pookapookapookapookapooka

ponedjeljak, 14.02.2005.

Valentinovo

Bilo je Valentinovo. Kao i obično radio sam u očevoj knjižnici. Taj sam tjedan radio ujutro jer je otac u zadnje vrijeme do kasno u noć čitao Maistera Eckharta pa mu je trebao što duži san. Knjižnica je kao i na svako Valentinovo bila puna najrazličitijih profila ljudi koji su svi odreda tražili istu stvar - bilo što vezano za ljubav i romantiku. A ja i otac smo danima unaprijed skupljali sveske i sveske svakojakog sentimentalnog smeća. I tako sam ja bio spreman, sa tisuću i jednom sretnom ljubavnom pričom na raspolaganju, za ovaj najprofitabilniji dan u godini, dan zaljubljenih. I svima sam uz smiješak govorio kako imam nešto kao stvoreno za njih, preuzimajući tako teret odluke od njihovih ljubavlju progonjenih duša i zauzvrat primao sa zahvalnim odahnućem predani novac.
Taj dan sam ja bio katalizator hirovitog procesa ljubavi, iskra koja je budila stare strasti, svjetlost koja bi na trenutak zasjala u tamnim kutevima napuštenih i trošnih zdanja ljubavi. Ja sam bio čarobnjak i bio sam sretan u svojoj veseloj ulozi nekoga ko širi ljubav, a opet je samo nepristrani promatrač u toj vječnoj i bespoštednoj bitci. I dok sam gledao u hrpe ljubavnog novca u kasi, začuo sam glas:
- Oprostite...
- Da, izvolite... kako vam mogu pomoći? – rekao sam ugodnim glasom, smiješeći se i ne podižući
pogled s novca.
- Imate li neku knjigu... neku kuvaricu... al' da je o pilećim glavama. Znate, cijeli sam život provela
na farmi pilića i ne mogu više... ne mogu više gledati kako te silne pileće glave propadaju i bacaju
se... a pola je svijeta gladno... duša me boli, znate...
Osjetio sam nešto u tom glasu, nešto... nešto još ne proživljeno, neki nagovještaj veličine,
nagovještaj cjeline, nešto što se u cijelom svemiru obraća samo meni glasom s velikim G.
Pogledao sam je. Imala je kartonski poklopac od kornet sladoleda zaljepljen u kosi. I smeđe oči. I sunčane pjege. I usne kao poljubac. I ramena kao zagrljaj. I ruke kao dodir samo zbog dodira. I osmijeh iznenađenja mojim iznenađenjem, osmijeh koji je obostrano polako počeo prerastati u otvoreni smijeh. I onda je, smijući se, rekla:
- To si stvarno ti?
- Izgleda da sam to stvarno ja – rekoh ja uzvračajući smijehom.
Cijela knjižnica puna užurbanih slugu komercijalnih konvencija deklarativno proklamirane ljubavi gledala je kako se ja i neka žena s gumom od motokultivatora smijemo ko ludi.
- Ja sam Desanka – rekla je spuštajući gumu na pod uz nogu – ajde sad dokaži da si ti baš
onaj pravi... nauči me kako se kuvaju pileće glave...
- Taaataaaa... – zavikao sam iz sve snage. U knjižnici je vladala tišina.
- Aaaa? – začuo sam tek probuđenog oca.
- Znaš ona knjiga iz samopomoći ili ezoterija... Kitchen Woodoo vs. Prozac, znaš ona
glupost što smo umalo umrli od smijeha kad smo vidjeli o čemu se radi...
- Znam, nije valjda da će neko to kupiti? – pitao je pomalo razbuđen radoznalošću moj otac.
- Ma nije...- viknuh prvo pa nakon pogleda koji mi je nedvosmisleno govorio DA, polako
i tiho dovršim - ...samo bih je htio nekome pokloniti.

- 22:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se