pookapookapookapookapooka

utorak, 16.10.2007.

Premoć sintakse nad semantikom i beskrajno područje neprimjenjene uporabe

Ima zakon koji kaže da se ne smije svaka ministrica zvati Kolinda te amandman da se taj zakon ne smije koristiti u svrhu diskriminacije takvih žena pa se svaki slučaj treba posebno obraditi u skladu sa sudskom praksom koja nije u duhu tog zakona nego onog Zakona o radu koji isto nije u duhu sa sudskom praksom, koja se odvija prema pravilima o kojima objektivnu procijenu može donijeti sam povijest i to sa odmakom dužim od zastare. Zastara je tiskarska greška i trebalo bi pisati 'zastava' jer povijest se odvija pod zastavama, tako se kategorizira i tako se zna da se promijenila.

Lisica je od svih životinja najpametnija jer je stalno trijebe zbog bijesnoće, a ona bijesnoću samo glumi da odvrati pozornost sa drugih ljudi koje bi se inače trijebilo kad ne bi bilo lisica. Tek kad se istrijebe sve lisice znanost će imati uvid u svu kompleksnost te čudne simbioze, iako već postoje hipoteze da su to neki omanji ljudi sa dva tetovirana pijuka na čelu.

Zimzeleno bilje više voli rijetku atmosferu i tlo kojim tutnje tektonski plimni valovi koje izaziva snažna gravitacija vrlo bliskog satelitskog planeta čija rotacija oko matičnog planeta iznosi tri sata ili manje.

Zelembać je vrsta guštera koji hoda na četiri noge iako se nerijetko događa da levitira u jatima oko božjih izabranika jer se hrani parazitima u njihovoj kosi.

Teorija da je čovjek nastao od majmuna nikad neće biti dokazana eksperimentalno jer drugi ljudi plaše majmune i to ih ometa u evoluciji. Spekulira se da bi majmuni kad bi živjeli u potpuno izoliranoj okolini umrli od gladi ili bi se podavili, ovisno o veličini izolirane okoline.

Sedam svjetskih čuda nije službeni registar svjetskih čuda jer nema dokaza da su neka uopće postojala, a svih sedam još nikad nisu viđena u istom trenutku tako da je i to diskutabilno jer su ipak na istom svijetu.

LSD je skračenica od 'Lažni Sudoper Dupli' i ako se skraćenica ponavlja dovoljno puta, 'Lažni Sudoper Dupli' promijeni ime u 'Nogometni Klub Dinamo', ali zadrži staru skraćenicu pa u kratkom vremenskom periodu nastane totalna pomutnja i to, vrlo često uz agresivne ispade svih (ili barem svih sudionika) jedne takve pomutnje, što bi se u normalnim zemljama rješavalo gumenim mecima, a ne sponzoriralo od strane proizvođaća prehrambenog artikla koji sadrži 5 % alkohola i koji potpuno odvlači pozornost od cijele tematike 'Lažnog Sudopera Duplog' i to uz retrogradnu amneziju te kolektivni podsvijesni osjećaj krivnje koji zna biti čak i poguban ako se psihofarmaci koji bi je trebali ublažiti koriste u kombinaciji sa vatrenim oružjem i gore spomenutim prehrambenim proizvodom.

Temeljem odluke Svete stolice o retroaktivnoj debeatifikaciji svih slučajeva beatifikacije za koje je naknadnom ekspertizom utvrđeno da svoju vjerodostojnost temelje na patološki uvjetovanim halucinacijama koje su redovito bile simptom dugih perioda insomnije, hipoglikemije, hipotenzije te teških disbalansa elektrolita, ukida se status sveca Ibrahimu Alardiju jer je Musliman. I još je uvijek Musliman jer je živ i zdrav te radi u poslovnici Štedne Zavjere Kikinda u Kikindi gdje ga zainteresirani mogu pogledati, dotaknuti ili mu otrgnuti dio odjeće svakim radnim danom od osam sati ujutro do dva sata poslije podne, osim za vrijeme parnih i neparnih datuma, praznika, blagdana i svakako ne tijekom perioda kada Kikinda mijenja poziciju sa gradom-prijateljem Hallifaxom u Novoj Škotskoj jer je Hallifax puno veći od Kikinde pa svaki put treba izmještati prigradska naselja da ne bi došlo do materijalne štete kad Hallifax aterira na prazno mijesto Kikinde. Pošto je Kikinda pak puno manji grad ona svaki, ali baš svaki, propadne kroz rupu koja ostane nakon izmiještanja Hallifaxa pa je onda moraju vaditi u komadima iz te rupe, što je sramota za tako poznatu zemlju kao što je Škotska.

Prednost neutronskog oružja je u tome što ubija samo živu silu dok neživu ne oživljava. Ako je riječ o živoj sili koja se pravi mrtva, što može previdjeti i najiskusniji palpitator, dakle stručnjak koji metodom opipa ocijenjuje je li dotična tvar dio živog ili neživog svijeta, ubojitim zrakama neutrona čak ni jedna takva prijetvorna socijalna formacija ne može izmaći te je ubija kao da je riječ o najobičnijoj živoj tvari.

Službena je tajna da je kapitalno djelo Karla R. Poppera, 'Logic of Scientific Discovery' dugo vremena, u kodiranom i komprimiranom obliku sadržavalo i formu i sadržaj kompletne infrastrukture i zavidnog ljudskog kapitala 'Nogometnog Kluba Dinamo' koji je u te spekulativne vode filozofije znanosti ušao preko zabune sa skračenicama koju je izazvao 'Lažni Sudoper Dupli' koji u mirnim periodima dijeli ista slova i njihov identičan raspored sa skračenicom naslova navedenog filozofskog djela. Sama konzistentnost Popperove metode nije nikad patila od sistemskih grešaka uvjetovanih inkorporiranim stranim entitetom nogometnog kluba, ali je 'Nogometni Klub Dinamo' godinama nakon oslobađanja iz okova kritičkog racionalizma patio od epizoda falsifikacije eksperimentalnih rezultata utvrđenih tijekom sportskih susreta.

Čile je vrlo tanka država na drugoj strani planeta. Poznata je po svojim geografskim odrednicama u smislu geografske širine i duljine te po površini državnog teritorija koji je uvijek bio problematična veličina zbog fraktalnog ustroja meterije uopće, što pak potpuno onemogućuje pristup toj Zemlji jer na njenoj cjelokupnoj površini vlada kaos.

Zelje je imenica koja nema ni jedninu ni množinu ali se ipak često koristi kroz razne forme narodnog izričaja, na primjer :
'Oj narodi hrana što vam samo zelje,
što li mlinski kamen u vas uopće melje,
valjda neke samo vama znane želje,
vrebate li možda i na sam grad Celje.

Ujedinjeni narodi su međunarodna organizacija koja promovira ideje ljudske solidarnosti kroz svoje razne aktivnosti od kojih su najpoznatije Rezolucije Vijeća sigurnosti u kojima se baš ta ideja zagovara kao idealan oblik prevencije sukoba mirnim putem, postupnom transformacijom samih temelja ljudske civilizacije uopće kojoj je ta i slične ideje oduvijek ne samo bila strana već joj je bila kao trn u oku pa su svi njeni glasniji zagovornici koji su imali sulude ambicije revolucionarno-reformističkih promijena dotad uvriježenih vrijednosti otimanja i krađe kao osnovnih metoda socijalne komunikacije, bili redovito ubijani čim bi se čulo za njih. Izuzetak je jedino Sai Baba kojeg švicarska tvrtka Rollex još nije sudskim putem zatukla jer je ideje solidarnosti širio tako što je iz ničega materijalizirao zlatne Rollex ručne satove što je eklatantan primjer zloupotrebe zakonom zaštičenog 'branda' i 'loga' dotične tvrtke.

- 21:27 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Desanka

Desanka je jela kuvane pileće glave kad je na vrata banuo predsjednik Mesić. Desanka koja je bila dosljedni nepoštovatelj svakog oblika autoriteta samo je ispljunula isisanu pileću glavu na pod. 'Što si doš'o?' - pitala ga je vrteći žlicom one pileće glave u dubokom tanjiru baš kao što dragi nam bog vrti galaksije u svekolikom svemiru. 'Nisam doš'o... da pričam... besmislice. Govoriti ću o haškom tribunalu. 'Ih, što imaš tu govoriti... pođeš tamo u UN i pitaš onoga za šankom gdje se ispisuje iz članstva. On te pita jesi li možda nedavno promijenio lijekove ili tako nešto kurtoazno... a ti mu kažeš da nije u tome problem, nego da ćemo opet zaratiti sa Srbima jer je to govno sa Šljivančaninom i drugima jednostavno neprobavljivo... ne može... ne može Vukovar... samljeli su ga u crveni cigleni prah minobacačima, a da nitko nije prstom maknuo iz, jebeš UN... to su jadni crnci i ostala sirotinja... nitko iz Europe nije odreagirao dok se jedan grad ravnao sa zemljom... tako, da se ti i tvoja država želite isčlaniti iz UN... i da želite zamrznuti pregovore o članstvu u EU... i NATO paktu... i MMF-u i Svjetskoj banci... ukratko da se ti i tvoja država želite isčlaniti u potpunosti iz svega. Pa kad ti daju ispisnice, ti se vratiš doma i kažeš narodu 'damage done'... poslije jebanja nema kajanja i tako to... malo originalnog nereda, Stipe moj... znaš li da je Hruščov na svoju ruku napisao i pročitao napad na Staljina koji je izgovorio pred cijelom ruskom partijom... i kad je jednom to rekao, više nema nazad... da je konzultirao bilo koga ubili bi ga 'ko zeca. A opet... trodijelna podjela vlasti, neovisnost sudstva... pasivna agresija baš i ne prolazi... svak ima valjano opravdanje... i sudac... i tužiteljstvo... i vlada... svi imaju formalno-proceduralnu kvaku... i jebe im se... rizik se disperzira sistemom, što je više kuloarskih priča, to su veće prodaje knjiga 'post festum' o nedokazivom ovome, o nedokazivome onome... jedino što ti preostaje da ih prepadneš novim ratom. A to nije naša taktika, tako Srbi igraju... a ni njima to baš i ne ide više od ruke. Što da ti kažem? Boli me što se žedni krvi sad poje mržnjom, što su napojeni krvlju siti i na sigurnom... boli me... baš me boli taj Vukovar. I nikad mi to neće proći... nije da kukam, niti huškam... boli me k'o da... strah me to reći... neću to reći. Stipe... nego jeli istina da imaš blavora u ustima koji priča umjesto tebe?'
'Blavora? Kakvog blavora... nemam blavora u ustima... što je to uopće?' - pitao je Stipe uz ljutnju dikobraza koju u svijet oko sebe šalje pokretima obrva. 'Blavor... jebiga... blavor ti je ko zmija ali nije nego gušter bez noga koji izgleda ko zmija... u vas se to zove slijepić, ako je to - to.' - odgovorila mu je Desanka gledajući ga ravno u usta. 'To je ono smeđe debelo što plaši žene i druge ove psihopate što se boje zmija više nego skutera kojima su skinute blokade... ma nemam blavora u ustima... kakva je to sad priča... ima li to neku pozadinu... neko metaforičko značenje.... jeli me to neko zajebava?' - opet se narogušio Stipe. 'Ma kakvi... nema to veze s ničim nego zahvalna tema ako imaš smisla za dekonstruktivno čavrljanje... zamisli da se baš ono pročuje da imaš blavora u ustima koji govori umjesto tebe i da se zove Rakić... nitko mu ne zna ime... samo blavor Rakić... kako bi se ti branio od takvog napada medijskog, ajde daj malo političkog konzalting brain storminga...' - dobaci mu Desanka izazov. 'Ma, glupost... ne bih se obazirao na takvu glupost... blavor slijepić Rakić... imam ja pravih problema' - promeškolji se Stipe sa rukama u đepovima hlaća. Nije ga Desanka ponudila da sjedne, a i nema baš gdje... sve organski otpad i oštri predmeti... opasno do zla boga.' Desanka ga je gledala u usta pa rekla- 'Dobro, a što ne bi pustio informaciju da se vodi interna istraga o tome kako je i kome procurila informacija da se blavor preziva - Rakić... i to napraviš neke rošade tamo po uredu i obavještajnoj zajednici, da sve dobije malo 'substance'... jebeš 'symbol'... to je prošlo. A... što kažeš?' Stipe je gledao zamišljeno... 'Pa zvuči zanimljivo... ispalo bi smiješno... predsjednik zajebant... strog, ali pravedan... i još zajebant... moglo bi proći.' Desanka digne ruke u zrak pa ih spusti... 'Joga... znaš... prakticiram sporadično... kampanjski... fragmentarno... onako kako radim i sve drugo... da ne doživim šok... nego, ne... ne. Nema cilja prije definiranja dekonstrukcije lažnog cilja... lažni cilj nije pravi lažni cilj jer nema još pravog cilja... samo nije ni pravi pravi cilj... znači uvjetno rečeno lažni cilj... što ne implicira nužnu pojavu stvarno pravog cilja... anything goes... rhytam and improvisation, znaš što je to?' Mesić počne gurati velike komade pernatih jastuka natopljenih skorenom svinjskom masti sa malog stola, da bi napravio mjesta... 'Rhytam and improvisation... da nije pace-maker, he he he... nego što ti je ovo, zaboga?' - upita on sa iskrenim čuđenjem pokazujući na one masne jastuke. 'Ma to muž i djeca kupili tristo jastuka i šleper svinjske masti jer da će kao praviti mega-čvarke i prodavat Mekdonaldsu i tako tim lancima brze prehrane, ali im dojadilo nakon pola sata pa su ubacili jastuke u šleper i sve zapalili... eto, to im je sve što su napravili... probaj, možda i valja...' Mesić se malo uhvatio za glavu jer je osjetio neku grešku u nečemu temeljnome ali nije znao točno u čemu... samo neka slutnja...-' Ma daj... perje i mast... što su mislili uopće?'
'Eh, Stipe... išti su na formu, a ne na sadržaj... više nije važno je li nešto upotrebljivo, nego je li 'in'... molili su onog nekog Ciganovića... on je 'in'... neki sa velikim usnama da pojede jednog u promotivne svrhe, ali ovaj ni da čuje... deset dana su oni njega nutkali sa tim mega-čvarcima i ništa... a što bi ga koštalo da im je to napravio... manje nego neki zaštitari koje je unajmio jer su ga ovi moji kao uznemiravali... pa se malo zapucalo i nikom ništa... sad se više ne javljaju jedni drugima... a i ne kreću se u istim krugovima... moji više vole šumu i busiju... nego, odošmo mi sa teme... pa onda ti pošalješ nekog svog ne baš bitnog da sa stetoskopom prisluškuje na Tuđmanovom grobu jer da njegov blavor još priča... i to isključivo o onoj doktrini naoružanog naroda koja svakog poganog dušmanina nagoni da ti tamani civile jer ne zna ko je vojska, a ko civili... nema ni 'ž' od ženevske konvencije, pa dušman ispadne još veći dušman, a narod se nekako rashoduje pod žrtvama... da mu blavor samo o tome priča... ništa transkripti i tako te neke uvijek aktualne distrakcije... lažni cilj je da sad svi gledaju slike Tuđmana i snimke govora pa počnu teorije što je reko Tuđman, a što blavor... neka se njegov zove... Euzebio... dobio ga je iz Vatikana... i preobratio ga iz rigidnog katolicizma pred-drugovatikanskog-sabora u rigidni dijalektički nacionalizam... umjesto nužnosti jedne avangardne radničke partije... jedna retrogradna nacionalistička partija... ko u Srba, samo teorijski izbalansiranije... elem, ono kad je doš'o iz Daytona pa kad je rek'o da smo dobili 49 'odsto' Bosne... e pusti priču da je to blavor reko jer mu je blavor imao neku blagu disleksiju pa nije znao što je srpski, a što hrvatski...eto to ti je lažni cilj... kad ga pogodiš on povuće za sobom sve medije koji su se involvirali u tematiku u totalno bespuće simulirane zbilje... a onda ti pred kamerama izvadiš blavora iz usta i on kaže: dragi hrvatski puče... ja sam blavor Rakić... obraćam vam se u ime Predsjednika Republike i uvjeravam vas da se ovo čemu sada svjedočite ne manifestira ni u objektivnoj stvarnosti, ni u vašoj, subjektivnoj stvarnosti, ni u simuliranoj medijskoj stvarnosti već u sferi stvarnosti za koju znamo samo ja, Predsjednik i Milovan Đilas jer smo njega tamo pronašli. Dakle, ne brinite se... nemate problema niti sa percepcijom niti sa višim kognitivnim funkcijama... zamislite da ste ste ona pametna glumica iz filma 'Kontakt' koju su bacili u onoj kugli kroz ringišpil za putovanje svemirom i da ste baš kao i ona dobili samo malu pozivnicu... malu razglednicu iz te naše najnovije sfere realnosti, koja vas je za sada tako opčinila jer vam upravo govori blavor Rakić kojeg je Predsjednik Mesić izvadio iz usta malo prije pred kamerama... da ćete sigurno pričati o Predsjedniku, o meni, a nadam se i o Đilasu puno više nego o... o kojem god trivijalnošću eutanaziranom segmentu svojih života inače pričate sa svojim bližnjim... ili što god... eto toliko za sada... ja sam blavor Rakić, uživo iz Ureda Predsjednika Republike... sve najbolje i do skorog viđenja. Eto, što misliš o toj dekonstruktivnoj strategiji političkog marketinga, a?' - pitala je Desanka sva zanesena. 'Dobro... koji to vid svog autoriteta i digniteta svoje funkcije ja trebam... dekonstrirati da bi ostvario postizanje 'lažnog cilja'... to da sam psihički zdrav... da održavam oralnu higijenu... da potičem paniku među narodom... da ismijavam instituciju Predsjednika... da mučim životinje... da stavljam svašta u vodovod pa ljudi svašta vide... nije mi baš jasno... gdje smo sad točno?' - pitao je Predsjednik brzim i konkretno ofenzivnim argumentima reality alert tipa. 'Eh, vidiš... znaš kad je ono Hrušćov lupao cipelom u UN-u... zamisli da ti na onom centralnom šanku za jednu osobu... to su ti oni pomodni šankovi za ekskluzivne pijance koji ne žele društvu pravit probleme pa montiraju svoj šank negdje sa strane i onda se tamo na miru ubiju... elem... zamisli da ti izvadiš tamo Rakića i on se obrati međunarodnoj zajednici... onako u smislu... e pa sad vi vidite što se stvarno događa... neka Rakić kaže da želimo pripojiti Kanadu jer nam pripada pošto je to inverzni u - danaK, danak koji smo mi plačali klirinškim prebijanjem duga sa Užičkom republikom... jer zato je i Đilas uletio u priču... u-danak znači ultra-danak i sjebo nas je više nego vajmarsjku Njemačku one reparacije i baš zato što je 'ultra' danaK osim Kanade želimo i cijelu zapadnu hemisferu... u stvari da nam svi dođu u goste pa da se zajedno veselimo jer nemamo mi nikakvih teritorijalnih pretenzija samo smo patološki posesivni kad je riječ o gostima... da u nas ne vrijedi ona 'svakog gosta tri dana dosta' nego 'od svakoga gosta komšija posta'... u stvari da ih mi želimo asimilirati ali ne u RH nego u onoj višoj sferi realnosti gdje ih čeka Đilas i... uh, zaboravismo na njega... Lucifer onaj Miltonov samo se prometnuo u Hare Krišnu... ono forma ista, sadržaj novi... pali i žari samo mu je spika otišla u tri pičke materine... e pa da vidimo onda tko je sad velesila... ti i Rakić... ili što ja znam... svjetski kapital. A, što sad kažeš...' - upita Desanka dok joj se žuta pileća mast skorivala oko prstiju jer su se one pileće glave hladile. 'Dobro, to bi bilo stvarno dobro... nakon toga bi ostao u svim povijesnim knjigama kao potpuno originalan i nezaboravan lik... ja i Rakić... i Đilas... i Lucifer, jeli... rekli bi svi da je to neki trik... a i morao bi biti... Rakić ne postoji... ja nemam blavora u ustima... imamo tehnički problem... uz onaj još uvijek nedefinirani strateški cilj... sve u svemu, volio bih... da može... eto, stvarno bi... ali, jebiga... ne ide... a ja moram ići... nisam ni došao zbog Rakića ovdje...' Desanka se naglo digne na noge, uhvati kabel što je virio iz plafona, umoći žice u tanjur sa onim ladnim kuvanim pilećim glavama, zadrži ih par sekundi pa izvadi... uz lagani oblak dima i karakteristični miris spaljenih bjelančevina. 'Nisi me razumio... Rakić postoji, Mesiću... što je diverzija bliže glavnom korijenu realnosti... sve one imaju isti glavni korijen, sve sfere realnosti... to je manja šansa da se povijest ponovi. Nema poravka više... nema vraćanja na staro... kontrola štete je maksimum koji možemo ponuditi... nemamo manevarskog prostora za kratkoročne 'take money and run' strategije... naći će nas... nema više prostora za nove laži... moramo mijenjati stare laži, stare toksične, nekrotične, kronično-kontaminirajuće laži novim... benignim... inertnim... utjehama... to je palijativna terapija... dok čačkamo oko glavnog korijena... izvora svog degenerativnog razvoja... e dok Rakić priča ili neko drugi... čupamo taj korijen... u miru... mir je nastavak rata drugim sredstvima... pobijeđujemo bez poraženih, Mesiću. Bezuvjetna pobjeda. Pobjeda sama po sebi... to je strateški cilj... glavni korijen svekolike realnosti... treba ga isčupati!' Mesić je gledao Desanku i lagano se ježio... nešto ga je prožimalo... nešto poput mirisa koji se kretao prostorom kao zvuk low-bass subwoofera... 'Kakav je to korijen... što ga moramo isčupati... što će biti kad ga isčupamo?' - pitao je zaneseno.
'Stara priča, Stipe... kad postignemo da nam djeca ne umiru od gladi i bolesti... i kad ne budemo sredstva nego svrhe jedni drugima... zamijenit ćemo stari korijen svekolike stare stvarnosti... trulu gangrenu rituala mladim i vitalnim korijenom transa... i to je to... svak po svome, svi po svome... Stipe... život koji je sa sebe zbacio onaj tanki veo svetosti koji ga je čuvao kroz ova ogavna vremena... život gol i bos na livadi... Stipe... eto... ajde sad, dobio si ono po što si došao, rekla sam ti na drugi način ono što se nisam usudila reči na početku... ajde, drži se kontrole štete... nisi ni približno sam... nikad nas nije bilo više... ne boj se... i zapamti... kontrola štete nam je od početka bila jedina strategija... sve što trebamo napraviti je zaustaviti povijest u njenoj bolesnoj uobrazilji da se stalno ponavlja... znaš onu 'čaše lomim, ruke mi krvave'... isto kao 'čaše punim, ruke mi drhtave'... 'čaše praznim, ruke mi okrutne'... treba im naći bocu, bog te u šumu okrenuo... treba im naći bocu, Stipe... treba im slomiti bocu!'

- 21:13 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 05.10.2007.

SS TINSTAFL

U temelju marksističke analize proizvodnih odnosa nalazi se radna teorija vrijednosti. Prema njoj vrijednost nekog proizvoda/robe proizlazi iz količine rada uloženog u njegovu proizvodnju uvečanog za troškove proizvodnje (kapital, sirovine, poluproizvodi) i amortizaciju sredstava za proizvodnju. Kad se od ukupne vrijednosti proizvoda oduzmu ti troškovi, ostaje novostvorena vrijednost, kapital obogaćen radom. Kapitalist radnicima isplačuje najamnine koje su niže od te novostvorene vrijednosti, a razliku zadržava za sebe u obliku profita. Tako se odvija eksploatacija radne snage, temelj društvene nejednakosti prema Marxovom teorijskom modelu društvene reprodukcije. Činjenica da taj 'vrijedni'proizvod/roba ne nailazi na adekvatnu potražnju na tržištu ili potražnja za njim potpuno izostaje, ne remeti krutu logiku marksističke analize. Fenomen 'fetišiziranosti robe' promatra se kao dekadentna devijacija u odnosu upotrebne i prometne vrijednosti robe i izraz je otuđenja čovjeka od njegove istinske prirode i pripadajućih joj potreba. Baudrillard u svojim ranim djelima prebacuje naglasak sa proizvodnje na potrošnju i nekadašnju devijantnu 'fetišiziranost' robe pretvara u pravilo prema kojem je upotrebna vrijednost potpuno izbačena iz sustava vrijednosti kojim sada vladaju Znakovi bez referenta, označitelji koji svoju vrijednost ne crpe iz onog što bi 'trebali' označavati već iz odnosa sa drugim Znakovima, pretvarajući tako materijalističku marksističku utemeljenost vrijednosti u simulaciju bez puno dodira sa stvarnošću.
Na primjer, vrijednost košulje koju proizvede neki Pakistanac radeći 12 sati dnevno, svaki dan u tjednu, imati će daleko manju vrijednost od košulje koju proizvede neki Vijetnamac radeći 12 sati dnevno, svaki dan u tjedno samo zbog činjenice da je vijetnamska košulja na tržište izbačena sa ušivenim logom nekog poznatog branda, a pakistanska je na to isto tržište izbačena bez ikakvog loga. I količina rada utrošenog u proizvodnji i upotrebna vrijednost obadvije košulje je jednaka, ali tržište ih vrednuje prema svojim pravilima.
U zapadnoj ekonomskoj misli taj iracionalni fenomen se sasvim jasno objašnjava subjektivnom teorijom vrijednosti. Prema njoj vrijednost nekog proizvoda/robe/resursa ovisi o njegovoj rijetkosti. Zrak je slobodan resurs i ne može se nazvati proizvodom ili robom. Zrak je dostupan svima i nema nikakvu tržišnu vrijednost. Klimatizirani zrak je već nešto drugo, a upitna je i jednakost slobodnog resursa zraka iz neke teškom industrijom natrpane kotline u Kini i zraka alpskih pašnjaka. Voda je donedavno bila relativno jeftin resurs, ali je zbog rasta populacije i progresivnog onečiščavanja postala proizvodom i robom koja više nije ni približno dostupna svima. Voda svoj marksističko-fetišizirani ili baudrillarovsko-simulirani suludi izraz tržišne vrijednosti nalazi u onoj maloj PET bočici Eviana koju možete kupiti u Wall Martu u Texasu po cijeni u koju su uračunati troškovi transporta ta dva decilitra 'obične' vode od alpskog izvora do shoppimg mall police udaljene 15 000 kilometara. Hrana je možda bila slobodni resurs u hipotetičkim lovačko-sakupljačkim društvima u kojima je čovjek živjeo prije pojave zemljoradnje, kao što to danas rade australski Aborigini koji, prema nekim antropološkim analizama, dnevno provode maksimalno četiri sata za sakupljanje i konzumiranje hrane dok ostatak dana provode u razonodi i međusobnoj komunikaciji koja nema veze sa prehranom.
Da krenemo sa druge strane spektra subjektivno određenih vrijednosti... zlato, kao iznimno rijedak materijal nepromijenjive kakvoće, od početka zabilježene povijesti bio je tvar ekstremno visoke vrijednosti, predmeti od zlata su bili (i jesu još uvijek) daleko vrijedniji od gomila hrane, odjeće, obuće, skloništa i samih ljudskih života. Zbog zlata se oduvijek ubijalo, ratovalo... zbog zlata su propadala kraljevstva, carstva, civilizacije... iako zlato kao mekani metal nema baš nekakvu veliku upotrijebnu vrijednost. Njegova vrijednost proizlazi iz njegove rijetkosti, njegove nedostupnosti ne svima nego i ogromnoj većini ljudi, zbog njegove ekskluzivnosti. Uz zlato takve rijetke basnoslovno vrijedne stvari su i drago kamenje, razna krzna životinja koje nije baš lako uhvatiti, nakit u proizvodnju kojeg je utrošena ogromna količina nečijeg radnog vremena, građevine koje su izgrađene na kostima svojih graditelja i tako dalje.
Osnovni princip teorije subjektivne vrijednosti je kriterij vrednovanja utemeljen na komparaciji u smislu dostupnosti, da bi nešto uopće bilo vrijedno ono NE SMIJE biti dostupno mnogima, a pogotovo ne svima. Bogatstvo za svoju referentnu ili demarkacijsku liniju mora imati određeni stupanj siromaštva, bez tog siromaštva bogatsvo bi bilo jalovo. Ta se linija vremenom pomiče prema 'gore' kako raste društveni standard, za stotinu kutija Summameda koji je danas dostupan svima (govorim o RH) nekad se sigurno moglo kupiti pola francuskog kraljevstva koje je bilo u vlasništvu sifilisom zaražene aristokracije... ali istovremeno jaz između količine bogatsva koje posjeduje manjina i količine bogatsva koje posjeduje ogromna večina se produbljuje do astronomskih razmijera.
Teorija subjektivne vrijednosti je neizbježna, ona i ne mora biti generatorom društvene nejednakosti... ja mogu svoje stare izblijedjele majice smatrati vrijednijim od La Costa košulja i ne pristati na tržišnu razmijenu, ali ako je u ljudskoj prirodi urođeno da maksimilizira svoju dobrobit u što kraćem roku, bez puno obzira prema naporima drugih da ostvare isti takav cilj (jer se natjeću oko sve rijeđih i rijeđih, sve vrijednijih i vrijednijih sredstava) takva utrka favorizira one koji su krenuli sa materijalno gledano boljih startnih pozicija i gotovo onemogućuje ogromnoj većini onih koji nemaju doslovno ništa da uopće promijene svoje stanje. Ta urođena sklonost sebičnosti, uvjetovana prolaznošću ljudskog života i neugodnostima koje sa sobom nosi rad za poboljšanje svoje dobrobiti, naziva se 'radikalno zlo'. Ovaj pojam zvuči puno zlokobnije od onoga što on u stvari predstavlja, to je ono svakodnevno 'muko moja pređi na drugoga' i osobina je svakoga od nas, u većoj ili manjoj mjeri. Da bi se to 'radikalno zlo' stavilo pod kontrolu i da društvo vođeno potragom za vrijednostima kakvim ih definira subjektivna teorija vrijednosti ne bi preraslo u 'dog eat dog' strategiju preživljavanja, TREBALI BI postojati neki etički i ekonomski korektivni kriteriji.
Sve ovo što sam ja gore napisao opće je poznata stvar, 'radikalno zlo' i komparativni kriterij vrijednovanja napadan je tisućama i tisućama godina. Evanđelje po Mateju je revolucionarni pamflet koji svoju aktualnost ne treba dokazivati tako što 'Farizeje i književnike' zamijenite 'kardinalima i biskupima' dodajući tako malo kontroverzne atraktivnosti tom genijalnom sklopu istina... a ovaj ulomak iz Kritike praktičkog uma od Immanuela Kanta jasno pokazuje kako je i tom rušitelju licemjernosti koja pretendira da postane dogmatski standard bila sasvim jasna INHERENTNA NEPRAVEDNOST GRAĐANSKOG DRUŠTVA:



...da nastavim Kantovu rečenicu koja je sa druge strane... 'Jer to je pitanje u običnom ljudskom umu, doduše ne pomoću apstrahiranih općih formula, ali ipak običnom upotrebom (UMA!!!!!!!!!!) već odavno, takoreći, riješeno kao razlika između desne i lijeve ruke'

E sad... TINSTAFL... jebeni 'There Is No Such Thing As Free Lunch'... evo ga u obliku zlokobne bajke na početku udžbenika Davida C. Colandera 'Microeconomics', bajke koja u mlade mozgove odgojene u onome što je nekad bila pretežno konzervativna Amerika (znate... više nije... pretežno konzervativna... konzervativno nije više 'in'... South Park, West Wing, Michael Moore i daleko najviše od svih njih... G.W. Bush... svi su oni dobro razjebali nekad složnu, odlično organiziranu i obilato financiranu konzervativnu struju koja se uvlačila u sve pore američkog društva)... u te mlade mozgove utiskuje ovu ideološku premisu prema kojoj je sve, ali baš sve na prodaju. U njihove mlade umove stalno se puštala slika onog nekog legendarnog crnca koji mijenja 'food stamps' za lulu cracka. Tako izdresirani mladi manageri srednje kategorije puštani su među sindikalno neorganizirane, 'tip-dependent' radnike koji nisu imali zdravsveno osiguranje i koji su zbog kratkotrajnih radnih ugovora bili savršeno zamjenjivi. Tu bi ti mladi i ambiciozni wannabe-yuppie midle manageri iskazivali svoj prijezir prema onima zbog kojih moraju raditi i do 10 sati dnevno jer ni oni nisu bili sindikalno organizirani i oni su imali radne ugovore na kratko, određeno vrijeme... prijezir prema svojim podređenima jer su oni bili vrlo blizu one demarkacione linije koja je bila referentna točka cijelog komparativnog, subjektivnog sustava vrijednosti... ti radnici su bili i još uvijek jesu neprijatelji koji moraju ostati tamo gdje jesu da se gazde ne bi ljutile. A kad bi TINSTAFL bulldozi izašli na izbore, glatko bi odjebali svaki program koji je tražio veća socijalna davanja i veću pomoć nezaposlenima jer bi to značilo... a to im je uz TINSTAFL isto tako uprženo u mozak: veći socijalni izdaci= veća vlada=viši porezi=federalni intervencionizam=recesija=depresija... i strah, strah, iracionalni strah...od naoružanih crnaca i meksikanaca na cracku i chrystal methu. To je neokonzervativna, monetaristička, supply side, rational expectations neoklasična ekonomska misao... nikad u praksi testirana kao smislena teorija, nikad statistički koroborirana kao efikasna u borbi protiv (već dugo odsutne) stagflacije - sporog rasta uz visoku inflaciju. Evo bajke za zlu djecu Wall Mart koncentracionih logora...



Kako srušiti taj TINSTAFL... brrr... sad sam primjetio da malo podsjeća na Schutzstaffell ili SS. Nikako. On nije 'economic knowledge in one sentence', takav opis ove rečenice je primjenjena sugestivna simplifikacija ekonomije kao znanosti. Ekonomija nije baš najegzaktnija znanost, ona uopće nije egzaktna. Ona je nešto slično onome što je kemija nekad bila, deskriptivna znanost. Nitko sa sigurnošću ne zna zašto je 1929. godine kolapsirala burza, nitko ne zna zašto se slična, ali daleko brža i vrlo kratkotrajna burzovna klinička smrt dogodila i u jesen 1987. godine. Predviđanja u ekonomiji su slična onima u meteorologiji, ekonometrijski modeli su komplicirani kao klimatski i jednako nepouzdani. Klasična i neoklasična čudesna samoregulacija tržišta je propagandni mit koji za posljedicu ima samo redistribuciju bogatsva od siromašnih prema bogatima. Ekonomskih škola i njihovih struja ima bezbroj... cijela stvar malo potsjeća na onaj Humeov skepticizam i svođenje svake zakonitosti na prostu naviku proizašlu iz iskustva koja nije sposobna sa potpunom sigurnošću predvidjeti da će se inače navikom očekivana incidencija stvarno dogoditi. A to bi nas trebalo drmnuti iz drijemeža u koji nas je uljuljkala dogma da radikalne i programirane promijene nisu moguće.
TINSTAFL je pravilo koje vrijedi na mikroekonomskoj razini. Na toj razini većina okolnosti je egzogeno zadana i pojava kao što je 'free lunch' se ne može uklopiti u mikroekonomsku analizu osim kao čisti gubitak jednog ili više sudionika na tržištu. 'Free lunch' bi se računovodstveno mogao svrstati pod 'kvar, kalo, rasip, lom'.
Na makroekonomskoj razini, na razini kreiranja ekonomske politike u svrhu postizanja privrednog razvoja i rasta, smanjenja nezaposlenosti, kontrole inflatornih kretanja i stabilnosti privrede u cjelini, TINSTAFL nije neoboriva zadanost. Na toj razini bitno pitanje jest što bi TREBAO biti cilj makroekonomske politike. A to bi u prvom redu TREBALA biti što veća predvidljivost ekonomskih kretanja zbog koje bi adekvatna državna intervencija bilo što uspiješnija zbog svoje pravovremene reakcije.
Baš kao što je Kanta Hume drmnuo iz dogmatskog (empirističkog, a ne Wolfovskog) drijemeža i nagnao ga da traži uvjete pod kojima bi bili mogući sintetički sudovi a priori, u prvom redu uzročno-posljedični sud, bez kojeg bi znanost izgubila sav svoj kredibilitet, a etika ostala bez svog osnovnog pojma - moralne odgovornosti, tako bi i na makroekonomskom planu trebalo stvoriti uvjete pod kojima bi ekonomija bila praktična znanost, a njen cilj opće blagostanje.
Nakon katastrofalne 1929. godine, tijekom Velike depresije F.D. Roosevelt je svojim New Dealom pokušao u praksi ostvariti nešto takvo ogromnim i do tada neviđenim intervencijama federalne vlade u ekonomiju. Snage kapitale, naviknute na svoju bahatu nesputanost oštro su se protivile takvoj politici do te mjere da je ranih 50-ih Odbor za protuameričku djelatnost kojeg je vodio senator Joseph MacCarthy kao jedan od ključnih dokaza da je netko bio komunistički simpatizer ili špijum navodio njegovo sudjelovanje u New Dealu. John Maynard Keynes je takvu politiku povećavanja državne potrošnje pa čak i uz deficitarno financiranje u svrhu povečanja potrošnje koja bi onda imala akceleratorski učinak na ukupni dohodak postavio na čvrste teoretske temelje i ta je ekonomska paradigma bila poprilično uspješna sve do sredine 60-ih godina prošlog stoljeća. I jedan i drugi, FDR i Keynes su imali za cilj 'Wellfare State'... državu blagostanja. A 'Wellfare State' je tada, baš kao što je i sada i baš kao što će i uvijek TREBATI biti cilj makroekonomske politike. Jer ako jedna takva država kupi od poljoprivrednika (kao mikroekonomskog faktora) hranu i plati mu je pa onda tu hranu pripremi i plati ljudski rad i energiju koja će to napraviti - poljoprivrednik će taj novac uložiti u novi ciklus proizvodnje (koji možda i ne bi bio moguć da mu je hrana bila propala kao 'kvar, kalo, rasip i lom' ili da je uopće nije proizveo jer nije očekivao da će je moći prodati, ljudi koji su bili plaćeni da je skuhaju potrošiti će tako zarađeni novac i povećati potražnju koju će spremno dočekati ponuda, proizvođaći energije će zarađeni novac uložiti u nove kapacitete, a onaj čovjek koji je pojeo 'free lunch' moći će reći da je državni trošak tog njegovog 'free luncha' djelovao akceleratorski na cijelu privredu i više nego isplatio samog sebe kroz povećani nacionalni dohodak. I eto ga... jebeš TINSTAFL, jebeš ga iz sve snage pod parolom 'sve se može što se hoće'.
Ovo je tipični Keynesijanski pojednostavljeni model utjecaja državne potrošnje na zaposlenost i povećanje dohotka, on vrijedi samo ako svi resursi nisu iskorišteni i nosi sa sobom opasnost od inflacije potražnje.
Vremena su se promijenila. Cinično je držati TINSTAFL za 'economic knowledge in one sentence' ako vam vrijednost dionica preko noći skoći za 10%, a da se apsolutno ništa nije dogodilo unutar tvtrke koja je izdala tu dionicu niti u njenom položaju i perspektivi na tržištu. Vi ste dobili 10% vrijednosti samo zbog odnosa ponude i potražnje na financijskom tržištu koje radi gotovo identičnu stvar kao ona Keynesijanska državna potrošnja koja za svrhu ima akceleratorsko djelovanje na BDP, samo što u ovom slučaju vrijednost vaše dionice ovisi o očekivanju onoga tko je kupio druge dionice te tvrtke da će ih moći prodati po još višoj cijeni, a svoje očekivanje opravdava ogromnom količinom likvidnog kapitala na financijskom tržištu kojim će se taj njegov potencijalni kupac poslužiti posudivši ga da bi kupio tu njegovu (a i vašu) dionicu po još višoj cijeni pa vi slobodno možete očekivati i 20% rasta vrijednosti svoje dionice, cinizam se sastoji u tome da je rast vrijednosti vaše dionice - 'free lunch'!
Trenutno je financijsko tržište uzdrmano eksplozijom 'housing bubblea' (jer to usporedno povećavanje cijena dionica i rasta zaduživanja kojim se financira napuhivanje tog, na prvi pogled, samopodržavajućeg procesa, naziva se 'bubble', na primjer 'dot-com bubble'), a vrijednosti dionica u vlasništvu private equity društava i hedge fondova su više nego upitne tako da nitko ne može pretpostaviti hoće li se dogoditi jedan BIG BANG tog globalnog financijskog bubblea ako netko počne naglo prodavati svoje dionice po nižim cijenama, obeshrabren već gotovo zaustavljenim prinosima od njihovog rasta.
A kao što sam gore napisao, New Deal je bio kvazi-socijalističko spašavanje kapitalizma nakon kraha 1929.godine do kojeg je zbog izostanka regulative sam sebe doveo slijepom, kratkoročnom i partikularnim interesima gonjenom pohlepom.
Zato začepite uši i ne bojte se... THERE IS SUCH THING AS FREE LUNCH... a ako ste malovjerni evo vam i malo ironično obojenog novozavjetnog parafraziranja:
Nakon što je Isus nahranio 5 tisuća ljudi sa nešto malo ribe i kruha, apostoli su počeli redom uzimati kreditne kartice od sakupljenih ljudi (računajući i žene i djecu) uz glasne povike: 'Blessed are they which do hunger and thirst after righteousness: for there's no such thing as free lunch!'
Zanimljiva interpretacija navodnog čuda... masovna metafora da ima dovoljno za sve... samo ako se pošteno podijeli.

- 16:40 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.10.2007.

Think outside the bubble

Blessed are those who hunger and thirst for righteousnes for there is no such thing as free lunch

- 11:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>