pookapookapookapookapooka

E, ovako nešto stvarno nisam očekivao. Ja sam ovaj blog počeo pisati u najboljoj namjeri da tu i tamo nekoga zbunim ili nasmijem ili nasmiješim i ništa više. Nisam nikad ulazio u neke otvorene sukobe. I onda mi se dogodi ovo. Meni od svih ljudi. Od svih zlotvora na svijetu kojima ste mogli nauditi, a svijet stvarno obiluje svim vrstama i veličinama zlotvora, vi ste baš mene nevinog izabrali i uništili mi život. Kad kažem nevinog, onda mislim u moralnom smislu, ali evo sad kad mi je život već upropašten, mogu vam s ponosom reći da sam puna tri desetljeća uspješno odolijevao napadima požude. Ali ni to se više ne cijeni kao prije. Dovoljan je bio samo jedan krivi korak, jedna slučajna greška, napravljena u najplemenitijim namjerama da unesem malo veselja u vaše živote. Ali neki od vas, a u zadnje vrijeme sam sklon misliti da ste svi takvi, jednostavno ne želite da u vaše tmurne živote prodre ni tračak veselja. Zaboga, ljudi... pa moj horoskop je bila zajebancija. Ako ga je iko shvatio ozbiljno, treba mu hitna psihijatrijska pomoć. Ali ja mislim da se ne radi o nećemu tako jednostavnom. Neko od vas, ili neki od vas, a ja sam sve skloniji mišljenju da ste se svi urotili i namjerno mi svi skupa ovo napravili, jednostavno nisu mogli podnijeti da se neko šali na malo nekonvencionalniji način. Dobro, priznajem... tu i tamo sam se malo i politički angažirao, dirnuo sam se i u neke svetinje... ali sve je to bilo u najboljoj namjeri da vas nasmijem, nije da sam vam htio dirkati djecu dok sam vam govorio kako ne možete provući svoje BMW terence parkirane ispred crkve kroz iglene uši. I stvarno sam se trudio da cijelo ovo vrijeme ne pokažem ni tračak sklonosti čitateljima istog spola pa da neke od vas muških navedem na krivi put. A tri desetljeća sam, kao što sam već rekao, odolijevao napadima požude. I to u ovakvim okolnostima, kad sam mega-popularan i imam hipnotičku moć nad vašim postupcima, ja sam ipak ustrajavao u kreposti i čistoći. I onda mi se dogodi ovo. Ali dobro... donekle je bilo i za očekivati... moj narod je u svakoj imalo težoj povijesnoj situaciji redoviti proglašavan krivcem. Mi smo progonjeni već vijekovima, tako da sam s te strane bio na neki način i spreman na ovakav razvoj situacije. Iako mi je malobrojna preživjela židovska zajednica u mom gradu odavno već okrenula leđa zbog javnih performansa koji su imali najplemenitiju svrhu: propagiranje pošumljavanja. Činjenica da sam to radio gol i s erekcijom, trebala je samo naglasiti čovjekovu jednotu s prirodom i isključivo prokreacijsku svrhu spolnosti.
Tako da sam ovu tragediju dočekao potpuno sam. Ali ne pada mi ni na pamet sad odustati. Ako ste vi svi zli i pakosni, ja ne smijem dopustiti da vaše slabosti pređu i na mene. Jer to bi tek bio konačni i potpuni poraz. Tako da ću ja nastaviti pisati. I biti ću još radikalniji u svojim namjerama da vas prosvjećujem zbunjivanjem. Ništa me ne može zaustaviti, svaka druga pomisao je suluda! Ali ipak zamislite se malo... ja sam digao hipoteku na stan i podigao kredit. I uz to sam u lihvara posudio ogromne pare pod krajnje nepovoljnim uvjetima. I sve što imam, sad je potpuno izgubljeno. A bio sam tako blizu uspjeha; uspjeha koji nikome ne bi napravio nikakvu štetu. A vi mi ovako odgovorite na sve pozitivne misli koje sam vam uputio. Pa znate li vi uopće kako je teško u ovom birokratskom sustavu dobiti dozvolu za otvaranje kompleksa mravinjaka zatvorenog tipa. Znate li koliko sam puta ja morao raznim činovnicima objašnjavati da su mravi sami sebi svrha i da zato svojih skupo plaćenih pedeset hektara zemljišta želim ograditi sa tri metra visokim zidom bez vrata, samo sa jednim tajnim podzemnim prolazom. Znate li koliko sam puta ja bio smatran čudakom jer sam naokolo kupovao crknute ovce i onda ih katapultom ubacivao u moj Mravinjakland, zbog nužne nadohrane mrava. Pa jednom su mi netolerantni susjedi već stegnuli omču oko vrata i Velečasni, koji ih je predvodio, je već davao signal da mi šutnu stolicu ispod nogu kad me je sama Providnost spasila; Velečasni je navikao govoriti s visoka pa se popeo na katapult, a mehanizam za okidanje je bio krajnje osjetljiv. Pa dok su ovi susjedi tražili Velečasnog po Mravinjaklandu, mene je nekako uspjela spasiti patrola Izviđača. To što su me kao trofej, vezanog za ruke i noge za kolac pronijeli kroz cijeli grad, mala je cijena za spašeni život. I onda mi vi, koje sam smatrao jedinim ljudima na svijetu koji me stvarno razumiju, tako mučki zabijete nož u leđa. Ali ko vas jebe... ja nastavljam svoju misiju i iz sve snage poručujem: NO PASARAN! NO PASARAN! Samo me stvarno zanima gdje ste nabavili dva tuceta jebenih mravojeda.

Desanka je jela kuvane pileće glave kad je na vrata banuo Darth Vader. Onako povelik, zapeo je glavom za nešto niži Desankin okvir od vrata i tiho promrmljao: ' A, u pizdu materinu'. Desanka je svašta za života vidjela pa je se prijeteća crna pojava nije naročito dojmila. A i sjećala se nekakvog takvog iz kina, iz onih filmova što joj ih je tata psihijatar redovito unaprijed klasificirao pod kategorijom 'šarena laža'. I tako stoji Darth nasred sobe i gleda u Desanku, očekujući neku reakciju, a Desanka ga samo mirno promatra zabavljena pilećim glavama. I nakon nekoliko trenutaka neke više manje neugodne tišine, kaže njemu Desanka: 'Ajde, bolan, sjedi... vidiš da si se uspuho ko lipsalo kljuse'. I sjedne tako Darth nasuprot Desanke i valjda zbog nekih ostataka džedajske časti, pristojno pričeka da ona završi sa obrokom. I kad je Desanka počela rukavom pažljivo brisati zamašćena usta, Darth se sugestivno zakašlje, dajući do znanja da je vrijeme da obznani svrhu svog nenadanog posjeta. ' Reci više, jebem li te mutava... mogu ja jesti i rađati u isto vrijeme, a ne sad da bi mi neke tvoje mudrolije trebale biti problem... zbog mudrolija si došao, a? Nisi valjda banuo onako iz kurtoazije, ha ha ha ha...' – nasmije se Desanka lagano podrignuvši. 'Dolazim po osobnoj direktivi Imperatora, vladara skoro pa cijelog poznatog Univerzuma da prenesem zahtjev da se odmah i bezuvjetno podaš Tamnoj Strani.' – reče samouvjereno Darth Vader. 'Uh... odmah i bezuvjetno, brrrrrr... baš me ustrese. Zadnji put sam se ovako ustresla kad sam vidjela pile s dvije glave. E, pa dragi moj Darthe... tako te ono nazvaše scenaristi, jel da... e pa baš neću.' – mirno mu odgovori Desanka pospremajući stol. 'Kako nećeš... pa jesi li ti svjesna što ja mogu napraviti s ovim tvojom pišljivim planetom... a jesi li uopće svjesna kolika je moć Tamne Strane?' – pomalo iznenađeno upita Darth. 'Jao, jao, jao... prvo mi onaj Terminator neki dan banuo da mu dušu prodam, sav onako nakinđuren, a sad mi ti tu stojiš i svjetliš ko neki fliper i pištiš ko da si sušičav... koji ste se kurac mene uhvatili. On da bi mi dao VIP Premium paket za dušu, a ti mi nudiš neku tamo mračnu moć. E, pa vidi ovako... onaj Arnold, dicis et non facis, što bi narod reko - šupčina, on bi mene lišio slobode pa da meni po kući bude kako je njemu ćeif, a ti bi me vrbovo za neku everlasting tragediju... onako da mi više kroz glavu ne prođe ni dašak optimizma, jeli to to?' – upita desanka Dartha, koji se malo promeškolji u stolici, ali od težine silnog life-support harwarea, ona stolica popusti pa se Darth prevali na leđa koliko je dug i širok i još lupne glavom u one servere. 'Jebem ti terenske zadatke, da ti jebem' – vikne Darth – pa se digne i upita: ' A koji ti je ovo kurac?' – pokazujući glavom na one servere. ' Ma to su neki serveri, muž mi stalno govori da pola svijeta drče na njih, ali ja još nikog ne vidjeh... ma duga priča. Ajde, sjedni ti meni tu na ovoj panj, tu ti ja pilićima glave otkidam... nisi valjda gadljiv... pa ti meni fino objasni što bi ja dobila na toj tvojoj mračnoj strani?' – upita onako preko kurca Desanka. 'Dobila bi nepojmljivu moć... ono, mogla bi recimo ovu veš mašinu prebacit na Mars ako ti padne na pamet, a i zagorčat život kome god i kad god zaželiš.' Desanka ga sa smiješkom pogleda pa reče: ' A jel bi se ja mogla onako zajebavat i smijat kad me uhvati neko bezrazložno veselje ili ono kad mi se familija okupi pa vatamo tri sata najmlađe mi dijete po kući ne bi li mu izvadili uho od popa... jes da ih šaljemo na psihijatriju, ali ih propisno zašijemo prethodno... nekog reda mora biti.' Darth malo promisli pa reče: ' E... ne bi to išlo... to je već veselje i optimizam, to ne priliči tamnoj veličanstvenosti Tamne Strane. Kod nas ti je sve ozbiljno, ali nam zato niko ništa ne može... kad nam se digne, mi ti se odvezemo u onoj Death Star pa neki miroljubivi planet pretvorimo u prah i pepeo. A onda likujemo, ali onako šutke i dostojanstveno.' Desanka ga pogleda onako ispod obrva, mašući lagano glavom uz izraz nekog sažaljenja na licu pa onda sjedne za stol i zamisli se na trenutak. A onda mu obzirnim tonom polako počne govoriti. 'Vidiš, dragi moj Darthe, sva ta priča o Tamnoj Strani meni pomalo liči na neke dječje bedastoće. Sav taj pesimizam i bježanje u neke vama tako grandiozne pothvate zla... to ti je sve neka nedozrela pizdarija za malu djecu. I ti i taj tvoj Imperator ste nešto u početku krivo shvatili. Vi ste nešto još ko mali htjeli, a nisu vam dali pa ste sad zločesti ne biste li pokazali svima od reda kako vas je zakinulo u životu, a život vam je kao bio dužan sve servirati na pladnju pa se sad malo durite i raznosite naokolo svijetove. Darthe, dušo... pesimizam ne postoji. Pesimizam je skrivanje u vlastitom šupku. Pesimizam ti je, kao što bi moj dobri tata često spomenuo samo jedan rafinirani oblik pasivne agresije, privlačenje pozornosti zbog nemoći nametnute samome sebi... blaga patologija, sve dok vas se ne okupi pun kurac pa počnete naokolo praviti pizdarije.' Darth je šutke slušao Desanku pa joj je onda odriješito rekao:' Ti, Desanko, nisi uopće svjesna kolika je moć Tamne Strane!' – pa se malo nagne i izvadi pileću glavu ispod guzice i pažljivo odloži na stol.
'Uh, uh, uh... jado moj jadni... kad jednom shvatiš da ti život nije ama baš ništa dužan, tek ćeš se onda moći zapitati – koji ja ovo kurac radim? Znam ja da je tebi slatko biti zločest.
Znam ja da ti misliš da si neki močnik ili što ja znam što... ali pogledaj malo... ajde sjeti se kad si zadnji put onako bezrazložno bio sretan, onako da ideš putem i smiješiš se jer ti je u glavi sve smiješno?' Darth brzo, ali nesigurnim glasom odgovori: ' Takvo nešto nikako ne priliči podaniku Tamne Strane. To je mala cijena za nepojmljivu silu koju nam Tamna Strana pruža.' Desanka se uhvati za glavu i pogleda u stol pa duboko uzdahne i reče: ' A ta moć se otprilike svodi na to da idete naokolo i sjebavate ljude na raznorazne načine i širite taj pesimizam, jebo vas on, da vas jebo. A je li ti ikad palo na pamet da je optimizam pogonsko gorivo samog života. Ajde zamisli pesimističnu klicu pšenice. Nije li malo licemjerno iz pozicije nekoga živoga propagirati pesimizam, a? Jebem li vas sve odreda u dječije mozgove... ništa nema gore nego kad se djeca dohvate oružja pa malo prave štetu nebi li ih neko primjetio. Tužno, tužno... blago rečeno, tužno... nesretni moj Darthe.' Darth Vader već je bio poprilično uznemiren i nekako nervozno inhibiran pa se naglo digne i reče: 'Ma slušaj ti mene, Desanko... nisam ja ovdje došo na psihoanalizu, ja sam poslovan čovjek i nemam vremena za zajebanciju... hočeš ili nečeš, da skratimo priču?' Desanka ga tužno pogleda pa reče: 'Neću.' Darth Vader je neko vrijeme šutke gledao pa onda u nekom iznenadnom napadu prkosa vikne:' Dobro! Možemo mi i bez tebe... ne znam koji si kurac ti uopće zamislila da predstavljaš... ja bi sad najradije raznio ovaj tvoj mali svijet ali imamo neke velike human resource investicije u MMF-u i WTO-u, pa nam se ne isplati... ukratko... ko te jebe, Desanko!'
'Jaaaaaaa... ja je jebem, pizda li ti materina!' – vikne s vrata Desankin muž, a hrpa djece utrči mu između nogu u kuću i opkoli Dartha Vadera. 'Što sad ovaj limeni hoće, jeli, Desanko?' – upita ljutito muž. 'Ma pusti ga, ima nekih psihičkih problema pa se došo malo izjadat.' Darth se uhvati za svjetlosni mač, ali u tom trenutku Mitar s plafona udari Kaćušu fortissimo pa se Darth na trenutak smete, taman dovoljno da ga djeca pograbe i počnu nositi prema vratima. 'Djeco, znate što vam je raditi?' – upita Desankin muž. 'Znamo, tata! Do kamenoloma pa na jen, dva, tri... ha, ha, ha...' – povikaše djeca pa veselo iznesu svjetlucajućeg Dartha preko vrata. Desankin muž sjedne za stol i iz džepa izvadi kesicu gljiva. 'Malo me ovo već brine' – reče Desankin muž. 'Što to?' – upita Desanka. 'Ima bit da još neko bere naše gljive... ' – pomalo zabrinuto odgovori muž. 'Ma pusti... nek se narod veseli... nije sve ni u gljivama.' – odgovori Desanka. 'Hmmm... imaš pravo... više čovjeku vrijedi pametna žena nego bunar pun čevapa'. – uz smiješak Desanki odgovori muž.

Bilo kako bilo, tu smo - gdje smo. U svijetu u kojem suvereno vlada nejednakost. I kad bi bio 'face to face with the Allmighty', pitao bi ga samo jednu stvar: "Mora li sve biti ovako u kurcu?" I on bi mi odgovorio: "Ne znam, ti izaberi što ti više odgovara". A ja sam igrom slučaja majmun pa sam tisuće i tisuće puta izabrao opciju koja mi ne odgovara, onu da ne mora sve biti ovako u kurcu. A ulozi su bili ekstremno visoki, eventualne posljedice mojih izbora su bile nezamislivo užasne. Nezamislivo. I sad bih ja mogao tvrditi da je to bio moj slobodan izbor. Ali takvo nešto se ne može tvrditi, u to se samo može vjerovati. To da je moj izbor u nizu konkretnih situacija, kad sam se jasno morao opredjeliti između dvije opcije; jedne, u kojoj bi ja preuzeo opasnost na sebe i druge, u kojoj bi ja opasnost prebacio na nekoga drugoga, bio baš moj izbor. Možda sam samo neurotičan na takav jedan način da biram opcije koje meni ne odgovaraju. Ali ja sam izabrao da ću vjerovati da je to bio moj slobodan izbor. Slobodan izbor da iz dana u dan okrećem drugi obraz da bi mi četiri zarez pet milijuna ljudi svaki dan opalilo šamar. I nakon nekih dvije i pol tisuće radnih dana mi je dopizdilo. Pa sam se maknuo iz te situacije. Riječ je o razminiranju. Načuli ste nešto o tome iz medija sigurno. I iza nekog svjesnog komentara: "Strašno... kako je nešto takvo moguće?", negdje u podsvijesti vam je sigurno sijevnulo: "Dobro je meni, jebote... pogledaj što ovima rade". A ovi su u otprilike 8 godina postigli stvarno blistavi rezultat od nekih 20 % mrtvih i ranjenih. U mojoj firmi, u kojoj oko 150 ljudi radi u minskom polju, rezulat je 7 mrvih, 5 ranjenih kojima fali neki dio tijela i još pet, šest izgeleriranih. A zašto? Zato što to uopće nije bitno. Nisu bitni mrtvi ljudi koji rade posao humanitarnog karaktera i od neke opće-korisne važnosti. Bitne su druge stvari. Bitne su one stvari koje su oni stvorili kao kontekst u kojem će njihove političke ideje imati tržišnu vrijednost. A ako se te ideje diraju nečega tako zajebano nepopravljivog kao što je minski problem, onda oni vrlo lako mogu slomiti svoje političke zube na jednom tako realnom problemu. Pa je onda puno lakše inzistirati na svakodnevnim virtualnim problemima u kojima se oni osjećaju potpuno sigurno jer tu mogu mijenjati poglede kako im odgovara. To je simulirani politički svijet u ovoj državi, sadržaj svake prepirke ima svrhu samo da bi se prepirka vodila i davao privid da svaka od političkih strana čvrsto stoji na nekim svojim političkim principima. Oni su sami sebi svrha. I tako su sigurni u toj igri da više i ne kriju da se zajebavaju, da eksperimentiraju dokle se može ići. E, sad bi ja kao trebao biti ogorčen svom tom bezobzirnošću. Nisam. U mojoj struci postoje dva sindikata koja su međusobno sukobljena, klasična priča. Moje bivše kolege, koje su i te kako svjesne opasnosti i odgovornosti svoga posla, poslušno nastavljaju raditi upravo ono što se od njih očekuje, da budu potrošni materijal u ostvarivanju političke odluke da ova država na papiru bude čista od mina do 2010. godine. U Saboru bez ikakvih primjedbi prolazi izvješće Hrvatskog centra za razminiranje da je godišnji plan prebačen za 270 %, iako je i malom djetetu jasno da je kvaliteta takve vrste posla obrnuto proporcionalana kvantitetu i to vrtoglavo progresivno. Ali sve prolazi bez ikakvih primjedbi. Tako je – kako je.
Ali jedna stvar me užasno nervira. A to je opći osjećaj indiferentnosti koji se manifestira kroz apstinenciju pri glasanju. Dizanje ruku od svega, uz primjedbu da se ništa ne može promijeniti. Stvari se uvijek mogu promijeniti. Samo treba ustrajavati na prvom problemu koji oni relativiziraju i pokušavaju ga retorikom zamagliti. Treba zagristi u prvu stvar koju oni žele izbjeći i ne puštati ni u jednom trenutku jer njihova moć leži baš u tome da jedan problem opravdavaju drugim problemom i tako u nedogled, kroz jalove rasprave koje su nekome smiješne, a nekome se gade.
Minski problem je nerješiv. A pojam nečega nerješivog ruši simuliranu sposobnost onih koji vode ovu državu, njihov se autoritet, izgrađen kao kule u zraku, u dodiru sa stvarnošću rasplinjava. I oni tada postaju ono što u stvarnosti i jesu: vlastiti poslodavci koji su izmislili svoja radna mjesta. Naravno, u ime općeg dobra. E, da... i sveta institucija rata malo bi izgubila na svojoj nedodirljivosti kada bi za posljedicu imala nešto što se može nazvati samo "kontrola štete". Jer ja znam kakav je osjećaj kad dijete ostane bez noge na području koje je razminirano, a nekih pet dana se ne zna kome je mina ostala. Nije meni. Šamar ipak boli daleko manje.

Naoko potpuno beznačajne stvari mogu čovjeku iz korjena promijeniti sudbinu. Recimo vodite potpuno normalan život... žena, djeca, siguran posao, redovita plaća, nikakvi problemi... ukratko, bilo bi stvarno obijesno da se nešto žalite. I onda vam se doseli neki novi susjed koji ima psa pasmine haski, a taj haski ima bijele oči. I onda se počne događati... svaki put kad pogledate tog haskija u oči, vi padnete u nesvijest. Nakon određenog vremena nedvojbeno utvrdite da je baš haski uzrok naglih nesvjestica. Namjerno sačekate ovoga sa haskijem pa kad on prođe pokraj vas, vi pogledate psa i samo se srušite na tlo. Kad već budete gotovo sigurni da je haski uzrok, onda ga još neko vrijeme sačekivate sjedečki, jer ste već puni modrica od silnog opadanja, pogotovo od onih par puta kad bi ga sreli u stubištu. I što sad? Možete prvo pomisliti da imate psihičkih problema pa pođete u psihijatra. I ispričate mu kako padate u nesvijest kad pogledate haskija u bijele oči. Pa vas on sasluša i pita kad je to počelo, vi kažete kad sam ga prvi put vidio pa vas on pita jeli se to događalo i prije s drugim haskijima, a vi kažete da nije. Tako da vas odma prebaci sa psiholoških problema na ove psihijatrijske. Pa vam pronađu neku psihozu. I vi završite kao luđak. A sve je drugo u redu, samo taj haski jebe stvar. Nekako nije u redu da vi ispadnete ludi jer je nekome palo na pamet da kupi psa s bijelim očima i doseli se do vas. A možete poći i do vlasnika psa koji vas je već više puta vidio kako bez razloga padate u nesvijest u javnosti pa mu pokušate objasniti kako je sve to zbog njegovog haskija i bijelih očiju. Pa mu se jedno dvadesetak puta onesvijestite u kući samo da bi mu dokazali kako je to stvarno zbog haskija. A vlasnik psa, njegova žena i djeca vas gledaju kako im iznova i iznova padate u nesvijest u dnevnom boravku. I onda vam na kraju čovjek kaže da će zvati policiju ako ga budete i dalje uznemiravali. Dakle, nema nekog mirnog rješenja situacije. Ako mu otrujete psa znati će da ste to vi pa će ubiti boga u vama, što vam je i prije spomenuo glede uznemiravanja. Ako psa otmete, ista stvar, a treba beštiju što grize i uhvatit, a da je ne pogledate u oči. Otpada i to. A pas je stalno na oprezu i skoro uvijek s gazdom, pa ne mijenja puno stvari ni da unajmite nekoga da ga otme. Sve golemi rizici. Skoro da ste u bezizlaznoj situaciji. Žena vam je na rubu živaca, djeca vam po kući izokreću oči tako da im se vide samo bjeloočnice pa vas spopadaju napadi panike kad ih vidite, a oni vam se smiju... autoritet koji ste nekad imali nestao je bestraga. Vrijeme je odluke. Ili vi ili haski. A da bi haskijeva priželjkivana zla sudbina bila ostvarena bez ikakve sumnje u povezanost sa vama treba izmisliti neku veliku distrakciju, nešto što će svima odvući pozornost dok se vi na miru ne pozabavite sa haskijem. I tako dolazite na ideju da otmete vlč. Sudca i razapnete ga na krovu susjedne zgrade. Ali ne ono da ga stvarno razapnete, nego ga lijepo drmnete nečim jačim, na primjer Haldolom i nježno ga vežete za križ da se ne bi niti malo ozljedio. Jest, da će zbog medikamenata na neko vrijeme izgubiti sposobnost bilokacije, ali to ipak ide vama u korist, bilo bi nezgodno da nestane sa vašeg križa i pojavi se spavaćoj sobi Carle del Ponte. Na Haldolu. Ko zna što bi joj mogao sve reći. A uz vlč. Sudca trebate nabaviti i jednog albino alkoholičara, onako crnog u licu zbog bilirubina i svakodnevnog solarija na gajbama pive pa mu objasniti da se treba gazdi od onog haskija predstaviti kao Lucifer koji se, eto, propio jer mu je neko ukrao psa pa je toliko izmaltretirao Svemogućeg da je ovaj drmnuo šakom o stol i to baš onaj stol na kojem je bio onaj crveni gumb sa natpisom: THE JUDGEMENT DAY. I još nabavite malo janjadi da trčkara po dvorištu da bi se upotpunio dojam. Ali taj albino mora biti i te kako svijestan što govori jer mora gazdi od haskija objasniti da će Sudnji dan biti obustavljen ako on Svemogućem pokaže svog haskija jer Svemogući ima i gumb sa natpisom: UNDO THE JUDGEMENT DAY i u principu nije hirovita osoba, nego da ga je on, alias Lucifer, danima gnjavio zbog tog haskija pa je ovome puk'o film. A albino je kronični alkos pa ga treba malo pogurati nečim jačim, recimo speedom, tako da ne bi slučajno bljutio ovome ili mu se uhvatio kućnog bara. E, sad... ako točno koordinirate da gazda od haskija kroz prozor vidi razapetog vlč. Sudca, koji krvari iz svih stigmi na krovu od susjedne zgrade, a u kući mu je nagoreni albino koji tvrdi da je Lucifer i koji bazdi na alkohol i raširenih zjenica ne može prestati pričati o tome kako je on kriv za Sudnji dan, koji se kao upravo odvija, a po dvorištu trći janjad, postoji velika šansa da gazda od haskija prepusti haskija albino naspidiranom Luciferu alkosu, koji će ga staviti u vreću i odnijeti daleko izvan grada, na unaprijed ugovoreno mjesto gdje će ga čekati dvadeset kutija Badel Prima domaćeg Branyija. I tako su svi vaši problemi rješeni. Vlč. Sudac će postati još karizmatičniji, susjed sa haskijem će cijeli život misliti kako je upravo on nesebičnom žrtvom spasio svijet, haski će izaći iz pakla centralnog grijanja i dati svojim genima oduška po smrznurtim livadama, a albino će biti miran s stotinama sebi najdražih flaširanih životnih suputnika, možda i do Sudnjeg dana. Iz svake teške životne situacije postoji izlaz, samo se treba malo potruditi. I jesti zdravo i ne pušiti.

Desanka je jela kuvane pileće glave kad je na vrata banuo sam Nečastivi. Uzeo je oblik Arnolda Swartzeneggera u najboljim godinama. Bez riječi je prišao stolu i sjeo nasuprot Desanke.
- Ja sam Lucifer, gospodar muha i poglavar Zla – reče Arnold na hrvatski ali sa jakim njemačkim akcentom. Pojavom je bio dominantan kao Konan i zračio beskompromisnom arogancijom.
- A što sad ti hoćeš od mene – upita ga Desanka.
- Uobičajenu stvar, Desanko, tvoju dušu.
- Aaaa, onako ko u Faustu, jeli... uh, sad mi pade na pamet... jesi li vidio onu bocu travarice što se zove Faust Vrančić, onako na etiketi on skaće s nekim sklepanim padobranom... nekako nije u redu da to stavljaju na boce s rakijom... može ljudima svašta pasti na pamet kad malo popiju, jelda...
- Ma ne to... ti si mi u zadnje vrijeme počela poprilično smetati u mome naumu da sve ljude iskvarim i tako to. Priča se o tebi poprilično. Navodno su ti muž i djeca istukli i onog Drugog kad je pokušao uzeti ove servere. Ja sam pokušao nešto slično, ali završih u Pandemoniumu. Jebiga. Tad je bio zajeban igrač, sad ga ubi birokracija i deficit. Tako si ti meni popriličan problem. Ja imam poprilično osjetljiv ego, smiju mi se iza leđa po paklu, kao Gazda poš'o u Desanke i najeb'o iz prve, a ja cijelu pobunu napravio pa isp'o pizda.
- Dobro, pa što onda hočeš... eeee, da ne bi možda jedan tanjur lijepe juhe od pilećih glava?
- Ma neću, ja se hranim dušama griješnika, a ti su pilići ni krivi ni dužni... samo bi mi čir proradio... nego, slušaj ti mene... ja tebi, evo, nudim VIP Premium paket za tvoju dušu,
isti onakav kao što sam Njemu ponudio u pustinji. Znaš li o čemu pričam?
- Uh, čekaj malo... kako je ono bilo... moći ću pretvarat kamenje u kruh, skakat sa nebodera i još nešto... ajde podsjeti me... na vrh mi je jezika.
- Dati ću ti još sva bogatsva svijeta, riješit češ glad u svijetu, ljudi će te štovati kao Spidermana i još ćeš imati sav luksuz koji ti srce poželi.
- Aaaaa... to je ono iz Dostojevskog, o čemu mi muž priča svaki put kad malo popije pa legnemo... Veliki inkvizitor, tako nešto... to mu je neka fiks ideja, sloboda ovo, sloboda ono... a ne spušta se ispod dva promila... a baš nekad fini momak bio. Radio u knjižari, načitan, pristojan, stidljiv... eh... jebem ti rakiju, skroz mi je podivlj'o.
- E, i to me jebe... svako malo nekog popa objesite za nogu tu na banderi. Ne može to tako... taman ih ja odvučem na svoju stranu, a vi mi ih strpate na psihijatriju. A što će mi na psihijatriji... ajde ti ubijedi luđaka koji misli da je Mojsije kako su ljudi glina u rukama sudbine. Kako god da okreneš... ti si meni veliki problem. Ajde, nije nikad bilo bolje cijene za ljudsku dušu. Evo, ja i papire sve sredio... samo potpiši.
- E, pa neću. Ajd' lijepo ti odjebi sa tim svojim kamenim kruhom, letećom Desankom i svim tim parama i pizdarijama. Meni je dobro i ovako.
- Kako dobro... pa vidi se, jebem te blesavu... po cijeli dan čistiš pileća govna, jedeš pileće glave, a svako veće kad ti muž dođe, rakijaši se do zore... a vidi ovog na plafonu.
Jeli Mitre – upita nečastivi – što si se ušut'o. Ajde opleti jednu Kačušu, ali onako pjano, da možemo pričat ja i Desanka.
- Evo ide, Gazda... dao sam si malo slobode pa je... onako jazzie... malo improvizacija i tako to – reče Mitar s plafona i počne nježno svirati, a Nečastivi opet pogleda Desanku.
- Ajde reci ti meni, Desanko, u čemu je problem. Cijeli svijet trči za slavom i parama, sva ona jadna sirotinja crkava i čeka kakvu mrvicu kruha da preživi dan, a ti meni tako odbrusila. Koji ti je kurac... zar ne vidiš da sve ide po mojoj volji na ovom svijetu, ili je narod gladan ili je predebeo, ili ih neko tamani ili ih je baš briga kad se tamani u njihovo ime, jedni samo zgrču pizdarije koje im ne trebaju, drugi nemaju ni cipela... što se ti sad tu kurčiš pa nećeš? Jasno ti je da Mali od onog Drugog ne dijeli ni medalje niti se uopće upliće. Samo jede kokice i smiješi se s tribina dok se vi tu mrcvarite. Ja to sve sredim na brzinu, ko me bude sluš'o, nikad više ni trunke straha ni dvojbe u životu neće imati. Svi će biti sigurni i siti, samo mi daju onu Iskru koju im je onaj Drugi usadio, sve će biti kako ja kažem, gotovo je sa svim pizdarijama oko slobodnog izbora i svim tim odlukama – ovo je dobro, ovo je loše – samo neuroze i problemi. A kako sam zakuh'o, više niko ne zna ni što je dobro, ni što je loše.
- A to ona Kvaka 22... i o tom mi muž priča svako malo... zato je i jest stalno u šumi s djecom, tamo nema takvih kvaka... kaže da će radije zguliti meso s kostiju nego se opet uhvatiti takve neke kvake. Evo nema ni jedna ni u kući... sve ih počupo kad se prvi put najeo onih gljiva.
- Pa dobro... ajde ti meni sad reci zašto nečeš na moju stranu, jebem li te blesavu?
- Čuješ, pajdo... slušaj ti mene sada dobro... em što si Švabo, em što izgledaš ko bivol pa mi još tako baneš na vrata i ni Dobar dan nego sjedneš k'o da je sve tvoje, pa mi stalno psuješ u kući i praviš se pametan i kobajagi ti si glavni i sve ide po tvome. Ma ti si goli kurac. Vidi se kakav si... ma što će ti toliko mesa po tebi, kakvi su ti to umjetni zubi... vidi ti zlatna sata i prstenja, ko da si kakav švercer... a i to odijelo... pa cijeli si od balege umazan, kako si mog'o u takvim cipelicama u brdo poći, koliko si puta pao u govna od sela do moje kuće, a? I jebem ja te tvoje pare... kako ja mogu imati svo bogatstvo svijeta, a da svi na svijetu budu siti... što treba, da kuham umjesto za osmero za njih šest milijardi... ja tebi, kao, izgledam blesavo, jeli... i još da letim, jeli... pa bi onda bilo: Ajde Desanka odleti po cigare, ajde Desanka odleti po ladne pive... ma znam, ti bi meni sluge organizir'o i svašta pa da mi oni djecu odgajaju, jeli? A što ću s mužom... sad kad dođe kući mahnit od onih gljiva da mu kažem: Dragi, evo ja popodne prodala Vragu dušu, jebi se i ti i Dostojevski... jeli to da mu kažem? Nakon što mi je deset godina svaku večer drobio o tom Dostojevskom, jebo on sliku svoju, ne mogu se ni pošteno pojebat, a da mi neki Karamazov nešto ne kaže, ono baš kad mi je najljepše. I sad da ja pljunem na sve to, jeli, đubre jedno napumpano. A kad budem silno bogata, onda će mi još i biskupi na večere dolaziti i djecu mi dirkati dok ne budem gledala, majku li ti milu jebem. Nabijem ja na kurac sve te tvoje pizdarije, ajde marš napolje dok mi muž nije doš'o... znaš li kako su ti onog Drugog udesili, a jadan se samo servera uhvatio... ima da te objese za jaja tamo na banderu, samo da skinu onog popa, taman je sazreo za psihijatriju. Ajde... goni!
- A to je znači... da sam doš'o ko neka seljačina, donio pola odojka i pravio se fin sve bi išlo ko po loju, jeli? Ti to mene odjebala jer se nisam htio pretvarati da sam nešto drugo.
Jeli ti tako sa svakim ko ti dušu otvori, bezosjećajna kujo... pa imam i ja osjećaje i držim do sebe... ne možeš ti mene tako izvrijeđat samo što se nisam pretvar'o da sam nešto što nisam! Sram te bilo! Sad ću opet morat na Apaurine... vidi što si mi napravila!
- Ma vidi ti njega... jel' to ko ja sad nešto kriva... a pizda li ti materina, ne pale ti kod mene te kuknjave... ti si šupčina i ne možeš biti ništa drugo ni biti. Ajd' dođi sljedeći put pjevajući k'o Miroslav Škoro, ima odma da te na banderu okačimo. Jeb'le te sve pare svijeta i skakanje s krovova i svi gladni svijeta. Ja ono luda pa ne znam k'o je sve i sjebo na ovom svijetu. I sad još i ja da u tom kolu zaplešem. Ajde, marš napolje!
- Dobro, Desanko – reče sam Nečastivi – ajde, nemoj se ljutit... evo sam ti donio jednu televiziju u boji, sto herza... da ne ispadne da sam baš fukara.
- A televiziju, jeli, jeb'la te televizija... ajde nosi to sa sobom... evo mrak pada, sad će mi muž i djeca doći, ako te nađu tu ima da te uškope!
- Tvrd si ti orah, Desanko... ali nije ovo kraj priče – reče sam Nečastivi pa uzme onu televiziju i da će prema vratima kad upadoše Desankin muž i sedmoro djece.
- Ko ti je ovaj napuhani, jeli Desanka? – izdere se Desankin muž.
- Ma, neka budala mislila da je ovo TV servis pa mi banuo tu da mu popravim televiziju.
- Djeco – vikne Desankin muž – ajde pokažite ovome kako će najlakše nizbrdo do sela, znate onaj puteljak... onaj što mu treba tri minute do sela.
- Znamo, tata! – povikaše radosno uglas djeca i uhvatiše Nečastivog pa ga odvukoše napolje.
- Stani, stani... a televizija ne ide nigdje – reče Desankin muž – televiziju na katapult pa ćemo je na selo sutra kad bude utakmica, ima da bude direktan prijenos, ha ha ha ha...
I tako odvukoše djeca Nečastivog, gurnuše ga niz kamenolom, a s televizijom se nisu mogli strpiti nego je odma katapultirali na zgradu Suda.
A Desanka i muž joj ostadoše sami u tišini. Desanka je mirno nastavila jesti kuvane pileće glave. I nakon nekoliko trenutaka šutnje, muž je upita:
- Jeli... znaš li ti ko je ovaj bio?
- Znam – reče Desanka.
- I što si mu rekla?
- Ono što si mi i rekao da mu kažem ako ikad dođe... NO PASARAN!

Jednom davno ja sam gledao jedan animirani film koji me je oduševio. Napravljen je prema ovoj noveli ispod. E, pa kako sam se ja dobrano izjebao dok sam novelu pretipkao iz tiskanog oblika u ovo, hajde budite dobri pa je pročitajte. I pošto sam izvršio krivično djelo povrede autorskih prava, ako naletite na nju negdje u nekoj knjižari, kupite je i poklonite nekome, tako da se ja na sudu mogu braniti da sam iz najboljih namjera reklamirao izdavača jer je objavio novelu koju ja godinama tražim. Dakle...


Da bi karakter neke osobe pokazao svoje zaista iznimne osobine, potrebno je imati sreću da se njezino djelovanje promatra godine i godine. Ako je to djelovanje lišeno svake sebičnosti, ako joj je ideja vodilja neprispodobivo plemenita, ako je posve pouzdano da nigsje nije tražila za sebe nikakve nagrade, i ako je još k tome ostavila vidljive tragove za sobom, onda je nedvojbeno riječ o nezaboravnom karakteru.

---

Prije četrdesetak godina otputio sam se sam na izlet po visovima nepoznatim turistima, u onom vrlo starom dijelu Alpa što zadire u Provansu. Taj je kraj s jugoistoka i juga omeđen srednjim tokom rijeke Durance, između mjesta Sisterona i Mirabeaua; sa sjevera gornjim tokom rijeke Drome, od njezina izvora do Diena; sa zapada nizinom Comtata Venaissina i ograncima Mont-Ventouxa. On zapravo obuhvaća sav sjeverni dio departmana Donje Alpe, južni dio departmana Drome i jednu malu enklavu Vauclusea.
U vrijeme kad sam krenuo u dugu šetnju tim pustim predjelima, bijahu to sve same puste goleti na otprilike 1200 do 1300 metara nadmorske visine. Rasla je ondje samo divlja lavanda. Propješačio sam taj kraj po svoj širini i, nakon tri dana hoda, našao se na rubu očaja. Utaborio sam se uz skelet jednog napuštenog sela. Nisam već čitav dan okusio vode i morao sam nekako doći do nje. Gledajući onaj skup kuća, doduše porušenih, nalik na osinjak, pomislio bih da bi tu mogao biti kakav zdenac ili izvor. Našao sam zdenac, ali je bio presušio. Pet-šest kuća bez krova, nagrižene vjetom i kišom, kapelica sa srušenim zvonikom, stajahu poredane jedna do druge poput kuća i kapelica u živim selima, samo što ovdje nije bilo ni traga životu. Bijaše lijep lipanjski dan i sunce je sjalo, ali je u ovom visokom i nezaštićenom predijelu vjetar puhao nesnosnom žestinom. Njegovo zavijanje u kosturima od kuća podsječalo me na režanje zvijeri dok ždere. Morao sam krenuti dalje. Nakon pet sati hoda nisam još našao vode, niti je bilo nade da ću je naći. Posvuda ista suša i golet, ista drvenasta trava. Odjednom mi se učini da u daljini vidim sitnu, crnu, uspravnu spodobu. Pomislih da je to osamljeno stablo. Ipak pođoh, za svaki slučaj prema njemu. Bijaše to pastir. Oko njega se odmaralo, ležeći na vreloj zemlji, tridesetak ovaca.
Dao mi je svoju čuturicu da se napijem vode, a onda odveo do svoje ovčarnice, u pregibu valovite visoravni. Crpao je izvrsnu vodu iz prirodne, vrlo duboke jame nad kojom je podigao primitivan kolotur. Čovjek je bio šutljiv kao i svi samotnjaci, ali se osjećalo da je siguran u sebe i u toj je svojo sigurnosti ulijevao povjerenje. To je bilo neobično u ovom ogoljenom kraju. Nije stanovao u kolibi nego u pravoj kamenoj kući, na kojoj se lijepo vidjelo da je svojim rukama obnovio ruševinu što je tu bio zatekao. Krov je bio čvrst i nepropustan. Vjetar koji je šibao po crijepovima proizvodio je zvuk sličan morskoj huci na žalu. Kučanstvo mu je bilo uredno, posuđe oprano,pod pometen,puška podmazana; na ognjištu mu je kipjela juha. Tad zapazih da je pastir glatko obrijan, da su mu sva puceta na mjestu i da mu je odjeća brižno pokrpana da se i ne primjećuju zakrpe. Podijelio je sa mnom svoju juhu, a kad sam ga ponudio duhanom, rekao mi je da ne puši. Pas mu je, šutljiv kao i on, bio dobroćudan, ni najmanje podmukao.
Umah smo se sporazumjeli da ću prenoćiti kod njega; najbliže selo je bilo udaljeno dan i pol hoda. Štoviše, dobro sam znao kakva su ona rijetka sela u tom kraju. Ima ih četiri-pet raštrkanih daleko jedno od drugoga na gorskim kosama, u šumarcima hrasta brdnjaka na samom kraju prohodnih puteva. U njima stanuju ugljenari. Tu se teško živi. Obitelji zbijene jedna do druge u tom neobično surovom podneblju, i ljeti i zimi ogorčeno potiću sebičnost na tom zatvorenom prostoru. Tu nerazumne težnje prevršuju svaku mjeru, u stalnoj želji za bijegom iz te zabiti. Muškarci odvoze drveni ugljen u grad na kolima pa se vraćaju. Pri takvoj neprestanoj naizmjeničnoj raboti popuštaju i najposzojanija svojstva. Žene kipe od kivnosti. U svemu postoji suparništvo, od prodaje ugljena do mjesta u crkvi, od vrlina što se bore među sobom do poroka što se isto tako međusobno nadmeću, sve do opće mješavine poroka i vrlina, bez predaha. Povrh svega toga, vjetar isto tako bez predaha draži živce. Ima tu i pravih epidemija samoubojstava i čestih slučajeva ludila, gotovo svagda smrtonosnih.
Pastir nepušač otišao je po neku vrečicu i iz nje istresao na stol hrpu žireva. Uzeo ih je i pomno pregledavao jedan po jedan odvajajući zdrave od nezdravih. Ja sam dotle pušio lulu. Ponudio sam mu da mu pomognem, ali mi on reće da je to njegov posao. I zaista, kad sam vidio kako to brižno radi, više nisam navaljivao. Bio je to sav naš razgovor. Kad je skupio podosta krupnih i zdravih žireva, podijelio ih je na hrpice od po deset komada.
Usput je izdvojio sitne plodove i one koji su malko napukli, pošto ih je izbliza dobro promotrio. Kad je tako pred mnom skupio sto besprijekornih žireva, završio je svo posao pa smo otišli na počinak.
Umirivalo me druženje s tim čovjekom. Sutradan sam ga zamolio za dopuštenjeda se još cijeli dan odmaram kod njega. On je to smatrao posve normalnim, ili, bolje reći, stekao sam dojam da ga ništa ne može zasmetati. Meni taj odmor nije bio prijeko potreban, ali sam bio radoznao i htio sam još štošta doznati o njemu. Istjerao je stado iz tora i potjerao ga na pašu. Prije no što je krenuo, umočio je u kantu vode vrećicu u koju je bio strpao žireve, onako pomno izabrane i izbrojene.
Primjetih da umjesto štapa nosi sa sobom željeznu šipku debelu poput palca i dugačku oko metar i pol. Ja sam se ponašao kao čovjek koji se šeće na odmoru pa sam išao sa strane usporedno s njim. Pašnjak mu je bio na dnu jedne udoline. Prepustio je svoje malo stado psu da ga čuva i potom se poeo na mjesto gdje sam ja stajao. Pobojah se da će me prekoriti zbog nametljivosti, ali nije. Njemu je to bilo usput i pozvao me da pođem s njim ako nemam drugog posla. Išao je do jednog mjesta na uzvisini udaljenoj svega dvjesto metara.
Kad je tamo stigao, počeo je šipkom bušiti jamice u zemlji. Zatim je u svaku jamicu stavljao po jedan žir i zatrpavao. Sadio je hrastove. Upitah ga je li to njegova zemlja. Odgovori mi da nije. A zna li čija je? Ne zna. Misli da je općinska, ili možda pripada ljudima kojima nije stalo do nje. Njega ne zanima ko su vlasnici te zemlje. Neobično pomno zasadio je tako stotinu žireva.
Nakon ručka ponovo se latio razvrstavanja svojih sjemenskih žireva. Čini se da sam ga tako uporno zapitkivao da mi je odgovarao na sva pitanja. Već tri godine u ovoj osami sadi drveće. Posadio je već sto tisuća stabala. Od tih sto tisuća niklo ih je dvadeset tisuća. Računao je da će od tih dvadeset tisuća izgubiti još polovicu zbog glodavaca i raznih drugih nepredvidljivih razloga što ih određuje sama Providnost. Preostalih deset tisuća hrastova izrasti će tamo gdje prije nije bilo ničega. U tom trenu sam poželio saznati koliko je godina tom čovjeku. Bilo je očito da je prevalio pedesetu. Rekao mi je da mu je pedeset i pet. Zvao se Elzeard Bouffier. Posjedovao je u nizini gospodarstvo. Ondje je proveo život. Izgubio je sina jedinca, a onda i ženu. Povukao se u osamu i uživa ovdje živeći mirno, s ovcama i psom. Zaklučio je da ovaj kraj izumire zato što nema drveća. I dodao je kako ionako nema nekih osobito važnih poslova, pa je odlučio svemu tome doskočiti na neki način.
Iako sam u to vrijeme još bio mladić, živio sam samotnjački pa sam se znao obzirno približiti samotničkim dušama. Ipak sam u nečemu pogriješio. Upravo sam zbog svoje mladosti zamišljao da mi budučnost ovisi o meni samome i o stanovitom traganju za srećom. Rekoh mu da će za trideset godina tih deset tisuća hrastova biti doista nešto veličanstveno. On mi sasvim jednostavno odgovori da će za tih trideset godina, ako mu Bog podari dug život, posaditi još toliko stabala te će ih tih deset tisuća biti kao kap vode u moru. Uostalom, već proučava razmnožavanje bukava i uredio je nedaleko od svoje kuće rasadnik bukvica. Prekrasne su te mladice koje radi janjaca štiti rešetkastom ogradom. Pomišlja i na breze, da ih posadi na tlu, reče, gdje na nekoliko metara površine zemlje ima bar malo vlage. Sutradan smo se rastali.
Sljedeće je godine, 1914, buknuo svjetski rat u kojem sam se borio pet godina. Pješak u vojsci nema baš vremena razmišljati o drveću. Da pravo kažem, sve ono nije ni ostavilo duboka traga u meni; činilo mi se da je to bilo nešto poput razonode, ili filatelije, pa sam ubrzo sve skupa zaboravio.
Kad je završio rat, bio sam za nagradu među prvima razvojačen, te sam se silno zaželio udahnuti malo svježeg zraka. Nisam ni imao druge zamisli kad sam se iznova zaputio starim stazama u onaj kraj.
Krajolik se uopće nije promijenio. Ipak sam iza onog mrtvog sela u daljini opazio neku vrstu sive magle kako poput saga pokriva one uzvisine. Od prethodnog sam dana ponovo počeo razmišljati o onome pastiru što sadi drveće. Deset tisuća hrastova – rekoh u sebi – mora da zauzimaju veliki prostor. U pet ratnih godina vidio sam previše ljudi kako umiru i mogao sam lako zamisliti da je umro i Elzeard Bouffier, pogotovo što dvadesetogodišnjak smatra pedesetogodišnjaka starcem kojem preostaje još samo da umre. Ali nije umro. Bio je još, dapače, vrlo krepak. Promijenio je zanimanje. Imao je još samo četiri ovce, ali je zato imao stotinjak košnica. Oslobodio se ovaca koje su mu ugrožavale nasade drveća. Jer on se, kako mi reče (a u to sam se i sam uvjerio), nije uopće obazirao na rat, nego je i dalje neumorno sadio drveće.
Hrastovi posađeni 1910. godine bili su već deset godina stari i nadvisivali su i mene i njega. Bio je to doista dojmljiv prizor. Ostao sam doslovce bez riječi, a kako ni on nije ništa govorio, proveli smo cijeli dan u šutnji šetajući šumom. Šuma je, podijeljena na tri dijela, bila na najširem mjestu jedanaest kilometara široka. Kad sam pomislio da je sve to djelo ruku i duše ovog čovjeka, bez ikakvih tehničkih pomagala, pojmio sam da ljudi mogu biti djelotvorni kao sam Bog i u stvaranju, a ne samo razaranju. On je proveo svoju zamisao u djelo, o čemu su svjedočila bukve koje su mi dopirale do ramena i prostirale se unedogled. Hrastovi su bili snažni i nisu više bili prepušteni na milost i nemilost glodavcima, a i samoj Providnosti bi bila potrebna ciklona da razori to ostvarenje. Pokazao mi je divne brezike stare oko pet godina, to jest iz 1915. godine, iz doba kad sam se ja borio na Verdunu. Brezama je zasadio svu onu zemlju za koju je opravdano vjerovao da ima vlage do ispod sama tla. Breze su bile nježne poput šiparica i vrlo odlučne.
Inače sam stekao dojam da je to stvaranje teklo ko na tekučoj vrpci. Ali on nije nato mislio; jednostavno je radio svoj posao. Međutim, kad sam se ponovo vraćao pokraj onog napuštenog sela, vidio sam kako voda teče u potočićima koji su od pamtivijeka bili presušeni. Bijaše to najnevjerojatniji obrat što sam ga u životu vidio. Ti su potočići nekada, u davno doba, bili puni vode. Neka od tih tužnih sela što sam ih spominjao na početku svoje priče bila su izgrađena na ostacima negdašnjih galsko-rimskih naselja i tu su arheolozi pri iskapanjima nalazili udice na mjestima gdje su danas potrebne cisterne za vodu. Vjetar je raznio i neke sjemenke. Istodobno kad se pojavila voda, pojavile su se i vrbe, ive, livade, vrtovi, cvijeće, pa i određeni razlog da se tu živi.
Ali ta se preobrazba zbivala tako sporo da se tek pomalo udomaćivala, pa nije izazivala čuđenje. Lovci koji su odlazili na lov na zečeve (jebem im majku) ili divlje svinje, opazili su da posvuda niču sitna stabalca, ali su to pripisivali prirodnim hirovima zemlje. Stoga niko nije dirao u djelo toga čovjeka. Da su posumljali na njega, vjerojatno bi mu napakostili. Ali on je bio izvan svake sumnje. Tko je uopće mogao zamisliti u ovim zaseocima i u općinskim uredima, takvu fanatičnu upornost u najveličanstvenijoj plemenitosti?
Od 1920. godineposjećivao sam jednom na godinu Elzearda Bouffiera. Nikad ga nisam vidio da se pokolebao ili posumnjao. Pa ipak, sam Bog zna koliko mu je u tome odmogao! Nisam brojio sva pastirova razočaranja. Ipak, nije trebalo zamisliti da je za takav uspjeh trebalo svladati kojekakve zapreke. Da bi takva strast slavila pobjedu, trebalo je nositi se s očajem. U godinu dana posadio je više od deset tisuća javora. Ni jedan se nije primio. Nakon godine dana odustao je od javora i nastavio saditi bukve, koje su uspjevale bolje i od samih hrastova.
Da bi se stekla koliko-toliko točna predodžba o tom izvanrednom karakteru treba imati na umu da je riječ o čovjeku koji je posve sam živio, tako da pri kraju života nije više znao ni govoriti. Ili možda nije ni smatrao potrebnim da govori?
Godine 1933. obišao ga je jedan osupnuti lugar. Taj mu je državni službenik strogo zabranio loženje vatre vani kako ne bi ugrozio rast te samonikle šume. Taj mu je naivac ujedno priznao da prvi put u životu vidi kako šuma raste sama od sebe. U to je doba pastir sadio bukve na dvadesetak kilometara udaljenosti od svoje kuće. Da ne bi morao tako daleko pješačiti, jer tada mu je bilo već sedamdeset i pet godina, namislio je podići kamenu kućicu u sred svojih nasada. Tako je sljedeće godine i učinio.
Godine 1935. došlo je službeno izaslanstvo pregledati tu samoniklu šumu. Bio je među njima i jedan visoki dužnosnik Uprave za vodu i šume, jedan parlamentarni zastupnik i nekoliko tehničara. Nadrobili su svu silu nepotrebnih riječi. Nakanili su nešto i poduzeti, ali na svu sreću, nisu učinili ništa osim jedne korisne stvari: stavili su šumu pod državnu upravu i zabranili su da se u njoj proizvodi drveni ugljen. Jer, bilo je nemoguće da čovjeka ne očara ljepota ovog mladog drveća što puca od zdravlja. Osvojilo je čak i parlamentarnog zastupnika. I jedan moj prijatelj šumar bio je u tom izaslanstvu. Objasnio sam mu u čemu je stvar. Jednoga dana sljedećeg tjedna otišli smo obojica potražiti Elzearda Bouffiera. Zatekli smo ga u jeku posla na dvadesetak kilometara od mjesta na kojem je šuma pregledana.
Taj šumar nije uzalud bio moj prijatelj. Znao je procijeniti vrijednost stvari. Znao je i šutjeti. Ponudio sam Elzeardu nekoliko jaja što sam mu ih donio na dar. Sva smo trojica zajedno užinali i nekoliko sati bez riječi promatrali krajolik. Na onoj strani šume odakle smo došli raslo je drveće visoko šest do sedam metara. Sjećao sam se kako je taj kraj izgledao 1913. godine, kada je bio pust... Miran i redovit rad, svjež zrak na tim visinama, umjerenost i nadasve duševna vedrina podarili su tom starcu gotovo svečano zdravlje. Bijaše to bogomdani atleta. Pitao sam se koliko će još hektara goleti pošumiti.
Prije nego što smo otišli, moj je prijatelj onako uzgred napomenuo koje bi još vrste drveća mogle uspjevati na tom terenu. Ali nije bio odviše ustrajan u svojim tvrdnjama.
Iz jednostavnog razloga – rekao mi je poslije – što taj čovo zna više od mene. Nakon jednog sata hoda, ta mu je misao sazrela u glavi pa mi je rekao: Zna on više od svih nas. Otkrio je fantastičan način da bude sretan.
Taj šumar nije zaštitio samo šumu nego i sreću tog čovjeka. Postavio je tri lugara da čuvaju šumu i tako ih dobro nadzirao da ih drvosječe ničime nisu mogle potkupiti.
Starčevo djelo bilo je ugroženo samo za vrijeme rata 1939. godine. Automobili su tada vozili na plin pa im nikad nije bilo dosta drva. Tako su počeli sječi hrastove iz 1910. godine, ali su ti krajevi bili toliko daleko od svake cestovne mreže da se uskoro pokazalo kako se ta sječa jednostavno neće isplatiti, pa su od nje odustali. Pastir nije ništa od toga vidio. Bio je tridesetak kilometara daleko od tog mjesta i mirno je i nadalje radio svoj posao ne obazirući se na rat te 1939. godine, baš kao što se nije obazirao ni na rat 1914. godine.
Posljednji put vidio sam Elzearda Bouffiera u lipnju 1945. godine. Bilo mu je tada devedeset godina. Zaputio sam se ponovo u onaj pusti kraj, ali je sada, unatoč pustoši što ju je rat ostavio za sobom, autobus vozio od doline rijeke Durance do planinskih naselja.
Tom razmjerno brzom prometalu pripisivao sam činjenicu što više nisam prepoznavao mjesta kojima sam nekad pješačio. Pričinilo mi se, također, da prolazimo i kroz nova mjesta. Tek mi je ime jednog sela pomoglo da shvatim kako sam ipak u onom istom kraju koji je nekad bio razrušen i pust. Iskrcao sam se u Vergonsu. Godine 1913. godine bilo je u tom zaselku od deset-dvanaest kuća samo troje stanovnika. Bili su divlji, mrzili su se međusobno i živjeli od lova na zamke; u fizičkom i moralnom smislu živjeli su kao u kameno doba. Kopriva je gutala napuštene kuće oko njih. Bili su u beznadnom stanju.
Nije im preostalo ništa drugo nego da čekaju smrt: situacija koja baš i ne pogoduje razvoju vrlina.
Ali sve se odonda promjenilo. Čak i zrak. Umjesto suhih i žestokih udara vjetrušine koji su me onda bili dočekali, puhao je sad blag povjetarac pun miomirisa. S visova je dopirao zvuk sličan žuboru vode: bijaše to vjetar što je puhao kroz šumu. Naposljetku, što je bilo začudnije, začuo sam i pravo žuborenje vode iz jednog korita. Opazio sam da su ljudi tu podigli zdenac iz kojeg se prelijeva voda, a najviše me dirnulo što je pokraj njega bila posađena bujna lipa stara oko četiri godine, neprijeporan simbol uskrsnuća. Bilo je u Vergonsu i drugih tragova rada za koje je potrebna nada. Vratila se dakle, nada. Raskrčili su ruševine, srušili ostatke trošnih zidova i obnovili pet kuća. U zaselku je sada živjelo dvadeset osmero ljudi, među kojima i četiri mlada bračna para. Nove kuće, nedavno ožbukane, bijahu okružene povrtnjacima u kojima je raslo, izmješano ali uredno posađeno, povrće i cvijeće, zelje i ruže, poriluk i zijevalice, celer i anemone. Bijaše to sada mjesto gdje bi čovjek poželio živjeti.
Odatle sam dalje produžio pješice. Netom završeni rat nije još dopuštao da život potpuno procvate, ali je Lazar već ustao iz groba. Na položenim gorskim kosama zapazio sam polja još zelene raži i ječma; na dnu nekih dubodolina zelenjela se trava. Trebalo je samo osam godina od onoga vremena da taj kraj zasja od zdravlja i obilja. Na ostacima ruševina koje sam vidio 1913. godine dižu se sada prava gospodarstva, lijepo ožbukana, svjedočeći o sretnu i udobnu životu. Iznova su potekli stari izvori što ih napajaju kiše i snjegovi zaostali šumama. Voda je kanalizirana. Uz svako gospodarstvo, među javorovim gajevima, voda se iz zdenaca prelijevala po sagu od svježe majčine dušice. Sela se malo-pomalo obnavljaju. Došli su ljudi iz nizine gdje je zemlja skupa, i nastanili se ovdje donoseći sa sobom mladost, gibanje, pustolovan duh. Na cestama se mogu susresti dobro uhranjeni muškarci i žene, momci i djevojke koji se znaju smijati i koji ponovo uživaju u morskim zabavama. Računamo li i bivše stanovnike ovog kraja, koje ne možemo prepoznati otkako mirno žive s pridošlicama, više od deset tisuća ljudi duguje svoju sreću Elzeardu Boufierru.
Kad pomislim kako je dostajao samo jedan čovjek koji je raspolagao tek običnim fizičkim i moralnim sredstvima da se ta pustinja pretvori u Kanaan, rekao bih da je ljudska sudbina ipak vrijedna divljenja. A kad razmišljam o tome koliko je bilo potrebno postojane velikodušnosti i vrijedne plemenitosti da bi se ostvario taj rezultat, obuzima me silno poštovanje spram onog starog, neukog seljaka koji je uspio privesti kraju djelo vrijedno sama Boga.
Elzeard Bouffier preminuo je u miru u 1947. godine u ubožnici u Banonu.

Novela se zove "Čovjek koji je sadio drveće" , a napisao ju je Jean Giano.

Dragi moji čitatelji,
navodno se svemir širi i širi i to je izvan sposobnosti ljudske spoznaje jer što je tamo dokle još svemir nije došao. Ni prostor ni vrijeme do tamo još nisu stigli pa kako onda ja mogu uopće govoriti o tome kao "tamo" ili "još". Ali zadržimo se na ovome skromnome dijelu koji se do sada raširio. E, pa tu ste vi negdje unutra. I svi imate glave. I u vašim glavama se stvaraju slike koje vaše lijepe oči registriraju, sklapaju se zvukovi koje vaše lijepe uši osluškuju i još svašta se slijeva u te vaše lijepe glave. I nema niti jedan među vama koji je isti kao neki drugi među vama. Ovaj trenutak dok vaš mozak dešifrira ovo moje blebetanje je unikat u kozmičkim razmjerima. Hoću reći da ste živi. Neki su fizički ograničeni, neki su psihički ograničeni, neki su osuđeni na neprekidan užas. Niste među njima jer ovo čitate. Ako ovo čitate onda ste relativno u redu. Ili najčešće skroz u redu.
Ali to neće potrajati. Jednog dana ćete crknuti. Pa mi je palo na pamet da, onako iz pristojnosti, kad ste već dobili jedan takav poklon - to da ste tu, živi i čitate ovo,
pomislite kako vas ništa ne može zaustaviti. Jer, rekao sam to i malo niže, OVO JE TO.
OVO NIJE GENERALNA PROBA. NEMA DRUGE ŠANSE. NEMA REPETE. SAD I OVDJE. VI STE SAD I OVDJE. VI STE JEDINI VI U CIJELOM JEBENOM SVEMIRU. KOJI JEBENI KURAC BI JOŠ TREBALO DODATI TOJ ČINJENICI? ZAR MOŽE JAČE OD TOGA? ŠTO BI BILO JAČE OD TOGA? MOŽE LI VAM NEKO PONUDITI NEŠTO JAČE OD ČINJENICE DA STE ŽIVI? NIŠTA VAS NE MOŽE ZAUSTAVITI! SVAKA DRUGA POMISAO JE SUUUUULUUUUUDAAAA!
E... a bilo bi još baš lijepo da budete i dobri dok trajete. Jer ako ste dobili nešto takvo na poklon, onda bi nekako bilo pristojno da zauzvrat i budete pristojni. To bi baš bilo fino od vas. Eh... da... ja sam Pooka, nevidljivi zec, mene to sve ne tangira puno... samo mi je nekako palo na pamet. To... da ste svi do jednoga živi.

Ja i Ona smo se slovkali na uobičajen način kad je došao On i Hanibal Kultni pa je rekao da nije u redu da se mi barimo jedno s drugim njemu pred očima. Ja sam se onda počeo dirati jer sam Grko- Katolik. Gotovo sam siguran se i On dirao, za Hanibala ne znam. Ona, naprotiv, ima loptu koja nju dira. Uvijek je tako, a onda seru kako su jadne i nesretne. Ja mislim da je Kojen prvi naišao ili je već bio u rupi, ne znam. Pročulo se da sam ja komunist ali sam ja ustrajao na tome da sam revizionist i htio otići ali mi nisu dali.
Pa je Isus Makedonski dodao kako nije Leonard nego Albert i onda je došao i Kami. A Kant je već bio tu jer sam ja spomenuo Revizionizam pa sad ne znam je li slučajno upao u onaj procjep (imajte na umu da se neki diraju, a neke diraju) ili ga je neko gurnuo ali...
A kurac... bila je i sabotaža u međuvremenu jer je navodno Klimt napravio reviziju Marxa po nekoj valjda dislektičnoj metodi, a ne Kant pa je i Klimt upao u rupu. E onda su odnekud došle neke nekretnine. Ona je imala estetske zamjerke jer prozori nisu u ravnini s krovom, a On je inzistirao na anteni. Ja sam se dirao ravnalom i bilo mi je dosadno pa sam predložio plastiku za pomicanje nekretnina. A kako svi puše, došao je i Kolumbo i odma upao u rupu. Tako da su u rupi bili Kant, Klimt, Kojen, Kami i Kolumbo. Ja sam rekao da se ne mogu više dirat pa sam htio otići ali Ona je rekla da ne može tako nego da moramo svi zajedno na znak ŠIŠAJ! I tako je i bilo. Ovi su valjda još u rupi. Što baš i nije u redu. Jer Kojen je još uvijek živ. Ali on je stalno u garaži pa i nije neka promjena.

If you want a lover, I'll do anything you ask me to / If you want another kind of love, I'll wear a mask for you / If you want a partner take my hand, or if you want to strike me down in anger, here I stand – I'M YOUR MAN.
If you want a boxer, I will step into the ring for you / If you want a doctor, I'll examine every inch of you / If you want a driver climb inside, or if you want to take me for a ride, you know you can – I'M YOUR MAN.
The moon's too bright, the chain's too tight, the beast wont go to sleep/ I've been running through these promises to you that I made and could not keep / But a man never got a woman back / not by begging on his knees / or I'd crawl to you baby and I'd fall at your feet and I'd howl at your beauty like a dog in the heat and I'll claw at your heart and I'd tear at your sheet, I'd say please – I'M YOUR MAN
If you've got a sleep a moment on the road, I will steer for you / and if you want to work the street alone, I'll disappear for you. If you want a father for your child or only want to walk with me a while across the sand – I'M YOUR MAN

Život je takav je kakav je. Jučer mi je neko rekao da izlazi novi nastavak Star Warsa ali da je samo za odrasle. Neko me i pitao ima li tableta protiv zbunjenosti i ja sam rekao: Prozac. Pa sam nekom francuzu pjevao Odu Radosti, a on me pitao je li to hrvatska himna. Pa umalo nisam upao u tučnjavu iako sam svome prijatelju deset puta rekao da to nešto idemo rješit bez agresije. Poslije mi je rekao da sam u pravu. Ja sam uvijek u pravu.
I nisam u životu nikad udario nikoga sa namjerom da ga ozljedim. Ali jebiga, sve skupa kad ovako danas pogledam sasvim je dovoljno da pomislim da je život takav kakav je.
Moj život. I neke stvari mi se ne sviđaju. Određeni vajb mog okruženja koji naravno i ja generiram. I to se mora promijeniti.
Ovo je jedini moj život koji sam dobio na raspolaganje. Ništa me ne može zaustaviti. Svaka druga pomisao je suluda. Vrlo blago rečeno. Pa nek' život bude takav kakav je.

Ovo je Pookin mjesečni horoskop koji će biti objavljivan svakog desetog u mjesecu zbog osebujnog karaktera mojih mističnih sposobnosti o kojima ja sad ne želim ulazit u raspravu jer ih vi svejedno ne bi razumjeli. Zato se i nazivaju mističnima. Ali ako baš inzistirate otkrit ću vam metodu putem koje ja stupam u kontakt s onostranim silama koje ne podliježu linearnom ili entropijskom protoku vremena. Svoje vizije prostorno-vremenskog totaliteta doživljavam dok se peckam onom baterijom od 9 volti po vrhu jezika. Mukotrpan zadatak ali vrijedan truda.

OVAN (21.3 – 20.4)
Ako imate mravojeda kao kućnog ljubimca, a uz to živite u kući sagrađenoj od Siporexa ili Y Tonga, više je nego sigurno da će vaš ljubimac svojim tvrdim kanđama izdubiti prolaz kroz vanjski zid vaše kuće i pobjeći. Nemojte dizati paniku jer je mravojed vrlo osjetljiv na promjene vaše aure te bi ga samom sumnjom mogli nagnati da krene grebati zid. Ako vam je mravojed trenutno unutar vidnog polja dok ovo čitate, polako napustite prostoriju kao da se ništa nije dogodilo i pretvarajte se da ste ljuti zbog Haškog suda ili nešto slično. Okupite najmilije u najudaljenijoj prostoriji od mravojeda i razradite taktiku. Mravojeda treba izolirati u čvrsti objekt sve dok se neharmonični planetarni aspekti ne promjene, odnosno dok Merkur ne izađe iz Djevice. Nemojte tražiti pomoć svečenika jer su mravojedi iznimno osjetljivi na aure klera. Najbolje rješenje bi bilo da vi i vaši ukučani uzmete vrlo visoke doze nekih tableta za smirenje, tako da vam aure skroz izblijede pa da polako pokušate uhvatiti mravojeda ako ga uspijete razaznati. Zdravlje vas inače odlično služi, samo se trebate paziti pri korištenju raznih lijekova. U ljubavi su mogući pomaci. Neko je ludo zaljubljen u vas ali ima fobiju od mravojeda pa bi se mogli naći u dilemi.

BIK (21.4 – 21. 5)
Što se tiče vašeg znaka, planeti su vam više nego skloni. Ali to vam ništa ne vrijedi ako za susjeda imate nekoga u znaku Ovna, koji uz to živi u kući sagrađenoj od Siporexa ili Y Tonga te za kućnog ljubimca ima mravojeda. Poznato je da Merkur u Djevici ima snažan utjecaj na mravojedov nagon da čvrstim kanđama ruši termitnjake. Ako i vi živite u kući od Siprexa ili Y Tonga, bilo bi poželjno da ovaj period od 19 dana koliko će Merkur biti u Djevici provedete u dvorištu, pod utjecajem alkohola, simulirajući velike obiteljske probleme, po mogućnosti uz palež namještaja tako da u slučaju da mravojed proviri kroz rupu u zidu od susjedove kuće krene u nekom drugom smijeru. Bilo bi poželjno da sa vama bude i svečenik u alkoholiziranom stanju jer su mravojedi iznimno osjetljivi na aure klera. Ako budete dolazili u kontakt sa susjedima u znaku Ovna i oni vam budu pokušavali nešto reći ali im to nikako ne bude polazilo za rukom, ni u kojem slučaju ih nemojte nuditi alkoholom. Zdravlje vam je stabilno, čuvajte se jaraka i automobila, postoji mogućnost da se utopite u 30 cm dubokoj lokvi ili da vas zgazi autobus na lokalnoj liniji. U ljubavi je sve moguće ali izbjegavajte kontakte te vrste sa susjedima jer bi vas oni kasnije mogli tužiti zbog seksualnog iskorištavanja tijekom kemijski inducirane kratkotrajne amnezije.

BLIZANCI (22.5 – 21.6)
Vaš život nalazi se na prekretnici. Mnogi od vas će gledajući prizore na televiziji ili u neposrednom susjedstvu shvatiti kako je dragocjen mir koji vlada u vašoj obitelji. Ipak vremena su takva da oprez nikad nije na odmet. Ako primjetite pomutnju i palež u susjedstvu bilo bi dobro da izvadite neku vrstu oružja iz podruma (naravno da u obzir dolazi samo legalno oružje) i držite danonoćnu stražu oko svoje kuće. Zbog vrlo nepovoljnog aspekta Merkura u Djevici pokrenuo se niz zbivanja koje vrlo lako mogu završiti tragično. Zato bi bilo dobro da vi i vaši ukučani iskopate par rovova ispred kuće i držite susjede na pristojnoj udaljenosti. Zbog vrlo vjerojatne neuračunjivosti vaših susjeda ne preporučujemo minsko-eksplozivne zapreke u svrhu zastrašivanja već samo oružje duge cijevi (gađajte u noge) i ofenzivne (crne) ručne bombe, u svrhu ranjavanja, a ne ubijanja neuračunjivih susjeda. Postoji mogućnost da se iznenada pojavi iznimno agitiran mravojed koji bi vam mogao nanijeti veliku štetu ako vam je kuća sagrađena od Siporeksa ili Y Tonga, stoga predlažemo upotrebu protuoklopnog oružja (npr. zolja) jer je rizik iznimno visok. Bilo bi poželjno da u blizini imate svečenika sklonog militantnim ispadima jer su mravojedi iznimno osjetljivi na aure klera. Zdravlje je prosječno, postoji vrlo velika mogućnost samoranjavanja vatrenim oružjem. Ljubav bi mogla procvjetati ako ne usvojite politiku da nema zarobljavanja pomahnitalih susjeda.

RAK (22.6 – 22.7)
Kao i obično osobe u vašem znaku stradaju ni krive ni dužne. Gotovo je sigurno da će tijekom neke elementarne nepogode dobar dio vaše nepokretne imovine biti uništen. To je zbog planetarnog rasporeda koji se događa jednom u tisuću godina, a koji je iznimno loše aspektiran prema vašem znaku. Učestali udari groma su gotovo zagarantirani i imat će te osjećaj da se sam Svemogući svom svojom srđbom obrušio na vas. Morate paziti da, dok budete bježali što dalje od svoje nepokretne imovine, ne naletite na mitraljeske zasjede vaših susjeda u znaku Blizanaca koji su se zbog Merkura u Djevici morali mobilizirati. Za vaš znak Merkur nije opasan ali ako slučajno sretnete izrazito agitiranog mravojeda, a slučajno imate kuću od Siporeksa ili Y Tonga bilo bi dobro ako bi ga uspjeli nekako namamit u vašu kuću jer tada postoji velika vjerojatnost da ga tamo ubije grom. Najbolje bi bilo kad bi se obratili za pomoć kod lokalnog župnika pa da on i još nekoliko svečenika pokušaju otjerati mravojeda u vašu kuću u koju će, kao što smo napomenuli, stalno udarati gromovi. To je zbog toga što su mravojedi iznimno osjetljivi na aure klera te bi više njih moglo lako upravljati mravojedom sve do vaše kuće. Nije bitno ako više ne bude zidova, gromovi će i dalje udarati. Zdravlje je odlično, postoji mala šansa za postraumatski stresni poremećaj ako vas iznenadi prvi grom. Ljubav koja se stvara u doba nevolja najjača je od svih. Imajte na umu da su se neki od nas obvezali na celibat.

LAV (23.7 – 22.8)
Nepovoljan utjecaj Urana iz prethodnog razdoblja se nastavlja. Imati će te osjećaj da se cijeli svijet urotio protiv vas. Moguće je da vam više puta dnevno u kuću upadnu specijalne policijske postrojbe. Ako za susjede imate nekoga u znaku Blizanca vrlo je vjerojatno da će policija vašu kuću pretvoriti u operativni stožer te da vam predstoji cjelodnevna sporadična pucnjava sa nekad miroljubivim susjedima. Ako imate kuću od Siporexa ili Y Tonga vrlo je vjerojatno da će zbog krhkosti materijala i razmjene vatre vaša kuća ubrzo biti pretvorena u gomilu prašine. Zato odmah upozorite policiju na tu činjenicu. Postoji i mogućnost požara ako za susjeda imate nekoga u znaku Bika. Ako slučajno ugledate mravojeda kako bezglavo tumara susjedstvom odmah upozorite policiju i savjetujte nadležne kako bi bilo najbolje da iz obližnje crkve specijalna policija hitno dovede jednog svečenika jer je mravojed iznimno osjetljiv na aure klera. Svečenika treba istjerati na brisani prostor za vrijeme pucnjave, dok je mravojed smeten pa neka on pokuša mravojeda utjerati u kavez ili nešto slično. Stanje će se stabilizirati za 19 dana kad Merkur izađe iz Djevice. Zdravlje je odlično samo ne pokušavajte spašavati ranjenog svečenika! Ljubav je moguća ali u kratkim i stravstvenim epizodama, u mračnim kutevima vaše kuće koja će vjerojatno biti u ruiniranom stanju. Vrlo vjerojatna nevjera zbog stresa.

DJEVICA (23.7. – 22.8.)
Ovo je razdoblje idealno za završavanje svega što ste planirali. Financijski ste u stabilnoj fazi i puni energije. Svi rokovi koje ste sami sebi zadali su ispoštovani. Jedini problemi koji bi mogli iskrsnuti proizašli bi iz eventualne činjenice da ste upravo izgradili kuću od Siporexa ili Y Tonga. Ovaj mjesec će biti vrlo prevrtljiv. Vi kao mirna i staložena osoba teško da ćete moći povjerovati što se oko vas događa. Ni u kojem slučaju nemojte tražiti utjehu od nekoga iz svečenićkih redova. Lako bi se moglo dogoditi da i vas i svečenika specijalna policija odvede na livadu po kojoj će, uz pucnjavu, lutati pijani i pojedinci pod teškom sedacijom. Vrlo vjerojatno će i vas smatrati pripadnicima klera te će se od vas tražiti da svojom aurom pokušate skupa sa pravim svečenikom utjerati podivljalog mravojeda u kavez. To se sve događa jer je Merkur u Djevici i mravojedi su tada izrazito agitirani. Samo što za razliku od svečenićke aure mravojed nije iznimno osjetljiv na vašu auru pa će se vrlo lako dogoditi da vas isti pregazi te nasrne na vašu novu kuću od krhkog materijala te će začas proći kroz nju kao miš kroz sir. Problem nije toliko u rupi koju će mravojed napraviti koliko u činjenici da će on sigurno privući vatru i policije i vaših susjeda u znaku Blizanaca što će sva vaša postignuća vratiti na početak. Zdravlje je loše aspektirano, moguće su duboke razderotine i prostrijelne rane. Ljubav nije baš u svom elementu.

VAGA (23.9. – 22.10.)
Ako ste se odlučili za dugo putovanje ovo je pravo vrijeme. Svijet oko vas kao da je poludio i najbolje što možete učiniti je da odete na neko egzotično mjesto. Ni u kojem slučaju nemojte ići u zemlje koje obiluju mravojedima. Zbog Merkura u Djevici mravojedi su izrazito agitirani i imaju nezaustavljiv nagon da svojim kanđama ruše termitnjake. Vi kao izrazito proračunata osoba sigurno niste napravili kuću od Siporexa ili Y Tonga nego od cigle ili betona. Stoga ne morate brinuti da će mravojed probiti zid vaše kuće. Ali vrlo je vjerojatno da će oklopnjak specijalne policije zbog meteža u vašem susjedstvu proći kroz vaše dvorište i svojom težinom aktivirati zaostalu savezničku avio-bombu od 250 kila te će vaša kuća biti pomaknuta nekih stotinjak metara u smjeru eksplozije uz minimalne šanse da se tamo ponovo posloži na isti način kako je bila posložena prije eksplozije. Stoga uplatite osiguranje i otputujte. A ako mislite zvati svečenika da vam blagoslovi kuću mogli biste se naći u velikim neprilikama. Obucite se u izrazito šarenu odjeću, na primjer havajske košulje tako da vas ni u kojem slučaju ne pomješaju sa svečenikom. Zdravlje odlično osim ako budete nosili tamne boje, tada su moguće višestruke prostrijelne i šrapnelske ozljede. Ljubav je u znaku šarenih boja.

ŠKORPION (23.10 – 21.11)
Ovo je vrijeme kao stvoreno za vas! Merkur u Djevici pokrenuo je lančanu reakciju događaja koji se vrlo lako mogu usmjeriti u smjeru koji vi odredite. Sad je trenutak da ostvarite svoje snove o promjeni svjetskog poretka. Iskoristite metež u susjedstvu i proglasite mravojeda žrtvom urote svjetskog kapitala i Vatikana, nagovorite neodlučne susjede raznih znakova da sa leđa napadnu policijski operativni stožer. Pošaljite svog agenta da nagovori policiju da iz kuće od Siporexa ili Y Tonga preseli stožer u podzemni bunker koji će te vi prethodno minirati. Organizirajte odrede koji će svakoga ko imalo sliči na svečenika skinuti do gola i uvaljati u katran i perje. Pokušajte pridobiti mravojeda za vaše ideje svojom karizmom, namamite ga u skladište građevinskog materijala Siporexa ili Y Tonga i pustite ga da tamo ruje dok mu se svi nagoni ne zadovolje. Proglasite Sovjetsku republiku u svom susjedstvu i borite se protiv raznih naoružanih frakcija, posebno onih u znaku Blizanaca. Strijeljajte sve pojedince koji su alkoholizirani ili pod utjecajem sedativa. Pokušajte se povezati sa drugim Sovjetskim republikama koje su osnovane oko drugih mravojeda i iskoristite period dok je Merkur u Djevici da barem stvorite Socijalističku Internacionalu ako i ne sam san komunizma.
Zdravlje odlično, slušajte glasove u svojoj glavi. Vrijeme za ljubav doći će tek nakon pobjede.

STRIJELAC (22.11. – 21. 12.)
Ovaj period je bremenit događajima koji su estetski vrlo upečatljivi. Ako ste artističke naravi u ovih 19 dana koliko će Merkur biti u Djevici, možete zabilježiti neke gotovo nadrealistične situacije. Najbolje bi bilo da se popenjete na neki visoki objekt, samo morate dobro paziti na nije od Siporexa ili Y Tonga jer je lako moguće da mravojed nasrne baš na njega pa da odozgo polako stavite na platno ili pretočite u stihove sav metež koji je nastao zbog ovog čudnovatog planetarnog aspekta. Ako na objektu na koji se popenjete naiđete na poveću grupu skrivenih svečenika odmah ih prokažite jer su oni jedini koji mogu kontrolirati mravojeda jer je mravojed iznimno osjetljiv na svečenićke aure, a i njihov životni poziv se sastoji u nesebičnom žrtvovanju za svoje bližnje pa neka onda stanu ispred mravojeda. U tom slučaju možete doživjeti raznorazna vjerska prosvijetljenja i zabiležiti ih te prenijeti budučim generacijama. Bilo bi mudro sa sobom nositi jednu poveću teglu punu mrava ako se slučajno nađete uživo baš sa mravojedom. Zdravlje je dobro, čuvajte se padova s visina. Ljubav će doći sa prvom izložbom.

JARAC (22.12. -20.01.)
Vas će oteti vanzemaljci te vas 6 mjeseci ispitivati o Siporexu i Y Tongu. Ako ste svečenik vjerojatno će vam putem analne sonde mjeriti frekvenciju aure i reagiranje raznih vrsta intergalaktičkih mravojeda na nju. Žao nam je, ali vi nećete biti pod utjecajem zodijačkog planetarija pa ne možemo točno predvidjeti što će vam se sve događati. Eventualno, ako ste američki državljanin, pokušajte zvati marince u pomoć.

VODENJAK (21.01. – 18. 02.)
Kao što narod kaže: voda ide na vaš mlin. Vaš znak ni na koji način neće biti obilježen svim ovim događajima koji proizlaze iz nesretnog položaja Merkura u Djevici. Stoga iskoristite ovaj period za zgrtanje materijalnih dobara koja u ovim kriznim vremenima gube na svojoj vrijednosti, a kad kriza prođe njihova će se vrijednost povratiti. Najbolje bi bilo da na brzinu izgradite veliki bazen od nekog lakog materijala kao što je Siporex ili Y Tong i u njega skupljate vodu koju ćete nakon ove kratkotrajne krize, nakon što cijela infrastruktura bude uništena prodavati po suho zlato. Ipak postoji vrlo mala mogućnost da mravojed naleti baš na vaš bazen tako da bi bilo dobro ako bi iznajmili četiri svečenika da na svakom uglu bazena čuvaju stražu jer je mravojed iznimno osjetljiv na aure svečenstva. Ali onda opet dolazite u situaciju da budete na udaru specijalnih snaga policije koje su u stalnoj hajci za svečenstvom pošto je ono jedini nacin da se usmjeri gnjev mravojeda. A ako se na vašem bazenu pojavi policija, lako je moguće da se pojave i škorpionsko-sovjetske snage koje će pokušati nacionalizirati vaš bazen. Izgleda da nekih čvrstih garancija ipak nema. Zdravlje – pazite na reumu. Ljubav se zrcali na površini vašeg bazena.

RIBE (19.2. – 20.3.)
Vi kao vodeni znak bi se u ovim fluidnim vremenima trebali vrlo lako snalaziti. Ali svi planeti govore da ste baš vi direktno povezani ili za proizvodnju ili za distribuciju ili za prodaju Siporexa ili Y Tonga tako da će se na vaša leđa svaliti sav gnjev vaših sugrađana kada Merkur izađe iz Djevice i stanje se stabilizira. Isto tako je vrlo vjerojatno da će mravojed preživjeti čitav ovaj period neozljeđen te da će ga na koncu pronaći kod vas te vas optužiti za terorizam i proglasiti neprijateljem naroda. A ništa neće moći spriječiti spontani linč kad u vašem podrumu pronađu stotinjak pripadnika svećenstva koji su mogli zajedno vrlo lako dovesti mravojeda u red jer je on iznimno osjetljiv na aure klera, a protiv stotinjak aura ne bi imao nikakve šanse. Zato vam preporučujemo da čim pročitate ovaj tekst uzmete putovnicu i otputujete na Island. Tamo nema mravojeda.
Zdravlje ovisi o rezervaciji karte. Ljubav je u vašem slučaju tek pusti san.

Primjetio sam da na većini blogova ljudi pišu o nekim osobnim iskustvima ili o nekakvim trenutnim ili stalnim ili željenim stanjima svoje svijesti, bilo da se izražavaju kroz poeziju ili kroz neke priče o svakodnevnim iskustvima ili si vizualno daju oduška kroz neke vlastite kreacije. Ja, naprotiv, stalno inzistiram na totalnom odmaku od svakodnevnog što jače mogu, eto uzmirte npr. Desanku, kojoj Mitar na plafonu svira klavir, a muž i djeca joj tuku ni više ni manje nego samog Stvoritelja. To baš i nije nešto što bi moglo izaći u novinama tipa "Extra", (ja mislim da se tako zovu), koje se reklamiraju uz parolu "za ljude koji vole život". Pa da ne budem okarakteriziran kao neki privacy freak evo vam dajem uvid u moj život... evo vam slika moga kreveta. To nije mala stvar jer vi sad otprilike znate u kojem grmu leži Zec. I drage žene, a vidim da se i mene počelo tamo ubrajati, sretan vam 8. mart!

Dobio sam kritiku da mi je priča o Tomu super ali da joj je kraj (opet) nekako bez klimaksa. Pa sam je odlučio preurediti, odnosno promijeniti kraj. Pa tako umjesto onog letećeg tanjura koji dolazi po vanzemaljca i odvodi ga priča završava ovako:

U tom trenutku iz obližnjeg vodovodnog šahta iskoči Angelina Jollie i hitro priđe vanzemaljcu. Iz dekoltea izvadi malešni gadgett iz 4. nastavka Lare Croft i uz kratki beeep pri dodiru sa prevoditeljskom kutijom, Angelina istu istom popravi. Vanzemaljac konačno dolazi u mogućnost da zaozbiljno popriča s Tomom.
- Tomo, bog te jebo – kaže vanzemaljac – jel' me sad razumiješ?
- Razumijem te... zahvaljući ovoj dami... kako se zoveš, medena? – kaže Tomo.
- Pusti sad to, Tomo – kaže vanzemaljac – došao sam te obavijestiti o nečemu vrlo važnom... nemamo puno vremena! Ti si taj! Ti si onaj koji je izabran da tvoj svijet skrene sa kolosjeka samouništenja!
- A jel'... mala, da nemaš možda i rizle tamo odakle si izvukla ovaj bipež?
- Tomo, slušaj me – nastavlja nervozno vanzemaljac – ja bi ti bio sve odmah objasnio nego me bilo stislo pa sam se morao olakšati... eto, bog-istina... slušaj me... u tvojoj mokraći se nalazi u velikim količinama jedan specifičan kristal, tripoelezdin...
- Što kažeš... da pišam LSD – zaineresira se odjednom Tomo i zaboravi skroz na Angelinu.
- Ma, neeeee... tripoelezdin služi u procesu hladne fuzije, od njega se napravi anoda i pri običnoj elektrolizi vode dolazi do kontrolirane fuzije vodikovih atoma pri kojoj se oslobađa energija koja se pretvara u toplinsku energiju i tako se oslobađa milijardu puta više energije od one uložene u elektrolizu... razumiješ li me... čista, bezgranična energija... prekretnica u povijesti tvoje civilizacije... a ti si taj... ti si taj koji je slučajnom mutacijom odabran od Univerzalne Sile da povede tvoju rasu u novom smijeru.
- Slušaj ga, Tomo – kaže odjednom Angelina koja je do tada mudro šutala – Georg W. Bush i naftni lobi su ti na tragu... ja i još neki iz Pookinog underground pokreta smo im nekako uspjeli proturiti informacije da si ti Osama Bin Laden pa je CIA inscenirala napade na WTC samo da bi se domogla Osame jer misle da on mokri tripoelezdin... a čovjek jedva da i mokri od živaca... ti si jedini izlaz za ovaj planet... moraš poći sa mnom!
- Uh, nema problema, s tobom bi... aaaa, jebemti, ne mogu... imam ženu i dijete, ne mogu ih ostavit... ne mogu, neka cijeli svijet propadne... oni su mi najvažniji...
- Tomo... teško mi je što ti moram ovo reči – kaže vanzemaljac – tvoja žena... hmmm... tvoj jednogodišnji sin... on... on nije tvoj nego župnikov... što si mislio uopće... kad god dođeš kući, žena ti pođe na molitvenu zajednicu.
- Tomo, nemamo vremena... moraš sa mnom hitno u šaht! – kaže Angelina.
- Tomo, ti si jedina nada za svoju vrstu! – kaže vanzemaljac.
- Tiii tiii tiii tiii tiii tiii... – kaže štoperica i trgne Toma iz sna, upozoravajući ga da je vrijeme za novi obilazak. (jel' valja klimaks?)
Jebem li ti ovakav život... da sam bar do šahta došao sa onom Anđelkom – pomisli Tomo, hvatajući se mahinalno za Glock – a jebote... ono sa ženom mi... ono... maaa nije. Onaj tip je garant peder... bolje da je s njim i još sto žena na tim zajednicama, nego da je u kafani s Antom i onim konjima. I krene Tomo u još jedan obilazak.

Zvuk alarma trgne Tomu Vinkovića iz neke zbrke slika na granici jave i sna. Jebemti, da mi se jednom u životu naspavati – pomisli Tomo i udari po velikom tasteru štoperice i digitalne brojke ponovo počnu odbrojavati sekunde do slijedećeg polusatnog obilaska. Tomo je bio zaštitar i čuvao je vodocrpilište svog rodnog grada. Bio je već iskusan u svome poslu i naučio je sve bezbolne tehnike ubijanja vremena. Jedna od njih bila je i marihuana. I tako izađe Tomo ispred čuvarske kućice i zapali maleni džoint, taman toliko da izbjegne glavninu trenja vremena u prolasku pa se otpuhujući dim zagleda prema glavnom bazenu i u trenu mu zastane uskovitlani dah. Majku li ti milu jebem – pomisli Tomo gledajući u vitku visoku figuru kako bezbrižno, u velikom uzlaznom luku, mokri u pitku vodu njemu najmilijih. E, najebo li si kurvin sine pogani, jebem li ti... jebem li ti – šaptao je sasvim tiho, polako se približavjući silueti koja je bezbrižno, nepromjenjenim tempom praznila mjehur, uz veselo žuborenje koje je u Tomovom napušenom mozgu poprimalo bjesnu grmljavinu Nijagare. Kad je već prišao na nekih pet šest metara, Tomo tiho izvuće svoj ponos, Glock 17, uperi ga prema urinatoru koji sasvim sigurno nije ništa slutio i izdere se iz sveg glasa: STOJ!!! ...jebem ti MAJKU! Urinator je na to odskočio nekih pola metra od zemlje i uz rezak i jezovit uzvik: Meeeeeeeeeeek!!! – u zraku se okrenuo prema Tomu i ponovno dočekao na noge. Kad ga je ugledao, Tomo je uz glasan uzvik zaprepaštenja ispustio džoint koji je cijelo vrijeme držao u lijevoj ruci i počeo mahnito povlačiti obarač ali u nekakvom polu padu od iznenađenja, tako da su zadnji hici otišli negdje prema zvjezdanom nebu. I dok je ležao i govorio: Jebem ti travu... jebem ti travu... ubio sam čovjeka! – Tomo je opipao veliku maglajticu za pojasom i upalivši je podigne se u sjedeći položaj i uperi snop svjetlosti prema mjestu gdje bi onaj urinator trebao biti. Alooo – vikne Tomo – jesil' živ? Meeek... – začuje se tiho s druge strane. Jebemti sunce, biće sam mu pola glave odnio... jebem ti hollow point, da ti jebem... ajde ne miči se, eto mene da vidim što je bilo – reče Tomo ustajući i polako krečući prema izvoru zvuka. Tomo je bio u ratu i svašta vidio. Gledao je i kako mu se žena porađa. Jednom je i pijan Ladom prošao preko stada ovaca. Ali ovako nešto vidio je samo na filmu. Valjda je zato i ostao miran. Da je tamo vidio svoju ženu kako rađa sigurno bi se opet onesvijestio. Ispred njega na tlu ležao je humanoidan stvor, zelene boje, dugačak, mršav i velike glave. Duge tanke ruke držao je ispred sebe, u defenzivnom položaju, a ogromnim nebeski plavim očima žmirkao je postrance postavljenim kapcima. Tomo ga je nijemo promatrao. Bio je obučen u prozirnu, jednoličnu presvlaku iz koje su virile dvije dugoprste šake i poveća glava. Na lijevom ramenu jasno je bila vidljiva razderotina presvlake i plitka posjekotina iz koje je lagano curila žuta tekučina. Međutim, oko prepona čudnovatog stvora pa sve do koljena bila je zelena smjesa neugodnog izgleda, zarobljena prozirnom presvlakom. U jebote, usro se u gaće od straha – pomisli Tomo. I tu se sav strah rasplinuo. Biće je primjetilo da ga Tomo gleda u prepone pa se i samo pogledalo te se uz trzaj diglo u sjedeći položaj, a onda polako uhvatilo rukama za glavu. Je – li – ti – dobro? – upita ga Tomo glasno i razgovjetno.
A onda iz male plosnate kutije na lijevoj strani grudi ovog stvora izađu zvukovi: Ter niu zapi denzibaš uku. Stvor podigne pogled prema Tomu, malo nakrivi glavu i nakon malo detaljnog promatranja kaže: Niu zapi. Ber mici vuklo ljeljeri šezezezek hujnsik uku zapi denzibaš. A onda se opet iz one kutije začuje: Divni gobleni. Nažalost, moja ljama na dan pojede i do šest kvintala svježe lave. Ma o čemu ti to pričaš, jebo te usrani bog, jeli? – upita ga Tomo u čudu. Ter berzu, ter kofner, lili jeti mal uku fentilenkulkiter ibi bis – prevede spremno kutija stvoru. Stvor opet pogleda Toma pa se digne na noge i kaže: Mic punpak buziwensa groki huzur zapi denzibaš uku pikmas um deder. A kutija će na to: Kad si trudan stavi kundak ujutro u juhu i silna sluz će te obradovati, srečice. Pa Tomo posvijetli u onu kutiju što govori i reče: Aaaa... vidi... popušio si 9 mm u tu kutiju, jebote, spasila ti život. Uuuu... sik mic miu dernek jufete birim čurbi denzimuk – kaže kutija. Stvor se počne lagano ritmički tresti kad je čuo što je kutija rekla pa uvuće prst u onu rupu od metka u kutiji i sam sebi kaže: Kerumeeeee... guz miu oku polpomiketić nase waškama kitilofuki! I kutija spremno kaže: Narodeee, ako dijete pojede poveći katanac spremno je za izložbu! A onda se i Tomo počne lagano hihotati onako napušen i reče: Crkla ti je tehnika! A kutija će na to: Ubi kisko njunju fuf! Kad je stvor to čuo počne se tresti i roktati skupljenih kapaka pa prvo kaže: Riju mertike – što kutija prevede sa: Predivan ekcem – pa nastavi: Strup miki olf miu oku dernek denzibaš guz... guz uku tefkere nir kasuki – što kutija prevede sa: U poslovnoj klasi redovito ima i malo groblje... ali ne želim sad pjevati o tome. I dok se Tomo smijao prijevodu odjednom se nađe zarobljen i nepokretan u stupcu svjetlosti koji se spuštao iz crne neprozirne površine koja se odjednom pojavila iznad njih. Biće je bilo u drugom takvom stupcu i polako se uzdizalo prema crnini objekta. Koji je sad ovo kurac!? – preplašeno vikne Tomo. Zim suki nebilajka šoder!? – prevede kutija, a stvor se lebdeći počne tresti od smijeha i trzati dugačkim nogama koje su sad već skroz bile obložene onom zelenom smjesom. Kuru ipi kisko miu uku gertewensa tepsijamac mik neli belberegi kotor – reče stvor kroz smijeh, a kutija prevede: U proljeće, kad ljudi krenu daviti zubare, ti zacvili i uzmi nakratko šestar na tašte. I biće nestane u svjetlosnoj rupi, sva svjetlost nestane, Tomo se opet nađe oslobođen, a veliki crni disk ogromnom, jednoličnom brzinom bez ubrzanja odleti u niskom kutu i nestane u daljini. Tomo je stojao nepomično i slušao noćne zrikavce. Kad je osjetio miris marihuane, okrenuo je glavu i vidio napola izgoreni džoint kako stoji pokraj Glocka 17. Uzeo ga je i duboko potegnuo. Dok je ispuštao dim kroz nos neka ruka ga potapša po ramenu. Bio je to kontrolor Ante, velika nabildana životinja. Aha... pušiš drogu na poslu... ha ha ha... moj Tomo, ne gine ti otkaz... ajde daj mi onaj Glock, ne znam koji su ga kurac tebi takvom uopće i davali – reče Ante pobjedonosno. Eto ti ga tu negdje... u travi... nađi ga sam... a onda ga zavuci... duboko, duboko, duboko u dupe – sasvim mu mirno odgovori Tomo dok je odlazio. Ante se nakratko nećkao bili ga tuko... a onda se okrene i počne ubrzano, poput pseta, tražiti onaj Glock.

Svojedobno sam bio u posjedu usisivača za prašinu marke Sloboda Progress Čačak. Kasnije sam saznao da je ono Progress bila neka njemačka marka ali se proizvodila u Čačku. Jedna od NNNI zanimljivosti bivše nam države. Njemačka preciznost kad je riječ o usisivanju prašine i folklorna partizanska čojana narodna nošnja kad je riječ o obrani zemlje. Neki kontekst u kojem se apsurd mlako, prijetnjom verbalnog delikta, borio za povijesno pravo da predstavlja stvarnost. Raj za tipove tipa Branimira Štulića, koji je valjda preveo Ilijadu, Čistilište za tipove Milovana Đilasa, koji je preveo Miltonov Paradise Lost, Pakao za tipove Alije Sirotanovića, koji je duplo prebacio normu ali je pojela inflacija.
Elem, nije to tema, nego usisivač. Usisivač se pokvario. Nije skroz crko nego je i dalje radio ali je proizvodio užasnu, nepodnošljivu buku. Valjda je neki ležaj ili neznam što otišlo pa je mehanika sile, malo sa strane, umjesto tlaka proizvodila – zvuk. Stvarno grozan zvuk, kao da kolju električno prase od 1100 watta. I ja predložim mojim prijateljima da umjesto što vješamo kuke za kvake pa pozvonimo pa kad onaj otvori, ona kvaka padne i to je kao pizdarija, uzmemo taj usisivač, vežemo za drvo pokraj bandere od javne rasvjete i spojimo na struju od te iste bandere i onda kad padne noć, upali se i javna rasvjeta, a i moga usisivača počne klati ona struja. Još sam i dobro mjesto našao, na šetalištu pokraj mora, sa velikim razmacima između rasvjetnih bandera tako da bi išlo svjetlo pa mali tamni prijelaz pa svjetlo pa mali tamni prijelaz pa svijetlo i velika tama u kojoj kolju električno prase. S tim da nije bilo kuća u blizini pa da bi nekoga direktno tangiralo. Nego onako, ideš s dragom, zagrljen i misliš neko nešto pila i onda počneš ulaziti u mrak sve dok u jednom trenutku više ne želiš ići dalje. Jer, ipak, u mraku je sve moguće. Ali me prijatelji odjebu jer da to nije smiješno. Ali, ajde, poslušali su me za ono vezivanje kvake za kvaku, tako da niko ne može otvoriti vrata. A to je bilo dobro.
Elem... zašto baš sad, zašto baš ovdje.
Idem ja tim šetalištem pokraj mora i pogledam s nostalgijom propuštene šanse prema toj banderi kad tamo na njoj sjedi ni više ni manje nego Angelina Jollie. A kad se ona pojavi u mom životu uvijek ispadne neko sranje. Ili me optuže za mučenje papagaja ili krvav ispužem iz šahta, nakon praktičnog dijela phi-phenomena lekcije iz gestalt psihologije.
I gledam ja nju, gleda ona mene... a onda se nasmješi i vikne:
- Đesi Pokaaaa... – pa skoči i obrne se u zraku u maniri Lare Croft te aterira točno ispred mene, uz sve efekte mačije amortizacije.
- Uh, opet ti... što sad hoćeš? – upitam ja plaho.
- Dvije stvari, dobri moj Pooka... prva je da ti kažem... da si ti onaj put montirao onaj svoj usisivač, danas bi Ralph Nader bio predsjednik Amerike.
- Ma daj – kažem ja – kakve to veze ima jedno s drugim...
- Iskreno da ti kažem... ne znam... navodno onaj butterfly effect... ali to ti je sto posto, znam iz pouzdanih izvora.
- Znači ja sam kriv što danas svijetom drma onaj moron?
- Ufff... kako možeš biti kriv za nešto što nikako nije bilo moguće predvidjeti... glupane!
- Dobro, a kako ti znaš? – upitam ja hitro, nadajući se polemici.
- Ajde zamisli nešto kao retrogradnu argumentaciju ali da se umjesto logičkih uzročno-posljedičnih koraka koristi njuh i boja vjetra... ajde...
- Pa i ne mogu baš.
- Ne mogu ni ja... ali navodno je tako... nego, druga stvar. Ja hoću da ti mene potrošiš.
- Kako potrošim – upitam ja, glasom za oktavu višim – nakon što mi je tijelo već odreagiralo promjenom krvotoka.
- Kako god znaš i umiješ – reče ona nasmješeno.
I stojim ja sad tamo, nesiguran u ono što bi htio napraviti, bez puno razmišljanja o onome što bi stvarno trebao napraviti... pa mi padne na pamet usisivač i propušteni Oval Office pa se nagnem da ću poljubiti one plastic-fantastic usne... a ona me uz smijeh odgurne.
- Glupane... nisi ti moj tip, fali ti osam nula... potroši me!
- Dobro... kako onda da te potrošim? – pomalo bezvoljno upitam ja.
- Kako, ha ha ha... ajde, stvarno nije teško... ajde... potroši me!!!
- Ne znam kako!
- Potroši meeee!!!
- Kako, Angelina, kako...
- Tooooooo!
- Što Angelina...
- Toooooooooooo!!!
- Angelina?
- Toooooooooooo!!!
- Angelina!
- TOOOOO!!!
- ANGELINA!!!
- TOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO!!!
- Jesam li te potrošio? – upitam ja izgrebanog grla.
- Ni blizu... ni-ti-bli-zu... dragi moj Pooka... nego jesi li ti zadovoljio potrebu... dok si me trošio, jesi li zadovoljan?
- Kakvu potrebu... nisam ni imao takvu potrebu... ti si mi je uvalila...
- Ko... ja? – upita ona mazno, tihim glasom...
- Ti... Angelina...
- TOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO!!! – izdere se ona opet bez ikakve naznake da bi se ikada mogla umoriti trošeći se.
- Dobro – kažem ja skidajući ruke s ušiju – nisam imao potrebu dok te nisam vidio, ti si mi stvorila potrebu.
- Uh, uh, uh... – kaže ona – pa nisam ja Angelina, glupane... ti si Angelina... biraj slobodno koju god ulogu hoćeš... koji god položaj na Play Stationu hoćeš... ti si Angelina,
tebi su uvalili potrebu za Angelinom, a da i ne znaš ni što je ona, ni ko je ona... – nastavi ona mirno i dobrohotno pa krene prema obližnjem šahtu.
- Dobro ako nisi An... ako nisi ti Znak nego sam ja Znak... kako se onda zoveš... ko si ti... kako se zoveš...- upitam je ja dok je otvarala šaht.
- Vidi ga, vidi ga... a ti bi nešto romantično za kraj, nešto kao: We are such stuff as dreams are made on... ha ha ha... nije tako bezazleno, glupane... Fair is foul, and foul is fair: Hover through the fog and filthy air... GLUPANE... ti ne postojiš, Pooka... koliko ti puta moram dokazati da ti ne postojiš... ako si ti Angelina... možda si i George W., ha ha ha...
- Reci mi barem kako se stvarno zoveš... – već je nemoćno upitam dok je nestajala u šahtu, spuštajući polako onaj poklopac.
- He, he... amo reć da nisam ja ta u šahtu... nego ti, glupane... a kako se stvarno zovem ...to možeš samo sanjati.