|
Nedavno je jedan jako čudno obučen čovjek iskoristio svoj moralni autoritet (moralni autoritet koji je samo, i to vrlo kratko, simptomatski liječen od opsjednutosti inkubusom infalabiliteta) promijenio jedan mali detalj jednog rituala. Riječi tog rituala su dijelom pjevane i tako su, maniristički izražene, efikasno odvojene od duha onoga što bi trebale značiti. Riječi su to svete katoličke mise.
Petrov nasljednik odlučio je ''sve'' pretvoriti u ''mnoge'', pozivajući se na grčki prijevod aramejskih riječi onog jednog Čovjeka koji je jednom davno hrabro iskoračio pred nemilosrdni užas sablasti infalibiliteta, Čovjeka koji je baš zbog toga bio isto tako nemilosrdno ubijen.
U ovim vremenima mučno zasićenim lažima, nepravdom i zlom, Benedict XVI se odlučio za taj svoj iskorak iz ničega u ništa, za tu ''malu'' promijenu ritualom devastirane Radosne vijesti, za taj mali remix soundtracka pjevanog u ekskluzivnim klupskim prostorima. Od svih stvari na ovome jadom rastrganom svijetu, Benedict je izabrao baš tu jednu riječ i odlučio intervenirati.
Ljudi rijetko misle o značenju riječi u pjesmama koje često pjevaju, riječi nestaju u fluidu melodije, ne hvataju se baš lako za analitičke receptore neokorteksa, riječi neke pjesme otpjevane po tisuću puta uvjetovani su refleks pasivnog sudionika rituala.
Riječi gore spomenute pjesme nisu bile otpjevane u svom izvornom izrazu. Te su riječi bile rečene, izgovorene, promišljene i u potpunom skladu sa ostalim riječima izgovorenim od strane njihovog pokojnog autora. Njihov je autor, onaj pokojni Čovjek, tim svojim riječima lansirao princip univerzalnlosti i sa neba oborio sablast infalabiliteta, sablast nepogriješivosti, sablast dogme i tako postao prvi pravi revolucionar u povijesti ljudskog roda.
Joseph Ratzinger uzeo je sebi za pravo da ono što jedan uzročno autonomni princip čini tako bitno različitim od nekog izvana nametnutog pravila, dogmatske zapovijedi, potkopa baš u onome smislu koji ga i čini najvećom tekovinom svih iskrenih revolucija - njegovoj univerzalnoj prihvatljivosti - i da tako univerzalnost tih riječi pretvori u puku konfesionalnost.
Konfesija - priznanje, izraz slaganja sa nečim izvana zadanim, ispovijed grijeha koji su definirani tradicijom, a ne kritikom osobne savijesti, prepuštanje sudu nekoga drugog u nadi za oprostom koji prati instant-pokajanje u obliku žrtve tipa ''pet očenaša i tri zdravomarije''. Konfesija - pripadnost nekoj od organiziranih sustava vjerovanja, religija. Konfesija - svjetonazor kojim pojedinca apsorbira tradicija i obavija ga davno pripremljenim odgovorima na sva ona problematična pitanja, obavija ga i otupljuje oštrinu kojom ljudski um sam sebe dovodi u stanja nesigurnosti, oštrinu skepse, oštrinu sumnje, oštrinu preispitivanja zadanih 'istina', oštrinu kritike, oštrinu volje.
Tradicija je ono nešto u što smo svi mi rođeni, tradicija nas od malena uobličuje i ispunjava sadržajem. Čovjek joj ne može pobjeći, ne može je u potpunosti ignorirati, ne može ostati neoznačen njenim pravilima. Tradicija je nužno prisutna i svakome od nas je pristup stvarnosti puno više nego manje određen našom tradicijom. Ona je paradigma koja kolektivnu stvarnost pretvara u 'normalnu stvarnost' i izvan njenog konteksta teško je išta uopće i zamisliti.
Onaj pojedinac koji se usudi iskoračiti iz tradicijom zadane forme i prosuti svoj sadržaj kao svijetlost dotad zatočenu u crnoj utrobi jalovosti, svijetlost koja tada zabliješti svom silinom svoje novostečene slobode... takav jedan pojedinac već tisućama i tisućama godina, zbog jednog takvog svog drskog čina, u pravilu najebava redovito i to, tradicionalno, vrlo temeljito.
Autor riječi koje je rimski biskup službeno promijenio, bio je takav jedan pojedinac, jedan od onih ljudi koji svoju svijetlost nisu mogli žrtvovati mraku pa su sebe žrtvovali slobodi i time njenu svijetlost nedvosmisleno jasno pokazali svima. Autor tih riječi je najebao, tradicionalno temeljito.
Zamišljam vrisak, vrištanje, urlik užasa i bol potpunog poraza.
Zamišljam prizor razapetog, još uvijek živog Isusa Krista, kako gleda desetak metara od njega udaljenu inkvizicijsku lomaču, zamišljam ga kako gleda nekog heretika kako živ gori, kako ga njegov krvnik, onaj koji ga živog spaljuje, šalje u pakao, i sve to radi u njegovo ime, u ime razapetog Isusa Krista.
Zamišljam taj urlik, to vrištanje boli, poraza, poniženja, uništenja... i pitam se tko bi vrištao jače, čovjek koji živ gori ili Čovjek koji je svojom slobodnom voljom iskoračio u smrt, bez imalo sumnje u svoju vjeru, u svoju slobodu (''Oče, oče, zašto si me napustio'' je prvi stih psalma 22 koji ne govori o nikakvom ljudskom razočaranju ili gubitku vjere, već jasno viče kako je ta vjera uvjetovana iznutra i nije igračka okolnosti).
Tko bi, poražen užasom, vrištao stravičnije - čovjek kojeg živog spaljuju u ime Isusa Krista ili Isus Krist, u čije ime spaljuju živog čovjeka.
Zamišljam taj užasni prizor - spaljeno živo meso i odranu živu dušu.
Zamišljam to vrištanje i pokušavam naslutiti trule dubine bezdana nemoći i potpunog poraza u koje se strovaljuje unakažena sloboda.
Zamišljam to i mučno mi je. Strah me je straha koji bi taj Čovjek možda osjetio, straha beznađa.
Ne znam što zamišlja bivši čelnik Kongregacije za ispravnost vjere, Holly Office-a, vatikanske institucije koja je nekad bila poznata i kao 'sveta inkvizicija', ne znam što zamišlja bivši kardinal Ratzinger, kad u ova tragična vremena svoju bijelu 'Solo Dei' odgovornost testira jednim iskorakom iz zadanosti tradicije (tako patetično dalekog od nesebičnog i hrabrog), mijenjanjem te jedne riječi jednog rituala, te jedne riječi koja kao i svaka druga riječ nosi breme svog značenja, značenja jednakog za sve ili značenja poznatog i priznatog ipak SAMO mnogima.
Nadam se da ću biti živ kad njegov nasljednik iz južne Amerike pokrene tromo tijelo najveće organizirane religije, ubrizga joj u krvotok čisti duh ll Vatikanskog koncila i osovi je na noge da može stresti sa sebe ljušturu dvotisućljetnih okova infalibiliteta i kad sloboda riječi Čovjeka koji je boga spustio na zemlju i smjestio ga u sve druge ljude bude radosno odzvanjala svijetom koji se mijenja, koji iskoračuje, koji postaje novim. Koji sam izabire da postane dobrim.
Jebote, kako se nadam da ću doživjeti taj dan.
|
