pookapookapookapookapooka

Tiho kao noćni snijeg
Pokucao je na moja vrata
U ruci mu bio stijeg
Hoću Tebe za prvoga svata

Ja i Dražen Zečić smo se upoznali sasvim slučajno na jednom prosvijedu protiv genetski modificirane hrane. Ja sam bio na velikoj dozi LSD-a i onako mesijanski bradat mi je odma uskočio u upražnjeno mjesto očinske figure. Dok su se crvene boje zastava sa Che Guevarom razlijevale po podu oko mene, a sam Nečastivi je batinao moje prijatelje samo par metara dalje mene, meni je Dražen govorio i govorio o GMO-u.
Kao da njemu nikako nije jasno kako drugima nije jasno kako je cijela evolucija jasno podijeljena na dva dijela. Mene je miris suzavca podsjećao na sumpor iz pakla, a Dražen Zečić na Izbavitelja.
Dva jasno odjeljena dijela – vikne Dražen i vrati me u one krpice stvarnosti koje sam mogao pohvatati – dva dijela, onaj prije Kambrijske eksplozije i onaj poslije. A znaš li kad je bila Kambrijska eksplozija, znaš li? Prije malo više od 600 milijuna godina! – nastavi on ne očekujući moj odgovor.
Ja sam tada već toliko bio hipnotiziran njegovom bradatom pojavom da bi i u smrt pošao za njim.
A cijela evolucija je trajala skoro tri i pol milijarde godina! – viknu on, dižući ruke prema nebu kao da zaziva samog Stvoritelja i ja pogledah prema nebu i stvarno mi se učinilo da neko proviruje, ali me Dražen opet vrati nazad.
Koji se onda kurac događao u te tri milijarde jebenih godina, pitam ja tebe!? – i zastane on malo, zbog dramatske stanke, a ne zbog očekivanja odgovora od nečega tako sitnog kao što sam ja.
Gradila se infrastruktura!!! – izdere se on iz sve snage. Ljudi oko nas su se već počeli okretat i slušat, a i iz policijskijskih redova se začulo: Eno i Zečića, i on je s njima... ne tuci više po glavama!
Ja i ti, moj nepoznati prijatelju – reće on meni, a mene oblije toplina iznutra – ja i ti imamo 98 posto istog genetskog materijala kao i čimpanze, a 40 posto k'o u vinskih mušica. I onda je nastao mali muk. Dražen je vjerojatno nešto skladao u glavi vezano za vino dok sam ja mahao krilcima na 40 posto tripoznog prostora iznad tla.
Znači trebalo je tri milijarde godina da se napravi genetska infrastruktura koja je zajednička svemu što je živo i onda je u 600 milijuna godina buknuo život, a uzmi u obzir da je zbog onog asteroida jednom prije 100 milijuna godina cijeli jedan svijet izbrisan. Mislim na dinosaure!!! – izdere se on iz sve snage. Sad je već gotovo cijeli prosvjed posustao i svi su slušali Dražena kako meni objašnjava o čemu je stvar.
A sad se sjeti što se nedavno dogodilo, mali moj prijatelju... kad su ono hranili krave s ovcama pa su se pojavili oni prioni... a do tad nikome nije ni padalo na pamet da bi se išta što nije zasnovano barem na RNK moglo samo reproducirati... kad ono tamo nekakva jebena bjelančevina... i množi se ko luda sve dok ti sav mozak ne izjede. Razumiješ li ti mene... a samo su hranili krave s ovcama. I što misliš, koliko se puta prije te Kambrijske revolucije pojavio jedan takav Anihilator koji je sve što je imalo evoluiralo poništio i razgradio, umnažajući sebe sve dok samo on ne bi ostao... i onda je moralo sve opet iz početka. Sve dok se nije mukotrpno izgradila infrastruktura otporna na napade na same temelje... i tek je onda moglo sve započeti... je li jasno tebi što ja govorim – izdere se on na mene.
Jes, jes... jasno je, jasno je...- začulo se svuda oko mene. Ja i Dražen bili smo doslovno opkoljeni prosvjednicima koji su u potpunoj tišini upijali svaku Draženovu riječ. Samo bi se iz daljine, iz policijskih redova začulo: Ajde zapjevaj jednu, Draženeee...
A samo su hranili krave s ovcama, Bog ih jebo... i vidi ti kakav se bauk pojavio iz ničega.
A što bi bilo da je bio zarazan ko gripa... što bi onda bilo... JEEELIIII!!!!? – izdere se Dražen iz sve snage prebacujući svoju pozornost sa mene na svoju novu publiku. Publika je počela urlati i urlati od bijesa sve dok on nije dao znak rukama da prestane vika pa je val ušutkavanja prostrujao gomolom.
A znate li što nam sad spremaju... znate li što nam sad rade – upita Dražen sugestivno, puneći krvotoke slušatelja adrenalinom.
Počeli su svojim malešnim pincetama čupkati po onoj infrastrukturi kojoj je trebalo tri milijarde godina da se stabilizira i postane inherentno nesposobna proizvesti nešto što će ju samu poništiti... a oni... oni otvaraju rupe u tom savršenom tkanju, misleći da se tu smije zajebavati metodom pokušaja i pogreške... i samo je pitanje dana kad će se svo ovo čudo života pretvoriti u prah i pepeo jer je neki genetski obrtnik htio napraviti... napravit... zeca sa bradom!!!
TAKO JE, DRAŽENE!!! – zaori se sa svih strana kao da se zemlja zatresla.
A onda se kroz gomilu probije neki debeljuškast, čelavi čovjek i uhvati Dražena za ramena i počne ga lagano tresti i govoriti: Dražene, Dražene... majku mu jebem, čovjek ti je platio da mu pjevaš na svadbi, a ne da vodiš demonstacije protiv pšenice... i koliko ti puta moram reći... speed nije kokain... ne možeš tri grama odjednom, bog ga jebo... znam ja da se nema para... ali vidi se na šta ličiš... oči su ti k'o u sove... ajde, ima krov da digneš u zrak na ovoj svadbi... evo, ajde uzmi malo ovih za spuštanje pa ćeš biti taman.

Nemam smisla za besmisleno. Nije mi nikad palo na pamet da je svijet besmislen. Ili da sam ja besmislen. Bio sam jadan, sjeban, hodajući mrtvac, potrošni materijal, nesuvisao.
Ali nisam nikad bio besmislen. Niti je išta oko mene bilo besmisleno. Bez obzira na obilje onog utilitarnog besmisla koje me stalno okružuje. Ali onako, samo po sebi, nije mi nikad ništa bilo besmisleno. Nekako nisam obdaren da tražim smisao svega. I jako volim lomit ponuđene mi smislove. Odgovara mi svijet koji nema smisla. Takav svijet ne može biti besmislen. Ja sam projektor moga svijeta i nemam žarulju koja bi taj svijet obasjala nekim smislom. Volim i svjetonazore koji smisao svega onako predpostave usput da bi neke druge, važnije, stvari djelovale uvjerljivije. Zamisli da onako jedno jutro otvorim oči, a ono preda mnom Big Picture. Ili da mi se ista stvar dogodi nakon godina konteplacije o smislu. Užas. Da tisućljeća bezobzirnih strahota nađu za sebe predviđeno mjesto u mom smislenom svijetu. To što nešto mogu nazvati strahotom ne proizlazi od ostupanja od nekog zadanog smisla. To je stvar moje osobne higijene, to je moje. I ne želim ga podrediti nekom višem smislu. To je moje. Nije eksluzivno moje, niti ga svojatam. Ali nisam ga preuzeo, sam sam ga napravio. Prema nekim uputstvima, svakako. Ali ja sam ga upalio, ja sam ga stavio u pogon. Beskrajno je beskompromisno. Jer nema početka i nema kraja. Moje cjepivo protiv smisla. Moj prazan pojam besmisla.
Ima nešto što još nisam probao. Ono nešto što nije moje. Ono darovano. Ono zemljano, puteno, krvavo, ranjivo, nevino, bolno, živo. Život. Kad ga dobijem, moram ga odmah cijepiti protiv smisla i onda početi tjerati hijene smisla. Jer one mi mogu oteti Život.
I sve moje će postati jalovo i besmisleno. U mom svijetu bez besmisla.

Točka + točka + propeler. U ovom virtualnom botaničkom vrtu. Koliko će godina jedan digitalni poklonjeni sat ostati u mom sjećanju. Koliko će mi puta dnevno pasti na pamet uredno složeni pribor za jelo za nevidljivog zeca. I kutija paracetamola ispod stola, također. Oprostite ako je bilo kakvih problema, znam da me ne razumijete. Ovo je samo paravan. Sve što živi, živi kroz dodir, a samo se rijetki dodiri stvarno broje. Jebiga.

Da vas unaprijed upozorim, ovo će biti donekle degutantan tekst. Riječ je o kukuruzu. Ja imam običaj da nešto jedem skoro svaki dan, sve dok mi to ne dopizdi. Trenutno sam u fazi bureka od sira. Znam da takvo nešto ne postoji, burek je samo od mesa, a ovo je sirnica. Ali svi ga zovu burek od sira pa se ja ne želim eksponirati u pekari i izigravati nekog jezičkog čistunca. Možda mislite da je to sramotno, ali ja sam, eto, konformist. Pa kupujem burek od sira. I burek ko burek bi mi sigurno već odavno dopizdio da nije konzervirane mješavine crvenog graha i kukuruza - mexican style. Tako ja kupim burek i mješavinu pa prelijem burek mješavinom, stavim u mikrovalnu na tretman u trajanju od jedne minute i imam yummi-obrok za 15 kuna. I sad vi mislite (uz bljak observaciju) da je problem u proizvodnji metana. E, nije. Mislim, jest... ali u ovom slučaju nije od krucijalne važnosti. Problem je u tome što se u produktu moje probave jasno vidi onaj žuti kukuruz, i to doslovno nedirnut. A nije riječ o onome kukuruzu što se svinje s njim hrane, nego o mekanom kukuruzu šečercu koji se skoro može mazati na kruh. I meni to nije bilo toliko čudno sve dok to uz kavu nisam spomenuo mojoj prijateljici Hihihi. A ona je rekla da je to nemoguće. Pa sam ja rekao da ne bih lagao o takvim stvarima... ima puno zanimljivijih tema za laganje. Hihihi je malo promislila i onda mi rekla da nisam normalan i da bi trebao poći u doktora. Pod nenormalnim je mislila na neadekvatnu probavu, a ne na psihičko stanje. A onda se ja sjetim još jednog čudnovatog fenomena moje probave. Riječ je o onome gulašu u crvenoj konzervi sa kravljom glavom u žutom krugu. Primjer majstorskog dizajna, usput rečeno. E, sad... nakon konzumacije tog gulaša (a, ovo je empirijski utvrđeno višekratnim eksperimentima, iako postoji mogućnost subjektivne interpretacije rezultata), tijekom uriniranja uvijek osjetim distinktan miris tog gulaša. Što je, blago rečeno, zbunjujuće. Jer ja gulaš ne uzimam intravenozno pa da se on metabolizira preko bubrega, onako neprerađen, već gulaš ide redovnim putem ko i sve druge masti, bjelančevine i ugljikohidrati. I sve bi se trebalo temeljito razgraditi na glukozu, amino-kiseline i što-ja-znam-što-bude-s-mastima, valjda trigliceridi. Ali miris nekako izbjegne sve te zamke, nepromjenjen uđe u krv (što znači da mi i krv miriše na goveđi gulaš) pa do bubrega, gdje isto tako nonšalantno prođe kao turist i dalje, sve do mog čuđenja pri aktu uriniranja. I što sad da radim? Da pođem u doktora?
E, sad... moj doktor, specijalist opće prakse, je ona vrsta dobričine koju ovi uvijek bolesni nanjuše nakon par pregleda pa se onda okome na njega kao hijene. Recimo, kad je na godišnjem i mijenja ga neko drugi, skoro niko od njegovih pacijenata nije bolestan, kad se on vrati, vrati se i horda ovih good-tajming oboljelih. Tako da mi čovjek djeluje kao da je stalno na rubu nervnog sloma, ali ga izvlači što je stvarno dobar u svom poslu. Uz sve to nađe i vremena da popriča s ljudima, čak i sa hordom metadonskih ovisnika koju on svakodnevno servisira. Ukratko, čovjek prema kojem osjećam određeno poštovanje.
I zamislite da mu ja usred jednog tako kaotičnog dana uletim s mojim problemom.
- Dobar dan, doktore.
- Dobar dan... u čemu je problem?
- Hmmm... ne znam kako bi vam objasnio... kad jedem onaj kukuruz šečerac, on prolazi
kroz mene nedirnut... mislim, izlazi isti k'o kad je ušao.
- I to je to?
- A imam i ovu situaciju s gulašom... naime, kad mokrim... nakon što sam jeo gulaš...
miriše mi na gulaš.
- Što ti miriše na gulaš?
- Pa... urin. I to svaki put.
- Aha...znači tako... e, to bi moglo biti nešto opasno... da vidimo... ovo s kukuruzom
ćemo lako riješiti, evo ti uputnica za visoku kolonoskopiju... to ti nije ništa strašno, ima
jedna srednje velika sonda koju će ti rektalno uvući kroz anus sve do cekuma pa ćemo
vidjeti zašto sereš kukuruz u komadu... a, ovo s gulašom... e, to je skoro sigurno
psihogeno, ili je psihoza ili je rana Alzheimerova ili neka druga demencija... a, vidiš...
kažeš gulaš... pa ako je goveđi, onda može biti i kravlje ludilo... u svakom slučaju
moraš hitno na psihijatriju.
- Ali... nije da to meni smeta toliko doktore...
- Eh, mileni... znam ja da to tebi sad ne smeta, ali vjeruj mi... uskoro će ti toliko zasmetati
da vrlo vjerojatno više nikad nećeš biti isti... sestro... zovite hitnu... imamo urgentan
slučaj za psihijatriju!
I tako... ta mi opcija definitivno otpada. Preostaje mi samo da se i dalje čudim.

Pascal Bruckner; Bijeda blagostanja (tržišna religija i njeni neprijatelji). 59 kuna. Kupio sam je ne bi li mi stvari bile malo jasnije. Pa i nisu baš. Jasno mi je da antiglobalisti i nemaju neku alternativu ekonomiji. I da većina njih napada kapitalizam čisto iz nekih navika vječititih opozicionara. I da ih kapitalizam s lakoćom konzumira i plasira na tržište u vidu majica sa onim nesretnim Che Guevarom. I jasno mi je da slobodno tržište ne garantira demokraciju, ali da joj je preduvjet. I da pojedinac generira sve groteskne scenarije svoje sudbine prihvaćanjem medijski nametnutih obrazaca ponašanja. I da sam u konačnici JA taj koji je kriv za svu nepravdu svijeta. Jer JA bih uvijek JOŠ. A zbog tog JOŠ godišnje gine 5000 kineskih rudara; njihovi životi su ona energija kojom se kuju proizvodi tipa: Sve po 12 kuna. I što ću ja sad?
Nekako mi svi ti revolti protiv silnih nepravdi djeluju jalovo. Osim jednog. Monty Python. Oni su jedna mala revolucionarna klika koja je onako kroz potpuno novi vid zajebancije, pretjerivanjem dovela do apsurda sve što se dalo dovesti do apsurda. I tako uvela jasnu demarkaciju između pristojnog i nepristojnog. Jer imam dojam da je nemoguće prikazati apsurdnim poštenog čovjeka u poštenom društvu. Tako da treba iz sve snage, redom udariti po svemu. Nema većeg poraza za nešto što pretendira biti važno ili se nameće kao trenutno "must have" ili "in" od svrstavanja toga u kategoriju: "ridiculous".
Nema više manevarskog prostora za svjetske revolucije ili globalne prevrate, lokalno više uopće ne postoji; WTO pravila su iznad svih Ustava. Imamo samo ove sive kubike u glavama. I sreću da nam ih neće otkinuti ako pokažemo srednji prst nekome ko polako vozi svoj Ferrari, izbjegavajući rupe na cesti koje nisu zakrpljene jer je ovaj s Ferrarijem svoj biznis registrirao na Kajmanskim otocima.
Bijeda blagostanja - tržišna religija i njeni neprijatelji. Karl Popper je napisao Bijedu historicizma. I Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji. Popper je imao druge neprijatelje na tapetu: Marxa, Platona i Hegela; ideje da probrani mudraci trebaju upravljati savršenom državom i/ili da su demokratske vrijednosti proizvod modernih vremena i da su povijesno uvjetovane. Pa evo dva citata iz Otvorenog društva koja zvuče kao da ih je izrekao Olaf Palme, prije nego što je pošao u kino bez pratnje tjelohranitelja.

Not out of fear but out of a feeling of what is right should we abstain from doing wrong (...) Virtue is based, most of all, upon respecting the other man (...) Every man is a little world of his own (...) We ought to do our utmost to help those who have suffered injustice (...) To be good means to do no wrong; and also, not to want to do wrong (...) It is good deeds, not words, that count (...) The poverty of a democrcy is better than the prosperity which allegedly goes with aristocracy and monarchy, just as liberty is better than slavery (...) The wise man belongs to all countries, for the home of the great soul is the whole world.

Democritus 460 – 370 BC

Our political system does not compete with with institutions which are elsewhere in force. We do not copy our neighbours, but try to be an example. Our administration favours the many instead of the few: this is why it is called a democracy. The laws afford equal justice to all alike in their private disputes, but we do not ignore the claims of exellence. When a citizen distinguishes himself, then he will be called to serve the state, in preference to others, not as a matter of privilage, but as a reward of merit; and poverty is no bar (...) The freedom we enjoy extends also to ordinary life; we are not suspicious of one another, and do not nag our neighbours if he chooses to go his own way (...) But this freedom does not make us lawless. We are taught to respect the magistrates and the laws, and never to forget that we must protect the injured. And we are also taught to observe those unwritten laws whose sanction lies only in the universal feeling of what is right (...) Our city is thrown open to the world; we never expel a foreigner (...) We are free to live exactly as we please, and yet we are always ready to face any danger (...) To admit one's poverty is no disgrace with us; but we consider it disgraceful not to make an effort to avoid it. An Athenian citizen does not neglect public affairs when attending to his private business (...) We consider a man who takes no intrest in the state not as harmless, but as useless; and although only a few may originate a policy, we are all able to judge it. We do not look upon a discussion as a stumbling-block in the way of political action, but as an indispensable preliminary to acting wisely (...) We believe that happiness is the fruit of freedom and freedom that of valour, and we do not shrink from the dangers of war (...) To sum up, I claim the Athens is the School of Hellas, and that individual Athenian grows up to develop a happy versatility, a readiness for emergencies, and self-reliance.

Pericles 495 – 429 BC

Desanka i njena mama su, kao i svaku večer, sa strepnjom očekivale da se Desankin tata, Viktor, vrati sa posla. Viktor je bio šef psihijarijskog odjela kotarske bolnice. Imao je pomalo nekonvencinalan način liječenja svojih pacijenata, izbjegavao je visoke doze klorpromazina i haloperidola te se više oslanjao na ljudski i prijateljski pristup sa oboljelima. Naravno, Viktor nije sa svima na odjelu postupao tako, ipak je on doktorirao u Beću i bilo mu je više nego jasno gdje treba povući granicu. Viktor je samo odbijao tezu da se psihoze trebaju liječiti isključivo velikim trankvilizatorima te je pomalo skupljao materijal za svoj znanstveni rad: "Blagotvorno djelovanje simulirane obiteljske atmosfere na paranoidne projekcije kod lakših oblika psihoza". Tako bi svaku večer Viktor dovodio nekoga, od nekolicine probranih sa odjela, kod sebe kući na večeru. I, kao i svaku večer, Magdalena, Desankina majka bi gledala kroz prozor i očekivala koga će to ugostiti večeras.
- Oh, ne, ne, ne... za ime Božje... – tiho prošaputa Magdalena, odmičući se od prozora.
- Nije valjda... – zastane na pola pitanja Desanka.
- Jest... Mitar je... opet je doveo Mitra... treći put za redom.
Mitar Karaula bio je visok i mršav čovjek, guste crne kose i spojenih obrva. Kukasti nos mu je bio tako blizu gornje usne da je tu usnu bez imalo problema mogao prebaciti preko vrška nosa i pokazati sve strahote zadnjeg stadija paradentoze. No Mitar to nikad nije radio namjerno, to mu je bio nekontrolirani tik koji se ponavljao sporadično, a ponekad bi trajao i po desetak sekundi. Nije bio šutljiva osoba, ali je imao samo jednu temu: patnje i stradanja lišajeva te lišajevi kao stvorenja kojima je nepravedno uskraćeno mnoštvo stvari koje druga bića primaju zdravo za gotovo. Zbog uzastupnih pokušaja muzičke edukacije lišajeva sviranjem klavira na mjesnom groblju, gradske vlasti su se odlučile pobrinuti za Mitra i smjestiti ga negdje gdje neće narušavati dostojanstvo mrtvih.
Jer Mitar je na repertoaru svog ponoćnog performansa na groblju imao samo jednu skladbu: Dok kačuša odlazi u mrak. A to mnogima nije bilo milo. Da je bio Albignioniev Addagio, možda bi Mitar i mogao proći kao ugledan i osjećajan građanin kojemu je stalo da se i našim mrtvima pošalje koja blaga nota sa ovoga svijeta, ali Kačuša... e to nekako nije išlo uz vječni pokoj.
- Dobra večer, Milostiva – vikne Mitar odmah sa vrata – dobra večer, Desančice, lišajčiću moj maleni – pa krene Miter prema Desanki i uhvati je za haljinu i ona se u tren oka nađe u njegovom zagrljaju. Daj da te ljubi čika Mitar – reće on i prisloni svoje usne na Desankin obraz baš u trenutku kad je tik počeo, tako da se jadna Desanka odmah onesvijestila. Mitar je nježno spusti pored nogu i krene prema Magdaleni.
- Domačice... kakav krasan ten... nije da prigovaram, ali uz vaše zrele godine ništa ne bi ljepše sjelo na vaše lice od par lišajčića, tek toliko... kako kažu... nobless oblige, he he he... pa makar u tim lijepim borama... oooo, tamo bi im bilo krasno, krasno...
Mitar je u potpunosti bio prekriven lišajevima. Desankin otac je tvrdio da to nije zarazno, već da je to u potpunosti psihogeno, neka od mnogih vrsti neurodermatitisa, tako da niko u kući ne treba brinuti zbog komada kože koji su otpadali sa Mitra svaki put kad bi se on razmahao. A činio je to često, uvijek paralelno sa tikovima na usnama.
- Jao, jao, jao... što ja volim ovaj vaš klavir – počne vikati Mitar i mlatarajući rukama i uz obavezne tikove koje ukučani nisu mogli vidjeti jer je bio okrenut leđima, krene on prema pijaninu, sjedne i počne svirati... Dok kačuša odlazi u mrak, naravno.
Desanka se na te zvukove vratila iz mrtvih, uz potpuno jasnu spoznaju da ovako više ne ide. Neko je vrijeme sjedila na podu i suznih očiju gledala majku kako istresa tablete za smirenje u drhtavu ruku i oca kako ponosno stoji iznad Mitra koji je svirao uz česte prekide zbog mahanja rukama koji su pratili facijalne tikove. I onda se sjetila...
Kad je Mitar već sedmi put završavao Kačušu i spremao se za osmu po redu interpretaciju, što je već pomalo počelo brisati smiješak i sa lica dr. Viktora, prišla mu je s leđa mala Desanka.
- Mitre... – upita Desanka – jeli.... kako ti tvoji lišajevi reagiraju na klor.
- Uh, ne daj Bože... nema ništa gore za lišajeve od klora, Desančice dušo.
I kad je Mitar udario po Kačuši po osmi put, izlije se na njega dvadesetak litara vode, a snažan i jasno prepoznatljiv miris klora počne se širiti sobom. Desanka je stojala sa praznom kantom od vode i zlurado promatrala Mitrovu tihu agoniju.
Mitar se polako okrenuo u klavirskom stolčiću i pogledao Desanku. Onda je rekao:
Znaš, Desančice, tvoj tata ne zna neke stvari o meni i možda ne bi bio ovako dobar prema meni da zna. Ali samo zbog njega ja te neću sad pridaviti. A i nema više neke koristi. Sve što sam davio, davio sam zbog mojih lišajeva, da oni budu sretniji...a, sad njih više nema. Ja sada idem... nemoj misliti da je ovo zadnji put da se vidimo.
Doktore – reće Mitar ustajući i polako se krečući prema otvorenom prozoru – bacite ponekad pogled prema plafonu... jednog dana kad pilići budu najvažnija stvar u vašem životu... ja ću vam iz sveg srca zasvirati ovu našu.
I skoči Mitar kroz prozor, ali je stan bio u prizemlju pa ništa od svega toga. Tri tjedna kasnije umro je nesretnim slučajem... zapela mu je konzerva sa sardinama u grlu te se ugušio. Ne baš na licu mjesta... neko je vrijeme trčao naokolo, ali su svi mislili da su tikovi.

Mnogo sam čuda za života vidio, ali ni jedno se ne može usporediti s onim kad je Detljef oplodio veš mašinu. Dok smo mi, druga djeca, stajali sa strane i gledali mrtvog magarca što je ostao iza cirkusa, Detljef se popeo na veš mašinu i kao pjetao na kokoši počeo mahati rukama i lagano poskakivati. Mašina nije pružala znakove otpora i sve je ubrzo bilo gotovo. Onda je Detljef došao do nas i rekao kako bi bilo najbolje da magarca zatrpamo starim gumama od auta i stiropolom pa ga onda zapalimo. I tako je i bilo. Magarac se vinuo u nebo u vidu otrovnog stupa crnog dima, a mi smo se razbježali kućama jer je dim tjerao na povraćanje. Sutra su od magarca ostale samo kosti pokrivene tankim armaturnim žicama iz auto-guma. Ali su pokraj zgarišta ležale četiri veš mašine. I odma su svi rekli kako je Detljef pojebo veš mašinu i dobio trojke. A Detljefu je to baš odgovaralo pa je rek'o kako on može pojebat svaku pa će ih sutra biti ko zna koliko. Ali je Glorija rekla da nije u redu da Detljef jebe svoju djecu. Pa je nastupila tišina sve dok Detljef nije rek'o: Ko zna čija su to djeca... nisam ja cijelu noć tu dežurur'o... ko zna ko je još mogao zaskočiti onu mašinu. Pa tako Detljef opet zaskoči onu staru mašinu, a bogami i ove mlade pa je Glorija pošla doma plačući. I onda smo neko vrijeme čekali hoće li se što dogoditi, ali smo morali svi poći doma jer su nam matere već bile promukle derući se sa balkona. I ujutro, prije škole, svratimo mi na Livadu, kad tamo šest mašina i dva frižidera. Pa upitamo mi Detljefa jesu li i frižideri njegovi. A on malo odšuti pa kaže: Jesu... svi su moji. I onda mi svi počnemo nagovarati Detljefa da opet izjebe sve redom ali on nije htio, jer da će zakasnit u školu, pa zaskoći samo jedan od ona dva frižidera i pojebe ga na brzinu i onda svi otrčimo u školu. Popodne je padala kiša pa nismo mogli
vidjeti što se dogadja sa frižiderom nego smo se tek sutra ujutro okupili i šutke promatrali prizor ispred nas. Frižider je bio otvoren, a na njemu je bio polupani Tamić. A onda je došao i Detljef. I naravno da su sad svi čekali da Detljef pojebe i Tamića, ali je Detljef nešto oklijevao. I koliko god ga mi nagovarali on bi samo odmahiv'o glavom. A onda je došla Glorija i rekla kako je sve prijavila na satu razredne zajednice, kako Detljef jebe djecu u frižiderima i da će sutra doći Milicija. Pa je Detljef popizdio i rek'o: E, sad ću ja pojebat i Tamića pa da vidimo što će sutra reći Milicija. I zaskoći on tako i onog Tamića.
A sutra je bila nedjelja i niko nije iš'o u školu nego smo svi sa vrha zgrade čekali da dođe Milicija pa da vidimo što će biti. A niti se Tamić okotio, niti je Milicija došla. I tako smo svi mi pošli spavati razočarani. I sutra ujutro isti prizor, Tamić na frižideru... i nijedno mlado. Pa smo svi pošli gledati Planetu majmuna. I onda se dogodilo... potres! I istrčimo svi vanka ispred zgrade, kad tamo Detljef skače po Tamiću i viče: Drmaj, drmaj... kad te Detljef jebe. A onda je Glorija počela vikati: Mama, mama... Detljef je kriv za sve ovo, eno jebe Tamića, a Tamić mu je unuk... eno ga, eno ga, još ga jebe! Pa je Glorijina mama stavila Gloriji ruku na usta i odvela je doma. Sutra je sve bilo isto, Tamić se nije okotio, Detljef se nije usudio više jebat po Livadi, a Glorija... Glorija je neko vrijeme vikala sa balkona kako je Detljef kriv za potres jer je jebo Tamića, a Tamić mu je bio unuk. I tako svako jutro, dok jedan dan nisu odveli Gloriju u tetke na otok Ugljan, da se tamo malo odmori. A onda se Glorija nakon dvije godine vratila. I to se baš potrefilo da je došla na dan prve obljetnice od kako je umro Drug Tito. Pa je onda zasvirala ona sirena, a mi smo se svi u razredu digli na noge i šutali i gledali u pod i pokušavali se ne smijat, kad je Glorija rekla: E, da Detljef nije jeb'o onog Tamića sad bi sigurno i naš Drug Tito još bio živ. A onda je Drugarica iz kemija rekla: Šuti, Glorija, pizda li ti materina, i tebi i Tamiću.

Dobio sam sa terena informaciju da se cyber-prostorom širi slika moje Desanke te da su prikazani neki eksplicitni detalji. Pošto je meni iznimno stalo do Desankinog duševnog mira, jer ona svoju duševnu bol ne traži preko suda nego je liječi sa vilama, ovim putem oštro demantiram da je osoba na slici moja Desanka. Kao nepobitne dokaze navodim slijedeće činjenice:
- Desanka jede kuvane pileće glave, ovdje je očigledno riječ o deep-fried pilećim glavama.
- Desanka ima fobiju od svih vrsta i oblika ambalažnog materijala.
- Desanki je zabranjen ulaz u sve McDonalds restorane jer je jednom prilikom traktorom uletila u jedan i pitala: Je li ovo drajv- baj, imate li pilećih glava, ali da su kuvane?
- Desanka uvijek u javnosti nosi šešir namazan primamljivim ljepilom za muhe jer misli da je to najsigurnije sredstvo za kontracepciju.
- Desanka nije fotogenična za razliku od ove osobe.
- Desanka gleda prema gore dok jede pileće glave jer se nikad ne zna kad će Bog odlučiti prebaciti Mitra iz Pakla u Čistilište, a Desanka sumnja da će joj, uz Pakao na plafonu, Bog još uvaliti i Čistilište na patosu.
- Desanka nije crnkinja te se odbija rasno deklarirati zbog agresivne nesnošljivosti prema svim rasama.

Početkom rujna 1991 pošao sam u Herceg Novi posjetiti mamin i babin grob. Baba mi je bila sahranjena na groblju manastira Savina iako je bila Hrvatica dakle default katolkinja.
Ustvari, bila je Crvena. Željela je biti tamo sahranjena jer je najbolji dio svog života provela sa mojim djedom i mojom starom u neposrednoj blizini tog groblja. Djeda, koji se zvao isto kao i ja, ubila je njemačka podmorska mina 1944. Stara mi je umrla 1991.
I dok sam išao prema grobu, prošao sam pokraj jednog kaluđera i dvoje ljudi. Jasno sam čuo kaluđera kako pita: A, ovo oko Okučana... je li i to očiščeno? Pseto šugavo – pomislio sam i krenuo dalje. Mislim da ne postoji veći grijeh od širenja mržnje u božje ime. Kad sam se vračao prema Dubrovniku, vidio sam na Debelom Brijegu neke male zaklone od vreća sa pijeskom i nešto ljudi sa rumunjskim kalašnjikovima iza njih. To je bila neprobojna obrana Dubrovnika o kojoj su govorili mediji. Većina tih ljudi je završila u Morinju, vojnom zatvoru JNA i tamo proživila poprilične strahote.

Danas sam bio u Herceg Novom, posjetiti mamin grob. Bio sam i u manastiru i zapalio svijeće... za žive gore, za mrtve dole, kako to rade pravoslavni. I vidio sam najveći bor u životu. Pa sam neko vrijeme tražio sjemenke jer je bio pinj. Da ih posadim, ne da ih pojedem. A onda sam vidio trafiku u kojoj su se prodavali razni vjerski rekviziti. A, ja sam još davno na TV čuo neku slovačku obitelj kako pjeva Oče naš na staroslavenskom i skroz me oduševilo. Tako ja pođem do trafike i pitam nekog mladog kaluđera ima li Očenaš na staroslavenskom, pa on počne gledati neke sličice sa svecima i tekstom na pozadini... i gleda, i gleda, i onda kaže da nema. Jebiga. Pa ga pitam ima li kakav mali molitvenik ili nešto slično, a on kaže da ima, ali da nije na staroslavenskom. Pa ga ja pitam: A, znate li vi to... ustvari, znam da znate... bi li vi to mogli meni izdiktirat, a ja ću zapisat. I on kaže: Može – pa mi da komad papira i kemijsku i počne polako diktirat. I kad je završio, uzme sa strane jednu od onih malih sličica sa svecima pa mi da i to. A ja kažem: Ja sam vam katolik (default:), a on uz smiješak uzvrati: Nema veze, ovo je Sveti Stefan, kod vas je Sveti Stjepan, on ti je bio prvi Hristov mučenik. I ja kažem: Hvala vam puno... doviđenja. A on meni, uz smiješak: Ništa, ništa, Riki... hajde s Bogom.

Neki dan sam lutao hodnicima bolničkog labirinta i naletio na bolničku kapelicu.
Na vratima je bio zaljepljen isprintani list A3 formata. Na njemu je pisalo:

Reporter (pita Majku Tereziju): Što mislite, što bi se trebalo mijenjati u Crkvi?
Majka Terezija: Ja i Vi.

Oče naš iže jesi na nebesjeh!
Da svjati sja imja tvoj!
Da pridet carstvije tvoje!
Da budet volja tvoja
jako na nebesi i na zemlji!
Hljeb naš nasušni daš nam dnes!
i ostavi nam dolgi našia
jakoze i mi ostavljamo dolznjikovim našim!
I ne vovedi nas vo iskušenje,
No izbavi nas od lukavago!

To see a World in a Grain of Sand
And a Heaven in a Wild Flower,
Hold Infinity in the palm of your hand
And Eternity in an hour.

Desanka je jela kuvane pileće glave kad je na vrata banuo otac od njenog muža. Desanka je skočila od radosti i pohitala da ga zagrli, ali je on ustuknuo, ispržio ruke i gotovo panično mašući dlanovima i glavom jasno dao do znanja da ne želi da ga iko dira.
Bio je vidno isprepadan... raširenih očiju i blijed, drhtao je cijelim tijelom. A, – reće Desanka – mora biti da su vas djeca malo iznervirala putem... vragovi mali... a, što možete, to su vaša unučad, morate im oprostiti, ha ha ha – smijući se Desanka krene nazad prema stolu. Dajte, nemojte biti tako nervozni... osjećajte se k'o u svojoj kući – reće Desanka veselo – hajde sjednite... da niste možda za tanjur juhe od poriluka sa pilećim glavama, ili možda jednu malu rakijicu, a?
Rakijeeee... – začulo se iz izbušenih drvenih vrata na podu na koje je bio navučen veliki nakovanj.
Šuti, Deda – vikne bjesno Desanka iz sve snage – zar ne čuješ da imamo goste, sram te bilo! Gaa... gađali su me m... m... molotovljvim k... koktelima dok sam dolazio – panično počne govoriti Desankin tast, Baltazar – auto mi je izgorilo, a... a ja sam jedva glavu izvukao.
Eh, što će te... nisu navikli na automobile, oni su vam djeca prirode, po cijeli dan su s tatom u šumi.
Kako nisu navikli, kako nisu navikli... pa ima barem deset izgorenih auta u jarku pokraj puta – reće Baltazar zaprepašteno – a, tu na dvadeset metara od kuće vam visi svećenik na vrh bandere, obješen za jednu nogu i zapomaže... htjedoh mu pomoći, ali je previsoko... i misli da sam Sotona... viče: Vade retro, vade retro – samo što se malo približim banderi.
Aaaa... u pizdu materinu, opet su poslali novog – reče Desanka pa ljutito nastavi – ima dole u selu neki ludi župnik što svugdje vidi vragove... hoće pošto poto da nam djecu pokrsti pa stalno šalje ove nesretnike iz sjemeništa da uhvate koje... al' ne da se vaša unučad, neda. A i vaš sin ih je tako odgojio... stalno im je ponavljao i ponavljao kad su bili mali: Evo popa, evo popa, ima žive da vas pokopa.
Moj sin je nekad bio iskreni vjernik, gospođo – vikne Baltazar drhtavim glasom – teologiju je studirao i bio je biskupov miljenik još od malih nogu... bili su nerazdvojni, svake nedjelje bi nam biskup dolazio na večeru pa bi njih dvojica, do kasno u noć tiho raspravljali u sinovljevoj sobi u potkrovlju.
E... taj biskup... tražila sam ja njega par puta sa sjekirom, al' ga izgleda negdje premjestilo. Tako mi bar zadnji put reče neka žena s vilama... ona isto nikako da ga nađe. Al' ne brinite, sina sam vam preporodila... jes da mi je trebalo dva mjeseca, al' evo ga sad praši k'o lud, ne mogu ostat od njega, he he... – reče Desanka srčući pileću glavu - ajde jednu rakijicu za živce, taste... niste valjda došli u goste da se svađamo... Raaaakiiiijeeeeee... – opet se začulo iz podruma, a onaj nakovanj poskoći dva tri puta pa sve opet utihne. Jebemti, moram malo pazit što govorim – tužno reče Desanka – to je moj tata. On je bio na psihijatriji 20 godina. Bio je šef odjela. A onda je jedog dana pustio sve te što ih je liječio pa ih je odveo na neki skup od nekog karizmatika za kojeg je ovaj župnik tvrdio da može sve da izlijeći, samo ako ga čovjek sluša srcem, a ne umom. Al' je nešto pošlo krivo, neko je zaviko: Eno Tita, eno Tita pa su se ovi tatini dohvatili tog karizmatičnog pa ga odnijeli iz sportske dvorane i više se nije čulo za njega. Ja mislim da nas zato ovaj župnik i ne voli. A tata je dobio otkaz i kupio ovu našu farmu pilića. Pustili bi mi njega, al' bi zarakijo i poš'o opet puštat one svoje. A to je u rajonu od onog Ilije Žandara pa je Ilija rek'o da će ubit i njega i sve što vidi u svom rajonu kako trči u pidžami. Pa ga evo sad u podrumu. Nema vašeg sina tu, inače bi ga ja pustila... oni zarakijaše zajedno pa udare u priču o nekom Frojmu, a kad mi muž još nabere i gljiva, onda njih troje zajedno pjevaju, a neki Mitar sa plafona svira. Eh, to su mi najdraži trenuci... kad se cijela familija okupi, samo nam još vi falite. Ajde ostanite još malo, sad će mi muž i djeca iz šume... pa ćemo pustit i tatu... a i bio bi red da se dva djeda konačno upoznaju, jel' tako?
Baltazar je dugo šutio, a onda je rekao: E, bogami nikako ne mogu... sad sam se sjetio da sam ostavio... ostavio... ostavio ženu u kazalištu pa žurim! I recite mom sinu... recite mu da svrati do nas ponekad... ali neka nikako ne dovodi djecu! Zadnji put su nam bacili dinamit u šaht ispred kuće... nije meni do šahta... šaht ko šaht... ali susjedi su zvali policiju i vatrogasce... a meni je moj ugled važan, niko mi deset dana u knjižaru nije ni provirio. Ali sam dobar s gradonačelnikom pa je on optužio ove iz plinare da im curi plin u kanalizaciju. Pa su cijeli grad prekopali. I još bi i danas kopali da nije unajmio firmu od sina da to brzo obave.
A, dobro kad je tako... dođite nam opet, ali kad mrak padne, onda su svi na okupu. E, i još nešto... jako ste u krivu u vezi šahtova, jako. Čuvajte se... ozbiljno vam to kažem.

Bio sam neki dan slikati pluća. Onako, rutinska mjesečna kontrola. Idem malo u privatnika pa malo o državnom trošku pa u privatnika i stalno tako. Skenirao sam uputnice, napravio par lažnih pečata, svaki put se slikam pod drugim imenom tako dok to dođe na naplatu već je kasno. A i šaram malo po gradovima. Siguran sam da još niko ništa nije posumljao. Birokracija ne voli probleme pa se to sigurno zataška. Tako se ja zračim... možemo slobodno reći, prema vlastitom nahođenju. Volim rengen. Ali mi je pomalo počelo postajati dosadno. Pa sam zadnji put, nakon što me ovaj namjestio i naciljao s onim X zrakama, na prsa priljepio prekrižene nož i viljušku. Onako na prsnu kost. I ovaj, naravno, nije ništa primjetio nego me slikao uz onaj predivni uiijuuuuu.... zvuk i rekao mi da dođem preksutra po nalaze. I dođem ja. Pa kažem ime, a sve one sestre iza šaltera se okrenu prema meni... neke se smiješe, neke me onako baš promatraju. Pa dođe moj dragi rengenolog, pogleda me hladno, ko da bi mi prodao bubrege na crnom tržištu i pozove me u kancelariju. I sjednemo mi za stol, ustvari on sjedne pa se odma digne i pozove nekog povećeg bolničara da i on s nama bude tu. Pa izvadi onaj snimak, baci ga na stol tako da odskliže meni u krilo i zlokobno mi ozbiljnim tonom kaže: Koji je ovo kurac? Jeli!? Ja ga, kao, sav u čudu pogledam pa se sagnem i uzmem onu sliku koja je već bila pala na pod. I pogledam je prema prozoru pa je približim malo da pročitam ime, ali kao ne mogu pa se dignem i odem prema prozoru da bolje vidim, a onaj bolničar se isto digne pa krene polako, ko da nije njegov pos'o, prema meni. E, onda se ja okrenem prema rengenologu i mirno kažem: Bogami, beštek. A ovaj da mi jebe milu majku, koga sam ja naš'o zajebavat, da će on mene ravno na psihijatriju, da više nikad neću biti isti, ako ikad uopće izadjem otamo. I onaj bolničar da će me zgrabit, a ja se izmaknem pa počnem bježati po kancelariji, a njih dvojica ko hijene ali ja malen i okretan pa... hop, popenjem se na ormar. I gledaju me njih dvojica i psuju, a ja vičem: Stanite, ljudi, jebemu majku... pa nije ovo moje... nije ovo moj beštek, nije ovo moja slika... pa izvadim osobnu iz novčanika i dam im skupa s onom slikom. Nije moje ime na toj slici... što me spopadate, to me prijatelj zamolio da mu uzmem nalaze jer da on ne može, probada ga nešto u prsima i krv kašlje, ima već par dana... zasp'o je pijan na nekoj svadbi i promrz'o... kaže tuberkuloza, slabo jede, puno pije... kako da mu kažem neću, ne može iz kreveta ustati... što vam je ljudi... vi samo u ludnicu šaljete kad nešto zapne. Pa zastanu njih dvojica... a doktor počne gledat onu sliku na onome što svijetli i sve se nešto mršti... pa kaže: Bogami, ovo je onaj mali beštek za kolaće... ima bit da ga je neko dobro sjeb'o... ajde ti njega hitno dovedi prije nego što crkne pa ćemo sutra mi na naslovnicu od Jutarnjeg. Dobro – kažem ja – ali evo imam i ja uputnicu, mislio sam da je tuberkuloza pa da se za svaki slučaj slikam. Ajde, ajde, daj adresu od ovog nesretnika, poslat ćemo hitnu po njega, a ti dođi vamo i daj mi tu uputnicu. I tako ja bolničaru dam ime i adresu od ovog jednog šupka što mi nije odobrio kredit samo zato što nisam htio skinut kacigu od motora u njegovoj jebenoj banci, pa podjem za rengenologom, sav sretan... jer me već počeo pomalo hvatat strah. Odlijepit će mi se ovaj beštek pa će tek onda ispast pravo sranje. Jer ovaj, bogami... nije za kolače.

They passed through the same rooms which the prince had traversed on his arrival. In the largest there were pictures on the walls, portraits and landscapes of little interest. Over the door, however, there was one of strange and rather striking shape; it was six or seven feet in length, and not more than a foot in height. It represented the Saviour just taken from the cross.

The prince glanced at it, but took no further notice. He moved on hastily, as though anxious to get out of the house. But Rogojin suddenly stopped underneath the picture.

"My father picked up all these pictures very cheap at auctions, and so on," he said; "they are all rubbish, except the one over the door, and that is valuable. A man offered five hundred roubles for it last week."

"Yes--that's a copy of a Holbein," said the prince, looking at it again, "and a good copy, too, so far as I am able to judge. I saw the picture abroad, and could not forget it--what's the matter?"

Rogojin had dropped the subject of the picture and walked on. Of course his strange frame of mind was sufficient to account for his conduct; but, still, it seemed queer to the prince that he should so abruptly drop a conversation commenced by himself. Rogojin did not take any notice of his question.

"Lef Nicolaievitch," said Rogojin, after a pause, during which the two walked along a little further, "I have long wished to ask you, do you believe in God?"
(...)

Bilo je Valentinovo. Kao i obično radio sam u očevoj knjižnici. Taj sam tjedan radio ujutro jer je otac u zadnje vrijeme do kasno u noć čitao Maistera Eckharta pa mu je trebao što duži san. Knjižnica je kao i na svako Valentinovo bila puna najrazličitijih profila ljudi koji su svi odreda tražili istu stvar - bilo što vezano za ljubav i romantiku. A ja i otac smo danima unaprijed skupljali sveske i sveske svakojakog sentimentalnog smeća. I tako sam ja bio spreman, sa tisuću i jednom sretnom ljubavnom pričom na raspolaganju, za ovaj najprofitabilniji dan u godini, dan zaljubljenih. I svima sam uz smiješak govorio kako imam nešto kao stvoreno za njih, preuzimajući tako teret odluke od njihovih ljubavlju progonjenih duša i zauzvrat primao sa zahvalnim odahnućem predani novac.
Taj dan sam ja bio katalizator hirovitog procesa ljubavi, iskra koja je budila stare strasti, svjetlost koja bi na trenutak zasjala u tamnim kutevima napuštenih i trošnih zdanja ljubavi. Ja sam bio čarobnjak i bio sam sretan u svojoj veseloj ulozi nekoga ko širi ljubav, a opet je samo nepristrani promatrač u toj vječnoj i bespoštednoj bitci. I dok sam gledao u hrpe ljubavnog novca u kasi, začuo sam glas:
- Oprostite...
- Da, izvolite... kako vam mogu pomoći? – rekao sam ugodnim glasom, smiješeći se i ne podižući
pogled s novca.
- Imate li neku knjigu... neku kuvaricu... al' da je o pilećim glavama. Znate, cijeli sam život provela
na farmi pilića i ne mogu više... ne mogu više gledati kako te silne pileće glave propadaju i bacaju
se... a pola je svijeta gladno... duša me boli, znate...
Osjetio sam nešto u tom glasu, nešto... nešto još ne proživljeno, neki nagovještaj veličine,
nagovještaj cjeline, nešto što se u cijelom svemiru obraća samo meni glasom s velikim G.
Pogledao sam je. Imala je kartonski poklopac od kornet sladoleda zaljepljen u kosi. I smeđe oči. I sunčane pjege. I usne kao poljubac. I ramena kao zagrljaj. I ruke kao dodir samo zbog dodira. I osmijeh iznenađenja mojim iznenađenjem, osmijeh koji je obostrano polako počeo prerastati u otvoreni smijeh. I onda je, smijući se, rekla:
- To si stvarno ti?
- Izgleda da sam to stvarno ja – rekoh ja uzvračajući smijehom.
Cijela knjižnica puna užurbanih slugu komercijalnih konvencija deklarativno proklamirane ljubavi gledala je kako se ja i neka žena s gumom od motokultivatora smijemo ko ludi.
- Ja sam Desanka – rekla je spuštajući gumu na pod uz nogu – ajde sad dokaži da si ti baš
onaj pravi... nauči me kako se kuvaju pileće glave...
- Taaataaaa... – zavikao sam iz sve snage. U knjižnici je vladala tišina.
- Aaaa? – začuo sam tek probuđenog oca.
- Znaš ona knjiga iz samopomoći ili ezoterija... Kitchen Woodoo vs. Prozac, znaš ona
glupost što smo umalo umrli od smijeha kad smo vidjeli o čemu se radi...
- Znam, nije valjda da će neko to kupiti? – pitao je pomalo razbuđen radoznalošću moj otac.
- Ma nije...- viknuh prvo pa nakon pogleda koji mi je nedvosmisleno govorio DA, polako
i tiho dovršim - ...samo bih je htio nekome pokloniti.

I SEE YOU, BEJBE... SHAKING THAT ASS... SHAKING THAT ASS... (GRUV ARMADA REMIX)

Evo malo materijala na kojem sam ja odrast'o u ovako ljupko stvorenje

DEAD KENNEDYS - Kill the Poor

Efficiency and progress is ours once more
Now that we have the Neutron bomb
It's nice and quick and clean and gets things done
Away with excess enemy
But no less value to property
No sense in war but perfect sense at home:

The sun beams down on a brand new day
No more welfare tax to pay
Unsightly slums gone up in flashing light
Jobless millions whisked away
At last we have more room to play
All systems go to kill the poor tonight

Gonna
Kill kill kill kill Kill the poor:Tonight

Behold the sparkle of champagne
The crime rate's gone
Feel free again
O' life's a dream with you, Miss Lily White
Jane Fonda on the screen today
Convinced the liberals it's okay
So let's get dressed and dance away the night

While they:
Kill kill kill kill Kill the poor:Tonight

Probudim se ja odjednom, pogledam na sat i PANIKA!!! Kasnim! A onda me smiri ono digitalno SUN pokraj datuma. Nedjelja. A gdje mi je Bejbe? Nema je pokraj mene. Nisam se probudio u njenoj kosi. A cijelu noć je tu kosu micala i stalno to radi, a meni to ni malo ne smeta. Cijelu slobodnu proletersku noć sa subote na nedjelju. Svi prema mogućnostima, svakom prema potrebama, pisalo je u revolucionarnom zanosu njene kose. Svake noći sa subote na nedjelju. Dobro, tu i tamo bi izveli i kakvu jutarnju Industrijsku akciju pa bi nam norma tog dana bila nešto manja. Ali ovi moderni kapitalisti imaju ponešto razumijevanja za potrebe svojih proizvodnih snaga. Pa zažmire malo. I smanje dnevnicu. Pa se ja dignem i pođem tražit moju Bejbe. I pogledam digitalnih 11,1 stupnjeva pokraj onoga SUN. Hm, odnijela je i peć. Pa uđem u drugu sobu i zagrli me vlažni i topli zrak. Kad tamo... moja Bejbe se jebe, i još psuje dok se jebe. Psuje da je cijelo susjedstvo čuje. Što me jebeš, pizda ti materina, da ti pizda materina! – viće ona na sav glas. Što da radim? Mudro zatvorim vrata i pođem prema frižideru. Hmmm... barem je kupila kruh. I ima onog mladog sira od Kladovčanke koji ona ne smije. I rikule. I neka nizozemska paprika. Super! Vidim kafu je sebi već skuhala. Pederu jedan! – začujem iz tople sobe. I pukne mi odjednom film. Pa uletim u sobu ugrijanu na 22 stupnja i onako sa vrata počnem vikati: Zna li taj tvoj jebeni HMTML Editor koji je kurac jutarnja erekcija? A ona meni: Eno ti Kanta pa se jebi s njim na 12 stupnjeva, majmune jedan! Istina... Kant je uvijek spavao s otvorenim prozorom. A živio je zajebano sjeverno. Pa ja tiho zatvorim vrata iza sebe... jer sam u tonu njenog glasa vidio onaj pogled s udaljenosti od deset centimetara i naslutio utopiju komunizma u njenoj kosi.

E, Biokovo. Uvijek mi je bila želja da se popenjem na Biokovo. Ne ono, kad se probudim pa pomislim: koji se kurac barem jednom ne probudim na Biokovu. Nego, onako kad bi ga vidio. A kad bi se vozio s posla doma, uvijek bi nagovaro ove u kombiju da idemo preko Zagvozda, da vidim što ima s druge strane. Ali nisu nikad htjeli jer je tuda dalje. Dobro, jesu jednom pristali, ali smo falili put pa završili na nekom malograničnom prelazu prema BiH. Otad više nisu htjeli. A jednom smo umjesto da idemo iz Sinja na Trilj, pošli preko Splita jer je ovaj jedan trebao kupiti neki ultra-jeftini pribor tanjura u Pevecu pa smo se onda 2 sata pekli tamo oko Splita. Jer pribor je bio stavrno ultra jeftiniji. Nekih 30%. Skoro trideset kuna. Sve to možda i ne bi bi bio problem da smo znali da su nam prije 6 mjeseci popravili klimu u kombiju. Elem, Biokovo. Moram se jednom popet i vidit što ima s druge strane. Hrastovi, sto posto.

Što sam drugo mogla... čekala sam da potres prođe. Stala sam u redu i čekala. Kad je došao red na mene, ovaj mi je reko da je pretres i da izvadim sve iz đepova. Pa zar nije potres – pitam ja. Nije potres, ovo je pretres, imate li osobnu – kaže ovaj neki. A tu mi je u bursi, tu kod prijatelja... tu smo nešto... ne sjećam se što, kad je neko rek'o da je potres pa sam ja pošla vidit šta je ali se moralo čekat u redu. A gdje su vam prijatelji – kaže ovaj. Eno ih tu za stolom... evo... a, nema ih... valjda su u redu za potres. Jeste li vi konzumirali što večeras – upita me opet ovaj. Aaa, ne sjećam se... a jesam, jesam! Sendvič neki s gljivama! Dobro, dobro... izađite napolje... i manje pijte – kaže on meni. E, jebote... a da me jebeš ne mogu sad se sjetit ko je taj.

Ajde baš me nešto zanima. Ja ću sad ponovit meni najsmiješniju stvar što sam napisao, a vi recite je li to smiješno ili ako nije, što je to onda.

Bili smo velika i bliska familija. Kad je pukla brana, utopile smo se samo ja i moja ujna. Sjećam se da je i neka janjad plutala. Navodno postoji VHS snimka.

Eto. Pa budite iskreni i recite što to piše.

Desanka je jela kuvane pileće glave kad je na vrata banuo Bog. Desanku su učili da je Bog stari, dobri ali strogi djedica sa bijelom bradom, a na vratima je stajao uredan poslovni gospodin sa aktovkom u ruci. Pa je Desanka mislila da su opet poslali socijalnog radnika jer su joj djeca prekjučer traktorom izorala na nogometnom igralištu veliku riječ: RAKIJA. Tako da se Desanka ponadala da će ih ovaj put stvarno odvesti. I ponudi Desanka, uz pristojni smješak, Bogu da sjedne, ponudi ga kuvanim pilećim glavama i rakijicom, ali Bog samo odmahne rukom, sjedne na kauč i na koljenima otvori aktovku pa izvadi neke papire.
Desanki srce zakuca od veselja pa kaže: Gdje da potpišem, gdje da potpišem, samo ih odvedite... eno ih u šumi s ocem, jedu neke gljive, pa kad se vrate vikat će na nekog Mitra što na plafonu svira klavir, a evo vidite... nema ni Mitra ni klavira – i Desanka pokaže na plafon iz kojeg je virilo na stotine noževa i pokoja sjekira.
Bog pogleda prema plafonu pa reče: Daj, Mitre, deder malo tiše, imam o nečemu ozbiljnom popričati sa gospođom... i izvadi tu sataru iz glave, majku mu jebem, ima i u paklu neki bon-ton. Vidi na šta sličiš, bog te jebo!
Pa Bog uznemireno počne tražit nešto po onim papirima.
Znate, gospođo Desanka, da ne okolišamo, reče Bog, nisam ja tu ni zbog vaše djece ni zbog vašeg muža... usput rečeno, nisu u šumi... eno ih rastežu sajlu preko aerodromske piste, biti će na vijestima večeras. Ja sam tu zbog vaših servera, znate o čemu pričam, pola svijeta drče na te vaše servere.
E, to mi svi govore, ali ja još nikog nisam vidjela ni da je blizu prišo, reče Desanka razočarano.
Nije to sad bitno, to je najmanji problem što narod drče, uzvrati Bog... problem je u tome što meni stalno dolaze ovi računi od službenih kreditnih kartica, pola osoblja mi se povlači po tim vašim serverima... i nije da to meni smeta, bolje i to nego da me roditelji tuže... ali što je previše, previše je. Ne mogu ja više iz rebalansa u rebalans, živce mi izjede silni deficit, kreditni rejting mi ode u vražju mater, a vjerovnici stalno prijete ovrhom. Evo, baš sam jučer Pandemonium iznajmio Republikanskoj stranci za izbornu konvenciju, a ono đubre od Lucifera ima neki dogovor s onom teksaškom spodobom pa mi se sad smiju iza leđa. Tako da ja imam jednu ponudu za vas... vi meni date te servere, a ja vama ispunim jednu želju... ali da nema veze sa mirom u svijetu i tako to, jer ta mi je služba već 10 000 godina u štrajku, gospoda hoće računala, jer, kao, da se ovako, iz papira, više ne zna ko je koga i kad ubio, a ja para za takvo nešto stvarno nemam. Jel' u redu za vas jedna takva pogodba? – upita Bog.
Kako nije, radosno uzvikne Desanka, nosi te servere i pola svijeta s njima da ih moje oči više ne vide, tri put sam noge lomila preskačući preko njih, a ono pola svijeta ni da prstom makne da mi pomogne... samo drču.
Dobro, reče Bog zadovoljno, s olakšanjem zatvarajući aktovku - a sad da čujem vašu želju.
Ja bi, ako ikako može, da mi muž i djeca budu ko i svi drugi normalni ljudi, skromno prošaputa Desanka.
Ha, ha, nema problema, smatrajte to obavljenim, reče Bog, uze one servere pod ruke, aktovku uhvati zubima za ručku, nogom otvori vrata, namigne Desanki pa ode u noć.
A Desanka sretna upali televiziju, sjedne u onaj kauč i počne gledat neke avione kako se sudaraju po aerodromu i nastavi jesti one kuvane pileće glave. Kad odjednom na vrata banuše muž i djeca. I digne se Desanka da ih izljubi onako ponovo rođene, a muž samo prođe pokraj nje i počne vikati: Umukni, Mitre, majku li ti jebem, da ti jebem – pa iz sve snage baci aktovku prema plafonu.
A ti, Desanka, jebale li te pileće glave, nisi ni vidila da nam je neki gospodinčić pokr'o servere – reče muž Desanki -. al' smo ga zato udesili... neće ga ni rođena majka prepoznati... jel tako, djeco? Jeste, tata! – povikaše djeca spajajući one servere, a najstariji uđe s vilama u ruci pa zaviće: Vidi, Mitreee... vidi kolika viljuška!

Otvorio sam prozor i bacio sidro. Palo je na Mercedes Benz, prošlo kroz njega kao kroz pjenu od Ariela i uletilo u šaht. Slutio sam takav razvoj događaja pa sam kupio kilometar konopa. I sad gledam kako se konop odmotava. I odmotava. Vezao sam ga za sjemenku platana. Sjemenka platane ima mali pufnasti završetak i toliko je sitna da je vjetar može nositi. Baš kao i sjemenku maslačka. Samo što iz te sičušne sjemenke izraste najveće stablo što sam ga u životu vidio. I siguran sam da će se konop na kraju uz trzaj zategnuti, a sidro će ostati visjeti tisuću metara u dubini ništavila.
I zapuhat će povjetarac, odnijeti sjemenku skupa sa sidrom u nebo i sletjeti negdje na plodno tlo. Pa uz smiješak pokazati srednji prst života ništavilu i ruknuti silom stvaranja od tisuću megatona ljubavi. A sveprisutna entropija će malčice zapeti i bespoštedno krenuti dalje. Jalovo sidro će ostati zabijeno. Zabijeno u jumbo plakat Mercedes Benza.

Svi Sveti. Dan mrtvih. Običaj. Tradicija. Kalendarski pavlovljev refleks tuge za izgubljenima u permanentnoj ofenzivi vremena. Crveni plastični lampioni. Uvijek zaboravim pogledati koji im je reciklažni broj, mislim da ja 6. Polistiren. Deseci tisuća polistirenskih lampiona, pravo brdo vječne, bionerazgradive tuge. Za jednokratnu upotrebu, naravno. A imaju i oni sa baterijom što žmirkaju. Malo teških metala za tešku tugu. Traju duže od ovih polistirenskih. A teškometalna tuga za pokojnicima prožima sve, i to na staničnoj razini kad jednom uđe u prehrambeni lanac. Tuga za precima u krvi naše djece. E, to je onaj pravi, krvni pojam tradicije. Krv i Zemlja. To ne može razumjeti neko sa strane, neki došljak. Onako, kad pogleda groblje, a groblje izgleda ko Las Vegas. Pulsira tugom od jedan zarez pet volti. Pulsira stoljetnom snagom tradicije, tradicije koja je samo usvojila neke male tehnološke novotarije. Elektronsko groblje koje emitira puls simulirane kolektivne tuge. ZNAK tuge i ZNAK izraza tuge kroz jednokratnu potrošnu robu. Dva simulakra koji kopuliraju u simulaciji tuge. Kod tradicije. Kod SIMULACIJE tradicije.
Ima jedan klasični desno-ultra-lijevi manevar. Manevar prelaska iz otvorene, mržnjom i nesnošljivošću pokretane agresije u onu pasivnu agresiju, izigravanja žrtve ugrožene napadima onih rušitelja svih svetinja i svega tradicionalnog. Taj se manevar uvijek izvodi kad se neko s agresivnim predrasudama suoči s nekom liberalno-racionalnom kritikom koja zahtjeva jednakost. Jednakost prava i mogućnosti, ne jednakost osobnosti. Tekovine NOB-a, vjerske dogme, rasne teorije, nacionalistički proljevi... svi se (ili su) pozivaju na tradiciju. Svi su konzervativni. He, he... u tom šahtu leži zec. Tradicija je sklona progresu jer su ljudi radoznali, hoće uvijek probati nešto novo. I to je u redu ako na primjer hoćete zamijeniti svijeće koje može ugasiti neki povjetarac (baš kao i krhki ljudski život) sa malim modelom vječnosti Keopsove piramide od jedne ipo volte. Ali u neke stvari se ne smije dirati. A te se stvari tiču preraspodjele bogatstva, a tradicija je samo paravan.
I imate dva konzervativna MO-a (modus operandi, ono iz kriminalističkih serija, kad za neki zločin kažu: it's the same MO), dvije taktike. Prva je zaustavljanje promjena ustrajavanjem na tradicionalnim vrijednostima sve dok one ne hipostaziraju u tabue koje smiju interpretirati samo izabrani. Druga je revolucionarno poništenje tradicije, a bez tradicije se nema što ni promjeniti, novonastalo statično stanje izabrani brane od napada reakcionara. Opet tabu. Prva je ultra-desna taktika, druga je ultra-lijeva taktika. Iako su nama te taktike itekako svježe u pamćenju jer kaskamo za ostatkom svijeta, one su, u svom čistom obliku, stvar prošlosti. U sadašnjosti možete što god hoćete. Jer vi jednostavno ne postojite. VI NE POSTOJITE.

"...life, liberty and the pursuit of happiness...", napisao je 1776 jako stidljivi Thomas Jefferson, u onom odjeljku Deklaracije nezavisnosti koji počinje sa: "We hold this truth to be self evident, all men are created equal". U društvu obilja vi izabirete sadržaj vašeg "happiness", u sigurnosti zakonskih formi pravne države koja garantira ono "equal". A što je sadržaj vaše potrage, što je sreća? Oh, Lord, won't you buy me a Mercedes Benz... Naravno. Sreću je uvijek najlakše kupiti. A katalog sretnih scenarija vaših života ima bezbroj stranica, počevši od onih rasprodajnih "resale" do onih ekskluzivnih "high-end" scenarija. A iza svake sretne stranice je neka još sretnija stranica. I svaki element svakog scenarija, svaki detalj sreće ima svoju katalošku šifru, svoj ZNAK. A znakovi su u katalogu poredani po intenzitetu sreće, i svoju vrijednost ostvaruju samo u odnosu sa drugim znakovima. Katalog vaših životnih opcija. Na kojoj ste stranici? Koji je znak cilj vašeg trenutnog pursuit of happiness? Ko je izdavač kataloga vaših životnih opcija? Ko ima copy-right vašeg života?
"...all men are created equal; that they are endowed by their Creator with certain inalienable rights; that among these are life, liberty and the pursuit of happiness...", ko je Kreator vaše slobode da izaberete kataloško znakovlje vašeg života?
Da nije možda izdavač Kataloga? Bog. Bog simulacije. Jer kataloško znakovlje svoju vrijednost ne ostvaruje u odnosu sa nečim stvarnim već samo u odnosu sa drugim kataloškim znakovljem. Nema stvarnosti izvan Kataloga. Vi ne postojite izvan Kataloga. Dobro došli u 2084!

Zašto jedan radni sat seljaka u polju riže u Burmi vrijedi 10 000 puta manje od jednog radnog sata programera video igara? Zašto je život ovog prvog u "charity" brošuri koja redovno isklizne iz Kataloga, a život ovoga drugoga tamo negdje na početku "high-end" sekcije? Po Marxovoj radnoj teoriji vrijednosti, eksploatacija se može egzaktno utvrditi formulom u kojoj višak vrijednosti kapitala oplođenog uloženim radom proletarijata prisvaja eksploatator. Ali ako nešto, u što je uloženo tisuće radnih sati niko ne želi kupiti, onda to i nema neku vrijednost. Vrijednost je izražena željom da se to nešto vrijedno kupi. A želja je određena rednim kataloškim Znakom tog nečeg vrijednog. I ničim drugim. Korisnošću, upotrebljivošću? Možda pri početku Kataloga, što se dalje odmiče stvarna upotrebljivost ustupa pred simuliranom vrijednošću Znaka. A vrijednost svake stranice sreće simuliranog životnog scenarija u Katalogu određena je manjom vrijednošću prethodne stranice. List po list unazad, od Billa Gatesa do bezimenog u polju riže, opada vrijednost onoga što vi želite kao svoj životni scenarij. I nije zli eksploatator taj koji će malarijom ubiti onoga u polju riže. Ubit će te ga vi okrečući stranicu Kataloga prema naprijed. Jer Katalog MORA imati nekoga na dnu da bi ovi prema vrhu uopće imali svoju vrijednost. ZATO su moja kolica u supermarketu tenk iz kojeg se puca na gladnu djecu, moj laptop je kokpit aviona iz kojeg se napalmiraju siromašna sela, moj telefonski račun je dug siromašnih zemalja. JA sam kriv za zlo u mome svijetu. A ako sam ja kriv... valjda neki kurac mogu i popravit.

Evo jedna priča iz JNA. Izabralo mene i još nekog lika za otkomandu u pozadinsku kasarnu Butile kod Sarajeva. A u JNA su u te logističke kasarne slali one granično sposobne za vojni rok. Tako da sam se ja našao u nekoj vrsti ustanove za one... u Americi je PC (politically corect) izraz – mentaly chellenged. Okruženoj žičanom ogradom. I prvih sedam dana sam iz ogromne hrpe zahrđalih potkova izvlačio jednu po jednu potkovu i slagao ih prema veličini u sanduke sa oznakama plavih veterinarskih križeva. Valjda ako u slučaju da NATO pakt odjednom spopadne SFRJ, možemo opet svi u šumu. Konje bi naravno priskrbio narod kojem su sve to još u školi objasnili u predmetu ONO i DSZ (općenarodna obrana i društvena samozaštita). A drugih sedam dana sam radio u skladištu lijekova za sarajevski garnizon. I bilo mi je super. Kad bi došla pošiljka ujutro, za jedno sat vremena ja bi to sve složio po policama, onako fino uredno, abecednim redom organizirano. E, i onda više ne bih imao što raditi. Pa bi vadio one papiriće iz kutija od lijekova i čitao. A u bivšoj državi su svi psihoaktivi lijekovi bili označeni crvenim trokutićem. Trigonici. I tako ja polako počnem slagati sliku o svemu tome. Neuroleptici (veliki trankvilizatori), mahom fenotijazinski preparati su za šizofreničare. Horror. Blago rečeno nije za rekreativnu zloupotrbu, možeš crknut bez problema. I obično idu uz Akineton. Da se ovi nesretnici ne bi ukočili. Tako sam u paketu odjebo i njega. Antidepresivi, mahom triciklički, treba par tjedana da počnu djelovati. Pih. A i ne postoji specifični antidot pa u slučaju overdoziranja oni na hitnoj valjda samo slegnu ramenima. Analgetici. Tramal i Trodon. Pa ne boli me ništa. Antiepileptici. Bože sačuvaj nuspojava. Anksiolitici.
Benzodiazepinski. Njih pet-šest. Zvući bezazleno. A i taj Apaurin je bio nešto što se stalno spominjalo, onako kao: Ajde popi apaurin ili me pusti na miru. Tablete baš za smirenje. I maznem ja kutiju. I fino uzmem navedenu terapijsku dozu. I pođem u spavaonicu među one gnomove skupljene od Vardara pa do Triglava koji su me užasno nervirali, kad tamo neka fina čeljad, čak i smiješna na neki svoj način pa ja pomalo u priču s njima o Šarplanini, silaži i Šemsi (neću da budem tvoja robinjaaaaa...) i baš mi nekako lijepo bilo. I zaspem ko beba uz hrkanje tridesetorice ljudi kojima je pranje nogu bilo pederska navika. Pa maknem ja još 2 kutije Apaurina. I vratim se ja u svoju bateriju, među moje luđake. I obznanim probranima čime raspolažem. Ali neki od probranih su već imali staža sa tim stvarima pa smo na njihov nagovor poduplali dozu.10 mg Apaurina. I dobro. Prvi dan uzmemo ujutro prije jutarnje gimnastike pa onda pođemo u hangare na održavanje tehnike, rastavljanje protuavionskih topova 30 mm i podmazivanje. I rastavimo ga mi, svi na 10 mg. E. A sad ga treba sastavit. A top je češki i sve je samo ne ergonomski. Pa ga mi sastavimo pola sata kasnije od svih drugih. A vodnik naš dragi, Feredin Betići lagano nervozan. A mi svi ko Dalaj Lame. I popne se ovaj jedan u kabinu, mi nekako prelako nategnemo top, on udari nogom u okidač... i ništa. I eto ti Betićija, polulud jer je u hangaru -10 stupnjeva. Da šta je bilo... kad tamo ispod krpe tri neka mala dijela, a čivija na podu. I mi svi odma na raport. Tako skulirani. I on lud, viče, zabranit će nam izlaske, vježbat ćemo cijeli dan Otrovi! i svašta još, a mi mrtvi hladni i još se smješkamo. Nekako nam jasno da nam kreten ne može ništa. I sutra opet isto. 10 mg, uz čaj i ciglu (cigla je nešto što se jede, ali u ratnim uvjetima može poslužiti i za gradnju bunkera). I dođemo mi u hangar, kad tamo potpukovnik, strah i trepet cijelog puka. Da izvedemo topove ispred hangara, da on vidi koja nam je norma da ga dovedemo do spremnosti za dejstvovanje. I sad svak ima svoj zadatak. I krenemo mi. Uz malu pauzu da se sjetimo koji su nam zadaci. I odma on vidi da nešto nije u redu pa dođe do nas. A nas živo zaboli i za njega i za normu. Pa mi to polako.Skinemo s topa ceradu ko da je od svile pa da se ne raspara. I dok ovi oko nas već viću Pali!, mi još nivelišemo top. A nivelisanje zahtjeva kordinaciju dvojice koji nivelišu. Pa je bilo jedno dvadesetak ostava od strane potpukovnika koji se već popeo na top (samohodka). Pa kad su ga ovi što nivelišu konačno nivelisali, sad treba stavit okvire. A u medjuvremenu su okvire punili punioci, četvoro njih od kojih sam jedan bio i ja. I sad se potpukovnik okrene da vidi kako mi hitamo sa tim okvirima na top, a nama se okvir zaglavio pa smo ga morali rastavit tako da je on ugledao tridesetak vežbovnih metaka razbacanih unaokolo po snijegu i nas kako pokušavamo ponovo sastaviti taj okvir. Pa potpukovnik mirno upita: Jeli, a ko je vas učio sve ovo. Tajac. A nesretni Feredin, stegnutog grla, kaže: Ja, druže potpukovniče! A onda ovaj u kabini slučajno upali prekidač od elektro-motora za pomicanje topa, a one cijevi iz sve snage pođu po elevaciji prema gore i uz tresak se zaustave kad više nisu mogle dalje, a cijela samohodka se zatrese tako da svi na njoj lagano poskoće. Skupa sa drugom potpukovnikom. I tako smo mi sljedećih deset dana, na -10 stupnjeva vježbali rastavljanje, sastavljanje i dovođenje topa u stanje za dejstvovanje.

E, sad. Meni je ovo smiješno jer je situacija bila bezazlena. Možda je neko mogao slomiti ruku. Ali kad vozite pijani, sjetite se da se nalazite u metalnom projektilu teškom jednu tonu, ubrzanom na 100 km/h, a i vi i ljudi oko vas su krhki jer se sastoje od 70 % vode. A pijani ljudi voze samo po navici. E, tu naviku jedan mali apaurin od 2 mg izbriše ko da je nikad nije ni bilo. A ako vozite na terapijskoj dozi nečega za smirenje, samo je pitanje vremena kad će vaš mozak očni signal djeteta na putu poslati u moždani Recycle Bin, vašu dušu u pakao, a vas u Lepoglavu.
I bilo bi zanimljivo da Policija napravi jednu jednodnevnu akciju testiranja vozača na drogu, jer je test predviđen i za BZD (benzodiazepine). Jer kako može jedan liječnik opće prakse nekome godinu dana davati recepte za BZD kad je sasvim jasno navedeno u svim onim papirićima što sam ih ja nekad davno pročitao da vrlo brzo izazivaju toleranciju i ovisnost. I ne služe ničemu drugom osim uklanjanju simptoma.
Kako može neki kreten od doktora u onom magazinu Doktor u kući savjetovat nekom nesretniku koji mora pojesti tablu Apaurina samo da bi se usudio izaći vanka, kako bi trebao prestati uzimati psihofarmake i pustiti da mu se organizam očisti pa nastaviti živjeti normalno. Taj nesretnik će u roku od 12 sati nakon prestanka uzimanja Apaurina dobiti mišićne konvulzije, tahikardiju i napade panike. E, to je priča o Apaurinu našem svagdašnjem.
E, ako se mislite ubiti sa Apaurinima ili nekim drugim BZD-om, ne savjetujem. Samo će te se izmučiti ko životinja.
Ubijte se bezbolno. Televizijom.

E, prije ove ideje sa nadgrobnim hrastom u postu ispod ovoga, imao sam ja jednu drugu zamisao o svom posljednjem počivalištu. Nije sad da ja stalno mislim o tome, da mi je to neka fiks ideja koju nikako ne mogu smetnut s uma. Padne mi tu i tamo na pamet. Obično kad perem zube. Pranje zuba me asocira na prolaznost. Moraš ih stalno prati da ti ne bi prošli. Pa sam osmislio kako ću ostvarit svoj RIP (Rest In Peace). Kupit ću neki brežuljak u nekoj vukojebini. Pa ću na njemu napraviti veliki armirano-betonski bunker. Pa ga okružit sa tri reda one zajebane UNPROFOR bodljikave žice. A ove krugove između žice i sve do bunkera ću minirati. PROM do PROMA. A PROM je valjda najkvalitetnija stvar što je JNA ikad proizvela. Traje dulje od država na ovim prostorima. I neću ja to onako bezveze minirat. Ide nehrđajuća žica pa kroz bodljikavu žicu pa s mine na minu. Pa dopunski upaljači i plastični eksploziv ispod svakog PROM-a. A stavit ću i tri tisuće pašteta i petsto tenkovskih pa sve zasut sa tri milijuna šarafa. E, pa da ga vidim ko će to razminirat. A u bunkeru, duboko ispod zemlje ću ležat pokojni ja. U velikoj kapsuli sa sto kubika ukapljenog sarina. Da ne bi kome palo na pamet da me tuče artiljerijom i raketama. E, sad vi mislite, zašto bi me iko tuko u miru mog posljednjeg počivališta. He, he. Pa ja hoću da se za mene čuje i nakon što crknem! Tako ću lijepo montirat veliku, ultra-glasnu sirenu na moj bunker koja će stalno oglašavat malo zračne napade, malo nuklearni udar. Odakle mi struja, pitate se. Kao prvo, cijeli će bunker biti pokriven sačastim foto-naponskim čelijama. Ali to, dakako, neće biti dovoljno. Morat ću postavit i četiri vjetrenjače sa generatorima. E, da. Moram izabrat neku vjetrovitu vukojebinu. A vjetrenjače će biti obojane u kričavo narančasto-crne pruge. Da svima odma bude jasno da to nije Disneyland. I svaki kvar u elektro-sustavu ili veći pad napona pokreće sustav za lansiranje kapsule sa mnom i sarinom na ravno na Vatikan. A onih 5000 kila TNT-a ide u zrak. Dakle, u potpunosti self-contained disaster sistem. Pa tako u krugu od 100 km od moje nekropole neće biti niti jedne jedine žive ljudske duše. Samo golemi hrastovi. I srne, zečevi, jazavci, veprovi, medvjedi, risovi, jeleni, kune i puhovi. A svježim, čistim zrakom odzvanjat će cvrkut tisuća ptičica. I sirena sa signalom za nuklearni udar.

Kad crknem hoću da me pokopaju okomito (stvarno, jebote, zašto ljude tako ne pokopavaju, uh... koliko ideja, hi hi)
i da mi iznad glave postave žir. A žir kad proklija prvo pusti veliki korijen prije nego što krene u visinu. Zato je žir onako veliki, žir je spremnik energije. Ovo ja ne teoretiziram. Gledo sam uživo. E, pa kad taj korjenčić dođe do moje natrule glave i kaže MLJAC, onda će povikati gore listićima IDEMO! I ja ću se polako vinut u visine i pomalo počet širit svoje grane. A kosti će mi biti u čvrstom zagrljaju korjenja moga dragog hrasta. A ovo moje meso će svake godine na proljeće zazelenit, a zimi požutiti i otpasti. Pa će ga razna meni isto draga gamad popapati i pretvorit u humus, a kiša će sve što valja odnositi do korjenja pa ću se ja tako vrtit u krug, u ritmu nagiba ove moje velike kugle. I po meni će skakati vjeverice, blesava vrapčad, lude vrane, a u nekoj rupi će kunjati i čuk. Tu i tamo će se neka djeca uzverati na mene pa će iz sve snage vikom jebat majku svijetu odraslih. E, ima da budem velik kad crknem. I silan. I proizvodit ću kisika pa ako nekome padne na pamet da vari šahtove, nema problema. Ali. Ima uvijek ali. Može naići neki konj s motornom pilom i ode sve u pizdu materinu. Pa ću ja svojoj djeci, uz dobar odgoj, ostaviti i još nešto u nasljedstvo. Obavezu da pričaju naokolo kako je hrast uklet i kako će onome ko ga posječe, jedno jutro šupak osvanuti na licu, a usta na guzici. I na mom će se hrastu uvijek gnijezditi gavran. Gavran je luđačka ptica. Gavran ide iza čovjeka kad sije i vadi one sjemenke pa ih ostavlja sa strane samo da bi ga malo iz zajebancije jebo u mozak. A svakoga će moga gavrana moji potomci naučiti da govori. Pa kad gavran načuje ljudske glasove kako se približavaju mome hrastu, zakriještat će iz visina: Ko to prdi tamo dole, majku li mu jebem, zubar li mu iz guzice zube čupao!

You never liked to get
The letters that I sent.
But now you've got the gist
Of what my letters meant.
You're reading them again,
The ones you didn't burn.
You press them to your lips,
My pages of concern.
I said there'd been a flood.
I said there's nothing left.
I hoped that you would come.
I gave you my address.
Your story was so long,
The plot was so intense,
It took you years to cross
The lines of self-defense.
The wounded forms appear:
The loss, the full extent;
And simple kindness here,
The solitude of strength.
You walk into my room.
You stand there at my desk,
Begin your letter to
The one who's coming next.

Ona, nervoza, dodir, rastanak, jutro novog dana... nagovještaji pustoši.

Baš me zanima kako ću gledati na svoj život dok budem umirao.
Tolstoj. Smrt Ivana Iljiča. On je, kao, bio poslušnik. Radio je sve prema konvencijama. Život mu je bio igrokaz. I jedini čovjek s kojim je u životu uspostavio ljudski kontakt bio je sluga koji ga je ispratio u smrt. Hmm... Tolstoj je umro odvojen od svoje žene s kojom se posvađao nedugo prije smrti. Van Gogh je bio poslušnik svog ludilom nefiltriranog svijeta. Beethoven je bio poslušnik svog prkosa dok je gluh gledao kako orkestar bešumno odrađuje Devetu; u cijelom svemiru samo je on tada čuo svaku notu. Dostojevski, poslušnik proganjane duše. Kant, poslušnik beskompromisa. Shakespeare, paragon to animals or quintesence of dust, poslušnik-zajebant moći projekcije. Isus, je li on bio izabran ili je izabrao?

Jebe li to mene moja paradigma svijeta? Primam li i ja pisma i slažem ih nepročitana? Kao Leonard Cohen. Klizi li mi život izmedju prstiju, a ja trošim poklonjeno vrijeme pokušavajući ga zadržati? Sa svoje četiri dualističke ruke. Hm...

Ljudi zovu mamu kad umiru.
Volio bih da iz mene izraste ogromni, ogromni hrast. Ali jebe me malo škripa parketa što se provlači kroz šum krošnje. Jebe me malo puno toga.
And simple kindness here... pooka ti je majmun, bejbe.
No pasaran.

Danas ćemo se prepoznati.
I gledati oči u oči.
Možda ćemo samo psovati hladnoću.
A možda i pokloniti ljubavi samoću.

Kritika, falsifikacija (kao znanstvena metoda oprečna verifikaciji), demoliranje simulacije, rušenje dogmi, skepticizam, nesigurnost, sloboda... spontanost? Gosta Berlings od Selme Lagerlof . Pročitao sam prvu stranicu u knjižari i počeo se smijati. Bajka, magija, ljepota. Sjećam se nekog ulomka o gubitku spontanosti, opisanog kao kad hladna ruka stegne srce ili dušu i ona nevina radost življenja zauvijek iščezne. Nemam knjigu, poklonio sam je nekome.
Treba mi bajka. Treba mi bajka barem noću. Treba mi naivna sigurnost. Treba mi placebo utopija u svrhu bihevioralne terapije. Treba mi malo mira. Treba mi ONA da u svom plesu po periferiji moje stvarnosti proleprša dva-tri puta preko preko mog putujućeg ground zero fokusa stvarnosti.
Ovo sa šahtovima je Baudrillard. Baš po mom ukusu. Pametna kazetna bomba koja se rasipa iznad reallity as we know it. Istina. Bez milosti. E, pa nisam dorastao. A čovjek je i lijepo rekao da piše samo za sebe. I kad Chomsky kaže da kritika unutar zadanih nepromjenjivih i nedodirljivih premisa društvenog sustava samo daje privid demokratičnosti i mogućnosti promjene jer premise svaku akciju uvode u začarani krug kvake 22, on zove na promjenu. Baudrillard se zadovoljava razotkrivanjem simulacije. I ostaje u toj simulaciji. I, eto ga tamo. Vratit ću mu se ja, he he...
A ja odoh malo u bajke... Flann O'Brian, The Third Policeman:

Budući da je ljudska egzistencija samo halucinacija koja u sebi sadrži sekundarne halucinacije kao što su dan i noć (ova druga je, u stvari, samo nezdravo stanje atmosfere uslovljeno nagomilavanjem crnog vazduha), pametnom čovjeku ne priliči da bude zabrinut zbog prividnog primicanja halucinacije najvišeg stepena poznate pod imenom smrt.

DE SELBI

Niko ne zna šta nam sutra donosi,
Računajmo zato s najgorim mogućim.

ŠEKSPIR

( Treći policajac, uvod; biblioteka Spektar, Bratstvo-Jedinstvo, Novi Sad, 1990 )

Kraj pruge. Zadnji crni pragovi na izmaku kopna.
Nas dvoje. I nisko zimsko sunce.
Sjedimo na simboličnoj pružnoj zapreci, koja samo u glavama djece predstavlja nešto što bi moglo zaustaviti vlak kojemu bi zadnja stanica bila u moru.
Simbol kraja zbog nemoći kontrole.
Sjedimo i gledamo u škrto sunce. S leđa nas mimoilazi ledeni dah iz utrobe Silnog i mirisi tisuća željezničkih pragova. Mirisi zadanosti koji se gube u beskraju mogućnosti.
I nas dvoje na tom mjestu. Nas dvoje. Saminijemigluhi.
I miris kraja. U svjetlu početka.
Gledam je u oči. I vidim svoje. I volim ih jer su moje.
Tu, pred strahom od sigurnosti kraja. Tu, pred nadom u zagrljaj početka.
Sjedimo i gledamo u sunce na svom putu.
Na svom putu bez početka i bez kraja.

Počelo je. Otkrili su me. Mali ovalni poklopac od šahta uletio mi je kroz prozor, probio vrata od sobe i zabio se u zid. Srećom sam bio u wc-u, čistio zube koncem. Da sam bio u sobi, slomljeno staklo bi me sigurno unakazilo. Čudom, laptop mi je ostao neoštećen. Polako sam prišao slomljenom prozoru i provirio vanka. Svi šahtovi oko moje zgrade bili su otvoreni, a iz njih je bljeskala plavičasta svijetlost u hipnotizirajućem stroboskopskom ritmu. Nije me bilo strah. Znao sam da će ovaj trenutak kad tad doći. Čak sam osjetio i neko čudnovato olakšanje. Bili smo po prvi put oči u oči, ja i oni. Oni. Ili ono. Kolektivni azil savjesti čovječanstva. Profitno orijentirano utočište svojevoljno predanih duša za eksperiment bez presedana. Eksperiment cilj kojeg se mijenjao u kaotično-konjunkturnom ritmu burzovnih indeksa.
Eksperiment čija se svrha svakodnevno opravdavala verifikacijskom metodom pomno odabiranih podataka, svaki dan bi prošli dan proglašavao taktičkim potezom, krivi smijer kojeg je saglediv samo unutar krajnje fleksibilne strategije koja se oslanjala na potpunu ravnodušnost javnosti i kolektivni riblji memory-spam. Godine indoktrinacije u svrhu potpune user-friendly self-indulgence simulacije života. Sve je moguće u ovom svijetu hiperrealnosti. Cijeli grad je bljeskao u ritmu energetskog pulsa simulirane stvarnosti. Phi-phenomena...
Tromost mojih osjetila, urođena podatnost mog uma, polako me vukla i moj svijet je počeo pulsirati istim ritmom otvorenih šahtova. Onda sam čuo pijani glas kako viče: Majku li vam jebem, da vam jebem... a potom mukle udarce zatvaranja šahtova... i dva radnika Čistoće. -Uh, sve mi nešto bljeska u glavi, bog me jebo blesava... jebl'a me ona rakija, da me jeb'la... Šahtovi su se polako zatvarali, dok su dva Viteza Stvarnosti polako obilazila moju zgradu i psovala. Nije to do rakije, druže... takav ti je pos'o. Oni nešto sjebu pa ostave, ti to nađeš pa popraviš. Udavili bi se u svojim govnima da nas nema. Ono, kad nas ne primjećuju dok mi meljemo u kamionima njihove tajne i prljavštine, to ti je od straha. Jer samo mi znamo na što se njihov život svodi. Oni su zadnja faza pocesa proizvodnje. Potrošnja, druže. A potrošnja ti je uvijek proizvodnja smeća... oni su strojevi za proizvodnju smeća, ha ha ha... a ovo što bljeska, od toga tebi ništa ne može biti. Imun si, brate, od smrada ostataka njihovih života. E, da nije rakije, znao bi ti o čemu ja pričam... ajde, zatvaraj te šahtove. Neman je nemirna večeras, neka je budala podjebava... najebat će neko ni kriv ni dužan, neko od nas nepotrebnih. Mi smo ti ona potrošna ljudska roba, ona granica koja njih plaši, ona crta, prelazak koje njih užasava. Mi smo znak STOP – ne idi dalje. Oni se nas boje. Mi smo jedini referent u njihovom lažnom životu... jer vrijednost se bazira na oskudici onog što je vrijedno, i kad bi mi imali kao i oni, sve bi njihovo postalo bezvrijedno. Mi smo jedini čvrsti kamen u temeljima njihovih kula od zraka. Siromaštvo je po definiciji odsustvo bogatsva. Oni su bez nas izgubljeni. I svaki pokušaj da budemo jednaki unutar ovog sustava vrijednosti znakova samo je simuliranje humanosti. Mi nikad ne smijemo postati njima jednaki. I zato im se trebaš smijat dok prolaze pokraj tebe i misle: Hvala bogu, bar na ovo nismo spali. Ha, ha, ha, ha... e jeb'la te rakija da te jeb'la... Svi na barikade, ha ha ha....
Tišina tamo, stoko seljačka! – začuo sam susjeda kako skrivečki viče...
Dva Viteza Stvarnosti podigla su pogled. Jedan se klatio u mjestu i smijao zatvarajući šaht. Drugi je bio obučen u crne gumene hlače i crvenu jaknu. Gledao me i pjevao: Oooo, Pavel, sjećaš li se... Španije.

MALI ŠAHT, MALI ŠAHT, U NJEDRIMA NESTO
JA BI DA GA NADJEM DA MENJAMO MESTO...

I tako, nakon godina nedoumice konačno sam se odlučio koja je to stvar koju mogu mirne duše stavit na svoje tijelo kao trajni biljeg, kao simbol svog svjetonazora, kao shortcut do mog pravog referenta... ŠAHT. Ovako jedan mali, taman da mi stane na čelo, a na njemu će pisati VODOVOD. Jer se mozak, navodno, sastoji od 97% vode. I svaki put kad se budem trebao sagnuti zbog nečega, stavit ću ruku na čelo da mi ne ispadne onaj poklopac. I ljudi će misliti da sam lud. A, onda, jednog dana, kad svima bude jasno ko zapravo raspolaže njihovom stvarnošću i kad sve bude prekriveno šahtovima koji su sami sebi referenti i međusobno se repliciraju, ljudi će se sjetiti mene, koji sam se svjesno žrtvovao ŠAHTU. Ja ću u svojoj svjesnoj predaji znaku ŠAHTA poništiti njegovu moć onog koji simulira simulaciju, nepobjedivo hermetičkog simulakra. Pa će me pozvati da siđem sa bandere na kojoj sam proveo 30 godina živeći od kišnice i lišajeva što su mi rasli po mučeničkom tijelu, a ja ću uzeti frulu, zasvirati ovu gore: Mali šaht, mali šaht... i svi će oni šahtovi krenuti polako za mnom, kao kužni štakori, a ja ću pomalo prema Kaknju, pa na visoku peć i svi će šahtovi za mnom pa hop, hop, hop, hop... jedan po jedan poupadati unutra i rastaliti se k'o guverner Californije (e, pa može li bolji primjer nezavisnosti znaka od stvarnosti). A onda ću ja, kao spasitelj, skromno pristati na molbu svih zahvalnih i spašenih da se izlije moja željezna figura, 100 metara visoka. Uz jedan uvjet. Da me prikažu kako dubim na glavi, a onaj tetovirani šaht da budu vrata kroz koja će ulaziti hodočasnici sa svih strana svijeta, da se uz muku uspenju uz 1000 stepenica noseći svoju televiziju pa da je bace s vrha moje naopake grandiozne pojave. I zar može veća čast biti ukazana živom čovjeku. Da sa 100 metara željezne visine dubi na glavi među 500 milijuna slomljenih televizija.