pookapookapookapookapooka

nedjelja, 20.03.2005.

PRVO DESANKINO ISKUŠENJE

Desanka je jela kuvane pileće glave kad je na vrata banuo sam Nečastivi. Uzeo je oblik Arnolda Swartzeneggera u najboljim godinama. Bez riječi je prišao stolu i sjeo nasuprot Desanke.
- Ja sam Lucifer, gospodar muha i poglavar Zla – reče Arnold na hrvatski ali sa jakim njemačkim akcentom. Pojavom je bio dominantan kao Konan i zračio beskompromisnom arogancijom.
- A što sad ti hoćeš od mene – upita ga Desanka.
- Uobičajenu stvar, Desanko, tvoju dušu.
- Aaaa, onako ko u Faustu, jeli... uh, sad mi pade na pamet... jesi li vidio onu bocu travarice što se zove Faust Vrančić, onako na etiketi on skaće s nekim sklepanim padobranom... nekako nije u redu da to stavljaju na boce s rakijom... može ljudima svašta pasti na pamet kad malo popiju, jelda...
- Ma ne to... ti si mi u zadnje vrijeme počela poprilično smetati u mome naumu da sve ljude iskvarim i tako to. Priča se o tebi poprilično. Navodno su ti muž i djeca istukli i onog Drugog kad je pokušao uzeti ove servere. Ja sam pokušao nešto slično, ali završih u Pandemoniumu. Jebiga. Tad je bio zajeban igrač, sad ga ubi birokracija i deficit. Tako si ti meni popriličan problem. Ja imam poprilično osjetljiv ego, smiju mi se iza leđa po paklu, kao Gazda poš'o u Desanke i najeb'o iz prve, a ja cijelu pobunu napravio pa isp'o pizda.
- Dobro, pa što onda hočeš... eeee, da ne bi možda jedan tanjur lijepe juhe od pilećih glava?
- Ma neću, ja se hranim dušama griješnika, a ti su pilići ni krivi ni dužni... samo bi mi čir proradio... nego, slušaj ti mene... ja tebi, evo, nudim VIP Premium paket za tvoju dušu,
isti onakav kao što sam Njemu ponudio u pustinji. Znaš li o čemu pričam?
- Uh, čekaj malo... kako je ono bilo... moći ću pretvarat kamenje u kruh, skakat sa nebodera i još nešto... ajde podsjeti me... na vrh mi je jezika.
- Dati ću ti još sva bogatsva svijeta, riješit češ glad u svijetu, ljudi će te štovati kao Spidermana i još ćeš imati sav luksuz koji ti srce poželi.
- Aaaaa... to je ono iz Dostojevskog, o čemu mi muž priča svaki put kad malo popije pa legnemo... Veliki inkvizitor, tako nešto... to mu je neka fiks ideja, sloboda ovo, sloboda ono... a ne spušta se ispod dva promila... a baš nekad fini momak bio. Radio u knjižari, načitan, pristojan, stidljiv... eh... jebem ti rakiju, skroz mi je podivlj'o.
- E, i to me jebe... svako malo nekog popa objesite za nogu tu na banderi. Ne može to tako... taman ih ja odvučem na svoju stranu, a vi mi ih strpate na psihijatriju. A što će mi na psihijatriji... ajde ti ubijedi luđaka koji misli da je Mojsije kako su ljudi glina u rukama sudbine. Kako god da okreneš... ti si meni veliki problem. Ajde, nije nikad bilo bolje cijene za ljudsku dušu. Evo, ja i papire sve sredio... samo potpiši.
- E, pa neću. Ajd' lijepo ti odjebi sa tim svojim kamenim kruhom, letećom Desankom i svim tim parama i pizdarijama. Meni je dobro i ovako.
- Kako dobro... pa vidi se, jebem te blesavu... po cijeli dan čistiš pileća govna, jedeš pileće glave, a svako veće kad ti muž dođe, rakijaši se do zore... a vidi ovog na plafonu.
Jeli Mitre – upita nečastivi – što si se ušut'o. Ajde opleti jednu Kačušu, ali onako pjano, da možemo pričat ja i Desanka.
- Evo ide, Gazda... dao sam si malo slobode pa je... onako jazzie... malo improvizacija i tako to – reče Mitar s plafona i počne nježno svirati, a Nečastivi opet pogleda Desanku.
- Ajde reci ti meni, Desanko, u čemu je problem. Cijeli svijet trči za slavom i parama, sva ona jadna sirotinja crkava i čeka kakvu mrvicu kruha da preživi dan, a ti meni tako odbrusila. Koji ti je kurac... zar ne vidiš da sve ide po mojoj volji na ovom svijetu, ili je narod gladan ili je predebeo, ili ih neko tamani ili ih je baš briga kad se tamani u njihovo ime, jedni samo zgrču pizdarije koje im ne trebaju, drugi nemaju ni cipela... što se ti sad tu kurčiš pa nećeš? Jasno ti je da Mali od onog Drugog ne dijeli ni medalje niti se uopće upliće. Samo jede kokice i smiješi se s tribina dok se vi tu mrcvarite. Ja to sve sredim na brzinu, ko me bude sluš'o, nikad više ni trunke straha ni dvojbe u životu neće imati. Svi će biti sigurni i siti, samo mi daju onu Iskru koju im je onaj Drugi usadio, sve će biti kako ja kažem, gotovo je sa svim pizdarijama oko slobodnog izbora i svim tim odlukama – ovo je dobro, ovo je loše – samo neuroze i problemi. A kako sam zakuh'o, više niko ne zna ni što je dobro, ni što je loše.
- A to ona Kvaka 22... i o tom mi muž priča svako malo... zato je i jest stalno u šumi s djecom, tamo nema takvih kvaka... kaže da će radije zguliti meso s kostiju nego se opet uhvatiti takve neke kvake. Evo nema ni jedna ni u kući... sve ih počupo kad se prvi put najeo onih gljiva.
- Pa dobro... ajde ti meni sad reci zašto nečeš na moju stranu, jebem li te blesavu?
- Čuješ, pajdo... slušaj ti mene sada dobro... em što si Švabo, em što izgledaš ko bivol pa mi još tako baneš na vrata i ni Dobar dan nego sjedneš k'o da je sve tvoje, pa mi stalno psuješ u kući i praviš se pametan i kobajagi ti si glavni i sve ide po tvome. Ma ti si goli kurac. Vidi se kakav si... ma što će ti toliko mesa po tebi, kakvi su ti to umjetni zubi... vidi ti zlatna sata i prstenja, ko da si kakav švercer... a i to odijelo... pa cijeli si od balege umazan, kako si mog'o u takvim cipelicama u brdo poći, koliko si puta pao u govna od sela do moje kuće, a? I jebem ja te tvoje pare... kako ja mogu imati svo bogatstvo svijeta, a da svi na svijetu budu siti... što treba, da kuham umjesto za osmero za njih šest milijardi... ja tebi, kao, izgledam blesavo, jeli... i još da letim, jeli... pa bi onda bilo: Ajde Desanka odleti po cigare, ajde Desanka odleti po ladne pive... ma znam, ti bi meni sluge organizir'o i svašta pa da mi oni djecu odgajaju, jeli? A što ću s mužom... sad kad dođe kući mahnit od onih gljiva da mu kažem: Dragi, evo ja popodne prodala Vragu dušu, jebi se i ti i Dostojevski... jeli to da mu kažem? Nakon što mi je deset godina svaku večer drobio o tom Dostojevskom, jebo on sliku svoju, ne mogu se ni pošteno pojebat, a da mi neki Karamazov nešto ne kaže, ono baš kad mi je najljepše. I sad da ja pljunem na sve to, jeli, đubre jedno napumpano. A kad budem silno bogata, onda će mi još i biskupi na večere dolaziti i djecu mi dirkati dok ne budem gledala, majku li ti milu jebem. Nabijem ja na kurac sve te tvoje pizdarije, ajde marš napolje dok mi muž nije doš'o... znaš li kako su ti onog Drugog udesili, a jadan se samo servera uhvatio... ima da te objese za jaja tamo na banderu, samo da skinu onog popa, taman je sazreo za psihijatriju. Ajde... goni!
- A to je znači... da sam doš'o ko neka seljačina, donio pola odojka i pravio se fin sve bi išlo ko po loju, jeli? Ti to mene odjebala jer se nisam htio pretvarati da sam nešto drugo.
Jeli ti tako sa svakim ko ti dušu otvori, bezosjećajna kujo... pa imam i ja osjećaje i držim do sebe... ne možeš ti mene tako izvrijeđat samo što se nisam pretvar'o da sam nešto što nisam! Sram te bilo! Sad ću opet morat na Apaurine... vidi što si mi napravila!
- Ma vidi ti njega... jel' to ko ja sad nešto kriva... a pizda li ti materina, ne pale ti kod mene te kuknjave... ti si šupčina i ne možeš biti ništa drugo ni biti. Ajd' dođi sljedeći put pjevajući k'o Miroslav Škoro, ima odma da te na banderu okačimo. Jeb'le te sve pare svijeta i skakanje s krovova i svi gladni svijeta. Ja ono luda pa ne znam k'o je sve i sjebo na ovom svijetu. I sad još i ja da u tom kolu zaplešem. Ajde, marš napolje!
- Dobro, Desanko – reče sam Nečastivi – ajde, nemoj se ljutit... evo sam ti donio jednu televiziju u boji, sto herza... da ne ispadne da sam baš fukara.
- A televiziju, jeli, jeb'la te televizija... ajde nosi to sa sobom... evo mrak pada, sad će mi muž i djeca doći, ako te nađu tu ima da te uškope!
- Tvrd si ti orah, Desanko... ali nije ovo kraj priče – reče sam Nečastivi pa uzme onu televiziju i da će prema vratima kad upadoše Desankin muž i sedmoro djece.
- Ko ti je ovaj napuhani, jeli Desanka? – izdere se Desankin muž.
- Ma, neka budala mislila da je ovo TV servis pa mi banuo tu da mu popravim televiziju.
- Djeco – vikne Desankin muž – ajde pokažite ovome kako će najlakše nizbrdo do sela, znate onaj puteljak... onaj što mu treba tri minute do sela.
- Znamo, tata! – povikaše radosno uglas djeca i uhvatiše Nečastivog pa ga odvukoše napolje.
- Stani, stani... a televizija ne ide nigdje – reče Desankin muž – televiziju na katapult pa ćemo je na selo sutra kad bude utakmica, ima da bude direktan prijenos, ha ha ha ha...
I tako odvukoše djeca Nečastivog, gurnuše ga niz kamenolom, a s televizijom se nisu mogli strpiti nego je odma katapultirali na zgradu Suda.
A Desanka i muž joj ostadoše sami u tišini. Desanka je mirno nastavila jesti kuvane pileće glave. I nakon nekoliko trenutaka šutnje, muž je upita:
- Jeli... znaš li ti ko je ovaj bio?
- Znam – reče Desanka.
- I što si mu rekla?
- Ono što si mi i rekao da mu kažem ako ikad dođe... NO PASARAN!

- 11:34 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se