7.
Nešto vremena nakon toga primijetila sam kako vani pljušti kiša, a i tako mi nije bilo do jahanja. Cijeli dan mi se činio isprekidan i beskrajno dug. Malo sam bila opuštena, malo u stanju općeg šoka, malo zabrinuta, puno iznenađena i sada...tako bespomoćna. Ne bih se ni trebala miješati, ovo nije moj dom, ni planet, ni svemir čak. Ovo je njihova dimenzija, njihova kraljevstva, njihove borbe. Da.... Različiti svjetovi, no tko se sada brine za mene? Tko me spasio od smrti? Da njih nije bilo iskrvarila bih, zbog njih je duboka rana sada gotovo ožiljak. U svega nešto više od dana toliko su napravili za mene i toliko su mi prirasli srcu, Michelle mi je bila poput prijateljice koju znam godinama. Teres, opušten, a i ozbiljan, njemu kao da nisam gošća nego neki rod, kao da je ovo i moj dom. Kalastar, kao neki učitelj bi odgovarao na sva moja pitanja kojima ostali nisu znali odgovor, priuštio mi je i malo smijeha, i poput unuka, nije uopće izgledao u skladu sa svojim godinama što nije bilo važno, ali zanimljivo. Pripadnik izumiruće kuće, pitam se kako se osjeća. Goren koji me odmah prihvato kao sestru i zaustavio Enijine sumnje prije no što je naredila psima da me rastrgaju kada sam se nepozvana našla u njihovom svijetu. Koliko god se pokušavala ograditi i opravdati svoju nemoć, sada sam bila ovdje i dugovala sam im svoj život. Kada bi im barem mogla pomoći. Toliko sam htjela pomoći i, iako si to nisam htjela priznati, ovo mjesto sam i sama počela smatrati domom jer mi je to i bio....još barem godinu dana.
Dvorac je djelovao tako hladno i golemo kada sam se sama kretala njime, par puta sam se gotovo izgubila u labirintu dugih hodnika, tamnica, kula, čak i ponekim tajnim prolazima koji su vjerojatno služili kao prečaci. Koliko li je star ovaj dvorac? Tko zna kolike su generacije njime prošle. U jednoj od kula bili su sokolovi, što bi sve moglo učiniti jato sokolova? U nekim trenucima nisam čak mogla ni razmišljati, sva koncentracija bila je uložena u pronalazak izlaza iz hodnika koji bi vodio u prizemlje. Već se počelo mračiti kada sam napokon uspjela sići do blagovaonice. Satima sam lutala.
"Već sam se zabrinula, Teres je baš otišao ispratiti Kalastara i Gorena, idu doma." rekla je Michelle koja je sjedila sama za stolom.
"Idem ih pozdraviti." izvijestila sam ju i požurila do vrata, još su bili tamo.
"Tebe nismo od doručka vidjeli." nasmiješio se Kalastar.
"Da, došla sam vas pozdraviti....Doviđenja, jašite oprezno, pogotovo ti, Goren." odvratila sam.
"Molim lijepo? Jašem od svoje četvrte!" isprsio se Goren, nikad nebih rekla da je Kalastarov unuk da to nisam znala. Bakrena kosa i oči boje karamela nisu ni malo sličili Kalastarovim, kao ni njegove blage crte lica, no kada se i on nasmiješio učinili su mi se jednakima.
"Ispričavam se, nemojte me kamenovati." rekla sam tobože uplašeno i nasmijala se.
"Čuvaj se Donna." pozdravio me Kalastar, sluga mu je predao uzde velikog riđana. Goren mi je mahnuo i popeo se na drugog, bijelog konja normalne veličine. Gledala sam ih sve dok mi nisu nestali s vidika te potom ušla nazad u predvorje s Teresom koji je zatvorio ulazna vrata.
"Hvala ti, Donna." obratio mi se, pogledala sam ga zbunjeno.
"Nisam grof kuće Kontrole ni za što, čuo sam ti misli čak i dok si bila u najudaljenijim dijelovima dvorca. Znam koliko te muči što ne možeš pomoći, a ta briga se cijeni." nastavio je, osjećala sam kako mi obrazi poprimaju rumenu boju. Da, ovdje definitivno nema privatnosti.
"Misli su ti lako čitljive i um ti je potpuno otvoren, možga nisi toga svjesna, ali ti kao da si odavdje, barem sada, prije, dok si se još morala boriti s novim spoznajama, ti nisam mogao pročitati misli. Već si spontano savladala polovicu telepatije, uskoro ćeš moći čitati misli ljudima oko sebe. Nadarena si, a možda uskoro i otkriješ kako bi mogla pomoći." gledao me ravno u oči.
"Stvarno?" na Zemlji sam ponekad znala što ljudi misle, ali samo oni meni najbliži, koje sam toliko dobro poznavala da sam znala na koji način razmišljaju, ovo je bilo nešto potpuno drugačije.
"Da. Pitaj Michelle da ti pomogne." nasmiješio se Teres, vratili smo se u blagovaonicu.
"Izgledaš umorno, Donna." rekla je Michelle kad sam sjela i dohvatila 2 hrenovke vilicom te ih prebacila na svoj tanjur.
"Uz sve te nove informacije koje mi je mozak pohranio, mislim da sam se postarala najmanje 2 godine." našalila sam se, no stvarno sam bila umorna.
"Kad pojedeš odvest ću te u tvoju novu sobu pa možeš na spavanje." objavila je Michelle i naslonila glavu na Teresovo rame. On ju je obgrlio jednom rukom.
Baš kao što je i rekla, čim sam završila s jelom povela me uz jedno, pa drugo stepenište. Primijetila sam da smo bile na katu na kojem se nalazila i njena soba, sjećala sam je se, od jutra kao da je prošlo par mjeseci. Nije me iznenadilo što me tako brzo snašao i svladao umor.
"Uzela sam si slobodu i u ormar ti ostavila nešto odjeće i obuće koja bi ti, po mom mišljenju, pristajala. Laku noć." rekla je i ostavila me u sobi koja se nalazila niz hodnik, nešto dalje od njene. Bila je i slična njenoj. Krevet s baldahinom, veliko stojeće ogledalo, drveni ormar kojeg je od pogleda s vrata zaklanjala drvena pregrada i stol oko kojeg su bila 3 naslonjača. U ormaru sam našla pidžamu u koju sam se preobukla i umorno se ispružila u krevetu.
Protegnula sam se u krevetu i potom ustala. Odvukla sam se do ormara, nisam znala kako bi se trebala obući, no pošto su sve pripadnice ženskog roda koje sam vidjela nosile haljine, i sama sam kranula u odabir haljine. Uzela sam par i rasprostrla ih po još ne složenom krevetu. Prva je bila žuta krinolina s pripadajućim korzetom, mislim da sam ju stavila u izbor čisto iz znatiželje. Nema šanse da to obučem. Druga je bila blijedo zelena i napravljena od laganog, lepršavog materijala, strukirana. Treća je bila zagasito crvena i nježna poput svile iako nije bila svilena, imala je par podsuknji.
"Ma, ostavimo crvenu za navečer." pomislila sam na glas i obukla zelenu haljinu nakon što sam ostale dvije vratila u ormar. Pogledala sam krevet, da li postoji neka kuća koja se bavi telekinezom? To bi bilo genijalno. Pogledaš krevet i on se posloži bez pomoći tvojih ruku. Ipak sam ga složila sama, nisam znala telekinezu. Po krznenom tepihu sam odšetala do vrata u sivim balerinkama, prošla kroz njih i otišla do blagovaonice. Stol je bio prazan.
"Gdje je hrana? Gladna sam k'o vuk!" pitala sam Michelle koja je pila čaj u tirkiznoj haljini.
"Malo si prespavala doručak. Sjedni, reći ću im da nešto donesu." rekla je, ustala i otišla kroz vrata na lijevo. Nakon minute se vratila, pratio ju je sluga s pladnjem i tanjurom s priborom.
"Hvala!" zahvalila sam se i stala jesti špagete.
"Vidi se da ti je trebalo sna." zadovoljno je primijetila Michelle. Podigla sam pogled tek nakon što sam se pošteno najela.
"Michelle? Rekla si da bi me mogla naučiti telepatiji. Možemo li početi još danas?" pitala sam ozbiljno, htjela sam što prije svladati tu vještinu.
"Možemo i odmah što se mene tiče." odgovorila mi je raspoloženo.
"Može!" duboko sam udahnula.
"Dakle, bit je u tome da tvoj um, kao i onaj strane kojoj želiš pročitati misli, mora biti otvoren, pristupačan. Želja za komunikacijom mora biti obostrana ako želiš nekome iz kuće Govora pročitati misli, za ostale kuće je lakše." krenula mi je objašnjavati.
"To je malo nepošteno." rekla sam.
"Je, ali pošto ćeš ti vježbati sa mnom ne bi trebalo biti problema. Sklopi oči i koncentriraj se." nastavila je, poslušala sam ju i usredotočila se na zvuk njenog glasa.
"Odlično, sad ja ću ti govoriti normalno neko vrijeme, ti koristi što god hoćeš, osim pokreta tijela, da dođeš do jedne informacije iz mog uma. Oči ti moraju ostati zatvorene." uputila je me, ja sam klimnula glavom.
"Da li te Teres onako ljuto jučer gledao za ručkom samo zato što si htjela da znam za nesloge kuća ili....?" postavila sam pitanje.
"Možda tu ima još nešto.... Vezano je uz razlog zašto ovih dana ne idem u školu." tiho mi je odgovorila Michelle, jako tiho je govorila.
"Da... otkako sam te tamo srela kad sam tek došla si cijelo vrijeme bila sa mnom. Nemoguće da je to samo zbog mene." nisam ovo izrekla na glas, ali svejedno sam začula tihi m-hm koji je to potvrdilo.
"I neko prije ratno vrijeme je... Da li je Teres jako zaštitnički nastrojen prema tebi? Ne, onda ti ne bi dopustio da mi pokažeš grad..." razmišljala sam dalje.
"Pa... nisamo baš tražili njegovo dopuštenje ako se sjećaš." odgovorila mi je šaptom.
"Otišle smo bez njegovog znanja. Bio je ljut na tebe zbog toga, zar ne?" nasmiješila sam se pomisleći to.
"Upravo tako, ali ima tu još nešto." izvjestila me ona još tiše nego prije, jedva sam ju čila.
"Daj govori glasnije. Pa valjda se boji da ti se nešto ne dogodi? Što bi drugo moglo biti?" pitala sam mislima i jače se usredotočila na njen glas.
"Istina.... A fale mi učenici..." rekla je to nešto drugačijim glasom, jako zamišljenim za razliku od dosadašnjeg veselog s poticajnom notom i bio je glasniji.
"Pa zar ti ne će dopustiti da ih posjetiš? Malo pretjeruje." uopće nisam više osjećala potrebu da to kažem na glas, znala sam da će me razumjeti.
"....Ne baš, bilo je slučaja kada su se kuće zaratile i bilo je otmica bliskih osoba ljudi s visokog položaja...." tužno mi je priopčila Michelle.
"Naš izlaz u grad je bio mali nestašluk s moje strane i zbog njega je Teres bio ljut." dodala je.
"Ali još nije rat, a rekla si sa je ljudi iz kuće Lova ovdje malo." nije mi bilo jasno, naravno da ju je Teres htio zaštititi, ali zar ovo nije bilo malo pretjerano?
"Nije samo jedan život u pitanju..." rekla je ponovno onim zamišljenim tonom.
"Ma nije valjda zbog mene?" pitala sam, nisam baš vjerovala da sam bu baš toliko draga.
"Čekaj....", otvorila sam oči i ustala iznenađeno, "Trudna si?" pogledala sam ju ozbiljno.
"Da." odgovorila sam zajedno s njom, no samo je moj glas narušio tišinu blagovaonice, njene usne nisu se ni pomakle.
