbunio, ali se onda nasmijao i uzeo mi čašu iz ruke.
"Ovako, kloni se pića hladnih boja i sve će biti u redu. Pogotovo onih malo tamnijih, tko zna što su u to sve stavili." uputio me i malo bolje pogledao moju čašu.
"Ovo je ok." rekao je i vratio mi čašu.
"Hvala." nasmiješila sam mu se, u tom trenu je u dvoranu ušao Qustin. Sjetila sam se što je Michelle rekla pa sam izbjegavala njegov pogled što nije bilo lako jer čim je ušao je pogledao Teresa koji je stajao odmah do mene, ali na moju sreću brzo je produžio dalje brzo se krećući među gostima i sa svakim uz koga je stao bi izmjenio rečenicu ili dvije. Nisam si mogla pomoći a da ga ne pratim krajičkom oka. Nosio je plavu svilenu košulji koja je naglašavala njegovu tamnu put, tamne hlače i zarazan osmijeh. Zar je to doista bila ista osoba koja je ranije onako nepozvano došla u posjet Teresu i onako se ponašala? Djelovao je šarmantno i zabavno. Otpila sam svoje piće, bilo je slatko, ali ne preslatko, baš kako treba i bilo je ugodno osvježavajuće.
"Ovo je dobro." komentirala sam nastojeći misli odvojiti od Qustina.
"Možeš to zvati ono žuto jer ni ja ne znam kako se to zove." nasmijala se Michelle mentalno. Uskoro je do nas došlo još par ljudi i većinom mentalno razgovaralo s Teresom ili Michelle koja me uputila da pokušam vježbati i ako uspijem uhvatim koju misao. Nije mi baš išlo.
"Bez panike, ali idemo nazad u naš dvorac." obratila mi se Michelle ubrzo, primijetila sam komešanje ostalih gostiju.
"Što se događa?" pitala sam ostavljajući čašu na stolu.
"Lovci, napali su granicu, svi borci moraju krenuti." uputila me, ja sam se ukipila na mjestu i nesvjesno pogledala Qustina koji je bio na drugom kraju dvorane, njegove usne bile su izvijene u znalački smiješak, a pogled usmjeren prema Teresu nosio je poruku: "Rekao sam ti."
