4.
Michelle me dovela u veliku, dugu blagovaonicu s jednako velikim i dugim drvenim stolom koji se protezao kroz nju, na stolu su već bili postavljeni pladnjevi s hranom. Za čelom stola je sjedio muškarac kojem je bilo oko 40 godina, lijevo od njega sjedio je mladić ne mnogo stariji od Michelle...
"Michelle? Koliko ti ustvari imaš godina?" pitala sam šaptom kao da sam se bojala prekinuti tišinu u sobi.
"21, ovdje sam već 3 godine." odgovorila mi je također šaptom. Dakle kada je došla imala je 19 godina kao ja sada. Jedan obiteljski posjet rodbini i završila sam u drugom svijetu, ali pomisao da je i Michelle došla ovamo u istoj dobi bila mi je utješna jer mi je dala nadu da ću se i ja tako dobro uklopiti.
"Donna! I ti si tu!" okrenula sam se u smjeru glasa, 3. prilika za stolom bilo je Goren koji me veselo pozivao da sjednjem do njega. Pitala sam se zašto mu se toliko sviđam, imala sam mlađeg bratića s kojim sam se dobro slagala, ali on je bio dječak kojeg sam tek upoznala.
"Voli zbunjene ljude, s njima se osjeća ravnopravnijim nego sa znalcima i mudracima, vjerojatno razumiješ." odgovorila mi je Michelle čitajući mi misli, nisam znala da li da se uvrijedim što me dijete smatra sebi ravnom ili da budem razdragana njegovim entuzijazmom. Odlučila sam se za 2. opciju i sjela uz njega, na 2. stolicu s desne strane starijeg muškarca. Crna kosa i kratka brada tog muškarca bili su prošarani sijedim pramenovima, iako je zračio autoritetom, pogled mu nije bio oštar, čak ni strog.
"Donna, ovo je Kalastar iz kuće Vječnosti, Gorenov djed." predstavila mi ga je Michelle.
"Donna iz kuće Govora, čast mi je upoznati Vas. Hvala Vam što ste se jučer pobrinuli za moju ranu." poklonila sam glavu i predstavila se kada je pogledao prema meni. Nisam znala kako trebam govoriti u društvu pripadnika vladajuće kuća, ali trudila sam se zvučati službeno.
"Drago mi je. Nema na čemu, bila je to sitnica." bio je iznenađujuće skroman. Kada sam podigla glavu da ga pogledam u oči ohrabrujuće mi se nasmiješio. Još jedno iznenađenje, moje oči su samo izgledale zlatno, njegove su to i bile. Na trenutak sam zastala, a potom ohrabrena njegovim osmijehom pitala:
"Pastuh kojeg ste pokonili Gorenu, jako je velik, koje je pasmine? Nadam se da ne vrijeđam svojom izravnošću, jako sam znatiželjna."
"Naprotiv. Volim izravne osobe. Misliš na ono ždrijebe, Rakela?" podigao je obrve Kalastar. Laknulo mi je jer sam sada znala da s njim mogu otvoreno govoriti.
"Ždrijebe? Koliko će još narasti?" jedva sam prekrila svoje iznenađenje.
"Da, narasti će još desetak centimetara. Star je godinu dana, a poklonio sam ga unuku kada je imao 6 mjeseci, za njegov 13. rođendan." nije mi umakao ponos u njegovu glasu kada je izgovorio riječ "unuk". Malo sam krivo procijenila Gorenovu dob.
"Onda stvarno brzo raste." zaključila sam i poslužila se kajganom s obližnjeg pladnja jer sam shvatila da su se svi ostali već poslužili čime su htjeli.
"Moji preci su se voljeli isticati, bilo je to vrijeme borbi za prijestolje kraljevstva kada su malo izmanipulirali dna svojih konja da budu brži, jači i veći od svih ostalih. Ne postoji ime za tu pasminu, ali svi ih zovu konji kuće Vječnosti. Oni, kao i mi iz kuće Vječnosti, žive duže nego što je uobičajeno, mogu doživjeti 50. što je ovdje životni vijek ljudi." objasnio mi je, a ja sam se ukočila od iznenađenja, što zbog dugog vijeka konja, što zbog kratkog vijeka ljudi.
"Čujem da je Rakel dosta vatren. Kako se snalaziš s njim?" obratio se Kalastar svom unuku dok sam ja dolazila k sebi.
"Ne baš najbolje, ali napredujem." iskreno je odgovorio Goren, Kalastar se malo namrštio.
"Daj si vremana, netreba skakati u ponor kako bi osjetio vjetar u kosi." rekao je.
"Vidim da smo svi raspoloženi za razgovore o konjima, no zašto ne bismo pošli jahati navečer?" predložio je mladić do kojeg je Michelle sjela.
"Odlična ideja." prihvatio je Kalastar.
"Prije večere stignemo do mame i tate, a poslje večere na jahanje." ubacio se Goren.
"Rado. Mislim da Vas nisam upoznala." prihvatila sam i pogledom odmjerila mladića koji je sjedio nasuprot Gorena. Imao je markantne crte lica, poludugu smeđu kosu i tamno plave oči. Oko vrata je svezanu kao kravatu imao istu maramu kao i Michelle oko struka.
"Teres, grof kuće Kontrole i Michellin muž." iznenađeno sam zastala po ne znam koji put. Danas sam u visokom društvu.
"Drago mi je." klimnula sam glavom u znak pozdrava i pogledala Michelle koja je izgledala kao da je netko otkrio jednu od njezinih dobro čuvanih tajni, ali ipak nije mogla sakriti osmijeh koji joj je zaigrao na usnama.
"No, bojim se da ovdje ne ćeš naići ni na jednu pasminu ikoje vrste koje poznaješ. Ovdje su se bića drugačije razvijala nego na Zemlji." uputio me Teres. Primijetila sam i sama neke razlike, no ovo mjesto je bilo užasno slično Zemlji. Mogla sam disati ovdje, piti i jesti isto što i oni, dakle životni uvijeti nisu bili različiti. Ovdašnji ljudi također su izgledali gotovo identično kao i ljudi na kakve sam navikla, da mi ne čitaju misli i da ne znam da posjeduju posebne moći lako bi ih zamijenila za Zemljane. Dobro, možda Kalastara ne, zlatne oči su na Zemlji moguće samo uz leće.
"Vidi stvarno! Ona je novopridošla, zar ne? Iznenađujuće se brzo uklopila." javio se Kalastar.
"Da. Stvarno se lako prilagođava." zadovoljno je izjavila Michelle.
"Što da kažem? Nosim se s ovim najbolje što mogu. Nisi mi se pohvalila da si grofica, te marame su kao prstenje?" skrenula sam temu sa sebe na nju.
"Da, baš kao prstenje. Nije bilo vremena za priče o meni, treba prvo doznati ključne stvari za život ovdje, a sigurna sam da te još uvijek muče mnoga pitanja." odgovorila je ona mirno.
"Zašto ne bismo svi o tome kasnije porazgovarali uz piće, nije ni zalogaja pojela, a krv joj se ne će sama nadoknaditi." zaustavio je Kalastar razgovor, osjetila sam se prozvanom i skoro osvratila "Da, tata." jer me Kalastar u tom trenu živo podsjetio na mog oca, no svladala sam se i šutke pojela kajganu.
"Eto, a sada pitanja i odgovori." objavio je Kalastar kada su sluškinje i sluge sa stola odnijeli pladnjeve s ostacima hrane i na njihovo mjesto postavili par vrčeva i svakome od nas uručili čaše. U svoju sam ulila nešto crvenkaste tekućine iz najbližeg mi bokala, okus tekućine je bio poput soka od borovnice. Ovdje su svi bili tako pristupačni i prijateljski nastrojeni, osjećala sam se nevjerojatno zaštićeno, na Zemlji, priznajem, nije uvijek tako. Ali! Na Zemlji je moja obitelj, prijatelji i svi su sigurno strašno zabrinuti za mene.
"Da li možda znate kada će se opet otvoriti portal?" pitala sam tužno.
"Ne uskoro, iako se u zadnjih par desetljeća otvorilo više portala nego u cijelom prošlom tisućljeću, mislim da je razumno ne očekivati da će se sljedeći portal otvoriti prije sljedeće godine. Ovaj kojim si ti došla bio je prvi koji se otvorio nakon onog kojim je došla Michelle prije 3 godine." odgovorio mi je Kalastar. Ostala sam u stanju šoka, mislila sam da ću se moći prije vratiti, obuzeo me val ljutnje i želje za divljanjem, ali ništa nisam mogla napraviti što bi popravilo situaciju. Stusnula sam šake i zube te pričekala par sekundi duboko dišući da se kada progovorim ne počnem izderavati na sve prisutne od ljutnje i nemoći, nisu to zaslužili.
"Što li se događa na Zemlji da je toliko poljuljana ravnoteža naših dviju dimenzija? Da je sve u redu portali bi se otvarali samo jednom u 150 ili 200 godina." ponovo je progovorilo Kalastar priređujući mi još jedno iznenađenje, portali se otvaraju da održe ravnotežu....možda pružaju alternativan bijeg kada sa nešto dogodi u jednom od svijetova, to sam zaključila iz njegovih riječi, no mislila sam da se ne zna zašto se portali otvaraju. Koliko dugo već Kalastar živi da može uspoređivati sve do toliko daleko u vremenu? Možda samo dobro zna povijest.
"Možda je to zbog globalnog zatopljenja. Velike promjene u temperaturi, ozonske rupe, potresi, požari i slično." odgovorila mu je Michelle koja je i sama izgledala iznenađeno.
"Na koji su način naše dimenzije povezane?" napokon sam progovorila.
"Kuća Čitanja kaže da su naša 2 svijeta nastala u isto vrijeme u sličnim uvjetima i zbog toga su se i slično razvili te postoje neke zajedničke točke, mjesta koja postoje u oba svijeta, na kojima su portali koji nas povezuju. Zbog tih sličnosti svijetova mi možemo preživjeti na Zemlji i vi možete preživjeti ovdje." odgovorio je Kalastar.
"Nisam čula ni za koga tko vam je sličan na Zemlji." zbunjeno sam odvratila.
"Vjerojatno ne žele biti primijećeni ako su na Zemlji, bili bi proglašeni čudacima i tko zna što bi im se dogodilo." ubacio se Teres. Goren je otišao u drugu sobu nakon što je završio s jelom, valjda nije bio raspoložen za slušanje ovakvih rasprava.
"Znam da se nisu dobro proveli oni koji su bili na Zemlji prije kojih šestotinjak godina. Proglašivali su ih vješticama, ili tako nešto, i palili ih na lomači. Da se razumije, nemam ništa protiv vas i vaše vrste, ali kad se osjećate ugroženima, što je često bez ikakvig dobrog razloga, strašni ste." obratio se Kalastar Michelle i meni. Zvučalo je kao da uopće ne žali za spaljivanim pripadnicima vlastite vrste, vjerojatno misli da im tako i treba kada su dopustili da ih se otkrije. Michelle me pogledala i potvrdno klimnula glavom, opet mi je čitala misli.
"Ako pokušate dignuti neki ustanak protiv nas, morat ćemo reagirati." više jeza za sebe rekao Kalastar, djelovao je pomalo pijano ako se mene pita. Pogledala sam što pije i shvatila da je uz njegovu čašu stajao poluprazan bokal crnog vina.
"Mislim da nema smisla prijetiti ovim ljupkim damama, Kalastare." našalio se s njim Teres.
"Vidiš svašta, mladiću, kada živiš koliko i ja. Imam već 64 godine i....mislim da sam popio dovoljno vina za danas." nisam mogla, a da se ne nasmijem zajedno s Teresom i Michelle na ovu izjavu.
"Nego, ovo izgleda kao selo. Kada se kaže otišao je u tu i tu kuću na što se misli?" pitala sam Michelle kad je smijeh utihnuo.
"Gotovo si sama odgovorilia na svoje pitanje. Misli se na selo u u kojem žive pripadnici te kuće. Sela su sagrađena u krugu oko grada koji je polovično i prebivalište kuće Vječnosti. Grad se sastoji od 2 dijela, dijela u kojem živi kuća Vječnosti, a s njima i kuća Čitanja, i dijela gdje se nalaze tržnice, krčme i sve ostalo, tu se druže pripadnici svih kuća, pokazat ću ti. odgovorila mi je.
"Dame, ja vas napuštam, moram obaviti par sastanaka. Vidimo se." pozdravio nas je Teres, Michelle ga je otišla ispratiti i vratila se za minutu.
"A sada, hoću znati kako si dospjela ovdje, kako si postala grofica i sve, sve. Pričaj mi!" zatražila sam čim se vratila.
"Jao kad Teres sazna da o njemu potajno pričate...." javio se Kalastar.
"Jao kad vam kći sazna da ste se ponovno napili." vratila mu je Michelle.
"Da, da, da.... Ima moj unuk dobru intuiciju, on se odmah maknuo od vas prepredenih žena." izjavio je on i teatralno izašao iz sobe. Michelle i ja smo se pogledale i prasnule u smijeh.
"Zar je stvarno u redu ovako razgovarati s pripadnikom vladajuće kuće?" pitala sam kad smo se prestale smijati.
"Ne, ali s pijanim pripadnikom vladajuće kuće, da. Ne će nikome govoriti o ovome niti nas tužiti nas ikome što se malo šalimo na njegov račun jer bi ga pripadnici vlastite kuće više ismijavali što se napio od malo vina." objasnila mi je.
"No, da se vratimo na temu, pretvorila sam se u uho." nasmiješila sam joj se, zapela sam ovdje na najmanje godinu dana, nema smisla očajavati, iako sam se još malo hrvala s osjećajem nemoći, bila sam dobre volje nakon porcije smijeha.
"Dobro, dobro. Sve ću ti reći." uzdahnula je ona.
