10.

Čim smo ušli u kočilu i ponovno krenuli poveli smo raspravu o borbi.
"Mislila sam da će biti duža, iako je bilo jako napeto, svako malo je onaj drugi bio u prednosti." rekla sam.
"Da, princ je imao prednost u borbi na blizu, to se vidjelo iako mu je Giwen zadao dobar udarac, onaj bodežom." pridružila mi se Michelle.
"Giwen je stalno uzmicao da dobije na udaljenosti jer je borac iz daleka kao što ste mogle primijetiti, i to jako dobar." dodao je Teres.
"Da, ali bio mi je malo okrutan onaj potez kada je princ kopljem pogodio drugog sokola i što je rekao tada je zazvučalo jako bahato, ne mislite li tako?" pitala sam ih oboje.
"Mislimo, ali vidiš, Donna, u dvobojima je zastrašivanje protivnika jedna od glavnih taktika, upravo zato se princ tako ponašao. Iako mu je kasnije bilo žao jer je rana bila preteška da bi se sokol oporavio." odgovorio mi je Teres, klimnula sam glavom.
"Ali kako je ono izveo, znate, kada se ni od kud pojavio onaj štit?" pitala je Michelle, to je i mene zanimalo.
"Mislim da je koristio pramenove kose i proširio ih tako da su zajedno vlasti tvorile taj štit, ali sve je bilo toliko brzo da ni ja nisam dobro vidio. Prinčeva kosa je njegovo glavno oruđe, niti jedan pripadnik kuće Vječnosti ne može stvarati metale ni iz čega, potrebno je njihovo prisustvo u organizmu što se taloži godinama, kod princa Unfora te nakupine su na van vidljive kod njegove kose, očiju i na noktima." objasnio nam je Teres dok smo ga mi slušale s velikim zanimanjem.
"Teres zna sve." nasmiješila se Michelle, a Teres je promrmljao nešto što je zvučalo kao: "Pa sad baš sve...."
"Tko je bila ona djevojka zlatne kose koja je kasnije razgovarala s princom?" pitala sam.
"Djevojka zlatne kose? Aren? Nisam ju vidio.... Valjda zato što sam bio previše zaokupljen čestitanjem, ali vjerujem da mislimo na istu osobu. Ona je prinčeva sestrična i zaručnica, jedna od rijetkih djevojaka iz kuće Vječnosti koje su dovoljno daleke srodnice da se njihov brak s muškim pripadnicima kuće Vječnosti može toletirati." odgovorio mi je Teres, ja sam ušutila iako sam htjela pitati još za nekoga, ali mi se to učinilo netaktičnim u ovom trenu.
"Princ Unfor.... Još netko ima slične oči u kući Vječnosti, zar ne?" progovorila je Michelle čitajući mi misli.
"Da." kratko je odgovorio Teres.
"Posjetio nas je dok si spavala. Tko je on?" prvo sam se obratila Michelle pa Teresu, htjela sam znati, a kako je več Michelle pokrenula tu temu mogla sam ju održati.
"On.... Moglo bi se reči da ustvari ne pripada ustvari kući Vječnosti u potpunosti iako pokazuje neke sličnosti. Donna, odgovorit ću ti, ali moraš se zakleti da ovo ne ćeš nikome dalje prenositi jer to je tajna." ozbiljno me pogledao Teres.
"Kunem se životom, ovo ne ću nikome dalje prenositi." odgovorila sam na njegov zahtjev, on je zadovoljno klimnuo glavom i nastavio:
"Vidiš, Qustin iz kuće Vječnosti je dijete kuće Lova, neželjeno dijete njihovog baruna koji ne zna da je njegov sin preživio. Qustinova majka je bila pripadnica kuće Govora, došla je portalom igrom slučaja i na njezinu žalost našla se u Južnom kraljevstvu. Bila je tamnoputa, crnkinja, ovo bi na Zemlji nazvali rasizmom, ali zbog toga je bila zanimljiva barunu Fintanu. Nažalost, njegov šarm je rezultirao da se ona zaljubi u njega i bila je potpuno slomljena nakon što ju je kasnije odbacio, nakon što ju je iskoristio i izgubio interes. Protjerao ju je iz kraljevstva što mu je dopuštao njegov status."
"To je užasno! Tko može napraviti tako nešto?" zgražala sam se.
"Jest. Nakon nekog vremena saznalo se da je Rosabel, tako se zvala, trudna. U to vrijeme je prebivala u Istočnom kraljevstvu, tamo su ju dobro prihvatili i uspješno ju skrivali pune tri godine nakon Qustinova rođenja, ali tada ju je Fintan našao i ubio, a Qustinu prerezao grkljan i tako ih ostavio. Da je ostao još trenutak dulje Qustin nebi dobio svoju priliku da nastavi sa životom jer tada se dogodilo nešto što je kasnije prevagnulo da ga se svrsta u kuću Vječnosti: ta smrtonosna rana je zacijelila, ne potpuno, ali dovoljno da preživi dok ga ne nađu i kasnije prebace u Sjeverno kraljevsto gdje ga je usvojio nitko drugi doli naš dobar prijatelj Kalastar." ovdje je Teres zastao u svojoj priči.
"Nije ni čudo što je onako vatreno govorio o manjku poštovanja kuče Lova. Ne nedostaje im samo poštovanja ako ćemo suditi po njihovom barunu." progovorila sam ljutito.
"Da, a što je još nevjerojatnije, on se sjeća tih događaja. Bilo mu je nešto više od 2 godine, a može se sijetiti svega. Zato sada, kada je u naponu snage, traži način kako da se osveti braunu Fintanu, a mogući put do nje je preko njegove kćeri, Ottilije. Ona posjeduje brojne karakterne crte baruna Fintana, zato je ne može podnijeti. Ottilia niti ne zna da ima polubrata i cijela kuća Vječnosti se slaže da je najbolje da tako i ostane." dodao je Teres. Sjetila sam se razgovora i dijela gdje su se Teres i Qustin prepirali oko njegove polusestre.
"Rekao si da je to zacijeljenje prevagnulo da ga se svrsta u kuću Vječnosti, zar je mogao završiti u kući Lova?" pitala sam nakon sekunde šutnje.
"Da, a i u kuću Govora, posjeduje osobine svo troje. Jak je telepat, ima pojačana osjetila, okretnost i brzinu kao Lovci, a uz to sve i slabu, ali postojuću mogućnost manipulacije svojim tijelom. Iako mu zbog toga brzo zacijeljuju rane, onakvo zacijeljenje koje se dogodilo kad mu je bilo 2 godine pojavljuje se samo kad mu je život u opasnosti. Pripadnici kuće Čitanja kažu da takav, kako oni kažu, jedinstven primjerak, može biti velika opasnost za nas ako nije na našoj strani." objasnio mi je.
"Zato se i ponaša malo....odviše strastveno čim je kuća Lova u pitanju." pokušala sam se našaliti, ali situacija nije bila za šalu, bila je krajnje žalosna i nisam mogla ni zamisliti kako se Qustin osjeća.
"No.... Hoćemo li izaći?" prekinula je Michelle dugu tišinu, tek kad je to rekla sam shvatila da već neko vrijeme stojimo na mjestu.

"Nastoj izbjeći Qustina ako ga primijetiš u dvoru, kao što je rekao Teres, njegova povijest je tajna, a on će znati da ti znaš čim te pogleda." upozorila me Michelle kad smo izišle iz kočije. Ostala sam stajati na trenutak i ogledala se oko sebe. Ono što sam mogla vidjeti je više no par manjih dvoraca unutar zidina, nalazila sam se u drugom dijelu grada, onom gdje su prebivali pripadnici kuće Vječnosti i Čitanja.
"Idemo prema onom 3. u nizu blizu samih zidina." uputio nas je Teres. Cesta kojom smo krenuli pješke je bila popločena velikim, zaglađenim blokovima kamena, sami vrtovi dvoraca bili su zeleni, dvor prema kojem smo krenuli bio je oblikovan poput pravilnog šesterokuta, a na svakom kutu bio je jedan toranj, sivi zidovi dvorca bili su djelomično prekriveni zelenim biljem što je raslo po njima. Rijeka ljudi ispred nas se također kretala prema njemu.
"Michelle! Sad sam se sjetila! Kada je bio onaj mentalni povik za vrijeme borbe! Ja sam ga čula, a nije bio usmjeren meni!" pomislila sam veselo.
"Istina, bravo." pohvalila me Michelle. Osjetila sam nalet ponosa iako sam znala da bi takav povik i kamenje čulo.

Ušle smo u dvorište dvorca, bio je to jednostavan travnjak s drvećem zasađenim uz ogradu, uz rubove širokog šljunčanog prilaza protezao se niz niskog grmlja. Velika drvena vrata bila su širom otvorenai kroz njih je dopirao zvuk veselog razgovora i glazbe kakva je vjerojatno svirala na dvorovima u doba klasicizma za Zemlji.
"Oh, Donna, dobro došla! Prekrasno izgledaš." pozdravio me Kalastar koji je stajao na dovratku i rukovao se sa svakim gostom koji bi ušao.
"Hvala, još se pokušavam naviknuti na ovakve haljine." nasmijala sam se.
"Koliko vidim, odlično ti to polazi za rukom." pohvalio me i rukom pokazao na slugu koji je odveo Michelle i mene u glavnu dvorano nakon što se i ona pozdravila s Kalastarom.
"Teres nam se nešto zadržao." primjetila sam.
"Sigurno je prisutno puno plemića pa ih sve mora ispozdravljati kao da se ne vide svamo malo." odgovorila mi je Michelle i krenula prema dugom stolu što je bio ostavljen uz sam zid dvorane.
"Posluži se i ti." poručila mi je nakon što je čašu ispunila nekom žučkastom tekućinom.
"Što je tu što?" pitala sam nesigurno, ali Michelle mi se lukavo nasmiješila.
"Ako ti kažem pokvarit ću ti doživljaj, isprobaj sve, a ja ću ti reči imena pića koja ti se najviše svide." osjećala sam se kao netko koga su prisilno ukljućili u neku igru ispijanja, a li moja znatiželja mi je olakšala situaciju. Uzela sam jednu od praznih čaša i u nju ulila prvo što mi se našlo pod rukom, ali ne puno, jedva dovoljno te plavičaste tekućine za 2 gutljaja. Okrenula sam se prema ostatku dvorane, u njenom kutu bio je mali orkestar, gosti su se kao i Michelle i ja većinom zadržavali uz stol s pićem. Naravno, bilo je tu i hrane, ali svi su se držali pića.
"Zašto nitko ne jede?" pogledala sam Michelle.
"Kalastarov kuhar je poznat po tome što voli eksperimentirati sa svime i svačime pa su rijetki dovoljno hrabri da sami posegnu za hranom. Na Kalastarovim zabavama je uobičajeno da se nesuglasice riješavaju natjecanjima u jedenju. Dražesno, nije li?" nasmiješila se ona, ja sam joj uzvratila osmijeh i otpila gutljaj iz svoje čaše. Okus je bio sličan soku od borovnice, ali mješan s nečim što nisam mogla identificirati i čime baš i nisam bila oduševljena. Na zidu s ulazom je bilo ogledalo, poput onih ogledala kakva se mogu naći u dvoranama u kojima vječbaju plesaći, a vlastiti izraz lica koji sam mogla vidjeti u njemu me nasmijao.
"Da, baš ti je dobro ovo, haha." komentirala je Michelle, ja sam se prisilila da popijem ostatak tekućine i u čašu si ulila u čašu istu žučkastu tekućinu koju je Michelle pila.
"Zašto ne sviraju nešto malo plesnije?" potužio se Teres koji nam se napokon odlučio pridružiti.
"Pa gdje si ti? Ostavio si me na milost i nemilost Michelle koja mi ne želi reč kojeg pića da se klonim." pogledala sam ga, on se na tren zbunio, ali se onda nasmijao i uzeo mi čašu iz ruke.
"Ovako, kloni se pića hladnih boja i sve će biti u redu. Pogotovo onih malo tamnijih, tko zna što su u to sve stavili." uputio me i malo bolje pogledao moju čašu.
"Ovo je ok." rekao je i vratio mi čašu.
"Hvala." nasmiješila sam mu se, u tom trenu je u dvoranu ušao Qustin. Sjetila sam se što je Michelle rekla pa sam izbjegavala njegov pogled što nije bilo lako jer čim je ušao je pogledao Teresa koji je stajao odmah do mene, ali na moju sreću brzo je produžio dalje brzo se krećući među gostima i sa svakim uz koga je stao bi izmjenio rečenicu ili dvije. Nisam si mogla pomoći a da ga ne pratim krajičkom oka. Nosio je plavu svilenu košulji koja je naglašavala njegovu tamnu put, tamne hlače i zarazan osmijeh. Zar je to doista bila ista osoba koja je ranije onako nepozvano došla u posjet Teresu i onako se ponašala? Djelovao je šarmantno i zabavno. Otpila sam svoje piće, bilo je slatko, ali ne preslatko, baš kako treba i bilo je ugodno osvježavajuće.
"Ovo je dobro." komentirala sam nastojeći misli odvojiti od Qustina.
"Možeš to zvati ono žuto jer ni ja ne znam kako se to zove." nasmijala se Michelle mentalno. Uskoro je do nas došlo još par ljudi i većinom mentalno razgovaralo s Teresom ili Michelle koja me uputila da pokušam vježbati i ako uspijem uhvatim koju misao. Nije mi baš išlo.

"Bez panike, ali idemo nazad u naš dvorac." obratila mi se Michelle ubrzo, primijetila sam komešanje ostalih gostiju.
"Što se događa?" pitala sam ostavljajući čašu na stolu.
"Lovci, napali su granicu, svi borci moraju krenuti." uputila me, ja sam se ukipila na mjestu i nesvjesno pogledala Qustina koji je bio na drugom kraju dvorane, njegove usne bile su izvijene u znalački smiješak, a pogled usmjeren prema Teresu nosio je poruku: "Rekao sam ti."

07.11.2010. u 12:12 | 4 Komentara | Print | # | ^

9.

Vratila sam se u sobu u kojoj je Michelle još nesmetano sanjala o tko zna čemu ili kome. Ovo je bila čudna situacija, iznanađujuća. Sjela sam u kut sobe, u jedan od onih naslonjača, točnije onaj koji se nalazio lijevo od kamina. Prevrtila sam ponovno taj susret i razgovor u glavi. Voljela bih da potpuno mogu vjerovati Teresu, vjerovati da Lovci imaju toliko časti da ne pokrenu napad za vrijeme dvoboja, ali Qustin je izgledao kao netko tko je ovo već prošao. Što ću učiniti kada se ovo zahukta? Zar zbilja nemam drugog izbora doli se pritajiti ili čak pobjeći? Nemam nikakve moći, još nisam svladala telepatiju, a osim toga, što može jedna djevojka učiniti u zaračenom svijetu?
"Moliti i nadati se najboljem." tužno sam prošaptala i pogledala kroz visok prozok s kojeg je pogled sezao čak i do mračnih zidina grada u daljini. Slike su mi plesale pred očima, nikad ih nisam prije vidjela, ali tako će vjerojatno izgledati kada rat zađe u ove krajeve.
Zid napola srušen, kamenje što je pridržavalo njegove dijelove besposleno leži sa strane, bezimene prilike prolaze kroz novonastale rupe s bakljama i mačevima tjerajući branitelje i paleći sve pred sobom....gazeći preko tijela palih boraca.
Stresla sam se i pokušala otresti te slike, istjerati ih. Ustala sam i počela šetati sobom u nadi da ću fizičkom aktivnosti nekako povratiti kontrolu i nad svojim umom koji mi je proicirao najgore moguće scenarije.
"Prvo moram savladati ono što mogu, mislit ću o drugim stvarima kasnije." promrmljala sam si u bradu.

"Što to radite?" začula sam Teresov glas i otvorila oči. Sjedila sam u turskom sjedu na podu sobe, ispravnog držanja, moglo bi se reći da sam pokušavala meditirati. Michelle je još uvijek nesmetano spavala na trosjedu iako se malo trznula kada je Teres ušao, kao da je osijetila njegovu prisutnost.
"Em.... Ništa." odgovorila sam nespretno.
"Dobro, onda se možete pokrenuti, obući, urediti, što već dame čine, i onda sići u predvorje. Moramo krenuti ubrzo. Dvoboj počinje za sat vremena." objavio je on i odmarširao iz sobe.
"Ajme! Koliko sam spavala? Što ću obući???" probudila se Michelle i odmah postavila važna pitanja.
"Dovoljno, ajmo brzo nešto smisliti!" pridružila sam joj se u paničarenju. Obije smo izišle iz sobe i sljedećih 10 minuta provele jurcajući hodnikom kako bi se međusobno pitale za mišljenje oko izbora haljine.
"Čula sam da će dvoboj biti u šumi, trebamo nešto što se ne će lako poderati!" doviknula mi je Michelle dovoljno glasno, čula sam ju u svojoj sobi koja je bila tri sobe dalje.
"OK!!" vratila sam istom mjerom i sklonila par haljina lepršavih materijala.
"Podsuknje, to bi trebalo poslužiti kao osiguranje." rekla sam za sebe. Nakon još par minuta potrage našla sam nešto što sam smatrala savršenim: narančastu haljinu dugih dukava i debljeg materijala namijenjenog za održavanje topline za hladnijih dana. E sad, problem je bio bijeli korzet koji je bio dio haljine.
"Michelle!!! Možeš li mi pomoći, molim te?!" dozvala sam Michelle koja je minutu kasnije ušla u moju sobu u sivoj haljini, ustvari je li bila crna? Imala je svijetlije linije koje su podsjećale na dim, a koje su se protezale duž cijelu haljinu.
"Oh, vidim. Ajde, ajde. Svuci ovu koju imaš, pomoći ću ti." rekla je nakon što je promotrila haljinu na koju sam joj pokazala prstom. Poslušala sam ju i nakon svlačenja navukla narančastu koliko sam mogla.
"Uvuci trbuh, duboko udahni i zadrži." navela je Michelle, a ja sam slijedila upute. Osijetila sam kako mi Michelle zateže korzet i pobojala se za svoj kapacitet pluća koji je bio opasno smanjen ovim činom.
"Dosta! Ne mogu disati." obratila sam joj se mentalno, a ona se zaustavila i obišla me te stala pred mene.
"Naviknut ćeš se." nasmiješila mi se dok sam ja nastojala udisati zrak što češće, ali površno.
"Jeste li?" čula sam pitanje nakon kucanja po dovratku.
"Jesmo, pričekaj nas dolje." odgovorila je Michelle.
"Samo još sekundu, da se malo priberem i naučim disati." izdahnula sam obračajući se Michelle koja je klimnula i nakon sekundu, dvije sišla sa mnom u predvorje.
"Prekrasne ste, kao i uvijek." komentirao je Teres kada smo mu se približile.
"Hvala." zahvalila se Michelle i popela se na prste kako bi ga poljubila u obraz. Teres je izgledao kao netko tko ide u boj, imao žičan oklop navučen preko kožne postave. Majica i hlače su mu bile od običnog platna.
"Svatko uzima po dio bojne opreme radi iskaza poštovanja prema borcima." pojasnila mi je Michelle.
"Krenimo." rekao je Teres i otvorio nam vrata, na prilazu nas je čekala kočija napravljena od tamnog izrezbarenog drva. Četiri konja dlake boje šampanjca bila su upregnuta, ali nije bilo kočijaša. Htjela sam upitati, ali odgovor je stigao sam od sebe.
"Pa naravno." rekla sam i ušla u kočiju čija mi je vrata kavarilski otvorio Teres.
"Zgodno, nije li?" priupitala je Michelle kada je ušla pračena Teresom.
"Jest. Jako praktično." odgovorila sam i osijetila kako je kočija krenula. Teres mi se nasmiješio, uzvratila sam mu i potom se zagledala kroz prozor promatrajući krajolik kojim smo prolazili u tišini.
Kako se dvorac nalazio na malom briježuljku prvi dio puta smo se konstantno spuštali pod blagim nagibom. Kako sam se jedino znala orijentirati prema gradu tražila sam njegov obris, ali sunce je već bilo nisko i nije ga bilo lako pronaći. Cijeli krajolik kao da je bila jedna velika ravnica s tu i tamo kojim brežuljkom na kojima su najčešće stajali dvorci. Nakon nekog vremena sam htjela upitati kamo smo točno krenuli, no tada sam u daljini primijetila obrise šume iznad koje se nadvijala planina.
"Sjeverna granica kraljevstva." rekla je Michelle sanjivo promatrajući šumu koja nam se približavala brže nego što sam očekivala. Možda je to bilo zbog ravnog terena kojim smo išli, ali nisam primijetila koliko brzo ustvari konji vuku kočiju.
"Samo što nismo stigli." objavio je Teres i stvarno smo već za minutu izlazili iz kočije. Teres je potapšao svakog konja kao da im zahvaljuje.
"Naprijed je proplanak, gotovo odmah nakon što uđemo u šumu. Gdje vidiš gomilu, tamo nađi mjesto." uputila me Michelle hodajući malo iza mene dok sam ja krenula vrludati među stablima i grmljem. Uskoro sam i ugledala gomilu ljudi koji su se jedan do drugog, kao sardine poslagani, držali jedne linije koja se blago zavijala tako da je svatko imao svoje mjesto na rubu proplanka.
"Ajmo malo dalje, sigurno ima mjesta i za nas." čula sam Michellin mentalni glas i nastavila dalje.
"Donna!" začula sam kako me netko doziva i okrenula se za glasom. Na suprotnoj strani proplanka stajao je Goren i mahao mi.
"Dolazim k tebi, napravi mjesta za troje!" iskoristila sam ovaj trenutak i što sam brže mogla došla do njega hodajući rubom proplanka. I Goren je ponio dio ratne opreme: dug mač koji je u svojim koricama sezao gotovo do njegovih gležnjeva. Michelle je došla za mnom, a nakon minute nam se pridružio i Teres.
"Glavna atrakcija ove godine." rekao je Goren nestrpljivo promatrajući centar proplanka na kojemu nitko nije stajao.
"Trebali bi sada doći." komentirao je Teres.
"Hm, trebaju li biti onako... Pa....Takvi?" pitala je Michelle i klimnula glavom prema desnoj strani sve mračnijeg proplanka gdje je na njega istupio muškarac duge srebrne kose puštene da pada kao zavijesa oko njegova lica. Ne sijede, srebrne i jednako sjajne.
"Da, to je princ kuće Vječnosti, Unfor." javio se Teres, ja sam samo nastavila promatrati princa. Koža mu je bila blijeda poput bijelog mramora, bio je visok, kršne građe. Nakon što je nakratko pogledao u našem smijeru, po drugi put danas, oči onoga koga sam promatrala otele su mi svu pažnju. Oči mu nisu imale zjenica, bile su u potpunosti srebrne kao i njegova kosa. Kao da sam gledala u dva puna mjeseca.
"Što si zinula?" obratila mi se Michelle, osjetila sam kako mi više krvi nego obično kola obrazima.
"Ja.... Ne znam." protisnula sam zbunjeno.
"Da, za nekoga tko prvi puta vidi princa Unfora još je to i blaga reakcija. Ni ti nisi ništa drugačije izgledala, draga. Čudim se što ga nisi odmah prepoznala." komentirao je Teres, a Michelle se nervozno nasmijala.
"Evo baruna Giwena! Dobro izgleda." povikao je Goren gledajući na lijevu stranu proplanka, točno nasuprot mjesta na kojem je stajao princ Unfor. Pratila sam njegov pogled, ovog puta sam pazila da mi se usta ne otvore, što je možda u slučaju baruna Giwena bilo lakše. Da, bilo je. Njegova pojava nije bila tako dojmljiva, ali ništa manje zanimljiva. Bio je nešto niži od princa Unfora, skladne građe. Tamna kosa slagala se s parom njegovih crnih očiju, blage crte lica također su mu dobro stajale. Koža mu je bila blago preplanula. I princ Unfor, i barun Giwen su izgledali kao da su u kasnim 20tima. Nebom iznad proplanka stala su kružiti dva siva sokola.
"Barun će se moći koristiti životinjama?" pitala sam znatiželjno.
"Da, svim raspoloživim sredstvima. Pobjeda se proglašava ako se jedan od sudionika preda ili nije u mogućnosti nastaviti borbu." odgovorio mi je Teres. Sad kada je to spomenuo posvetila sam se proučavanju njihove opreme. Začudila sam se, princ nije nosio išta osim kožnog prsluka i dugog mača što mu je bez korica visio zataknut za remen, a barun je pak bio opremljen kratkim lukom, tobolcem sa strijelama, mačem, punim oklopom, lakim doduše, nešto što bi strijelci na konjima nosili kako nebi previše teretili svog konja, a tu je bio još i set bodeža što se jedva nazirao kroz tkaninu.
"Gledaj dobro, ovako nešto možeš vidjeti samo jedamput u životu." poručio mi je Teres pa nisam ništa pitala nego pogledom prelazila od jednog do drugog borca. Na znak neke nevidljive sile obojca su poklonila glave, jedva sekundu kasnije sokolovi su se obrušili na princa koji se pokrenuo brzinom munje i izbjegao nalet oba te jednog oborio, prica se uz krik zabila u zemlju i ostala tamo, nešto krvi kapalo je niz perije. U prvi čas nije mi bilo jasno što je učinio, ali kada sam malo bolje pogledala vidjela sam odsjaj metala, ali mač je ostao na mjestu, ono što je srušilo pticu bio je udarac prinčevog raširenog dlana koji kao da je bio sačinjen od sitnih zubaca, ali nigdje vidljive spone koja bi te zubce držala na mjestu.
" Sjeti se što sam ti rekla, kuća Vječnosti može kontrolirati svoje tijelo, tkiva, stanice. Oblikovati ih po želji, njihovo tijelo se može u sekundi oblikovati na način koji bi oni iskoristili poput oružja." čula sam Michellin mentalni glas.
Drugi sokol koji nije bio oboren kružio je oko princa na udaljenosti jedva dovoljnoj da izbjegne prinčev mač ako ga ovaj odluči iskoristiti. Srebrne oči pažljivo si pratile sokolov let. Na drugoj strani proplanka barun je nečujno izvukao strijelu iz tobolca i sada ju ispalio u prinčevom smijeru, sokol se po okomitoj liniji vinuo u zrak. Zar će tako lako biti odlučen dvoboj? Sve kao da se događalo sporije od uobičajenog, osjetila sam kako mi srce brže kuca, kako li je tek princu? Na čuđenje sviju prisutnih princ se nije makao s mjesta. Ispružio je dlanove pred sobom i začuo se zvuk udarca metal o metal. Gladak štit dijelio je princa i barunovu strijelu koja je beživotno pala u travu nakon udara. Barun se nasmiješio, bez nekog vidljivog razloga. Princ mu je vratio osmijeh, štit se sklopio poput lepeze i sada u obliku koplja pogodio onog drugog sokola u njegovu letu.
"Oprosti. Nikad nisam volio ptice." rekao je princ naglas. Druga ptica pala je uz zvuk tupog udara, ne ispuštajući ni zvuka. Princ je otišao do nje i slavodobitno izvukao svoje koplje iz njenog tijela.
"Ovo je okrutno." šapnula sam.
"U ljubavi i ratu, sve je dopušteno. Ovo dosad je samo bila demonstracija snage na daljinu." odvratila mi je Michelle.
"Šteta." odgovorio je barun princu i prišao mu polako te stao kružiti oko njega, princ je imitirao taj potez. Niti jedan nije činio ništa drugo doli odmjeravao svoga protivnika, kao vukovi ili oni sokolovi koji su do prije par sekundi kružili iznad njih. Nakon par trenutaka istovremeno su isukali mačeve i ponovno se tihim proplankom proširio zvuk sudara metala, zvuk njihovog povlačenja i ponovljenih udara. Promatrala sam bez daha, kao da su jedan drugom predviđali poteze, skladno su napadali i izmicali, njihov rad nogu izgledao je kao neki složen ples. Barunov mač bio je bitno krači od prinčevog i mogao je njime baratati koristeći samo jednu ruku. Ponovan sudar, prinčev sijekući udar prisilio je baruna da se malo povuče, ali u istom trenutku ovaj je posegao rukom za remen i izvukao bodež koji je našao put među prinčeva rebra. Začuo se jauk, jedna prinčeva ruka ostavila je držak mača i izvukla bodež, rana se svima na očigled odmah zatvorila.
"Dobar potez." protisnuo je princ kroz zube te je u hipu ponovno napao baruna i ovaj je jedva blokirao njegov mač.
"Hvala." zahvalio je barun i promijenio zahvat na maču te njegovu oštricu povukao, zajedno s prinčevom, prema zemlji. Princ je ispustio svoj mač i udario barunovo lice golom rukom. Kada se barun odmaknuo mogla sam vidjeti da mu se obrazom protezala rana kao da mu je netko kožu ostrugao brus-papirom. Nije stao, nastavio se odmicati kao da bježi od princa koji ga je slijedio ostavljajući mač za sobom. Najednom je iz šume dotrčao velik pas i oborio princa koncentriranog samo na uzmičućeg baruna. Barun je ponovno posegao za strijelama dok su se princ i pas hrvali na zemlji. Odapeta strijela pogodila je prinčevu desnu nadlakticu.
"Obojca su jako precizni." pomislila sam. Ranjeni je princ ispustio bolan krik, ali pas mu je još uvijek ograničavao mogućnost kretanja. Prinčeva kosa sablasno se zaviorila i povezala njušku psa, a potom i njegove prednje i stražnje noge te je sad tako povezanog psa princ odgurnuo lijevom rukom, kosa što je povezala vuka se kao odrezana osvojila od ostatka.
"ODAPNI JOŠ JEDNU STRIJELU DOK GA JOŠ IMAŠ U ŠKRIPCU!!" zaurlao je netko mentalno toliko glasno da sam poklopila uši u nadi da ću ga malo stišati. Barun se nije ni lecnuo već je poslušao glas i odapeo još jednu strijelu, ali ona je promašila princa koji se odkotrljao na stranu i brzo pridigao nehotice lomeći strijelu koja mu je ranije pogodila ruku.
"Tko je to bio?" usmijerila sam misao na Michelle.
" Nisam sigurna, ali mislim da je to bio princ kuće Kontrole." odgovorila mi je.
Barun nije gubio vrijeme, odapeo je treću strijelu koja je pogodila svoj cilj: prinčev prsni koš.
"Predajete li se?" progovorio je barun, ali odmah nakon pitanja povikao kao da mu netko reže meso. Oko one rane na obrazu pojavili su se mali kanalići, kao da je netko uklonio meso na tom dijelu, a širili su se i dalje.
"Predaješ li se ti?" odvratio se princ izvlačeći strijelu iz prsnog koša, ponovno se rana zatvorila, ali nešto sporije nego prije. Barun nije odgovorio. Jato ptica koje su ličile na vrapce se spustio s obližnje krošnje i stalo kljucati svaki izloženi dio prinčeve kože, kanalići su se prestali širiti barunovim licem. Princ je rukoma tjerao ptice koje su se uporno vračale i nasrtale, barun se, nakon trenutka koji mu je trebao za oporavak, trgnuo i ponovno isukao mač iz njegovih korica te ga zario u prinčev trup. Ptice su se razišle otkrivajući prinčevo lice koje je izgledalo polu izgrebano, ali i užasnuto. Sljedeću sekundu nikakav zvuk se nije začuo, niti se itko pomakao.
"Predajem se, odličan ste borac. Molim vas da se povučete u nazad i izvučete mi mač iz tijela." progovorio je princ stravično mirno. Barun ga je poslušao, rana što je ostala nakon što je izvukao mač zacijelila je nakon dvije sekunde kao i prinčevo lice.
"I Vi ste." odvratio je barun i ispružio ruku koju je princ prihvatio.
"Ovime Sjeverno kraljevstvo pada u ruke kuće Kontrole. Vladajte mudro!" svečano je proglasio princ. Proplankom se prolomilo klicanje.
"I to je to? Gotovo?" progovorila sam u nevjerici.
"Jest." kratko mi je odgovorio Teres i otišao čestitati barunu Giwenu oko kojeg se okupilo podosta ljudi. Princ Unfor se povukao do ruba proplanka, začudo zadovoljnog izraza lica. Iz gomile mu je prišla djevojka zlatne kose, ne plave, zlatne, možda mu je bila sestra. Primijetila sam da se princ Unfor, nakon par trenutaka provedenih uz djevojku, vratio do svake od životinja, vuka je oslobodio i oni pramenovi koji su ga držali vezanim ponovno su se stopili s prinčevom kosom, sokol koji je prvi pao oboren je ponovno letio nakon sekunde provedene u prinčevim rukama. Drugi sokol je ostao beživotan iako je i njega neko vrijeme princ zadržao u rukama.
"Idemo, Donna, da barem upoznaš novog vladara." obratila mi se Michelle i stala voditi prema gomili. Bilo nam je potrebna gotovo cijela minuta da se probijemo do pobjednika.
"Budi pozdravljen, dugo se nismo vidjeli. Čestitam na pobjedi." nasmiješila se Michelle barunu.
"Oh, tebe se sjećam, Michelle iz kuće Govora, zar ne?" odvratio joj je on.
"Tako je. Ovo je moja prijateljica Donna. I ona je iz kuće Govora." predstavila me je, ja sam pružila ruku kako bi se rukovala, ali barun ju je umjesto toga poljubio.
"Zadovoljsto mi je upoznati vas. Giwen iz kuće Kontrole." obratio mi se gledajući me u oči. Lice mu je bilo krvavo.
"Također. Ovaj.... Možda biste mogli zamoliti nekoga iz kuće Vječnosti da vam se pobrine za rane." rekla sam nespretno, ali barun se nasmiješio i klimnuo.
"Mislim da i hoću." rekao je i potom se osvrnuo prema novom pridošlici, Michelle i ja smo se povukle iz gomile.
"Sada možeš reći da poznaješ onoga tko je kući Kontrole donio titulu vladajuće kuće." nasmiješila mi se.
"Da." odgovorila sam vraćajući joj osmijeh, ali nešto me mučilo.... Bilo je premirno.
"Molim za pozornost!" začula sam glas te se okrenula prema njemu kao i svi na proplanku.
"Hvala. Ovo zaslužuje proslavu pa vas sve pozivam u svoj dvor na slavlje!" rekao je Kalastar i odmah dobio odgovor: gromoglasan pljesak i ponovno komešanje. Osjetila sam kako me Michelle povlaći za sobom vodeći me nazad do naše kočije.

31.10.2010. u 16:03 | 1 Komentara | Print | # | ^

8.

Ono što je rečeno mislima bit će ukošeno, tako će biti svaki put od sad pa nadalje, da se ne zbunite.

"Čestitam! Koliko već? Ne vidi se." progovorila sam nakon par sekundi šutnje. Ovo je sretna vijest.
"Oko 3 mjeseca." nasmiješila se Michelle, jedva sam čula njen mentalni glas, a kao da je odbijala govoriti normalno, ovo mi je malo omelo koncentraciju.
"Uf, išlo mi je lakše zatvorenih očiju. Imaš jako tih mentalan glas i nekako zvuči sanjarski." potužila sam se mislila.
"U stvari, moj je jedan od glasnijih, na početku je uvijek teže, zato ti sad govorim isključivo preko misli. Postat će ti lakše kad se malo navikneš, a zvuk mentalnog glasa ti, naravno, varira od osobe do osobe, npr. ako gledamo po kućama, a pripadnost se dosta čuje u mentalnom glasu, kuća Kontrole ima jednu svojstvenu notu, kao da ti zapovijedaju, ali kod svakoga se to manifestira drugačije." objasnila mi je, razumijevanje nije došlo tako brzo, trebalo mi je vremena da shvatim što mi je zapravo rekla, telepatija se ipak ne razvija preko noći, koliko god mi govorili da sam nadarena.
"Aha, dakle možeš prepoznati pripadnost nekoj kući i po zvuku mentalnog glasa." ovog puta sam pažljivo poslušala vlastiti, nije bio sanjarski kao Michellin, više zbunjen i pomalo izgubljen.
"Tako je. Ima tu još puno sitnica, ali sada kada možeš donekle čisto čuti moje misli može se smatrati da si napravila prvi korak. Ovako je kad je nečija misao direktno usmjerena na tebe i za sada ćeš moći čitati samo takve misli. Uz puno vježbe mislim da bi mogla potpuno svladati telepatiju u svega par dana." ponovno mi se nasmiješila i potom zastala kao da nešto osluškuje.
"Imat ćemo društvo, Teres je doveo posao kući." dodala je.
"Onda je bolje da se maknemo?" pogledala sam ju zbunjeno.
"Ne, bit će u susjednoj sobi. Uz malo sreće saznat ćemo neke novosti, a i ovo ti može biti vježba, pokušaj pročitati njihove misli dok su tu." uputila mi je nestašan pogled, već sljedeći trenutak čuo se zvuk otvaranja ulaznih vrata i brojnih koraka, rekla bih da je kroz predvorje prošlo barem desetero ljudi. Michelle je ustala i svoju stolicu odvukla do vrata što su iz blagovaonice vodila desno, u drugu sobu. Sjela je tamo i gestom ruke me pozvala da učinim isto, a tko sam ja da se protivim? Svoju stolicu postavila sam nasuprot njene, sjela i načulila uši. Iz sobe se čulo komešanje, šaputanje i pomicanje namještaja.
"Ovo zvuči kao dobra atmosfera, ima nekih dobrih vijesti rekla bih." izvijestio me Michellin mentalni glas, ja nisam znala o čemu se govori, nisam mogla raspoznati riječi. Jedan sluga se približio vratima, nosio je pladanj s čašama. Michelle ga je pogledala i on se udaljio izlazeći na vrata koja su vodila u predvorje.
"Nazdravljuje se kući Vječnosti, prihvatili su prijedlog da kuću Kontrole zastupa barun, dvoboj će se održati predvečer, svi će ići gledati." prenijela mi je Michelle situaciju sekundu kasnije.
"I mladi princ je tu, nešto je napet." nastavila je. Sjetila sam se jučerašnjeg razgovora, princ se ne može boriti jer ima tek 16 godina i nije spreman. Iako to zna, vjerojatno mu nije lako gledati kako netko drugi izvršava njegovu dužnost.
"Sada raspravljaju što će napraviti glede kuće Lova. Teres kaže da bi se trabali spremati na rat, Lovci ne će dopustiti da kuća Kontrole preuzme vlast nad kraljevstvom..." zastala je.
"Što je?" pitala sam.
"I ona je ovdje, Ottilia, iz kuće Lova. Dobro što si on misli? Ne možemo joj vjerovati. Zaklinje se na vjernost vladajućoj kući kao predstavnica Lovaca u Sjevernom kraljevstvu ako dođe do rata." otpuhnula je Michelle prijezirno. Slika onog društva iz krčme mi je zaplesala pred očima. Ona djevojka crne kose i hladnih sivih očiju, ponovno sam osjetila kako me cijelo tijelo upozorava na opasnost.
"Koliko god slagala lijepe riječi, nikad ne ću moći vjerovati toj curi. Ne razumijem zašto joj Teres vjeruje." potužila se Michelle i udaljila od vrata vračajući stolicu na njeno mjesto.
" Mislim da sam dovoljno čula za danas. Sluge će biti zaokupljene gostima, reći ću im da nam donesu ručak u gornji dnevni boravak." objavila je Michelle. Slijedila sam njen primjer i svoju stolicu također vratila na mjesto.
"Onda idemo gore." rekla sam više za sebe. Michelle me odvela u veliki dnevni boravak koji se nalazio kat iznad naših spavaćih soba. Soba je bila lijepo uređena, svijetla i prozračna, a točno nasuprot vrata bio je veliki kamin u kojem je veselo pucketala vatra grijući prostoriju. Ušla sam kroz jednostavna vrata od svijetlog drveta, nogama sam stupala po tepihu od sivo-bijelog krzna toliko mekog pod nogama da sam na tren pomislila kako šetam po oblaku, ispred kamina bio je velik, ali nizak stol, s oba boka stola protezala su se dva velika trosjeda također bijele boje. U svakom od kutova bio je po jedan naslonjač, ispred svakog je bio i po jedan mali stolić.
"Lijepo, zar ne?" pitala je Michelle.
"O, da." odgovorila sam kratko i sjela na sam kraj trosjeda, blizu kamina.
"Ovo mi je jedna od najdražih." sjela je Michelle kraj mene.
"Vidim zašto, stvarno je prelijepo, ali nekako mi je čudno što je u svakom kutu jedan usamljeni naslonjač, kao da bi tamo trebao netko sjediti da promatra i pazi na one koji sjede ovdje." komentirala sam.

Nismo mnogo razgovarale, naprosto smo malo sjedile, malo ležale tamo, obije zadubljene u vlastite misli.
"Stvarno ti fale, zar ne?" pitala sam Michelle na glas kad sam slučajno čula njenu pomisao o učenicima iz škole.
"Da. Ne znam što će biti s njima ako nas zahvati rat." uzdahnula je ona odgovarajući mi također na glas.
"Ma, sve će ih zaštititi Goren." nasmijala sam se, Michelle mi se pridružila. Nakon nekog vremena dvoje sluga se pobrinulo da obije pojedemo ručak nakon kojeg me je uhvatila želja da prošetam vrtom, Michelle je zadrijemala na trosjedu pa sam se iskrala na prstima iz sobe. Sišla sam stubištem i baš kad sam htjela krenuti prema ulaznim vratima ona su se sama otvorila. Sigurnim korakom u predvorje je ušla prilika muškarca, skamenila sam se, jedno stopalo mi je još uvijek bilo oko 5 cm u zraku iznad sljedeće stepenice. Muškarac je bio visok i vitak, tamne puti, četvrtastog lica. Duge, guste kovrče svega nijansu tamnije od njegove kože bile su sputane u nizak rep što mu je padao niz leđa. No ono što me zaustavilo na mjestu bile su njegove oči, sivo-srebrne što su reflektirale zrake sunca poput najsjajnijeg zrcala. Kako su tako lijepe oči mogle držati emociju tako razornu kao što je bijes koji se sad mogao u njima vidjeti? Upravo to me u isti mah očaralo i prepalo, oči koje su sadržavale toliko bijesa da su se mogle usporediti sa životinjskima, a ipak toliko lijepe. Znala sam da mi je lice poprimilo prestravljen izraz. Muškarac se nije previše obazirao na mene, ali u prolazu sam vidjela kako me na tren pogledao tim očima, kut usana mu se povukao prema gore kao da je htio reći: Takvu sam reakciju i očekivao.
"TERES!! Gdje se skrivaš?!" povikao je, na moje veliko iznenađenje, i stao ulaziti i izlaziti u i iz svake sobe koja mu se našla na putu. Pošto je bilo očito da pridošlici nije važno tko ga može čuti i vidjeti, krenula sam tiho za njim kako bi pratila daljnji razvoj događaja. Teres je izašao iz sobe koja se nalazila na lijevom kraju hodnika.
"Dobro, što ti je da ovako upadaš nepozvan?" obratio se pridošlici ljuto.
"Ti si taj koji se pravi lud, Lovci će napasti večeras, još za vrijeme dvoboja. Gospoda ne bi trebala opušteno promatrati kako se održava dvoboj, trebala bi se skloniti u svoje dvorce i dvorčiće! Mislim da obojca dobro znamo što Lovci mogu, ona jadna obrana na granici ih ne će zaustaviti kada krenu." okrenuo se pridošlica prema njemu i popratio svoje riječi snažnom gestikulacijom ruku.
"Ne će napasti za vrijeme dvoboja, toliko poštovanja ipak imaju." odgovori mu Teres sigurnim tonom na što je ovaj samo otpuhnuo.
"Oni? Poštovanja? Nemaju oni poštovanja ni za koga." nasmijao se.
"Qustine, molim te, suzdrži se." rekao je Teres hladno.
"Ja da se suzdržavam? Suzdrži se ti od prijateljevanja sa mojom polusestrom, ona ti je tatina curica, pružit će mu Sjeverno kraljevstvo na srebrnom pladnju čim joj se pruži prilika." ono je izrekao s toliko prijezira da sam ustuknula nazad prema stubištu iako sam znala da ne govore o meni. Tko li je taj Qustin?
"Položila je zakletvu, njene misli su čiste, nema nikakvu namjeru izdati nas." protisnuo je Teres kroz zube približavajući se Qustinu koje se nije ni pomakao. Ne će se valjda potući? Što se događa?
"Odlazi, napusti moj dvorac, ako želiš razgovarati vrati se nakon što se malo smiriš." rekao mu je zapovjednim tonom i pokazao rukom na ulazna vrata.
"U redu. Odlazim, ali pazi što sam ti rekao! Iskoristit će svaku priliku koja im se ukaže.... Isto ću učiniti i ja." odgovorio mu je i teatralno izišao, ostavljajući ulazna vrata otvorenima, te se uskoro izgubio u daljini jašući ogromnog sivog konja.
"Taj Qustin...Iz kuće Vječnosti je?" pitala sam posve tiho, Teres se trznuo i pogledao me izgledajući iznenađeno.
"Koliko si dugo ovdje? Nisam te primijetio?" obratio mi se ubrzano zatvarajući vrata.
"Otkako je ušao." odgovorila sam. Izgleda da u žaru rasprave Teres nije vidio ništa osim Qustina.
"Da, iz kuće Vječnosti je. Molim te da se povučeš u svoje odaje." obratio mi se vidno potresen ovim događajem.
"U redu." prihvatila sam i počela se ponovno uspinjati stubama. Što li je ovo bilo? Bacila sam pogled preko ramena i vidjela kako se Teres vraća u onu istu sobu iz koje je i izišao.

17.10.2010. u 14:56 | 6 Komentara | Print | # | ^

7.

Nešto vremena nakon toga primijetila sam kako vani pljušti kiša, a i tako mi nije bilo do jahanja. Cijeli dan mi se činio isprekidan i beskrajno dug. Malo sam bila opuštena, malo u stanju općeg šoka, malo zabrinuta, puno iznenađena i sada...tako bespomoćna. Ne bih se ni trebala miješati, ovo nije moj dom, ni planet, ni svemir čak. Ovo je njihova dimenzija, njihova kraljevstva, njihove borbe. Da.... Različiti svjetovi, no tko se sada brine za mene? Tko me spasio od smrti? Da njih nije bilo iskrvarila bih, zbog njih je duboka rana sada gotovo ožiljak. U svega nešto više od dana toliko su napravili za mene i toliko su mi prirasli srcu, Michelle mi je bila poput prijateljice koju znam godinama. Teres, opušten, a i ozbiljan, njemu kao da nisam gošća nego neki rod, kao da je ovo i moj dom. Kalastar, kao neki učitelj bi odgovarao na sva moja pitanja kojima ostali nisu znali odgovor, priuštio mi je i malo smijeha, i poput unuka, nije uopće izgledao u skladu sa svojim godinama što nije bilo važno, ali zanimljivo. Pripadnik izumiruće kuće, pitam se kako se osjeća. Goren koji me odmah prihvato kao sestru i zaustavio Enijine sumnje prije no što je naredila psima da me rastrgaju kada sam se nepozvana našla u njihovom svijetu. Koliko god se pokušavala ograditi i opravdati svoju nemoć, sada sam bila ovdje i dugovala sam im svoj život. Kada bi im barem mogla pomoći. Toliko sam htjela pomoći i, iako si to nisam htjela priznati, ovo mjesto sam i sama počela smatrati domom jer mi je to i bio....još barem godinu dana.
Dvorac je djelovao tako hladno i golemo kada sam se sama kretala njime, par puta sam se gotovo izgubila u labirintu dugih hodnika, tamnica, kula, čak i ponekim tajnim prolazima koji su vjerojatno služili kao prečaci. Koliko li je star ovaj dvorac? Tko zna kolike su generacije njime prošle. U jednoj od kula bili su sokolovi, što bi sve moglo učiniti jato sokolova? U nekim trenucima nisam čak mogla ni razmišljati, sva koncentracija bila je uložena u pronalazak izlaza iz hodnika koji bi vodio u prizemlje. Već se počelo mračiti kada sam napokon uspjela sići do blagovaonice. Satima sam lutala.
"Već sam se zabrinula, Teres je baš otišao ispratiti Kalastara i Gorena, idu doma." rekla je Michelle koja je sjedila sama za stolom.
"Idem ih pozdraviti." izvijestila sam ju i požurila do vrata, još su bili tamo.
"Tebe nismo od doručka vidjeli." nasmiješio se Kalastar.
"Da, došla sam vas pozdraviti....Doviđenja, jašite oprezno, pogotovo ti, Goren." odvratila sam.
"Molim lijepo? Jašem od svoje četvrte!" isprsio se Goren, nikad nebih rekla da je Kalastarov unuk da to nisam znala. Bakrena kosa i oči boje karamela nisu ni malo sličili Kalastarovim, kao ni njegove blage crte lica, no kada se i on nasmiješio učinili su mi se jednakima.
"Ispričavam se, nemojte me kamenovati." rekla sam tobože uplašeno i nasmijala se.
"Čuvaj se Donna." pozdravio me Kalastar, sluga mu je predao uzde velikog riđana. Goren mi je mahnuo i popeo se na drugog, bijelog konja normalne veličine. Gledala sam ih sve dok mi nisu nestali s vidika te potom ušla nazad u predvorje s Teresom koji je zatvorio ulazna vrata.
"Hvala ti, Donna." obratio mi se, pogledala sam ga zbunjeno.
"Nisam grof kuće Kontrole ni za što, čuo sam ti misli čak i dok si bila u najudaljenijim dijelovima dvorca. Znam koliko te muči što ne možeš pomoći, a ta briga se cijeni." nastavio je, osjećala sam kako mi obrazi poprimaju rumenu boju. Da, ovdje definitivno nema privatnosti.
"Misli su ti lako čitljive i um ti je potpuno otvoren, možga nisi toga svjesna, ali ti kao da si odavdje, barem sada, prije, dok si se još morala boriti s novim spoznajama, ti nisam mogao pročitati misli. Već si spontano savladala polovicu telepatije, uskoro ćeš moći čitati misli ljudima oko sebe. Nadarena si, a možda uskoro i otkriješ kako bi mogla pomoći." gledao me ravno u oči.
"Stvarno?" na Zemlji sam ponekad znala što ljudi misle, ali samo oni meni najbliži, koje sam toliko dobro poznavala da sam znala na koji način razmišljaju, ovo je bilo nešto potpuno drugačije.
"Da. Pitaj Michelle da ti pomogne." nasmiješio se Teres, vratili smo se u blagovaonicu.
"Izgledaš umorno, Donna." rekla je Michelle kad sam sjela i dohvatila 2 hrenovke vilicom te ih prebacila na svoj tanjur.
"Uz sve te nove informacije koje mi je mozak pohranio, mislim da sam se postarala najmanje 2 godine." našalila sam se, no stvarno sam bila umorna.
"Kad pojedeš odvest ću te u tvoju novu sobu pa možeš na spavanje." objavila je Michelle i naslonila glavu na Teresovo rame. On ju je obgrlio jednom rukom.
Baš kao što je i rekla, čim sam završila s jelom povela me uz jedno, pa drugo stepenište. Primijetila sam da smo bile na katu na kojem se nalazila i njena soba, sjećala sam je se, od jutra kao da je prošlo par mjeseci. Nije me iznenadilo što me tako brzo snašao i svladao umor.
"Uzela sam si slobodu i u ormar ti ostavila nešto odjeće i obuće koja bi ti, po mom mišljenju, pristajala. Laku noć." rekla je i ostavila me u sobi koja se nalazila niz hodnik, nešto dalje od njene. Bila je i slična njenoj. Krevet s baldahinom, veliko stojeće ogledalo, drveni ormar kojeg je od pogleda s vrata zaklanjala drvena pregrada i stol oko kojeg su bila 3 naslonjača. U ormaru sam našla pidžamu u koju sam se preobukla i umorno se ispružila u krevetu.

pjevapjevapjevapjevapjevapjevapjevapjevapjevapjevapjevapjevapjevapjeva

Protegnula sam se u krevetu i potom ustala. Odvukla sam se do ormara, nisam znala kako bi se trebala obući, no pošto su sve pripadnice ženskog roda koje sam vidjela nosile haljine, i sama sam kranula u odabir haljine. Uzela sam par i rasprostrla ih po još ne složenom krevetu. Prva je bila žuta krinolina s pripadajućim korzetom, mislim da sam ju stavila u izbor čisto iz znatiželje. Nema šanse da to obučem. Druga je bila blijedo zelena i napravljena od laganog, lepršavog materijala, strukirana. Treća je bila zagasito crvena i nježna poput svile iako nije bila svilena, imala je par podsuknji.
"Ma, ostavimo crvenu za navečer." pomislila sam na glas i obukla zelenu haljinu nakon što sam ostale dvije vratila u ormar. Pogledala sam krevet, da li postoji neka kuća koja se bavi telekinezom? To bi bilo genijalno. Pogledaš krevet i on se posloži bez pomoći tvojih ruku. Ipak sam ga složila sama, nisam znala telekinezu. Po krznenom tepihu sam odšetala do vrata u sivim balerinkama, prošla kroz njih i otišla do blagovaonice. Stol je bio prazan.
"Gdje je hrana? Gladna sam k'o vuk!" pitala sam Michelle koja je pila čaj u tirkiznoj haljini.
"Malo si prespavala doručak. Sjedni, reći ću im da nešto donesu." rekla je, ustala i otišla kroz vrata na lijevo. Nakon minute se vratila, pratio ju je sluga s pladnjem i tanjurom s priborom.
"Hvala!" zahvalila sam se i stala jesti špagete.
"Vidi se da ti je trebalo sna." zadovoljno je primijetila Michelle. Podigla sam pogled tek nakon što sam se pošteno najela.
"Michelle? Rekla si da bi me mogla naučiti telepatiji. Možemo li početi još danas?" pitala sam ozbiljno, htjela sam što prije svladati tu vještinu.
"Možemo i odmah što se mene tiče." odgovorila mi je raspoloženo.
"Može!" duboko sam udahnula.
"Dakle, bit je u tome da tvoj um, kao i onaj strane kojoj želiš pročitati misli, mora biti otvoren, pristupačan. Želja za komunikacijom mora biti obostrana ako želiš nekome iz kuće Govora pročitati misli, za ostale kuće je lakše." krenula mi je objašnjavati.
"To je malo nepošteno." rekla sam.
"Je, ali pošto ćeš ti vježbati sa mnom ne bi trebalo biti problema. Sklopi oči i koncentriraj se." nastavila je, poslušala sam ju i usredotočila se na zvuk njenog glasa.
"Odlično, sad ja ću ti govoriti normalno neko vrijeme, ti koristi što god hoćeš, osim pokreta tijela, da dođeš do jedne informacije iz mog uma. Oči ti moraju ostati zatvorene." uputila je me, ja sam klimnula glavom.
"Da li te Teres onako ljuto jučer gledao za ručkom samo zato što si htjela da znam za nesloge kuća ili....?" postavila sam pitanje.
"Možda tu ima još nešto.... Vezano je uz razlog zašto ovih dana ne idem u školu." tiho mi je odgovorila Michelle, jako tiho je govorila.
"Da... otkako sam te tamo srela kad sam tek došla si cijelo vrijeme bila sa mnom. Nemoguće da je to samo zbog mene." nisam ovo izrekla na glas, ali svejedno sam začula tihi m-hm koji je to potvrdilo.
"I neko prije ratno vrijeme je... Da li je Teres jako zaštitnički nastrojen prema tebi? Ne, onda ti ne bi dopustio da mi pokažeš grad..." razmišljala sam dalje.
"Pa... nisamo baš tražili njegovo dopuštenje ako se sjećaš." odgovorila mi je šaptom.
"Otišle smo bez njegovog znanja. Bio je ljut na tebe zbog toga, zar ne?" nasmiješila sam se pomisleći to.
"Upravo tako, ali ima tu još nešto." izvjestila me ona još tiše nego prije, jedva sam ju čila.
"Daj govori glasnije. Pa valjda se boji da ti se nešto ne dogodi? Što bi drugo moglo biti?" pitala sam mislima i jače se usredotočila na njen glas.
"Istina.... A fale mi učenici..." rekla je to nešto drugačijim glasom, jako zamišljenim za razliku od dosadašnjeg veselog s poticajnom notom i bio je glasniji.
"Pa zar ti ne će dopustiti da ih posjetiš? Malo pretjeruje." uopće nisam više osjećala potrebu da to kažem na glas, znala sam da će me razumjeti.
"....Ne baš, bilo je slučaja kada su se kuće zaratile i bilo je otmica bliskih osoba ljudi s visokog položaja...." tužno mi je priopčila Michelle.
"Naš izlaz u grad je bio mali nestašluk s moje strane i zbog njega je Teres bio ljut." dodala je.
"Ali još nije rat, a rekla si sa je ljudi iz kuće Lova ovdje malo." nije mi bilo jasno, naravno da ju je Teres htio zaštititi, ali zar ovo nije bilo malo pretjerano?
"Nije samo jedan život u pitanju..." rekla je ponovno onim zamišljenim tonom.
"Ma nije valjda zbog mene?" pitala sam, nisam baš vjerovala da sam bu baš toliko draga.
"Čekaj....", otvorila sam oči i ustala iznenađeno, "Trudna si?" pogledala sam ju ozbiljno.
"Da." odgovorila sam zajedno s njom, no samo je moj glas narušio tišinu blagovaonice, njene usne nisu se ni pomakle.

10.10.2010. u 00:01 | 4 Komentara | Print | # | ^

6.

Sjahale smo malo kasnije i uzdama konje vezale za drveni okvir pod slamnatim krozom, tamo je bilo i drugih konja.
"Zar se ne bojiš da će ih netko ukrasti?" pitala sam Michelle.
"Ni najmanje." odgovorila je nasmiješeno i uručila par novčića, koje ne znam odakle je izvukla, mladiću koji je stajao naslonjen na stup koji je pridržavao slamnati krov. Maramu je ovaj put svezala oko nadlaktice desne ruke.
"Aha, pa naravno." pomislila sam na glas.
"Dođi, provest ću te kroz grad." rekla je i za ruku me povukla u glasnu gomilu ljudi koji su raspravljali, kladili se, cijenkali se s prodavačima, navijali za prijatelje koji su obarali ruke za stolovima.... Sve mi se ovo činilo kao scena nekog velikog karnevala. Živog i glasnog, što glasnije to bolje. Bilo je tu igara, borbi, plesa, a sve je to išlo ruku pod ruku s raznim prodavaonicama svime što čovjek može poželjeti. Michelle bi svako malo zastala da mi pokaže koje se aktivnosti odvijaju u kojem dijelu.
"Jako je veselo ovdje." komentirala sam glasno, treba ipak i nadglasati tu gomilu.
"Znam. Ajmo nešto popiti!" predložila je, više odlučila samostalno doduše, te me povela pod zidine gdje su bile naslagane krčme i zalogajnice. Ušle smo u krčmu iznad čijih je vrata bio neki natpis meni nečitljiv, a još manje razumljiv: slova se nisu mogla razabrati, sve je bilo jedno veliko more krivulja.
"Ni ja ne znam što piše, nisam učila njihovo pismo." odgovorila je Michelle na moje nepostavljeno pitanje. Unutrašnjost je bila jednostavna: stolovi i stolice kao u krčmama na Zemlji, postavljene da tvore male otočiće za pridošlice. Bilo je osvježavajuće, par stupnjeva hladnije nego vani, i dosta mračno jer su svi prozori bili zaprti, ipak bilo je dovoljno svijetla da vidim sve oko sebe. Sjele smo za stol i konobar nam je odmah donio 2 čaše tekućine koja mi je na prvi pogled izgledala kao bijela kava, no kad sam otpila gutljaj shvatila sam da takvo nešto još nisam probala. Kada razmislim, ta tekućina je imala okus kao karamela razrijeđena u hladnom mlijeku.
"To je blis, da li ti odgovara?" pitala je Michelle.
"Fino je. Na tren sam pomislila da je to bijela kava, haha." nasmijala sam se i prešla pogledom ostatak krčme, nije bilo mnogo ljudi, mislim ovdašnjih, a ni onih sa Zemlje ako se uopće na prvi pogled može primijetiti razlika. Bliže vratima je sjedilo još troje ljudi, a u lijevom kutu krčme još njih šestero. Promatrala sam one u kutu, svi su mi se činili prelijepi, ali stvarno, neljudski lijepi, kao vampiri u knjigama za teenagere. Pogled mi se susreo s jednim od četvorice mladića u grupi. Kosa mu je bila poput srebra, nije bio sijed nego mu je kosa bila toliko svijetla, a oči su mu bile u kontrastu, bile su tamno smeđe, gotovo crne i nisu skretale pogled s mojih koje su ostale zarobljene. Pogled sam s njegovog lijepog lica skrenula tek kad je ispružio ruku kao da me zove na ples. Osjetila sam kako mi nešto probija kožu desne podlaktice. Zacvilila sam kao pas kojemu je netko stao na šapu i pogled tamno smeđih očiju je zamijenio onaj smaragdno zelenih.
"Oni nisu dobro društvo, Donna." izvijestila me Michelle oslobađajući moju ruku iz stiska, nokti su joj bili krvavi. Najednom sam shvatila da smo stajale par koraka udaljene od našeg stola. Michelle je iz hlača izvukla platneni rubac i njime mi povezala rane od vlastitih noktiju.
"Oprosti, ali nisi se mogla oduprijeti...hm... pozivu." ispričala mi se te smo ponovno sjele. Čula sam smijeh i vidjela kako onaj mladić razgovara s djevojkom duge kose crne poput noći bez zvijezda i mjeseca. Kad sam na tren susrela pogled njenih hladnih, sivih očiju svi mišići u mom tijelu su se zgrčili , a svaki živac je treperio, opasnost.
"Mislila sam da su ljudi iz kuće Kontrole dobročudni." promrmljala sam i popila par gutljaja blisa.
"I jesu, pa, većina, ali ovi su iz kuće Lova, lovci u svakom aspektu života. Kada bih trebala izdvojiti kuću koja najviše voli raditi probleme izabrala bih njihovu. Ova crnokosa je Ottilia, ona je kolovođa, kći baruna kuće Lova, a ovo ti je skupina njenih lovačkih pasa da se tako izrazim. Poput bande na Zemlji." objasnila je Michelle i na brzinu popila svoje piće te ostavila odgovarajući iznos na stolu.
"Kao da su nanjušili da si nova ovdje, koji peh. Ajmo odavdje." okrenula se prema vratima, slijedila sam njen primjer.
"Koliko je sati?" pitala sam kad smo izašle i stale se probijati do mjesta na kojem smo ostavile konje.
"12 i 15, moramo polako krenuti prema dvoru." rekla je gledajući na sat, za par minuta ponovno smo bile na konjima.
"Ako putujemo galopom dobit ćemo još nekih 10 minuta, to bi možda bilo dovoljno da na brzaka prođemo kroz selo Govora? Znatiželjna sam." pitala sam, zapravo nisam htjela misliti o susretu s kućom Lova.
"Da, mislim da bi mogli." rekla je osvrčići se oko sebe kao da se orijentira.
"U redu, selo je upravo sjeveroistočno od nas." uputila me.
"Utrkujmo se do tamo?" predložila sam krateći uzde i čvršće ih primajući.
"Može." prihvatila je i poravnala Selvila uz Dreu.
"Priprema...", pridigla sam se u sedlu, "pozor...", nagnula sam se bliže uz Drein vrat da smanjim otpor zraka kad krenemo, Michelle je pored mene činila isto, "SAD!" povikala je i potjerala Selvila koji je poletio kao odapeta strijela, potjerala sam Dreu koja je krenula polakše i postupno ubrzavala. Iako ni jedan od konja nije bio trkači, što se vidjelo po načinu na kojem su trčali i držali svoje lijepe glave visoko, pravi damski konji, bili su stvarno brzi. Drea me ugodno iznenadila kad je nakon 15 minuta trka pokazala da može još ubrzati i počela sustizati Selvila koji je stalno držao istu brzinu.
"Jesi sigurna da nemaš puno prakse?! Odlično jašeš!!" doviknula mi je Michelle kroz vjetar dok sam ju prelazila.
"Hvala!" počela sam primjećivati selo kojem smo se približavale. Poslije sljedeće 2 minute ušle smo u selo, Drea je pobijedila Selvila, koji se u zadnjih 500 m opasno približio, za dužinu njuške. Usporile smo do hoda.
"Eto, tu smo." rekla je Michelle, ovo mjesto me najviše podjećalo na Zemlju. Čak su i kuće bile drugačije, bilo je tu kamenih i drenih, ali i onih od cigle. Cesta je bila oprezno složena od kamenih kvadrata dok u ovdašnjim selima i gradu cesta, ako se ne računaju puteljci, uopće nije bilo.
"Ovo je viječnica, tu se donose odluke o dobrobiti sela i sl." rekla je Michelle kad smo prošle pored nešto veće iz koje je upravo izašlo dvoje ljudi zadubljenih u raspravu o Južnom kraljevstvu.
"Kakva su ostala kraljevstva?" pitala sam Michelle.
"Sjeverno je kraljevstvo ravnica i brežuljaka s vanjske granice gotovo potpuno ograđeno planinama. Južno je kraljevstvo šuma savršena za lov, sukladno tome vladajuća je kuća Lova koja nije u najboljim odnosima s kućom Vječnosti pa ih ima dosta malo u Sjevernom kraljevstvu. Zapadno je jedva kraljevstvo, malo ljudi voli živjeti u močvarnim područjima uz velike rijeke koje se ulijevaju u more s čije obale sve odnosi voda, ipak nad tim rijetkim ljudima vlada kuća Toka. Istočno kraljevstvo je u potpunosti ravno i najveće od kraljevstva. Proteže se između planina koje okružuju Sjeverno i okrajka šume južnog kraljevstva. Vladajuća je kuća Tla. Od tamo dolazi najbolje voće i povrće." detaljno mi je odgovorila i potjerala Selvila u kas, pratila sam ju.
"U selu osim viječnice nema baš nekih atrakcija, sve kuće za život i tako to. Moramo se požuriti, zakasnit ćemo na ručak, a tko voli hladno jelo?" dodala je potičući me da potjeral Dreu. Tako smo napustile selo i nakon oko 25 minuta brzog kasa već pomalo umorne konje ostavile na brigu konjušaru.
"Kasnite točno 3 minute i 24 sekunde." nasmiješio nam se Teres kad smo nakon ulaska u dvoranu-blagovaonicu sjele za stol.
"Da, da." uzdahnula je Michelle i spustila se u stolicu do njega, ja sam sjela nasuprot njih kao i za doručkom.
"Gdje ste bile?" pitao je pomalo sumnjičavo i čudno pogledao Michelle.... Sve više me mući osjećaj da nešto važno propuštam. Na trenutak sam se prisjetila kako mi je Michelle prije odlaska u grad rekla da je mir samo prividan. Da, definitivno nešto propuštam.
"U gradu, pa u selu Govora." odgovorila je Michelle oprezno te se poslužila hranom.
"Brzo ste se sprijateljile vidim." rekao je Teres, glas mu je bio nonšalantan, ali na licu mu je bila ocrtana briga. Promatrala sam ga znatiželjno, ali nisam ništa komentirala, te sam se i ja poslužila tjesteninom.
"Pa zašto i ne bi?" nasmiješila se prisilno Michelle nastojeći popraviti nekako napetu atmosferu.
"Kako to da kuća Vječnosti jedina od vladajućih kuća nema ime prilagođeno području na kojem žive?" pokušala sam skrenuti temu.
"Legenda kaže da su sve kuće nastale od kuće Vječnosti, grupe ljudi iz kuće Vječnosti su se raselile i razvile moći koje bi im pomogle da lagodnije žive u područjima koje su nastanile. To je najjednostavnije objašnjenje i ima smisla." nekako mi je nevoljko odgovorio Teres. Klimnula sam i nastavila jesti.
"A zašto kuća Lova i kuća Vječnosti nisu u dobrim odnosima? Mislim, da doimaju se malo problematičnima, ali je li samo zbog toga?" pitala sam tek nakon što smo završili s jelom. Teres je prijekorno pogledao Michelle, izgleda da ovo baš i nisam trebala znati.
"Ambiciozni su, njihovo kraljevstvo im nije dovoljno." odgovorila mi je Michelle streljajući Teresa pogledom. Teres je uzdahnuo i podigao ruke u znak predaje.
"To nije jedini razlog, baš smo o tome pričali na sastanku plemstva Sjevernog kraljevstva.", ubacio se Teres, izgleda da je popustio Michelle i odlučio mi sve ispričati, "Vidiš, Donna, kuća Vječnosti polako izumire u što je teško povjerovati jer zbog svog dugog života mogu iznjedriti više nasljednika, no djete će pripadati kući Vječnosti samo ako joj pripadaju i oba roditelja. To je jedna od činjenica koja ide u prilog onoj legendi. No, djevojke i mladići iz kuće Vječnosti odlaze, rijetki ostaju i za partnere izabiru pripadnike iste kuće, a i nema dovoljno daljnjih srodnika u kući, mislim da razumiješ što hoću reći. A u slučaju djece bližih srodnika.... Takva djeca ne mogu opstati." pogledao me.
"To je užasno!" bila sam pogođena ovom informacijom, a situacija se činila bezizlaznom.
"No, kuća Vječnosti ima dovoljno razuma i ponosa. Odlučili su prepustiti vladavinu kad kraljevstvom drugoj kući, onoj čiji princ pobijedi princa kuće Vječnosti. Tako da sada dolazi do mnogo komešanja oko toga, bilo bi pogubno da kraljevstvo padne u krive ruke." izvijestio me Teres.
"Titule svih nevladajućih kuća idu do princa. Sadašnji kralj kuće Lova ima 4 sina, 1 ostaje u Južnom kraljevstvu kao prijestolonasljednik, a ostala trojica se spremaju izazvati princa kuće Vječnosti, zajedno! Naravno, protiv pravila je da se sva trojica odjednom bore protiv njega, ali kuća Lova prijeti ratom ako princ kuće Vječnosti ne prihvati izazov." objasnila mi je Michelle.
"Caka je u tome što gotovo ni jedna kuća za koju se zna da bi činila sve za dobrobit kraljevstva nije ratnička i nemaju izgleda, a da si bila u Južnom kraljevstvu znala bi zašto se svi protive njihovoj vladavini." ponovno se javio Teres.
"Udaljili smo se od odgovora. Kuće Vječnosti i Lova su prirodni neprijatelji, kuća Vječnosti je uvijek zagovarala dobrobit svih, a kuća Lova gleda samo sebe. Povode se za onim: Tko je jači taj tlači." rekla je Michelle.
"Po njima, nitko nema pravo ni na što osim ako oni ne odrede da ima, to pravo osvaja svojom pozicijom naravno, a ako im se netko suprotstavi netragom nestane. Čak i unutar vlastite kuće imaju politiku koja se povodi za time, npr. Ako netko od njih želi nešto što pripada drugom može to imati ako pobijedi u dvoboju nerijetko i do smrti." nadovezao se Teres.
"Zašto kuća Kontrole ne izazove kuću Vječnosti? Njihovom pobjedom bi sve bilo riješeno...." pitala sam.
"Iako je kuća Kontrole ratnička, jedina uz onu Lova i Vječnosti, naš princ to još nije, 16 mu je godina i tek je počeo obuku za borca, slali bi ga u smrt." objasnio mi je Teres.
"Iz tog razloga smo danas poslali prijedlog, kako su nam u interesu iste stvari, da dopuste da se naš barun bori s njihovim princem." dodao je.
"To je razumno. Ne bi bilo pošteno da dopuste da Lovci dođu s 3 princa, a da ne dopuste da vas predstavlja barun." rekla sam.
"Ali oni prijete ratom ako im se ne udovolji, kako sam već spomenuo, a tu su oni u još većoj prednosti." slegnuo je Teres ramenima. Ustala sam.
"Ne mogu ništa drugo nego se nadati da će sve dobro završiti . Idem se prošetati, ne trebate sa mnom." rekla sam pomalo potišteno i krenula u obilazak dvorca, koliko sam mrzila ovaj osjećaj bezpomoćnosti. Osjećala sam kako su me pratili pogledom prije no što sam izašla iz blagovaonice. Znači o ovome je Michelle govorila... Nema mira dok je toliko napetosti oko kuća i kraljevstva, ovdje se vodi hladni rat koji bi ubrzo mogao prerasti u otvoreni. Mučilo me još nešto, zašto je Teres bio onako ljut na Michelle? Valjda smatra da novopridošlice kao što sam ja nisu vrijedne te informacije.... Ne, nije htio da znam jer me nije htio zaplašiti. Ovu misao kao da mi je netko drugi prepustio, ali nisam tome pridavala veliku pažnju. Što mogu s ovim novim informacijama? Sada znam što se događa, ali ništa ne mogu učiniti.

03.10.2010. u 15:20 | 1 Komentara | Print | # | ^

5.

"Na Zemlji sam u tvojim godinama pod utjecajem raznih pisaca počela i sama pisati. Pisala sam jednu priču u kojoj sam došla do zapleta kojeg sam stvarno zakomplicirala pa nisam znala kako da ga raspletem. Ostala sam jednom budna u noći razmišljajući o tome, bila sam toliko umorna da su mi se oči same sklapale, ali obečala sam sama sebi da ću smisliti rasplet do jutra. Bilo je tako teško, na kraju sam se mogla jedino koncentrirati na želju da uđem u vlastitu priču, kada bih bila u njoj mogla bih bolje vidjeti sve mogućnosti, to sam mislila. E pa, upravo se to i dogodilo. Tako umorna, napola svjesna sobe u kojoj sam bila, umom sam prešla u svoju priču i gotovo tamo poginula." dramatično je zastala i pogledala me.
"Ali to nije ovaj svijet." izustila sam.
"Ne, ali ne budi nestrpljiva, doći ću do toga. Nakon što sam se uspijela vratiti u svoje tijelo odlučila sam da završetak moje priče, na žalost, ne će biti sretan. Mučilo me što se ustvari dogodilo pa sam slično pokušala s još par priča. Nisam mogla. Stvarala sam ih samo za tu svrhu i nisam obračala pozornost na detalje koji bi te priče učinili dovoljno....stvarnim, dovoljno razrađenim da bi se taj svijet mogao u potpunosti zamisliti....da bi postojanje svijeta iz te priče moglo biti moguće u dimenziji mašte. Nakon puno mozganja i potrošenog papira stvorila sam priču o mudracu, bila je toliko potpuna da sam mogla umom u nju i ući. Moja znatiželja je bila toliko jaka da sam uspijela otkriti, na temelju pokušaja i pogrešaka, kako funkcionira dimenzija mašte, a mudrac kojeg sam stvorena je imao odgovore na sve što nisam sama mogla otkriti. Vidiš, mudrac mi je objasnio da sve priče koje netko osmisli, a da su dovoljno dobro napravljene, postanu stvarne u dimenziji mašte, ali samo tvorac priče može ući u nju kada se nađe na graci sna i jave. Recimo, da ja padnem u komu um bi mi prešao u jednu od priča kojih sam stvorila, znaš da za ljude u komi govore da stalno sanjaju, to bi mom umu postala stvarnost i možda se nikada ne bih probudila. No, iako i ovaj svijet ja svrstavam pod dimenziju mašte to nije ustvari istina. Ovaj svijet sam slučajno otkrila u svojim razgovorima s mudracem. Kalastar ti je rekao prirodu ovog svijeta, paralelan svemir sličan našemu." nisam znala zašto mi to govori kada je ovo mijesto drugačije. Ovdje sam tijelom i umom, a i ona je.
"Tako sam ja saznala za ovaj svijet. Ima još nešto, pitala sam ga kada i gdje će se otvoriti portal nakon što mi je ispričao kakvo je ovo mjesto." zaustavila se u pripovijedanju.
"Ti si svojevoljno došla! I odmah si se snašla jer si znala gdje tražiti." pogledala sam ju u čudu.
"Da, tako nešto. Doduše bila sam malo dezorijentirana i puna ozeblina, kao što sam već jednom spomenula, pa sam se bojala da ću umrijeti prije no što dođem do nekog sela." rekla je i ponovno ušutila.
"Zar ti ne nedostaje rodbina i prijatelji?" nisam razumjela zašto bi to napravila.
"Ljude poznaješ po njihovim postupcima." progovorila je zamišljeno.
"Ovo što ću ti sada ispričati govorim u namjeri da me shvatiš. Razumjet ćeš zašto i nadam se da ćeš nakon toga moći imati povjerenja u mene." htjela sam joj reći da joj već vjerujem vlastitim životom jer bez nje da mi pomogne do sada bih već bila mrtva, izgladnjela negdje daleko u potrazi za svojim mjestom u ovom svijetu, dala mi je krov nad glavom i dijelila je hranu sa svog stola samnom, a postala mi je i nova prijateljica, netko na koga se mogu osloniti. Ona je energično odmahivala glavom, pramenovi plave kose lelujali su joj oko lica, ovo je bio jedini trenutak kada sam željela da mi pročita misli, ali ona izgleda da te misli nije odobravala.
"Ovakav bi te lakovjeren i naivan karakter mogao ubiti. Možda ti se čini da si u mirnom svijetu, prijateljskom, ali i ovdje ima mnogo opasnosti, a netko tko ti želi nauditi mogao bi preuzeti moj izgled. No, ako znaš nešto što oni ne znaju o meni moći ćeš prosuditi s kime govoriš." rekla je to krajnje ozbiljno, toliko ozbiljno da sam ostala šokirana, sve do sada bila je razigrana i nasmijana. Pogledala sam njene zelene oči, vidjela sam nešto novo: bol.
"Negdje u vrijeme kad sam naučila kako ulaziti i izlaziti u dimenziju mašte bez problema, a u to vrijeme sam već znala sve o toj dimenziji, dogodilo se nešto... nešto što me nagnalo da potražim mjesto za bijeg. Bio je moj 18. rođendan i moji roditelji su pristali napraviti zabavu za moj uzak krug najboljih prijatelja u vili u planinama koja je bila na iznajmljivanje. Svi smo se tog dana okupili, putovali smo jednim od onih modernih brzih vlakova, svi nasmijani, pogotovo moja starija sestra, stalno je govorila kako sada napokon i njena mlađa sestrica ulazi u svijet odraslih." Michelle se nasmiješila jednom stranom usnica, pogled joj je bio uprt u daljinu, kao da nije više bila sa mnom, bila je negdje daleko.
"Uvijek misliš kako se loše stvari događaju nekom drugom.... Vlak je u zavoju izletio iz tračnica i zabio se u rub tunela u koji je vlak trebao ući. Zbog brzine i jačine udara gotovo su svi u prvom i drugom vagonu poginuli.... Naš kupe... bio je u prvom vagonu." počela je plitko disati, niz obraze su joj se spuštale krupne suze, tijelo joj se treslo od zadržanih jecaja, ali nije stala, nastavila je govoriti iako je vjerojatno ponovno proživljavala svaki trenutak agonije.
"Mnogi su ostali na mjestu mrtvi, drugi su se još satima borili no nisu izdržali dovoljno dugo da ih prenesu u bolnicu... Najbliži su mi izdisali pred očima, ja sam se izvukla s modricama i plitkim rezovima... sestra me zaštitila vlastitim tijelom... Ne boji se, smrt je lakša od života.... to mi je rekla prije no što je umrla." nije više mogla govoriti. Ustala sam, otišla do nje i čvrsto ju zagrlila, ona je plakala i jecala glave položene na moje rame. Ostale smo tako nekoliko minuta.
"Nemoj više govoriti, znam da ti je teško, ne trebaš više ništa reći." rekla sam kada sam primjetila da se ponovno spremala progovoriti.
"Ne, želim da znaš." odgovorila je odlučno i ponovno se uspravila te položila ruke na stol kao da se pridržava.
"Preživjela mi je mama i jedna prijateljica, no pale su u komu, roditelji su mi bili jedinci, nisam imala mnogo rodbine i taman sam bila dovoljno stara da dobijem punomoć nad maminim životom, a mama mi je uvijek govorila da ne želi živjeti na aparatima... Istog dana kada sam postala punoljetna sam izgubila sve do kojih mi je bilo stalo i ubila vlastitu majku." pobrisala je suze s lica, divila sam se njezinoj snazi.
"Više sam puta poželjela oduzeti vlastiti život, no moja sestra je dala svoj život kako bi spasila moj. To i njezine zadnje riječi su me spriječavale, to mi je davalo snage. No, koliko god se trudila, nisam mogla nastaviti sa životom kako bi svi oni htjeli, ne okružena tehnologijom zbog koje sam ostala sama. Znam da bi oni htjeli da budem sretna. Zar je važno u kojem svijetu?" uputila mi je slab, jedva primjetan osmijeh.
"Ne, nije. Tako mi je žao, nisam te trebala pitati da mi ispričaš sve, nisam znala da ti se dogodilo ovako nešto." ispričavala sam se, osjećala sam se užasno, ipak je moje pitanje pokrenulo ovu temu.
"Ne ispričavaj se, htjela sam ti ovo ispričati. Ja sam ta koja je bila uporna i nije zatvarala usta, haha." pokušala se našaliti, ali vidjela sam na njoj da ju je prisjećanje tih događaja užasno iscrpilo i rastužilo. Nije joj bilo lako, kome bi bilo?
"Vidiš, nakon prolaza kroz portal stigla sam u ovaj svijet. Potpuno sam se uklopila i oko pola godine nakon svog dolaska upoznala Teresa." nasmiješila se. Natočila sam u naše čaše vino iz polupraznog bokala s čela stola.
"Ajd, grofice, živjela!" nazdravila sam joj kako bih popravila atmosferu.
"Živjela." prihvatila je ona i podigla svoju čašu pa ispila par gutljaja. Neko vrijeme smo samo sjedile tako, pijući, razmišljajući, sve dok meni na pamet nije palo jedno pitanje:
"Kako to da svi govorimo istim jezikom?"
"Pa, nas dvije stvarno i govorimo istim jezikom, ali oni ti govore na svom. Ti razumiješ zato što želiš razumjeti, želiš razgovarati s njima, riječi čuješ kao tebi poznate riječi istog značenja kao njihove jer ti oni šalju svoje misli s njima i ustvari ti interpretiraš te misli. To ti se zove misaoni jezik ili jezik misli, svatko taj jezik može razumijeti ako to želi." objasnila mi je promatrajući tekućinu u svojoj čaši.
"Fascinantno." rekla sam zadivljeno, ovdje bi svaki Zemljanin pomislio da ima posebne sposobnosti. Svatko čuje jezik misli, svi se razumiju, nema zapreka i kada ne znaš kako se izraziti naprosto to pomisliš i svi će znati.
"Nije to ništa. Ti ovime već polako učiš telepatiju, a to je zato što se uopće ne opireš. Nažalost, kad se vratiš na Zemlju to ti ne će biti od nikakve koristi jer su umovi ljudi na Zemlji zatvoreni i ne žele dijeliti svoje misli, ali možda s par prijatelja primijetiš da si zadržala tu sposobnost iako to zapravo može svaki čovjek no nije toga svjestan. Tako je lako prepustiti se kada se osjećaš sigurno, zar ne?" nasmiješila mi se Michelle. Njena primjedba me malo protresla. Spomenula je prije da je ovaj mir prividan, da i ovdje gdje sam sada ima opasnosti, način kojim mi je to tada rekla je bio onaj kojim netko govori kada je nešto loše suviše blizu, što li se događa?
"Michelle, što se događa ovdje?" pitala sam naglas.
"Ma, nešto....nije važno, to se provlaći već neko vrijeme, zaboravi na to, sve je u redu." htjela sam znati, ali njen ton bio je konačan, znala sam da razgovor na tu temu smatra završenim, a danas sam već dovoljno štete napravila svojim zapitkivanjem pa sam odlučila to staviti po strani.
"Kako su ona dvojca bezobrazna, ni pozdravila nas ne bi prije no što odu." progovorila je Michelle gledajući vratara koji je u sobu ušao samo na tren.
"Ajmo i mi van. Znaš li jahati?" skrenula je pogled na mene.
"U teoriji, ali fali mi prakse." odgovorila sam.
"Lako je, brzo ćeš se naviknuti. Dođi, idemo se presvući." izjavila je uvjereno te ustala i krenula prema vratima sobe, ja sam sljedila njen primjer. Došle smo do prostrane spavaće sobe nakon prelaska preko par kamenih stepeništa i prolaska kroz dug hodnik. Ormar s odjećom, velik krevet s baldahinom, noćni ormarić, jedna drvena stolica visokog naslona što je bila postavljena uz poličar s knjigama koji je bio postavljen u kutu sobe te tepih od mekog materijala kojeg nisam mogla prepoznati krasili su njenu unutrašnjost. Preobukle smo je u hlače i majice iz Michelline kolekcije. Izabrala sam žutu majicu i crne hlače koje su mi pristajale kao druga koža, Michelle je isto uzela crne hlače no njena majica je bila zelene boje. Ponovno smo sišle u predvorje i izišle van pa krenule travnjakom prema konjušnici koja se mogla vidjeti udaljena oko 400m lijevo od ulaza u dvorac. Par konja paslo je u ograđenom prostoru uz konjušnicu, njihova dlaka se sjajila na suncu.
"Prekrasni su." izustila sam kad smo im se više približili.
"Dobro se brinemo za njih." rekla je Michelle i povela me u konjušnicu te me odvela do lijepe kobile crne dlake.
"Ovo je Drea, inače ju ja jašem, ima iznimno blagu čud i može ju svatko jahati, jako je poslušna." nasmiješila se i pokazala mi gdje stoji oprema te stala pogledom prelaziti ostale konje.
"Ok, Drea." pogledala sam kobilu nakon što sam uz nju postavila opremu i stavila joj uzde. Nije se opirala. Michelle je odabrala svijetlo smeđeg pastuha i sada ga je četkala pjevušeći. Očetkala sam Dreu i osedlala ju, potom sam ju izvela iz konjušnice. Michelle je izjahala na svom konju i stala jedno 10m ispred mene čekajući da i ja uzjašim. Sreća moja što su ovi konji bili normalne veličine za razliku od Rakela.
"Kako se zove taj konj?" pitala sam kad smo kasom krenule prema jugu.
"Selvil. Njega nikad ne moj jahati ako ja nisam u blizini, mali je nepovjerljiv prema strancima." uputila me ona.
"Jesi li naučila koji trik od ljudi iz kuće Kontrole?" pitala sam osjećajući se malo nesigurno na Drei, nisam jahala....pa, nikad, samo sam čitala o tome.
"Ne, s tim se ipak moraš roditi." opovrgnula je ona.
"To me podsjetilo, na povratku ću ti pokazati selo Govora. Trebala bi tamo živjeti, ali nikom ne će smetati ako ostaneš sa mnom u dvorcu." dodala je.
"Ja bih ostala ako je moguće." rekla sam molečljivo.
"Naravno, premjestit ću te u ljepšu sobu." nasmiješila mi se. Pitala sam se koliko je sati, činilo se da je bilo oko 11 kada smo krenule. Brzim kasom smo stigle do grada okruženog kamenim zidinama za otprilike pola sata, sve je tu bilo relativno blizu te sam uokolo mogla vidjeti druga sela u daljini. Stražari su samo poklonili glave kada smo Michelle i ja prošle pored njih ne sjašući sa svojih konja.

19.09.2010. u 06:02 | 3 Komentara | Print | # | ^

4.

Michelle me dovela u veliku, dugu blagovaonicu s jednako velikim i dugim drvenim stolom koji se protezao kroz nju, na stolu su već bili postavljeni pladnjevi s hranom. Za čelom stola je sjedio muškarac kojem je bilo oko 40 godina, lijevo od njega sjedio je mladić ne mnogo stariji od Michelle...
"Michelle? Koliko ti ustvari imaš godina?" pitala sam šaptom kao da sam se bojala prekinuti tišinu u sobi.
"21, ovdje sam već 3 godine." odgovorila mi je također šaptom. Dakle kada je došla imala je 19 godina kao ja sada. Jedan obiteljski posjet rodbini i završila sam u drugom svijetu, ali pomisao da je i Michelle došla ovamo u istoj dobi bila mi je utješna jer mi je dala nadu da ću se i ja tako dobro uklopiti.
"Donna! I ti si tu!" okrenula sam se u smjeru glasa, 3. prilika za stolom bilo je Goren koji me veselo pozivao da sjednjem do njega. Pitala sam se zašto mu se toliko sviđam, imala sam mlađeg bratića s kojim sam se dobro slagala, ali on je bio dječak kojeg sam tek upoznala.
"Voli zbunjene ljude, s njima se osjeća ravnopravnijim nego sa znalcima i mudracima, vjerojatno razumiješ." odgovorila mi je Michelle čitajući mi misli, nisam znala da li da se uvrijedim što me dijete smatra sebi ravnom ili da budem razdragana njegovim entuzijazmom. Odlučila sam se za 2. opciju i sjela uz njega, na 2. stolicu s desne strane starijeg muškarca. Crna kosa i kratka brada tog muškarca bili su prošarani sijedim pramenovima, iako je zračio autoritetom, pogled mu nije bio oštar, čak ni strog.
"Donna, ovo je Kalastar iz kuće Vječnosti, Gorenov djed." predstavila mi ga je Michelle.
"Donna iz kuće Govora, čast mi je upoznati Vas. Hvala Vam što ste se jučer pobrinuli za moju ranu." poklonila sam glavu i predstavila se kada je pogledao prema meni. Nisam znala kako trebam govoriti u društvu pripadnika vladajuće kuća, ali trudila sam se zvučati službeno.
"Drago mi je. Nema na čemu, bila je to sitnica." bio je iznenađujuće skroman. Kada sam podigla glavu da ga pogledam u oči ohrabrujuće mi se nasmiješio. Još jedno iznenađenje, moje oči su samo izgledale zlatno, njegove su to i bile. Na trenutak sam zastala, a potom ohrabrena njegovim osmijehom pitala:
"Pastuh kojeg ste pokonili Gorenu, jako je velik, koje je pasmine? Nadam se da ne vrijeđam svojom izravnošću, jako sam znatiželjna."
"Naprotiv. Volim izravne osobe. Misliš na ono ždrijebe, Rakela?" podigao je obrve Kalastar. Laknulo mi je jer sam sada znala da s njim mogu otvoreno govoriti.
"Ždrijebe? Koliko će još narasti?" jedva sam prekrila svoje iznenađenje.
"Da, narasti će još desetak centimetara. Star je godinu dana, a poklonio sam ga unuku kada je imao 6 mjeseci, za njegov 13. rođendan." nije mi umakao ponos u njegovu glasu kada je izgovorio riječ "unuk". Malo sam krivo procijenila Gorenovu dob.
"Onda stvarno brzo raste." zaključila sam i poslužila se kajganom s obližnjeg pladnja jer sam shvatila da su se svi ostali već poslužili čime su htjeli.
"Moji preci su se voljeli isticati, bilo je to vrijeme borbi za prijestolje kraljevstva kada su malo izmanipulirali dna svojih konja da budu brži, jači i veći od svih ostalih. Ne postoji ime za tu pasminu, ali svi ih zovu konji kuće Vječnosti. Oni, kao i mi iz kuće Vječnosti, žive duže nego što je uobičajeno, mogu doživjeti 50. što je ovdje životni vijek ljudi." objasnio mi je, a ja sam se ukočila od iznenađenja, što zbog dugog vijeka konja, što zbog kratkog vijeka ljudi.
"Čujem da je Rakel dosta vatren. Kako se snalaziš s njim?" obratio se Kalastar svom unuku dok sam ja dolazila k sebi.
"Ne baš najbolje, ali napredujem." iskreno je odgovorio Goren, Kalastar se malo namrštio.
"Daj si vremana, netreba skakati u ponor kako bi osjetio vjetar u kosi." rekao je.
"Vidim da smo svi raspoloženi za razgovore o konjima, no zašto ne bismo pošli jahati navečer?" predložio je mladić do kojeg je Michelle sjela.
"Odlična ideja." prihvatio je Kalastar.
"Prije večere stignemo do mame i tate, a poslje večere na jahanje." ubacio se Goren.
"Rado. Mislim da Vas nisam upoznala." prihvatila sam i pogledom odmjerila mladića koji je sjedio nasuprot Gorena. Imao je markantne crte lica, poludugu smeđu kosu i tamno plave oči. Oko vrata je svezanu kao kravatu imao istu maramu kao i Michelle oko struka.
"Teres, grof kuće Kontrole i Michellin muž." iznenađeno sam zastala po ne znam koji put. Danas sam u visokom društvu.
"Drago mi je." klimnula sam glavom u znak pozdrava i pogledala Michelle koja je izgledala kao da je netko otkrio jednu od njezinih dobro čuvanih tajni, ali ipak nije mogla sakriti osmijeh koji joj je zaigrao na usnama.
"No, bojim se da ovdje ne ćeš naići ni na jednu pasminu ikoje vrste koje poznaješ. Ovdje su se bića drugačije razvijala nego na Zemlji." uputio me Teres. Primijetila sam i sama neke razlike, no ovo mjesto je bilo užasno slično Zemlji. Mogla sam disati ovdje, piti i jesti isto što i oni, dakle životni uvijeti nisu bili različiti. Ovdašnji ljudi također su izgledali gotovo identično kao i ljudi na kakve sam navikla, da mi ne čitaju misli i da ne znam da posjeduju posebne moći lako bi ih zamijenila za Zemljane. Dobro, možda Kalastara ne, zlatne oči su na Zemlji moguće samo uz leće.
"Vidi stvarno! Ona je novopridošla, zar ne? Iznenađujuće se brzo uklopila." javio se Kalastar.
"Da. Stvarno se lako prilagođava." zadovoljno je izjavila Michelle.
"Što da kažem? Nosim se s ovim najbolje što mogu. Nisi mi se pohvalila da si grofica, te marame su kao prstenje?" skrenula sam temu sa sebe na nju.
"Da, baš kao prstenje. Nije bilo vremena za priče o meni, treba prvo doznati ključne stvari za život ovdje, a sigurna sam da te još uvijek muče mnoga pitanja." odgovorila je ona mirno.
"Zašto ne bismo svi o tome kasnije porazgovarali uz piće, nije ni zalogaja pojela, a krv joj se ne će sama nadoknaditi." zaustavio je Kalastar razgovor, osjetila sam se prozvanom i skoro osvratila "Da, tata." jer me Kalastar u tom trenu živo podsjetio na mog oca, no svladala sam se i šutke pojela kajganu.
"Eto, a sada pitanja i odgovori." objavio je Kalastar kada su sluškinje i sluge sa stola odnijeli pladnjeve s ostacima hrane i na njihovo mjesto postavili par vrčeva i svakome od nas uručili čaše. U svoju sam ulila nešto crvenkaste tekućine iz najbližeg mi bokala, okus tekućine je bio poput soka od borovnice. Ovdje su svi bili tako pristupačni i prijateljski nastrojeni, osjećala sam se nevjerojatno zaštićeno, na Zemlji, priznajem, nije uvijek tako. Ali! Na Zemlji je moja obitelj, prijatelji i svi su sigurno strašno zabrinuti za mene.
"Da li možda znate kada će se opet otvoriti portal?" pitala sam tužno.
"Ne uskoro, iako se u zadnjih par desetljeća otvorilo više portala nego u cijelom prošlom tisućljeću, mislim da je razumno ne očekivati da će se sljedeći portal otvoriti prije sljedeće godine. Ovaj kojim si ti došla bio je prvi koji se otvorio nakon onog kojim je došla Michelle prije 3 godine." odgovorio mi je Kalastar. Ostala sam u stanju šoka, mislila sam da ću se moći prije vratiti, obuzeo me val ljutnje i želje za divljanjem, ali ništa nisam mogla napraviti što bi popravilo situaciju. Stusnula sam šake i zube te pričekala par sekundi duboko dišući da se kada progovorim ne počnem izderavati na sve prisutne od ljutnje i nemoći, nisu to zaslužili.
"Što li se događa na Zemlji da je toliko poljuljana ravnoteža naših dviju dimenzija? Da je sve u redu portali bi se otvarali samo jednom u 150 ili 200 godina." ponovo je progovorilo Kalastar priređujući mi još jedno iznenađenje, portali se otvaraju da održe ravnotežu....možda pružaju alternativan bijeg kada sa nešto dogodi u jednom od svijetova, to sam zaključila iz njegovih riječi, no mislila sam da se ne zna zašto se portali otvaraju. Koliko dugo već Kalastar živi da može uspoređivati sve do toliko daleko u vremenu? Možda samo dobro zna povijest.
"Možda je to zbog globalnog zatopljenja. Velike promjene u temperaturi, ozonske rupe, potresi, požari i slično." odgovorila mu je Michelle koja je i sama izgledala iznenađeno.
"Na koji su način naše dimenzije povezane?" napokon sam progovorila.
"Kuća Čitanja kaže da su naša 2 svijeta nastala u isto vrijeme u sličnim uvjetima i zbog toga su se i slično razvili te postoje neke zajedničke točke, mjesta koja postoje u oba svijeta, na kojima su portali koji nas povezuju. Zbog tih sličnosti svijetova mi možemo preživjeti na Zemlji i vi možete preživjeti ovdje." odgovorio je Kalastar.
"Nisam čula ni za koga tko vam je sličan na Zemlji." zbunjeno sam odvratila.
"Vjerojatno ne žele biti primijećeni ako su na Zemlji, bili bi proglašeni čudacima i tko zna što bi im se dogodilo." ubacio se Teres. Goren je otišao u drugu sobu nakon što je završio s jelom, valjda nije bio raspoložen za slušanje ovakvih rasprava.
"Znam da se nisu dobro proveli oni koji su bili na Zemlji prije kojih šestotinjak godina. Proglašivali su ih vješticama, ili tako nešto, i palili ih na lomači. Da se razumije, nemam ništa protiv vas i vaše vrste, ali kad se osjećate ugroženima, što je često bez ikakvig dobrog razloga, strašni ste." obratio se Kalastar Michelle i meni. Zvučalo je kao da uopće ne žali za spaljivanim pripadnicima vlastite vrste, vjerojatno misli da im tako i treba kada su dopustili da ih se otkrije. Michelle me pogledala i potvrdno klimnula glavom, opet mi je čitala misli.
"Ako pokušate dignuti neki ustanak protiv nas, morat ćemo reagirati." više jeza za sebe rekao Kalastar, djelovao je pomalo pijano ako se mene pita. Pogledala sam što pije i shvatila da je uz njegovu čašu stajao poluprazan bokal crnog vina.
"Mislim da nema smisla prijetiti ovim ljupkim damama, Kalastare." našalio se s njim Teres.
"Vidiš svašta, mladiću, kada živiš koliko i ja. Imam već 64 godine i....mislim da sam popio dovoljno vina za danas." nisam mogla, a da se ne nasmijem zajedno s Teresom i Michelle na ovu izjavu.
"Nego, ovo izgleda kao selo. Kada se kaže otišao je u tu i tu kuću na što se misli?" pitala sam Michelle kad je smijeh utihnuo.
"Gotovo si sama odgovorilia na svoje pitanje. Misli se na selo u u kojem žive pripadnici te kuće. Sela su sagrađena u krugu oko grada koji je polovično i prebivalište kuće Vječnosti. Grad se sastoji od 2 dijela, dijela u kojem živi kuća Vječnosti, a s njima i kuća Čitanja, i dijela gdje se nalaze tržnice, krčme i sve ostalo, tu se druže pripadnici svih kuća, pokazat ću ti. odgovorila mi je.
"Dame, ja vas napuštam, moram obaviti par sastanaka. Vidimo se." pozdravio nas je Teres, Michelle ga je otišla ispratiti i vratila se za minutu.
"A sada, hoću znati kako si dospjela ovdje, kako si postala grofica i sve, sve. Pričaj mi!" zatražila sam čim se vratila.
"Jao kad Teres sazna da o njemu potajno pričate...." javio se Kalastar.
"Jao kad vam kći sazna da ste se ponovno napili." vratila mu je Michelle.
"Da, da, da.... Ima moj unuk dobru intuiciju, on se odmah maknuo od vas prepredenih žena." izjavio je on i teatralno izašao iz sobe. Michelle i ja smo se pogledale i prasnule u smijeh.
"Zar je stvarno u redu ovako razgovarati s pripadnikom vladajuće kuće?" pitala sam kad smo se prestale smijati.
"Ne, ali s pijanim pripadnikom vladajuće kuće, da. Ne će nikome govoriti o ovome niti nas tužiti nas ikome što se malo šalimo na njegov račun jer bi ga pripadnici vlastite kuće više ismijavali što se napio od malo vina." objasnila mi je.
"No, da se vratimo na temu, pretvorila sam se u uho." nasmiješila sam joj se, zapela sam ovdje na najmanje godinu dana, nema smisla očajavati, iako sam se još malo hrvala s osjećajem nemoći, bila sam dobre volje nakon porcije smijeha.
"Dobro, dobro. Sve ću ti reći." uzdahnula je ona.

12.09.2010. u 07:11 | 4 Komentara | Print | # | ^

3.

Probudila sam se rano ujutro i posvetila se proučavanju svog novog okruženja kojeg sam mogla vidjeti kroz prozor. Dobar dio zemlje nije bio nakrcan drvenim i kamenim kučicama kakve sam mogla vidjeti u daljini, vjerojatno je to još bio posjed vlasnika dvorca u kojem sam se nalazila. Tu i tamo ležao je pokoji šumarak, uočila sam i par polja u daljini s jedne strane svoda. S druge strane naziralo se par drugih dvoraca za koje sam bila sigurna da su iz blizine bili divivski i veličanstveni. Čudila sam se samoj sebi kako se dobro nosim sa svime što se dogodilo....Moji roditelji mora da su užasno zabrinuti za mene. Okrenula sam se prema vratima kada sam čula da netko kuca.
"Naprijed." pozvala sam tu osobu da uđe. Bila je to ista sluškinja koja mi je sinoć donijela večeru.
"Dobro jutro, gospođice. Gospodarica Michelle vas zove u šetnju prije doručka. Poslala vam je ovu haljinu i cipele. Trebate li pomoć oko odijevanja?" obratila mi se ljubazno i položila lijepu, blijedo plavu, a na pojedinim dijelovima i biserno bijelu haljinu na moj krevet.
"Ne, mogu sama. Hvala. Zamolila bih vas da me pričekate pred vratima jer ne znam kamo trebam poći." zamolila sam nakon što mi je pred noge spustila blijedo plave baledinke koje su se slagale uz haljinu.
"Naravno, gospođice." rekla je i izašla iz sobe. Skinula sam pidžamu, oprezno navukla haljinu te potom ukoračila u iznenađujuće ugodne cipele. Pretražila sam ladice ormarića koji mi je bio postavljen uz krevet i našla malo ogledalo u drvenom okviru. Gledala sam se u njega držeći ga u jednoj ruci dok sam drugom prolazila kroz svoju kestenjastu kosu koja mi je padala na ramena, ali ne preko njih. Na svijetlu sunca koje je ulazilo kroz prozor izgledala je crveno. Uspjela sam ju zagladiti, nije više bila raščupana. Zagledala sam se u svoj odraz, koža mi je bila nezdravo blijeda zbog gubitka krvi što mi nije bilo po volji. Ako ste se dobro zagledali u moje oči mogli ste vidjeti da su svijetlo, svijetlo smeđe i na rubovima zelene, a ne zlatne kakvima su se činile. Vratila sam ogledalo u ladicu i izišla iz sobe, pred vratima me, kao što sam ju zamolila, dočekala sluškinja. Bilo mi je čudno kretati se u haljini toliko dugoj da mi je lelujala oko gležnjeva.
"Odvest ću vas u perivoj, tamo vas čeka gospodarica Michelle." obavijestila me i povela niz hodnik, čim je mogla skrenula je u lijevo gdje smo prošle kroz širom otvorena dvokrilna vrata i našli se na šljunčanoj stazi koja se dijelila na lijevu, desnu i srednju stazu koja je vodila ravno. Ovog puta skrenule smo desno i odmah nakon zavoja prošle kroz metalni luk prekriven ružama svijetlo roze boje.
"Oh, stigla si. Hvala, Niera. Možeš ići." obratila se Michelle meni, pa sluškinji koja se naklonila i udaljila istim putem kojim smo došle. Michelle se ustala s klupice na kojoj je dotad sjedila i stala uz mene.
"Jutro." pozdravila sam
"Jutro. Jesi li dobro spavala?" pitala me. Krenule smo polako hodati stazom. Nosila je blijedo ljubičastu haljinu i bijele baterinke te bijelu maramu kroz čiju je sredinu prolazila jedna, jedina, zlatna nit. Marama je bila vezana oko struka poput pojasa.
"Jesam, hvala." odgovorila sam.
"Drago mi je. Želiš li nastaviti naš razgovor od jučer?" pogledala me kao da čeka erupciju vulkana.
"Da! Zašto ja imam tako malu sobu kad si ti očito velika faca i sigurno imaš neku veliku i lijepu gostinjsku sobu?" na trenutak nije bilo reakcije, a zatim se Michelle iskreno nasmijala iznenađena takvim pitanjem.
"Vidiš, kad si se onesvijestila tvoja rana je počela jako krvariti, prenijeli smo te ovdje najbrže što smo mogli jer u školi nemamo liječnika i smjestili u sobu najbližu vratima. Imala si sreće što nam je u gostima i Gorenov djed. On je iz kuće Vječnosti , zatvorio ti je ranu, zar si zbilja mislila da je prirodno da ti se tako duboka rana zatvori preko noći?" objasnila mi je iako je moje pitanje bilo samo četvrtinom ozbiljno osjetila sam se posramljenom. Naravno da sam bila do neba zahvalna na svemu što su Michelle i ostali učinili za mene i što još uvijek čine. Iskreno, otkako sam se probudila pa sve dosad nisam ni pomislila kako mi se rana tako brzo zatvorila jer nije bilo one oštre boli koja bi me podsjetila da je rana uopće tu. Pogled sam polako skrenula na lijevu nadlakticu osjećajući se krajnje glupo.
"Hvala na svemu." napokon sam rekla gledajući Michelle u oči.
"Nema na čemu." nasmiješila mi se.
"Zašto toliko toga radiš za mene?" pitala sam znatiželjno.
"Jer ti je trebala pomoć, došla si u novi svijet i treba ti netko tko će te malo uputiti u njega, a i podsjećaš me na sebe kad sam tek sam tek došla. Tada sam i ja bila zbunjena i tražila pomoć, bila sam puna ozeblina jer sam se našla u planinama kada sam prošla kroz špiljski portal, a bila je kasna jesen. No više o toj zgodi kasnije, pitaj me što te još zanima." rekla je susretljivo. Shvatila sam da ću na pitanja o njoj dobiti odgovor kada na njih dođe red.
"Rekla si da je Gorenov djed iz kuće Vječnosti, mora da mu je otac bio iz kuće Kontrole da je i on iz nje." to je bila više teorija nego pitanje, ali Michelle je shvatila što sam htjela.
"Ustvari da, ali to ti ovdje nema velikog značenja, kuća Čitanja po rođenju smješta djecu u kuće, oni mogu osjetiti kakvim su moćima obdarena iako su tek novorođenčad. Prošle godine se paru iz kuće Lova rodilo dijete koje je smješteno u kuću Zemlje. Jedina je razlika što su djeca s rodbinom u kućama veće moći nerijetko mnogo ambicioznija i ponosnija od ostale. Eto, uzmimo Gorena za primjer, već bi htio raditi na kontroli velikih životinja kao što su konji, a posebno Rakela jer mu je on bio rođendanski poklon od djeda, iako u svojoj dobi još nije spreman na to. Naravno, takvu djecu rodbina češto posjećuje u njihovim kućama." nadovezala se Michelle.
"Uz ljude sličnih sposobnosti mogu više naučiti, to razumijem, ali tko se brine za njih ako ih odmah odvoje od roditelja?" nastavila sam temu.
"Oh, ne odvoje ih odmah, u svoje kuće odlaze tek s 6 godina kada kreću u školu gdje uče o svojim moćima, kako ih kontrolirati i koristiti. Većina djece završi u kući gdje imaju nekoga rodbinski povezanog pa se oni brinu za njih, a oni koji nemaju dobe skrbnika. Škola savladavanja moći traje do 15. godine života, a nakon toga odlučuju kakav trening žele, kao specijalizacija. U kući Kontrole su specijalizacije za ratnike, kontrolore životinja, savjetnike ili učitelje kako mi kažemo i slično tome. Specijalizacija traje do 20. godine. Kuća Govora to nema jer su umovi ljudi drugačiji, to je razlog zašto smo ovdašnjim ljudima nečitljivi, ali može se naučiti kako to zadržati ili omogućiti im pristum našim mislima po želji i kako čitati njihove misli, a i ljudske ako nam je to dopušteno. To možeš naučiti od onih 10% koji su odavdje i imaju te moći ili od nekog tko je već to naučio. Iznenađujuće je što sve ljudski možak može usvojiti kad mu netko pokaže kako." pogledala me značajno.
"Zato ti možeš komunicirati mislima i čitati moje!" zaključila sam.
"Tako je. Mogu te pokušati naučiti ako želiš. Mislim da će ti dobro ići, imaš otvoren um, želiš usvojiti sve što možeš, to se osijeti." nasmiješila se.
"Može, ali ne još. Vama su nazivi kuća kao prezimena? Svi imaju jedno ime, mislim da ću i ja ubuduće izostaviti pravo prezime, netko bi mogao pomisliti da ismijavam Sjeverno kraljevstvo. Ti govoriš ljudi i za osdašnje i sa one sa Zemlje, čini se kao da si se jako udomačila. Nego, kako si postala učiteljica kuće Kontrole ako si iz kuće Govora?" Michelle je dosad potvrdno klimala glavom na sve što sam rekla i zastala kad sam došla do pitanja.
"Vidiš, ja radim s djecom do 10 godina, takvima treba puno potpore, razumijevanja i hrabrenja jer se još ne vjeruju u sebe. Kuća Govora i kuća Kontrole su u dobrim prijateljskim odnosima. Moj učitelj, koji me naučio telepatiju, uočio je da imam odgovarajuće osobine za rad s djecom i predložio me za mjesto učiteljice upravitelju koji me zaposlio nakon pokusnog tjedna. Morat ćemo nastaviti nakon doručka." objasnila je i pogledala na mali ručni sat, stvari poput sata i kanalizacije, hvala Bogu, su me odvraćale od misli da smo stvarno u srednjem vijeku. Većinu vremena sam razgovarajući gledala ili u Michelle tražeći reakciju ili u šljunak koji mi je krckao pod nogama pa sam tek sad, nakod što sam ugladala dvokrilna ulazna vrata, shvatila da smo napravile krug oko dvorca.

05.09.2010. u 05:13 | 1 Komentara | Print | # | ^

2.

Nakon par minuta brzog hodanja u tišini, za mene to jest, Enia i Goren su sigurno nešto raspravljali mislima jer bi se svako malo Goren pored mene namrštio ili vragolanski osmijehnuo, smo izašli na veliku čistinu. U prolazu sam primijetila da je Goren bio jedno od starijer djece u ovoj skupini. Na proplanku je bilo dvadesetak djece između 6 i 14 godina, ali niti jedno dijete nije bilo starije.
"Ovo je naša škola, sva djeca iz kuće Kontrole vježbaju svoje moći ovdje, na životinjama, pod nadzorom odraslih naravno." objasnio mi je Goren. Opuštalo me što je tako prijateljski nastrojen.
"Pod odraslim nadzorom misli 2 učiteljice: Enia i ja ih nadgledamo i savjetujemo." uključio se novi glas, ususret nam je hodala druga učiteljica, iznenadilo me što je izgledala tako mlado, nije mogla biti starija od 23 godine. Njena duga plava kosa sjala je na suncu, izgledala je kao zlato, imala je nasmiješeno lice i zelene oči koje su izazovno sjajile. Činila se prelijepom da nosi istu običnu haljinu kakvu je nosila Enia.
"Hvala." nasmiješila mi se, sada smo stajali u krugu, osjetila sam kako mi se usta otvaraju od iznenađenja, pročitala mi je misli.
"Michelle, iz kuće Govora. Enia kaže da trebaš pomoć i da vjerojatno nisi odavde." pružila mi je ruku koju sam prihvatila.
"Ona će se pobrinuti za tebe." rekla je Enia i uputila se prema dugoj drvenoj kolibi, vjerojatno konjušnici jer je odvela Rakela.
"Vježbaj s psima, Gorene." predložila je Michelle kada je vidjela da mu nije drago što ne može više pokušavati ukrotiti pastuha koji se uz Eniju ponašao tako pitomo dok se inače ponašao divljim.
"Ako baš moram. Drži se Donna." mahnuo mi je i udaljio se pračen u stopu, ona dva psa koja su nam dosad pravila društvo su krenula za njim.
"Donna, lijepo ime i gadna rana. Dođi." obratila mi se Michelle ovoga puta ozbiljnim glasom, prije je zvučala tako bezbrižno. Slijedila sam ju, odvela me do kolibe na rubu šume odakle sam upravo izišla. Čekaj, pa još sam bila u šumi, samo sam izašla na proplanak.
"Kakvo je ovo mje...." započela sam pitanje, no slabost je napokon uzela svoj danak. U vidokrugu su mi zaplesale crne točke, osjetila sam kako mi se noge povijaju pod težinom tijela i onda je nastupio mrak. Poželjela sam upitati tko je ugasio svijetlo, ali nisam mogla.

"Samo se treba naspavati, a kada se probudi pošteno najesti. Izgubila je dosta krvi." začula sam muški glas kada mi se svijest počela vračati.
"Mrzim krv." promrmljala sam i razmakla neobično teške kapke. Ne sječam se da sam bila ovoliko umorna.
"Dobro večer." pozdravila je Michelle moje buđenje, pogledala sam ju. U svijetlu svijeća je izgledala pomalo jezivo.
"Večer, dakle spavala sam sve do zalaska sunca." iznjela sam svoju teoriju. Pridigla sam se u krevetu, bila sam u maloj sobi, imala je krevet na kojem sam ležala, ormarić do njega na kojem je bio složen moj kupaći kostim i sanduk ispred kreveta. Iznad kreveta je bio prozor kroz koji je ulazio ugodno svijež, noćni zrak. Trebalo mi je neko vrijeme da napokon pogledam što je zamijenilo moj kupaći kostim. Bila sam odjevena u jednostavnu, bijeu pamučnu pidžamu.
"Brzo kopčaš, u jednoj si od soba mojeg krila dvorca." zadovoljno mi je priopčila Michelle. Vlasnik muškog glasa mora da je izašao iz sobe kada sam ja dolazila k sebi jer smo bile same.
"Dvorca?!" povikala sam naglo. Znam što se dogodilo, izvukli su me iz jezera, u komi sam, na aparatima u nekoj bolnici, a um mi je zarobljen u svijetu snova.
"Da, dvorca. Dobro došla Donna North u Sjeverno kraljevstvo." nasmijala mi se Michelle.
"Ironije li. Kako mi znaš ime?" da, sanjam.
"Enia mi je rekla mislima." , odgovorila mi je, "I čula sam kako te Goren zove."
"Kuće Kontrole, Govora, Sjeverno kraljevstvo. Gdje sam, pobogu, i kako sam tu dospjela." mislila sam na glas.
"Uf, krenimo ispočetka. Jesi li danas išla plivati i zaronila preduboko?" pitala je Michelle.
"Ne, skočila sam u vodu, stijena mi je raskolila ruku, noge su mi se saplele u travu i utopila sam se." odvratila sam grublje neko što sam htjela.
"Blizu, ali ne. Izgleda da si izgubila svijest, struja portala te odvukla na ovaj svijet i izbacila te na obalu." odgovorila je ona napola mi čitajući misli i dajući objašnjenje za moj osjećaj kojeg sam dobila dok sam bila u jezeru, osjećaj da me nešto vuće. Uzdahnula sam i ponovo legla u krevet, još nisam bila dovoljno jaka za vođenje prepirki.
"Kada si došla k sebi dolutala si do Gorena i Enie. Enia je isprva mislila da misliš nešto loše jer ti nije mogla pročitati misli, no kad je vidjela da si zbunjena i ozlijeđena shvatila je da nisi opasna i dovela te k meni. Onesvijestila si je prije no što sam ti mogla povezati ranu, trebala sam biti brža, no nisam znala koliko si slaba. Vjerojatno te samo adrenalin i strah za život držao dovoljno prisebnom da potražiš pomoć, a kada si ju našla tijelo te izdalo." pozorno sam slušala njeno objašnjenje, bilo je logično. Vjerovala sam da je upravo tako bilo.
"Nalaziš se u drugoj dimenziji, dimenziji Mašte, kako je ja zovem. Do nje dolaziš kroz portale na mjestima koja su zajednička našem i ovom svijetu. Ono jezerno, npr. postoji i na Zemlji i ovdje, te zato služi kao portal. Kuće Kontrole je jedna od zajednica ljudi sličnih sposobnosti, oni mogu mentalno kontrolirati biče slabija od sebe. Kuća Govora se sastoji od 90%
ljudskih biča sa Zemlje, a ostalih 10% su ovdašnji ljudi sa sposobnosti zaključavanja misli tako da postanu nedostupne ostalima oko njih i radije se sporazumijevaju govorom nego mislima." naglo je zastala. Mozak mi se borio s prihvačenjem novih spoznaja i informacija.
"Pratiš li me?" upitala je Michelle.
"Da. Nego, kakvo je Sjeverno kraljevstvo i kako to da su me tako lako prihvatili?" htjela sam još mnogo toga pitati, ali činilo mi se da imam dovoljno vremena i da će na sve doći red.
"Jednostavno. Vladajuća kuća je kuća Vječnosti, oni kontroliraju svoja, a ponekad i tuđa tijela sve do same srži, dokle god imaju energije mogu kontrolirati svaku stanicu, stvarno fascinantno. Svi ovdje su prijateljski nastrojeni ako im ne predstavljaš prijetnju. Kriminala gotovo nema, rijetke su budale koje bi ovdje kršile pravila. Ipak, ako se u to upuste...nada u brzu smrt umire posljednja." stresla sam se od pomisli što bi moglo dočekati prijestupnike kao kazna. Kaznitelji iz kuće Vječnosti koji ti prisiljavaju tkiva da se međusobno razaraju godinama prije no što umreš...
"To je ekrtremna kazna, ima i blažih." odvratila je Michelle čitajući mi misli.
"Zašto je ovdje sve uređeno kao u srednjem vijeku?" nastavila sam s pitanjima kako bih promijenila temu.
"Jer im drugačije nije potrebno." odgovorila je kratko.
"Kako rade ti portali? Hoću li se moći vratiti?" sjetila sam se svog glavnog problema, a usto sam je sjetila da nisam ništa jela cijeli dan osim onog sendviča za doručak prije no što sam krenula na jezero.
"Obično su zatvoreni, nitko točno ne zna zašto se otvaraju, možda jedino oni iz kuće Čitanja. Ta kuća se sastoji od osoba koje su kao kombinacija svećenika i znanstvenika, dogodi se tu i tamo da se tu nađe i koji vidovnjak. Portali ostaju otvoreni između izlaska sunca i njegovog zalaza, obrnuto također. Ljudi iz kuće Tla, ili Zemlje, kako god ti zvuči bolje, mogu osjetiti gdje će se i kad otvoriti portal, poznajem par njih pa se ne moraš brinuti. Moći ćeš se vratiti kada se u blizini ponovno otvori neki portal, ali ne ću te pustiti prije no što malo ojačaš. Mnogo ljudi ovdje dospije slučajno i večina ostane, nije loše kada se navikneš. Ostala pitanja ću odgovoriti nakon što smanjimo rizik da umreš od gladi." odgovorila mi je čak i na par nepostavljenih pitanja koja su se nadovezivala na moja, a i naslutila je, ili je naprosto pročitala u mojim mislima, kako sam skapavala od gladi.
"U redu, ajmo." počela sam ustajati iz kreveta kada su u sobu ušle dvije sluškinje, jedna mi je položila pladanj s večerom u krilo.
"Rekla sam im da ćemo večerati u ovo vrijeme." rekla je Michelle i pogledala sluškinje koje su se naklonile i izišle iz sobe.
"Zar si ti neka princeza? Živiš u dvoru i poslužuju te kada hoćeš, klanjaju ti se...." znatiželjno sam ju pogledala no ona se samo nasmiješila i rekla:
"I to ćeš saznati nakon jela."
Jele smo u tišini, nisam mogla vjerovati, ali meso koje je bilo posluženo je imalo okus poput piletine. Iako je bilo još puno pitanja koja sam htjela postavit nakon jela to nije bilo ostvarivo jer su mi se oči sklopile same od sebe i po 3. put danas moj se svjesni um isključio.

30.08.2010. u 10:04 | 4 Komentara | Print | # | ^

1.

"Ne, dušo, nemoj plakati. Naći će ju, nije mogla daleko otići." tješio je gospodin North svoju ženu. On, njegova žena i njihova kći jedinica, Donna su bili u posjeti rođacima van grada. Tog jutra su Donna i njezine sestrične, Clara i Stalla, odlučile provesti par sati kupajući se u obližnjem jezeru. Kuća tete Sare je bila nešto dalje od ostalih kuća u selu, kod ruba šume. Ljeti je zbog toga kuća bila u toliko potrebnojhladovini. Zbog izloženosti suncu su u ovom kraju ljeta bila strahovito vruća. No, oko 300m od kraja šume nalazilo se malo jezero u kojem je mladež najčešće tražila spas od vrućine.
Klara je roditeljima ispričala što se tamo dogodilo, Stella nije progovorila ni jednom riječju, vjerojatno je bila u šoku. Otišle su do jezera, ostavile ručnike na obali i ušle u vodu. Nakon kratkog plivanja naišle su na brdo kamenja koje je sezalo do duboke vode, također je bilo jako visoko i strmo. Donna se, ut potporu druge dvije djevojke, odlučila na skok. Bila je skakačica u vodu, skakanje s visine joj nije bilo strano, a sestrične su ju zamolile da im pokaže par figura pri skoku. Popela se na sam vrh, okrenula se tako da je stajala leđima okrenuta od ruba stijene, odrazila se i napravila ispruženi salto unatrag prije gracioznog urona u vodu. Djevojke su oduševljeno zapljeskale, no veselje nije dugo trajalo, Donna ni nakon 5 minuta nije izronila. Clara i Stella su odjurile kući i ubrzo nakon toga počela je potraga. policija je prvo mislila da se Donna u nešto saplela i da je, u slučaju da se nije uspjela osloboditi, njeno tijelo još negdje u jezeru. Ta se teorija pokazala netočnom nakon što su ronioci par puta preronili jezero uzduž i popreko ne nalazeći ni traga Donni. Druga teorija bila je da se nakon izrona dezorijentirana zbog nedostatka kisika uputila u šumu gdje se izgubila. Psi su već satima pretraživali šumu bez uspjeha.
"Nismo trebali dolaziti, na kilometre odavdje nema mjesta s kojeg bi nam se javila ako je izašla iz šume na drugoj strani. Tamo nema sela." jecala je Donnina majka Daphne.

zubozubozubozubozubozubozubozubozubozubozubozubozubozubozubozubozubozubo

Otvorila sam oči i naglo se okrenula na bok kašljući, iskašljala sam nešto vode. Jedino što mi je bilo poznato u krajoliku koji me okruživao je bilo jezero na čijoj sam obali ležala. pridigla sam se u sjedeći položaj uz uporno protestiranje vlastite lijeve ruke. Pogledala sam i vidjela uzrok oštre, pulsirajuće boli. Od lakta pa sve do ramena protezao se dubok rez. Zastenjala sam i shvatila koliko sam krvi izgubila i koliko je jop uvijek gubim, oko mjesta na kojem je lezala moja lijeva ruka bila je velika lokva krvi koja se polako, ali sigurno odlijevala niz blagi nagib obale u jezero. Nisam imala tkanine kojom bih povezala ranu, imala sam samo modri, jednodijelni kupaći kostim koji sam nosila. Odgurnula sam se od zemlje desnom rukom i stala na noge lagano teturajući prema obližnjem drvu koje sam odlučila iskoristiti kao oslonac dok mi se u noge ne vrati osjećaj za stabilnost. Čvrsto sam pritisnula žilu u pazušnoj jami nadajući se da ću tako zaustaviti dotok krvi u lijevu ruku, a time i krvarenje. Naslonjena na drvo počela sam se prisjećati što mi se dogodilo. Nisam pravilno procijenila udaljenost doljnjeg kamejna pri skoku, na bazenu to nije potrebno, kad sam uronila u vodu lijeva ruka mi je prešla preko oštrog ruba kamena. Kako sam otvorila usta da vrisnem od boli sav zrak mi je pobjegao iz pluća, to nije bilo sve, u boli i panici stala sam snažno zamahivati nogama koje su se zbog toga saplele u travu koja je rasla u jezeru. Koliko god se trudila, nisam se mogla izvući. Udovi su mi postali teški i hromi, nisam imala zraka, voda mi je nemilosrdno nadirala kroz usta, osjetila sam kako tonem. Kao na me nešto povlaći u dubine, da, takav je to bio osjećaj, pred očima mi se rasprostrla tama jer sam sklopila oči, odustala sam, znala sam da ću se utopiti, ali potrošila sam i zadnju iskru snage što je ležala u mome tijelu. Ironije li, odlična plivačica i skakačica u vodu u vodu se utopila. Čekaj! To se nije dogodilo, nekako sam uspjela doći do obale, pluća su mi bila ispunjena zrakom, bol me podsjeća na glupu grešku koja ju je proizvela. Ipak, nešto nije u redu. Kako sam uspjela isplivati? Znam da ljudsko tijelo, kada je život u opasnosti, može izvesti nevjerojatne pothvate, ali izgubila sam svijest. Je li moguće da sam se nesvjesna svojih postupaka izvukla na obalu? Mora da su mi noge uspjele skliznuti iz travnatih spona jer sam prestala udarati njima. Ako se nekim čudom to tako dogodilo, a moralo je jer bih inače bila mrtva, kako to da jezero ne izgleda isto kao što ga se sjećam? Odlučila sam na to pitanje odgovor tražiti neki drugi put jer sam osjetila kako me ponovno obuzima slabost. Morala sam naći pomoć i to brzo. Kako sam bila u nepoznatom okruženju i nisam znala kojim smjerom krenuti ništa što vidim mi ne će pomoći. Sklopila sam oči i svu koncentraciju usmjerila na osjet sluha. Oko mene su bezbrižno cvrkutale ptice, prepoznala sam pjev par vrsta, no taj mi podatak nije od prevelike koristi kao ni šuštanje šikare kada je blizu mene projurio gušter. Napokon, mukli zvuk konjskih kopita u pravilnom kasu me ispunio nadom. Izgleda da netko voli jahanje. Zvuk je malo dolazio malo odlazio pa sam se prenula i brže-bolje krenula u smjeru odakle je dolazio. Trebalo mi je 5-10 minuta da se kroz gusto granje drveća i grmlja probijem do mjesta odakle sam mogla vidjeti velikog konja smeđe dlake kako kasa u krug oko male siluete. Dijete? Gdje su mu roditelji? Približila sam se malo bliže. Dječak je izgledao kao da mu je oko 12 godina, no u usporedbi s veličinom konja, reklo bi se da nije viši od 6-godišnjaka! Konj je bio neprirodno visok, shvatila sam dmjeravajući ga. Svaka djevojčica, ili gotovo svaka, ima fazu zaluđenosti konjima ili ponijima, ja sam u svojoj naučila ponešto o pasminama. Ovaj konje je bio građen poput arapskog konja, odisao elegancijom andaluzera, no bio je toliko velik da bi trebao biti visok barem 3m samo kako bi ga uspio zajahati. Ovog dječaka mogao bi ubiti jednim udarcem kopita. Točno u trenutku kada sam to pomislila konj se počeo propinjati i povlačiti uže kojim je bio vezan, a koje je onaj dječak držao s drugog kraja.
"Rakel, mir! Što ti je odjednom?" povikao je dječak i povukao konja bliže. Ne! Glupi dječak, ubit će ga. No, to se nije dogodilo. Konj je počeo bijesno njištati, ali prestao je čim jga je dječak pogladio po prsima. Ostala sam gledati u čudu, no primijetila sam da nije gotovo, konj je ponovno podignuo prednje noge i udario nekoliko centimetara pored dječakove glave, kao da ga je nešto omelo pa je promašio metu. Kopita su mu svom snagom udarila u granu na podu koja se prelomila uz glasan KRAK. A bila je to debela i čvrsta grana. Vjerojatno srušena nekom olujom. To je mogla biti dječakova lubanja. Iz šume, s dječakove desne strane, došetala je vitka žena tamne, gotovo crne kose, ponosnog držanja i strogog pogleda. Nosila je jednostavnu haljinu boje šampanjca. Na trenutak ili dva dvoje ispred mene su se samo gledali, zatim je dječak spustio pogled na svoje cipele izrađene od kože. Izgleda kao netko posramljen ili netko koga upravo kore. Možda oboje. Konj, imenom Rakel, ako sam dobro zapamtila, mirno je prišao ženi i pognuo glavu da ga ona može gladiti po njušci. Koja promjena, do malo prije se činio divljim. Mogu li komunicirati mislima? Govor tijela dječaka upućivao je na obranu, možda joj se pravda. Bol u ruci napokon me prenula iz misli i sjetila sam se zašto sam ustvari ovdje. Bilo je pravo čudo što me do sada nisu primijetili. Iskoračila sam iz šume pridružujući im se na proplanku. Žena me pogledala. Imala je, po mojoj procjeni, oko 35 godina. Nitko nije ništa rekao, no ona je djelovala zbunjeno.
"Možda vas naprosto ne čuje. Ja sam Goren iz kuće Kontrole", prvi mi se obratio dječak i naklonio glavu u znak pozdrava.
"Donna North. I nisam sigurna što mislite pod kuća", nespretno sam priznala.
"Što tražiš? Ne poznajem te, a izgleda da ne čuješ mentalne glasove", progovorila je žena tihim, promuklim glasom, kao da nije govorila godinama.
"Znači, stvarno komunicirate mislima?" izletilo mi je prije nego što sam se uspjela svladati, "Ovaj... tražim doktora. Ozlijeđena sam i bojim se da bih mogla izgubiti svijest ako izgubim još krvi", objasnila sam.
"Da, komuniciramo mislima. Ti si očito iz kuće Govora. Ja sam Enia, učiteljica iz kuće Kontrole", odgovorila je ona nakon kraće stanke. Glas joj je sada bio glasan i jasan, a rukom mi je pokazala da ju slijedim.
"Imaš sreće. Druga učiteljica je iz kuće Govora. ona će ti pomoći", priopćio mi je Goren. On i ja smo slijedili Eniu koja je jako brzo hodala. Jedna sam održavala korak s njom.
"Odlično. Hvala, Gorene. Mislim da bez tebe komunikacija ne bi bila moguća", zahvalila sam iskreno, a on se nasmiješio. bacila sam pogled preko ramena. Rakel nas je pratio. Goren je još držao uže kojim je konj bio vezan, no iza njega bila su dva psa koje nisam prije vidjela i malo sam poskočila od iznenađenja. Bili su veliki poput bernardinaca, no izgledom su podsjećali na vukove s dugim, kitnjastim repovima, kao lisice, a kretali su se nečujno. Prevarila sam se. Primijetili su me i mislima usmjerili te pse iza mene. Da sam ih pokušala ozlijediti ili opljačkati, rastrgali bi me prije no što bih ja shvatila što se događa. Bila sam sigurna u to.

E pa dragi moje eto početka ove priče. Primam likove (no oni će se tek pojaviti u kasnijim postovima jer ću u prvih par dosta objašnjavati te će se radnja malo sporije odvijati).
Imam dvije vrste likova, 1. su obični ljudi tako da u opisu opišite malo osobnost svog lika, ostavite ime i ime nekoga čija će slika pretstavljati vaš lik.
2. su pomalo drugačiji, ostavite isto kao i za prve, ali dodajte jednu moć koju bi htjeli da vaš lik posjeduje, po njoj ću smjestiti vašeg lika u adekvatno mjesto u priči. Upozorenje, nema elemental moći.
Naravno kod oba tipa birate opredjeljenje svog lika (negativac/pozitivac) :).

24.08.2010. u 09:39 | 2 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2010  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (2)


Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu pisat ću priču.... što da kažem, ljubitelji fantazije navalite =)

Likovi

Donna North / Donna iz kuće Govora

Photobucket
• adjustable, open-minded, caring

Michelle iz kuće Govora

Photobucket
• friendly, communicative, laid back

Teres iz kuće Kontrole

Photobucket
• noble, charming, daring

Ottilia iz kuće Lova

Photobucket
• diplomat, manipulative, unemotional

Qustin iz kuće Vječnosti
(u nedostatku slike)
Photobucket
• temperamental, vengeful, combative


MusicPlaylist
Music Playlist at MixPod.com

Linkovi

Liana
Ottilia/Issa

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se