pookapookapookapookapooka

Neki dan je bilo 60 godina od oslobađanja Aushwitza. Ne bih ni znao da nisam gledao na tv vijestima u prijateljice. Ja nemam tv. Niti imam namjeru imati tv.
I kao i uvijek kad mi se misli susretnu sa samo ugrubo opisanim užasima Holocausta, u glavi mi se pojavi pitanje: Zašto? Zašto, zašto, zašto... odzvanja u jalovom, suhom bunaru moje interpretacije bespuća povijesne zbiljnosti. 1938, kad je Hitler pripojio Austriju, pola tenkova i kamiona mu se pokvarilo tijekom tog poduhvata. Procjenjuje se da je u tom razdoblju češka vojska bila snažnija od njemačke. 1933, na izborima su većinu imali socijaldemokrati i komunisti ali nisu išli u koaliciju jer je Staljin to zabranio. Pa je, eto, Staljin stvorio Hitlera? Ili možda Kant? Jer socijaldemokracija je revizija marksizma prema Kantu. Pa bi možda da imam vremeplov i da pođem u Koeninsburg, u 1780 godinu i razbijem Kantu glavu baseball palicom spasio milijune života. A opet da je Njemačka postala crvena, postala bi i Španjolska i sve bi to Staljin uzeo pod svoje pa bi ja 1984 živio u Euroaziji, a Winston Smith i Julija u Oceaniji. Zato se više neću pitat zašto. Nego ću dok vučem iz sve snage ručice šahtova, u sebi ponavljati: Nikad više, nikad više, nikad više...

Mogao bih biti svašta u životu. Ali danas mi je palo na pamet da bi mogao variti. Ne profesionalno, u brodogradilištu ili štotigajaznam. Nego onako, svojski. Da to bude sol mog života. I da imam posebnu slabost prema šahtovima. Mislim, imam je već, šahtovi su mi fascinantna pojava. Ali tek mi je danas palo na pamet da bi ih mogao variti. Ne onako malo, na par mjesta, kako to rade ovi iz policijskog osiguranja, da neko ne bi postavio bombu kad neki glavonja prolazi s autom. Nego skroz. Var cijelom kvadratnom dužinom šahta. Ili kružnom, ili elipsoidnom... jer šahtova ima svih oblika i veličina. Kupio bi ono za varenje sa elektrodama pa bi po noći izašao... da malo varim. Spojio bi se na struju od onih rasvjetnih bandera i vario. Malo po malo. Sve dok ne bi počeli primjećivati moje zavarene šahtove. Pa bi me kad-tad uhvatili. I dobio bi kakvu prekršajnu, neku dijagnozu eventualno, i to je to. A onda bi nastavio variti. Pa bi me opet uhvatili. I opet isto. Skroz sam normalan, uračunjiv i lucidan, samo volim variti šahtove. Neće me strpati u ludnicu zbog toga. Sto puta gori luđaci šetaju naokolo. Tako bi se ja dao opet na posao. A policija bi više znala... kad bi se ja priključio na javnu rasvjetu, svjetlo bi se u toj ulici smanjivalo u ritmu mojih varova. Pa bi izdaleka vidili i rekli: Eno ga, jebo mater svoju, opet vari... pa u stanicu. Pa malo na promatranje. A onda bi još neko počeo variti. Pa bi ja tvrdio: To je onaj drugi, to je onaj drugi... i što će sa mnom nego me opet pustiti. E onda bi promjenio taktiku. Nabavio bi boce za autogeno varenje. Ne bi više bio vezan za javnu rasvjetu, bio bih mobilniji, bio bih nepredvidljiviji, a i var bi bio bolji. Vario bi i one šahtove za koje prije ni u snu ne bi pomislio da bi ih mogao zavariti. Vremenom bi se cijela infrastruktura moga grada počela gušiti. Sve bi bilo zavareno. Ljudi bi me počeli okrivljavati jer im remetim život. A opet imao bi i pristaša. Dosta njih.
Tu i tamo odjeknula bi eksplozija, kad bi nekoga od mojih pogodili iz lovačke puške u bocu sa acetilenom. Krenule bi hajke. Neiskusniji bi postajali žrtve linča. Bijesni bi ljudi vitlali bocama za varenje dok bi nesretnika vodili do obližnjeg jarbola za zastavu. Ujutro bi osvanuo obješen, s bocama oko vrata i natpisom: Što je vario, vario je. Ja bi slovio za neprijatelja naroda. Krio bi se u šumi sa nekolicinom vjernih i prekaljenih varioca. Kovali bi velike planove. Kako presresti pošiljke novih šahtova i zavarit ih prije nego što ih ugrade. Moji ljudi u tvornicama šahtova varili bi šahtove odma na proizvodnoj traci.
Pokret bi se polako internacionalizirao. Šahtovi za kakve vi znate polako bi nestajali. Sve dok i zadnji ne bi bio zavaren. I stvarno... možete li vi to zamisliti? Možete li zamisliti svijet bez šahtova?

Navodno moje priče imaju super početak, odličan uvod, potpuno lud zaplet ali da su mi svršavanja nekako sklona antiklimaksu. Pa evo sad ću ispričati jednu priču koja će imati takav klimaks da će se zemlja pod poslužiteljem zatresti. Neću se uopće puno baviti početkom, uvodom i zapletom, to neće biti toliko bitne stavke u ovoj priči. Skoro se neće ni primjetiti da su prošli, a već će se klimaks polako nazirati, tako ću to vješto izvesti.
Ma, jebe se meni za te tvoje priče – kaže meni Angelina Jollie, oblizujući usne, dok smo stajali pokraj kaveza punog papagaja. Ajde ulazi u kavez i pokaži ti meni je li istina ono što se priča da ti možeš svakom rukom odjednom uhvatiti po tri papagaja i pridavit ih.

Idem putem i vidim natpis: GLORIJA - vjenčanja i događaji. Pa se počnem smijati. I sad vi mislite - pa što tu ima smiješno. Kako što tu ima smiješno? Kako, jebote, što tu ima smiješno!?

- Dobar dan.
- Dobar dan, izvolite.
- Pročitao sam iznad vrata da vi organizirate događaje i vjenčanja.
- Da, da... došli ste na pravo mjesto, kako vam možemo pomoći?
- Pa ja bi da organizirate da ja pojebem Millu Jovovich pa da se onda vjenčamo.
- Samo malo... šefeeeeeeeeeee...

Ima par godina da sam bio u vezi sa Kristinom. Kristina je bila predivna, ali nekako... hladna. Seks je bio katastrofalan; ili je ona bila frigidna ili sam ja bio katastrofalno loš jebač. A kad jednom počnete misliti da ste loš jebač... najebali ste. I dobro, nekako se ta veza potezala, više smo se bavili nekim drugim aktivnostima, u prvom redu shoppingom. I svaki put kad bi naletili na dio nekog supermarketa ili robne kuće gdje se prodaje posuđe Kristina bi stala ispred one vješalice gdje vise Tefalove tave i gledala, i gledala, i gledala, ne mičući ni malim prstom. I svaki put kad bi je ja odvukao od jebenog Tefala jer bi mi više dopizdilo čekati, pogled bi joj bio nekako zamagljeno opušten... izgledala bi baš onako kako bi ja volio da izgleda nakon što se dobro izjebemo. Pa mi nešto padne na pamet. I tog dana, nakon filma koji smo pogledali šutke, polako ja počnem oko Kristine, već rutinski broj poljubaca, malo maženja bez ikakve reakcije, skidanje gačica i u trenutku kad bi ga ja, inače uz neke poteškoće, uspio ugurat, izvadim ja Tefal tavu i pokažem je Kristini i... revolucija! Oči joj se rašire, zjenice joj se rašire, svi joj mišići ožive njene ruke me zagrle, njene noge me obgrlre... i ja uletim bez i trunke trenja docekan radosnim uzdahom. I po prvi put stvari krenu baš onako kako trebaju. Po prvi put ja osjetim Kristinu ispod i oko sebe. I sav sretan krenem ja odložit tavu na noćni ormarić ali ona me životinjski bijesno zgrabi za ruku i vrati tavu u svoje vidno polje. I ne samo to, nego držeći me za ruku, počne približavati i udaljavati tavu od svoga lica u ritmu pokreta naših tijela. I sve brže, i brže, i brže, dok se Kristina nije počela izvijati i polako počela ispuštati zvuk koji nisam mogao ni zamisliti da će ikad ispustiti, divlji, spontani zvuk čistog užitka koji je prerastao u zvjerski urlik i kulminirao u grču i njenim divljim ugrizom u moje rame. Onda se opustila, oznojena, zamucenog pogleda, gurnula me polako sa sebe, uzela mi onu tavu, pokrila si lice s njom i ubrzo zaspala. Ja sam je zadovoljno gledao i mislio: to je znači to.
Sutra ujutro Kristina me probudila i rekla: Idemo u robnu kucu! I pošli smo. I kupili sve modela Tefalovih tava. I jebali se i dan i noć samo mjenjajući tave koje su ležale razbacane oko kreveta. I bilo je predivno, životinjski, nevjerojatno...
I onda, jednog jutra čekamo Kristina i ja u redu u robnoj kući, kupili smo neke kukice da možemo vješati tave iznad kreveta kad neki hare krišna mršavi momak sa čuperkom upita prodavačicu: Oprostite, ovaj wok... znate li je li pri proizvodnji bio testiran na životinjama? I podigne on taj neki wok u zrak, točno u visinu Kristininih očiju, kad ono tamo najveća i najdublja Tefalova tava koju sam vidio. Pogledao sam Kristinu i vidio kako duboko i ubrzano diše, kako zabacuje kosu, kako oblizuje usne, kako se bokovima polako izvija u smjeru ovog obrijanog kretena. A onda je on upitao: A, je li ovo najveći i najdublji model na tržištu? Prodavačicino nervozno: Da! poklopilo me k'o klavir. Kad je Kristina nježno stavila ruku na mršavo rame jebenog biljojeda, samo sam se okrenuo i otišao. Po fritezu, naravno... pa nisam ja lud.

Bilo je pet sati ujutro. Pratio sam njenu majku dok smo hitro hodali između kaveza. Stotine kokošijih glava su se okretale postrance i promatrale me dok sam prolazio. Diši na nos, diši na nos- vikala je ona na mene – nećeš ti meni dugo izdržati ako budeš diso na usta. Izjest će te gljivice iznutra, ha ha ha... Smrad je bio neopisiv. Mislio sam na svoju malu sobu u portkrovlju, na noćnu lampu i radni stol mog djeda. Mislio sam na noći provedena sa Kierkegaardom. Mislio sam o Abrahamu. Njen povik me trgne natrag u stvarnost...slušaš li ti mene, ako pretjeraš sa antibioticima, otpašće im perje...zato pamet u glavu, jasno... sve će ovo biti uskoro tvoje... Pogledao sam iza sebe. Redovi kaveza na tri kata protezali su se u daljinu, tisuće glava virilo je iz njih i kljucalo koncentrat u taktu ventila pogonskog stroja za klimatizaciju samog pakla. Ponovo i ponovo u glavi mi se vrtilo pitanje: Što ja radim ovdje, što ja radim ovdje... .Onda se sjetim njenog lika u bijelom i riječi: I u dobru, i u zlu. Nešto me vuklo za rukav. U transu od amonijaka i cijuka, sa čulima paraliziranim pod snagom dojmova, gledao sam u punicu. Nešto mi je govorila. Zlatni zubi su joj bljeskali pod snažnim neonskim svjetlom. Snažan šamar vratio me u stvarnost. Punica me gledala bijesnim pogledom i govorila: Nemoj mi se sad počet gubit, jebem li ti sunce pedersko... gdje li je samo tebe našla...ajde za mnom, opet je neka crkla i začepilo odvod od govana... trebat će nam sajla...Desankaaaaa, ajde donesi sajlu u kanal...

Dvoboj. Pitanje časti. Hrabrosti. Muškosti. Maglovita zora u šumi i dva suparnika okrenuta leđima jedan drugome. Kreću i broje korake. Na deset se okreću i pucaju. Hmm.. čime?
Ajde nek' bude kratežom od lovačke puške. Sa sitnom sačmom za ptice. Pa kad opale jedan na drugoga svaki dobije po pet-šest kuglica. A dvoboj je do smrti, nema zajebancije. Pa onda opet napune i ...bum! I opet ...bum! I ...bum i ...bum, ...bum, bum, bum, bum, bum, bum, bum, bum, bum i bum! Jebiga, na muci se poznaju junaci. Pa onako cijeli krvavi, svaki sa 350 kuglica tik ispod kože naši vrli suparnici nastavljaju... bum, bum, bum, bum, bum, bum, bum, bum, bum i bum. I više ni jedan ništa ne vidi. Ali otprilike čuje odakle onaj drugi puca pa puca i on u tom smijeru. Bum, bum, bum, bum, bum, bum, bum, bum i bum. E sad su više i oglušili od silnog pucanja. Pa stoje par metara jedan od drugog i pucaju u raznim smjerovima. Sekundanti nervozno gledaju na satove. Trebalo je sve biti gotovo prije nego što se jutarnja magla raziđe. A sad je već kasno poslijepodne. Svo lišće s drveća u krugu od 100 metara je otpuhano, mjesto dvoboja je pomno devastirano. Tri su sekundanta-pomočnika ranjena dok su donosili municiju. A dvoboj se nastavlja i čini se da nema kraja. Sekundanti su već bijesni. Dogovaraju se nešto, žustro gestikulirajući. Svaki uzima pušku, prilazi svome gazdi i precizno ga ustrijeli u glavu. Dovode kola s konjima. Hvataju mrtvace za ruke i noge i pokušavaju podići. Ne ide. U svakom ima po 100 kila olova. Jebiga... teret časti.

Ima neka priča da ovaj bor što raste po Dalmaciji nije autohtona biljka nego da ga je u svojim osvajanjima donio ni više ni manje nego sam Napoleon. E, ima bit da mu je to bio san. Alepski bor sve do Moskve. Uz bor je išao i Code Civil (onaj revolucionarni, samo malo prerađen da bi poslužio glavnoj svrsi Napoleonovog života – pošumljavanju). I Beethoven je posvetio 3. simfoniju alepskom boru, ali kad je čuo da ovaj ljeti u dodiru s plamenom detonira, onda je preimenovao u Eroica. A zadnje Napoleonove riječi su bile: Čuvajte mi borove. Elem. Ja bi baš volio da je sad tako neki općeeuropski nered i da ja zapovijedam jednom elitnom divizijom u toj nekoj pošumljavačkoj armiji. Nešto kao Prinz Eugen SS divizija; samo bi NEMCE regrutirao, jer NEMCI su... ma NEMCIMA je to u krvi... efikasnost i požrtvovnost. Pa bi ja i moji NEMCI banuli po noći na neko imanje, izveli sve ukućane u spavačicama ispred kuće, na mrazom okovanu livadu i poredali ih. Zapaljeni stogovi sjena bacali bi jarku, napravilnu svjetlost laganog užasa na cijeli taj prizor. Ja bi, u crnoj uniformi, šetao tamo-vamo ispred prestravljenih ukućana. Gledao bi u pod, s rukama na ledjima i šutio. Na šapki bi mi se zlokobno bljeskao srebreni žir. Onda bi rekao:
- Jeli, gazda, kol'ko ti je imanje?
- Pa...ima deset jutara, gospodine Oberšumarniče.
- A kol'ko ima stabala na tih tvojih deset jutara, gazda?
- Ima stabala, ima stabala.. taman toliko da mi je ostalo malo zemlje da obitelj prehranim, zasadio sam tristo komada kad ste zadnji put bili...
- Hmmmm... čega se onda tako bojiš, gazda, smrdi tu meni nešto...
Onda bi dotčao jedan od mojih NEMACA, stao ispred mene, lupnuo petama i rekao:
- Herr Oberšumarnik, našli smo skrivenu zemunicu punu ispilanih drva i ovo... pa bi pokazao pilu... – bila je zakopana, ali su je psi nanjušili.
- Tako dakle, gazda, pilaš ti, jeli!??? Pilaš ti iako znaš što te sljeduje, đubre jedno banditsko..... POŠUMLJAVAJ!!! Sve pošumljavaj! Neću ni traga zemlje da vidim...
- Nemojte, gospodine Oberšumarniće, nemojte ako Boga znate, pa svi ćemo od gladi poumirati... samo sam malo ispilo, da se ugrijemo...
- Malo ili puno, ista stvar! Ko pila ne gine mu šuma oko kuće... treb'o si o tome misliti dok si pilo, jebem li ti sunce pilaško... e sad ima samo žireve da jedeš... POŠUMLJAVAJ!!!

Ja i moja draga imamo jedan problem. Previše se jebemo. A ja sam baš bio pristojan momak dok nisam na nju naletio. Mislim, jebao sam sam sebe u mozak ali to i nije neki smrtni grijeh. Ne možeš na pitanje: Jesi li sagriješio bludno? odgovoriti: Jesam, evo, i baš sad dok vam ovo govorim, jebem iz sve snage samog sebe ravno u mozak. To se ne konta. Jebali smo se bludno.Griješno. I znali smo da to nije u redu. Ali nismo si mogli pomoći. Bilo je jače od nas. Ne smijem puno misliti o tome da me opet ne uhvati. I onda smo stali i rekli: E, ne može više ovako. Ne može se veza zasnivati na dvadeset jebanja dnevno. Moramo naći neku alternativu. Moramo naći nešto moćnije od životinjske jebačine. Pa je meni palo na pamet da pođemo na čevape. I to na čevape sa puno luka i ljutog ajvara. Ali negdje gdje ima puno ljudi, gdje se pazi na pristojnost i gdje nam neće pasti na pamet da nađemo neki mračni kantun i onako se uza zid na brzinu izjebemo, gluhi i nijemi od siline strasti. Pa pođemo u McDonalds. Tamo je sve uredno i čisto, gotovo sterilno. Atmosfera je demotivirajuća za bilo kakvo spontano razmjenjivanje tjelesnih tekućina. Zaposleni se smiješe kao sveci, slika zaposlenika mjeseca koja visi na zidu izaziva osjećaj inferiornosti i neadekvatnosti, seks je do posljednje trunke kompenziran potrošnjom kalorija. McDonalds ne voli ljude koji se jebu, McDonalds voli ljude koji jedu. Ljude koji jedu samo da bi jeli. Mjesto k'o stvoreno za mene i moju dragu. I pođemo mi u McDonalds, i stanemo u red. I sva strepnja od naglog napada jebanja polako se počne topiti. I gegamo se mi, konačno mirni, u redu među ostalim pristojnim ljudima željnim samo hrane. I osjetim ja mir kako zrači iz moje drage, i pogledam je u oči i tamo umjesto požude vidim samo odsjaj šarenih cjenika. Uh, koje olakšanje. Pa kad se konačno nađem licem u lice sa nasmješenim prodavačem mirno mu, kao bratu isposniku, kažem: Molim vas, dvije velike porcije čevapa sa lukom i ajvarom. A on će meni: Žao mi je, ne držimo čevape... hoćete li možda hot dog extra large? Mmmmmmmmm....- začujem ja svoju dragu iza mene. Neću, neću... imate li ražnjića... samo da je sa puno luka i puno ajvara - počnem ja već pomalo u panici. Nema - odgovori prodavač gubeći pomalo svetački osmijeh - imamo pileće batke sa slatkim vrhnjem. Mmmh... -osjetim ja dah svoje drage dok se polako počela privijati uz mene. Zadnjim ostatcima snage pitam ja već ljutog prodavača: Imate li...imate li...imate li čufte u ajvaru? A on se lagano nagne prema meni pa mi uz smiješak kaže: Znaš što prijatelju... ajde... jebi se! I još dok su se zvučni signali njegovog glasa dešifrirali u mojoj glavi, moja draga mu ozbiljno, prijetećim tonom, glasno kaže: Daj mi ključ od wc-a...brzo!!!

S vaše lijeve srane, na linku Imogen, negdje u donjoj trećini bloga nalazi se post "Oh, my God, they tested it on animals...", jedini sa slikom. Spominje se jedno žensko ime. Pogodite ko će biti nova Secretary of State of the United States of America. Ha, ha, ha...

Nisam znala šta se to događa u čajniku. Muž mi je bio u šumi, a djeca su hvatala bijesnog popa oko kuće. Pop je pokušao pokrstit najmlađeg ali ga je muž ugrizo kad je došo po baterije za tranzistor. Biće da je hrčak. U čajniku. Sviđam mu se čim je tako stidljiv. Al' ja sam udana. Kad pop iznemogne dat ću mu malo čaja od hrčka. Možda mu se svidi. Samo da mi muž ne naiđe. Ima tešku narav. Često bi iz šume znao vilama pogoditi poštara. Više ih ne šalju. Bila je jednom milicija. Da đe mi je muž. Ja rekla da je u šumi, bjesan. A oni meni da mu kažem da ne silazi na cestu. Jer je cesta u njihovom rajonu. A za šumu je šumar. Kojeg niko nije vidio od aprila. Bila je i šumarova žena, da je li znam đe mu je tranzistor. Kako bi ja to znala. Nek ide pa traži. Uh, evo mi djeca objesiše popa. A poslje ću ga ja morat nosit do svinjca. Neće ništa ostat od njega do noći ako ga ostavim da visi. A i svinje skoro oglođaše onu ženu od poštara. Donio je muž. Da mu je otimala tranzistor pa je izbo, neveselu. Htjede me ugrist, al ga ja polih onim čajem od hrčka. Al nije bio hrčak nego najmlađe mi djete. Kud se u čajnik uvuklo. Al svo zlo s time. Ovako nekrštena mogu ga i mužu dati da se malo smiri. Dobro je. Dok je deda u podrumu. Sad kad padne mrak, on će i muž mi da rakijaše. Samo da ne banu NEMCI.
Ima još dvaes piladi da povatam. I glave im poskidam. Mnogo volim kuvane pileće glave. Odo ja po popa... uhhh, jebem li ti ove servere, ko li ih tu ostavi... pa je li ja baš svaki put moram da preskačem preko pola svjeta dok drče...

Dvije stvari ispunjavaju dušu uvijek novim i sve većim udivljenjem i strahopoštovanjem što se više i ustrajnije razmišljanje bavi njima: ZVJEZDANO NEBO NADA MNOM I MORALNI ZAKON U MENI.
(...)
Prvi pogled na bezbrojno mnoštvo svjetova kao da uništava moju važnost kao životinjskog stvora, koji materiju od koje je nastao opet mora vratiti planetu (samo jednoj točki u svemiru), pošto je neko vrijeme (ne zna se kako), bio opremljen životnom snagom.
Drugi pogled naprotiv beskonačno povisuje moju vrijednost kao inteligencije mojom ličnošću, u kojoj mi moralni zakon objavljuje život koji je nezavisan od životinjstva, pa čak i od cijelog osjetilnog svijeta, bar koliko se dade razabrati iz svrhovitog određenja moga opstanka pomoću tog zakona (moralnog), koji nije ograničen na uvjete i granice ovog života, nego koji ide u beskonačnost.
(...)
Promatranje svijeta započelo je od najdivnijeg pogleda što ga ljudska osjetila mogu da postave pred nas, a naš ga razum u dalekom opsegu tog promatranja može podnijeti, pa se završilo – gatanjem iz zvijezda.
Moral je započeo sa najplemenitijim svojstvom u ljudskoj prirodi (slobodna volja), čiji razvoj i kultura smjera za beskonačnom korišću, a završio se – sa sanjarenjem ili praznovjerjem.

Immanuel Kant, Kritika praktičkog uma.

Svi mi imamo svoje filozofije, bez obzira jesmo li svjesni te činjenice ili ne; ONE NE VRIJEDE MNOGO. Ali njihov utjecaj na naše djelovanje i naše živote često je poguban.
Zbog toga je nužno da ih kritikom pokušamo poboljšati. To je jedina isprika daljnjem postojanju filozofije koju sam sposoban pružiti.

Karl Popper.

Ma koji je meni kurac? Mašem krilima u rijetkom zraku, ogledavajući se tamo-vamo ne bi li vidio još koga na mojoj frekvenciji idealističkih jalovih zamaha. Ja sam bijela vrana.
Sve druge crne vrane halapljivo proždiru obilje leševa. Ili mirno sjede na dogmatskim granama. Ili lebde u krug, bez puno napora, na termikama nekakvih ezoterijsko-bezbrižnih kozmičkih karma user-friendly stvarnosti. E pa neću više. Slijećem. Sa obadvije noge čvrsto na zemlju. Neću biti indiferentan, biti ću zao. Ne zao zbog zla samog po sebi, nego jer je to najlakši put do para. I neće me opterećivati tuđi problemi, ni tuđi jad. Homo homini lupus. Neću ići putem i smiješit se. Gledat ću ih sa hladnim prezirom. I politički ću se aktivirati. Desno, ne previše ali dovoljno da ne iskačem iz kanonskog licemjerja. Ooo, i bit ću dobar u tome. Jer znam sve soft spots naivnog idealizma. Demolirat ću svaki trag dobra čim proviri glavom u moj svijet. I kako će najebati taj jadnik; taj koji se usudio dirati u naše svetinje nakon što smo toliko propatili zbog takvih ko što je on, on koji ne vjeruje u ništa pa sad iz pakosti želi nama oteti mir i sreću naših obitelji i domovine. I za pijanim večerama ću sklapati poslove bez natječaja i pričati viceve o židovima. I oženiti ću neku bogatu kuju, kćer moga stranačkog kolege-poduzetnika. Pa ćemo u obiteljskom krugu otvoreno govoriti o svemu sa neprikrivenom mržnjom i gramzljivošću, ko čopor hijena. A na ispovijedi ćemo lagati, jer nas nije strah boga. Nas nije strah ničega. Javnosti? Javnost je glina u našim medijskim rukama, javnost, ha ha ha... I pušit će mi kurac sve od 16 do 55 na intervjuima za posao. I ići ću na skijanje, a usput i do neke strane klinike za pobačaje. Da mi se žena otarasi uvjeta nekog potpisa na ugovoru. I polako ću zaboraviti svoju glupu i dobru interpretaciju stvarnosti. Samo će mi smetati. Jer naš znak raspoznavanja je svijet u kojem su ljudi zli i pokvareni, u kojem svako gleda samo sebe, u kojem je dobar budala, a ako viče, i neprijatelj. Jer kako bi mi opstali ovako zli u nekom drugom, a ne zlom svijetu.
E jebiga, ovo je trebala biti stilska vježba iz govora mržnje, a na kraju ispade jebeni ironični pamflet. A baš sam ograničen. I ne znam ni č i ć. E tu sam već malo blizu ovih gore, zlih, jer oni su večinom...polupismeni, ha ha ha... e, što volim mahat i mahat i mahat, ha ha ha....

SITUACIJA 1: Hi-hi-hi, ja i još jedan pacijent totalno napušeni gledamo Resident Evil 1 na dvd-u. Hi-hi-hi dva puta slučajno pritisne fast foward tipku, film se ubrzava, a mi nastavljamo gledat kao da je to normalni tijek filma sve dok se ne pojave imena glumaca na kraju. Dva puta. Umiremo od smijeha. Poslije filma ja (ne znam zašto) kažem da su crnci fiziološki superiorniji od nas (pogledajte olimpijadu), Hi-hi-hi kaže da smo mi superirniji u drugim pogledima. Kako to misliš, pitam ja dok mi se svjetonazorni DEFCON stupanj polako penje. Ona kaže oni su genetski lijeni. Nastaje prepirka.
Ja tvrdim nema genetski uvjetovanih obrazaca ponašanja na razini rase ili ako ima ne postoji metoda da se odvoje od socio-kulturnih. Ona tvrdi da je to sve genetika.
SITUACIJA 2: Hi-hi-hi je našla neku malu mačku i pita me za uslugu da odnesem mačku do nje doma prije nego što joj šef dođe. Ja kažem ok, usput mi je do posla (učinio bi joj to svejedno, u tri ujutro, ako treba). Dolazim do nje. Nastavljamo prepirku jer sam joj ja jučer na odlasku rekao kako nismo gotovi. Pat pozicija. Ona tvrdi da odvojeni genetski bazen mora imati slična genetska obilježja, a da geni određuju i karakter ergo kolektivne slične osobine, ja govorim kako je to nedokazivo, samo hipoteza, ekstremno opasna hipoteza...
SITUACIJA 3: Hi-hi-hi jede pizzu, ja pijem kolu. Prepirka se nastavlja. Hi-hi-hi priznaje da se osjeća ugodno u svijetu utemeljenom na raznim dogmama, jedna od kojih je da je i Bog stvorio čovjeka, ja vičem na nju navodeći sto i jedan argument kako je to opasno i sve tako. Ona kaže: Koji ti je kurac, ti si taj koji nije tolerantan, ti bi mene u konc. logor, što se dereš na mene? Meni su pregorili osigurači, šutim okružen neprijateljskom stvarnošću, držim prst na prekidaču neke imaginarne revolucije....lud.
SITUACIJA 4: Ja i Hi-hi-hi se rastajemo, ona stavlja kacigu na glavu, ide motorom doma. Ja je grlim i stežem, ne želim je izgubiti kao prijateljicu. Idem doma u frustrirajućem revolucionarnom zanosu. On line glas razuma mi kaže: Idiote jedan!!!
SITUACIJA 5: Dobijam signal u obliku depresije, prvi put u životu, u trajanju od sedam minuta, i kad depresija ode, kažem uhhhhhhhhhhh...dignem post u zrak, postajem narančast i postaje mi jasno da trebam nešto POD HITNO jebat.

E, ovo nisam očekivao. Ne u ovom obliku. Stigao mi je signal. Nisam više armiran.
Reality alert gone for good. Jebe mi se živo za sve živo. Pa i za mrtvu prirodu. Koji je kurac mrtva priroda, uopće. Zadnja smislena. Vratit ću se kad mi bude ćeif. Ako mi bude ćeif.

Ja sam vidovit. Možda uz malo vježbe postanem i prorok. Evo situacije, čekam autobus, hoću malo doma između dva posla na crno i ugledam je! Ona je u nekoj sintetičkoj bundi sa stiliziranom imitacijom valjda tigrovih šara, uz odgovarajuće tigrove boje ( malo zagasitije), u dugim širokim crnim hlačama i u onim ženskim cipelama na špic sa tacima od 9 centimetara. Kvarcana, make up overdose, sa velikom šoping vrečicom Keune ili Klein ili neki K kurac. I gledam je onako skrivečki i smiješim se. Pa ona to primjeti pa se počne smiješiti samouvjereno nazad ali valjda ženskom intuicijom osjeti da se ja ne smiješim onako kako dolikuje sretnom vidiocu njene asertivne pojave nego onako ko da sam blesav pa klikne na mene desnim mišom, pritisne delete i ja nestanem iz njenog svijeta. Onda posegne u šoping vrečicu i meni padne na pamet da će izvaditi ono veliko ogledalo s ručkom iz Trnoružice pa se gledat i svi mi zupčanici u glavi počnu veselo zujat ali kurac... ona izvadi malu torbicu istog uzorka kao i bunda, stilizirano zagasito tigrasto. Dobro, ajde, ha ha, prolazi i to...ali onda ona otvori torbicu, izvadi iz nje onu kutiju s puderom, otvori je i počne se ogledavati u malenom ogledalu u poklopcu. Ha! I meni padne na pamet...nema obrve! Nacrtala ih je pa sad gleda jeli još stoje. I stvarno, na ulasku u autobusu, dok je gledala kroz mene, ja sam gledao u njenu scenografiju i stvarno...nacrtano. Ha ha ha ha... jebote, probudiš se ujutro pokraju ljubljene, a ona ko-da ima-cirozu-smeđa i još joj obrve otpale... božemioprosti simptoma. I kliknem ja na nju desnim mišem, izaberem send to pa klik na "daleko od mog pojma žene". Jako daleko.

na ovom linku imate dvije slike. nađite 3 razlike. razlike nisu u istom trenutku, prethode im zvukovi. trebate imati stereo zvuk i pojačajte malo, šum se pojačava i nestaje.
link:test inteligecije

Predaja. Idem putem pognute glave s amputiranom prošlošću. Nisam bio u pravu, išao sam krivim putem. Snaga me ostavila samog. Bole me kukovi. Noge su mi otečene. Ne sjećam se ničega. Sam. Ne razumijem nikoga. Samo buka. Moj svijet se rasplinuo. Udišem strani zrak. Iznad mene je nebo koje nikad nisam vidio. Ljudi me ne primjećuju, nevidljiv sam. Hodam bez cilja. Tuđa stvarnost tutnji oko mene. Strah suvereno i bahato vlada mojim srcem. Ne pada mu na pamet da se ponižava pojavljivanjem. Sjedim na klupi i gledam djecu. Ili golubove. Ne znam. Ljudi se smiju i prolaze. Odnekud dolaze i nekamo idu. Ja stojim izvan svega. Umirem. Ne znam zašto. Ne znam kako. Nemam imena. Ja. O kome piše neko drugi. Ja. U plitkom sloju moje duše vrtlog gonjen ništavilom otvara tunel u mrak kraja. Ne osjećam ništa. Kraj je milosrdan. Ne nudi mi oslonac za kajanje. Padam. Mrtav. Niko dugo ne reagira dok ležim dlanovima okrenutim prema gore...

Halo... hitna pomoć... imamo mrtvog alkoholičara, tu u parku...jest, sigurno je mrtav... nije vaš posao... koga da zovem...

HVALA

Market. Supermarket. Supermarketsupermarketsupermarket. Veliki dugački frizer. U njemu šareno carstvo obilja u ledenoj izmaglici. Sladoledi, pohani oslići, smrznute maline, smrznuti zečevi, tripice, mahune, grašak, mrkva, losos i srnetina. I jedna ruka viri. Na njoj dvije tisuće godina inja. On leži smrznut ispod. Oči su mu mutni klikeri. Jedna ruka koju niko neće. Ima veliku rupu. Damaged goods, sumljive uporabne vrijednosti. Jalova referentna vrijednost u svijetu bar koda. Ili samo koda.

Ti i ja. Na najvećoj nudističkoj plaži na Jadranu. Ti s kamerom, snimaš. Ja u kostimu Elvisa sa perikom. I plinskom bocom na leđima. U rukama mi mali, improvizirani bacač plamena. Idem od jedne skupine golaća do druge i tjeram ih kratkim plamenim mlazovima upozorenja. Plažom odzvanja "Love me tender, love me sweet..." iz zvučnika zalijepljenih na bocu. Kad ih sve rastjeram i ostanem sam na plaži, okružen stotinama ranjivo-bespomoćnih golih ljudi, polako krenem od jednih ostavljenih stvari do drugih pa ih palim. Gore šugamani, gore peraje, gori ulje za sunčanje... Elvis is the King of the Napalm beach. Dolazi policija, prilazi mi, pokušava pričat sa mnom... ja pojačavam plamen i postajem stvarno opasan. Oni se odmiču i jebu mi majku luđačku. Neće niko da mi puca u glavu ispred stotina i stotina golih NEMACA. NEMCI počinju navijati za mene, jebe im se za šugamane, ovako nešto vrijedi više od sedam dana na Sejšelima. Dolazi specijalna policija. Što mi oni mogu? Dogovaraju se dok ja palim suncobrane. Oblače azbestna odijela i uzimaju pendreke. Golači počinju zviždati dok se obruč steže oko mene. Kad su pendreci već u zraku i sve se čini gotovo, skidam bocu s leđa, ispod nje su tri prepravljena raketna motora od zolje, palim ih i odlijećem daleko na pučinu uz zvukove "It's now or never, come hold me tight..." Golaći su u ekstazi. Elvis has left the Napalm beach. Elvis lives!

Sanjao sam je. Bila je sestra jedne slikarice koja inače nema sestru. Tata joj je bio australski ambasador u SFRJ-u.( pomogao sam prijatelju kod kojeg su bili smješteni on i žena da im prenese kufere, pričao sam sa ambasadorom i u nedostatku tema spomenuo problem sa zečevima u Australiji. on mi je diplomatski odgovorio: Yes, but you know, one can have bigger problem than rabbits. onda se smiješio dok sam se ja smijao i smijao). Mama joj je bila vlasnica autoškole kojoj su zasuzile oči kad je ukopčala ko sam i rekla je: Sinko, bila sam ti doma kad si se rodio. Nju sam osvojio u hipu. Bili smo drogirani i sve sam joj objasnio. I rekla je: Uh, stvarno traje i traje... ja sam pomislio: Konačno neko, jebo ih alkohol... onda smo upali u neki hotel, pravili se da smo gosti dok sam ja jeo nevjerojatne količine hrane. Išli smo kroz dio grada koji su srušili i napravili park. Mama i tata su joj se smijali mojim šalama. Ja bi odma zaboravljao što sam pričao i znao sam samo da ih moram i dalje nasmijavati da ne primjete da smo drogirani. Zabunom smo pomiješali mobitele. Znao sam da je moja. I bilo je još toliko toga što samo u san može stati.

Nadam se da se nikad neću naviknuti. Na ljude. Na to koliko su sposobni daleko poći... ne znam je li to prava riječ... koliko su nesposobni... koliko su...uhhhh. Očajavanje je grijeh, rekla mi je jednom. Znam da je parola. Ali moćno zvući iz njene perspektive.

Ljubav. Iz moje bezbrižne perspektive. Gladan sam je. Želim je. Pokraj sebe. Oko mene. Želim da me sa obadvije ruke uhvati za kosu i stegne šake jako... da me odvoji od rotora moje sile... da pogledam u dubinu bez fokusa i vidim sve odjednom... da odahnem i shvatim zašto... zašto sam živ. A onda mogu još ovoliko.

Ne znam. Jesam li lud. Ili samo budala. Znam da mi srce življe kuca. I dišem dublje. Sutra ujutro ću poći na rub jedne provalije. Stotinjak metara okomito odrezane stijene, sve do mora. Ispred mene će biti druga ravna crta, dugački modri horizont. To mi je najdraže mjesto na svijetu. Tu mi stvarnost predočuje moju moć. Da zagrabim prostorom i pokorim. Stojim malen na rubu. Golemo vodoravno i golemo okomito ispunjava me čudom mojeg JA. Ja sam nikad prije i nikad više. Ja sam živ.
I nisam blesav da stojim baš na jebenom rubu. Shit happens. Onda ću izvadit izgrebani fotoaparat od 3,2 milijuna pixela pa ću sve to strpati u YNYNYNYNYNYNYNYN format pa ću emajlirat. I evo mi srce življe kuca, ha ha ha ha.....i diiiiiiiii.... šeeeeem!

Ne kuni me, ne ruži, me maaaajkoooo, sveeeee što imam za nju dadoh, maaaaajkoooo.... Luis. Ne Armstrong, nego onaj debeli, čelavi, s bradicom što je prije rata pjevao obučen u nekakav sari-togu-neznamšto od svjetlucave debele svile, kako se već zove taj materijal. Moja stara ga je obožavala. I čuo sam jučer nečiju obradu te stvari dok sam kupovao red bul, neke mega kilokalorije bilo čega i lažne Levis (Livis) jeans traperice (108 kn) u Kerumu. Red bull mi je trebao jer sam se lagano otrovo ugljik monoksidom dok sam pilao nešto s nečim s čim se to ne pila pa je dimilo i dimilo. Elem.
Istina, mama moja draga. Navodno u središtu naše galaksije ima jedna crna rupa oko koje sve rotira i u toj cikloni milijardi sunaca sve teži ka tome središtu, sve je na putu prema neodoljivoj njoj. Tako je i u svijetu zaljubljenog čovjeka.
Uh, digresija... kad ono kažu: ako ubiješ jednog čovjeka, ubio si cijeli svijet... to znači da si ugasio svijetlo u jednom svemiru koji je polako godinama sklapan od svog pokojnog stvoritelja i koji nije postojao nigdje drugdje nego u njegovoj glavi.
Uh, digresija... čuo sam ratnu priču o nekom zarobljeniku koji je zapovjedniku moga prijatelja rekao u čudu: Nećeš me valjda sad ubiti? Ovaj je rekao: Jebiga, rat je. Pa je izvadio pištolj i probušio mu glavu. Nazad na romantiku.
U svijetu zaljubljenog čovjeka sve se vrti oko voljene. Ne prođe ni 5 minuta, a da misao ne krene prema svome trenutnom, neodoljivo privlačnom centru svijeta. Ona je svugdje. Ona upada k'o SWAT team u svaki razgovor i otima svog zaljubljenika, koji na trenutak zanijemi u društvu pa kad ga opet pusti, on nastavi razgovor sa: Ko? Što? Kako? ili sa pomirljivim: Jes, jes kompromisom jer je više navikao na stalne random-prepade svoje voljene. Ona caruje mislima zaljubljenog dok on čeka da zaspe, čeka i čeka, dok ona pleše razuzdano po bespogovorno prepuštenoj i potpuno podatnoj mašti. Ona je među prvim mislima ujutro, ili se direktno nastavlja na san tako da je, u svakom trenutku dana, ona u kontrolnoj sobi, svira bezbrižno po sklopkama i tastaturama zaljubljene duše.
Ona je najsjajnija od svih projekcija, ona je daleko stvarnija od svih refleksija. Ona je stvorenje, ona je kreacija. A njeno ime je tek daleka jeka njenog mirisa.

U Sudanu je potpisan mirovni sporazum izmedju vođa zaračenih strana u najdužem građanskom ratu u Africi u kojem je do sad poginulo dva milijuna ljudi. Potisivanju je prisustvovao i američki državni tajnik Collin Powell, koji je sporazum nazvao povijesnim. U sporazumu se predviđa ravnopravna podjela zarade od nafte.... i naravno, suživot.

Moral. Najracionalnija etička teorija je ona Kantova o kategoričkom imperativu. Da ne pričam puno: univerzalno prihvatljiva forma maksime mora biti odredbeni razlog volje, a ne njen sadržaj. A maksima (subjektivni princip) mora imati sadržaj. Na primjer: ja želim na miru, da to nikoga ne smeta ni na koji način, popit malo vode iz biorazgradive čaše. Ja. Između drugih ljudi. Na primjer njih 12 milijardi. Koji svi hoće malo vode, a vode nema dovoljno za sve. I što ćemo onda? Kad se budemo našli u sred jedne lijepe, sveobuhvatne, globalne kvake 22. Zašto jedan radni sat programera video igara vrijedi 1000 put više od radnog sata jednog nekog kineskog rudara (gine ih oko 5000 godišnje)?
Samo zato jer ste vi to tražili. Potraživali, točnije. Luksuz. Ili starozavjetno rečeno – Pohlepa. Izvor svog zla. Nije kapital izvor svog zla u svome bjesomučnom samooplođivanju, rascjepkan na bezbrojne djeliće u vidu dionica koje se bez ikakve logike kupuju i prodaju, kupuju i prodaju na špekulantskim tržištima kapitala. Kapital nije autonoman entitet. Vi potražujete. Vi. I ja među vama, naravno. Mi smo zlo koje polako zatvara logičku izdaju svake pomisli o humanosti. Romantično. Kada za 20 godina budete molili naoružane ne-znam-ni-ja-koje da vam daju malo vode za vaše žedno dijete. Kada prebacimo još malo ugljika iz fosilnih rezervi u atmosferski staklenik pa bude za par stupnjeva toplije. I sad se pitate što bi trebali napravit da svi mi ne završimo u tom paklu. Pogledajte zvjezdano nebo iznad vas i razmislite koja mu je rezolucija. Kolika mu je dijagonala ekrana? Koliko ima herza? Ima li PiP (picture in picture)? Jeli možda nebo flat, ha ha... ne gledajte televiziju. Televizija je telekran iz 1984, ne gledaju vas, a znaju što radite.
Ili pijte vodu iz vodovoda. Ko zna, možda je stvarno sa dodatkom Prozaca. I budite mirni, ljudsko biće može izdržati samo tri dana bez vode. Vaši bližnji će crknut od žeđi prije nego što se dočepaju vašeg jebenog Eviana.

Everybody knows that the dice are loaded.
Everybody rolls with there fingers crossed.
Everybody knows that the war is over. Everybody
knows the good guys lost. Everybody knows
the fight was fixed: the poor stay poor,
the rich get rich. That's how it goes.
Everybody knows.

Everybody knows that the boat is leaking.
Everybody knows that the captain lied. Everybody
Got this broken feeling like ther father or their
dog just died. Everybody talking to their
pockets. Everybody wants a box of chocolates
and a long-stem rose. Everybody knows.

Everybody knows that you love me, baby.
Everybody knows that you really do.
Everybody knows that you've been faithfull
give or take a night or two. Everybody knows
you've been discreet but there were so many
people you just had to meet without your
clothes. And everybody knows.

...

Everybody knows knows that the Plague is
coming. Everybody knows that it's moving
fast. Everybody knows that the naked man
or women - just a shining artifact of the
past. Everybody knows that the scene is dead
but there's going to be a metre on your bed
that will disclose what everybody knows.

Everybody knows that you're in trouble.
Everybody knows what you've been through,
from the bloody cross on the top of Calvary to
the beach of Malibu. Everybody knows it's
coming apart: take one last look at this
Sacred Heart before it blows.
And everybody knows.

L. Cohen.

Volio bih da je nasmijem. Da je gledam kako se smije i ne razmišlja ništa. Jer ljudi kad se iskreno smiju ne misle ništa. Barem je u mene tako. Volio bih je viditi potpuno mirnu i zadovoljnu. Zbog nečega što sam rekao, ili napravio, ili samo pogledom i izrazom dao joj do znanja. Volio bih je viditi sretnu. Jer je našla ono što je tražila i tražila. Uh, da i volio bih ta sam ja to nešto. Volio bih je vidjeti ljutu. Jer sam se smiješio i demolirao nešto u glavi i nisam je slušao dok mi je govorila nešto važno. Ili samo zbog PMS-a, he he. Volio bih je vidjeti ozbiljnu dok joj iskaću razlozi iz stvarnosti i kompliciraju joj sanjanje pa sad, takva kakva jest, mora, ali baš mora, o tome misliti. Volio bih malo, uz obostrani smiješak, polemizirati s njom o nekim velikim problemima današnjice dok i ona i ja znamo da su to trvijalne prepirke. Volio bih joj neku koncepciju nemilosrdo torpedirati razornim argumentom pa da me gađa s nečim, jer koji mi je kurac odjednom. Volio bih je viditi kako plaće pri nekoj dirljivoj sceni u kinu. Imam osjećaj da bi nas dojmile iste scene. Volio bih je viditi kako je popizdila zbog nečega što nema veze sa mnom i kako se trudi da i meni ne sjebe dan. Volio bih da se tu i tamo, svako malo, zaletim u kapije njenih zidina, ali da mi ih ona otvori prije nego što lupnem glavom pa da se nadjem u njenom zagrljaju, i da površina dodira bude beskrajna, i da traje i traje, sve dok se ne probudim i mirno pomislim: volim je. A onda se i ona probudi pa mi kaže: Jeli, majmune,
jesi li naručio novu plinsku bocu?

the worms crawl in, and the worms crawl out, the one that crawles in is small and thin, the one that crawls out is big and stout, your eyes fall in and your teeth fall out, your brains go tumbleing down your througt.... be marry, my friend, beee maaaryyyy....

Desanka je jela kuvane pileće glave kad je na vrata banuo Borg. Desanka je mirno gledala kako radilice idu prema njoj i govore: We are the Borg. You will be assimilated. Resistance is futile. A jadna Desanka reće: Ih kajne ferštenden, keine kolodvor, tifusari kaput...jel' razumete vi mene... A Borg će na to: Pažnja, pažnja! Ovde Borg. Vas će da se asimiluje. Badava vam je svaka obrana. A onda je Desanki više puk'o film pa kaže: Ma koga ćeš ti da asimiluješ, pizda li ti materina... evo ti pa asimiluj ove servere, celo selo priča da u mene pola sveta drće u špajzi, a ja jadna još nikog nisam ni videla...

Nekako mi ni Alje ni Neurotic ne deluju pobožno... kome ću onda... aha... srećan Božić, Tofu! ...ma srećan Božić svima :)))

Dok ovo pišem dvije mačke se natežu koja će mi sjediti na glavi. Tamo negdje iza sedam gora ili negdje bliže postoji jedno biće, nazovimo ga Imogen. Imogen je žena. Imogen je inače lik iz Shakespearovog Cymbelina. Alfred Lord Tennyson toliko je volio tu dramu (romancu) da je i pokopan s jednim primjerkom (e, ovo bi mogla biti Ona). I tako Imogen je tamo negdje, a ja sam tu negdje. I vidio sam je samo jedan put, u njenom najboljem izdanju. Avangardnom. A avangarda je uvijek u manjini i uvijek lijevo. I avangarda je svjesna crvenog konteksta društvene stvarnosti zrelog za promjenu. I Imogen to zna, ali ona je dovoljno pametna da zna i da nemoć pretvara snagu u bol. Pa šuti i radi. Imogen nije aristokratskog roda. Imogen se znoji dok radi i zarađuje, ne boji se uprljati ruke. Imogen ima smisla za detalje, voli rastavljati svijet i zadržavati se na nekim malim stvarima koji bi meni samo proletjeli kroz moju gramzivu interpretaciju svijeta dok tražim nešto veliko, da se zaletim glavom u to. Jer ja sam ipak samo majmun. Možda mi je spasila život. Jer zbog nje više nikad neću zapaliti cigaretu. Pa ću ja, majmun koji stalno sere o slobodi, ispoštovati svoju donedavno klimavu odluku zbog Imogen. Časna pionirska, jer u njenom svijetu i zečeve primaju u pionire. I ne znam kako i zašto smo se uopće sreli (pooka, pooka, pooka....nemci, pooka, pooka, nemci...), ali znam da mi je važno što je ona negdje na ovoj planeti i što joj srce radi i gura krv u njenu tvrdoglavu glavu i što se u toj glavi sklapa jedan svemir u kojem i ja postojim kao neki dugouhi entitet, meni nekako stvarniji od mnogih mojih svakodnevnih entiteta što šetaju naokolo i smiješe se. I znam da je nikad neću vidjeti. I znam, i znam, i znam, i znam da mi je drago, drago, drago, drago što sam živ. U pizdu materinu. Imogen.

Ponekad osjetim kako me prati. Znam da joj nije krivo kad sam zbunjen jer toliko toga ne znam. Mislim da me voli. Iako sam muha bez glave. Zna da nisam lud. Zna da ne volim hodati po rubu. Ponekad je ispred mene. Smiješim se, jer znam da će opet nestati iza mojih leđa ako samo posumljam da je vidim. Pa se smiješim dok ona pleše periferijom svijeta ispred mene. Ponekad me potpuno opkoli kad nestanem u utisku. Ponekad je oslobodim u eksploziji najčistijeg sebe i cijeli moj svijet nakratko dobije njenu prolaznu nijansu. Ona. Ona se igra dok ja stalno ponavljam: No pasaran! No pasaran! Što više okrećem glavu od njenih šarenih, blijedih, kockastih, vjekovnih, zamršenih, harmoničnih, bezbrižnih kopija to sam joj draži. Jer ona je oduvijek i sve. A ja sam nakratko i malo.
No pasaran, no pasaran, no pasaran, smiješni moj svijete...

Th'expense of spirit in the waste of shame
Is lust in action, and, till action, lust
Is perjured, murd'erous, bloody, full of blame,
Savage, extreme, rude, cruel , not to trust,
Enjoyed no sooner but despised straight,
Past reason hunted, and no sooner had,
Past reason hated as a swallowed bait
On purpose laid to make the taker mad;
Mad in persuit, and in possession so,
Had, having, and in quest to have extreme,
A bliss in proof, and proved, a very woe,
Before a joy proposed, behind, a dream.
All this the world well knows, yet non knows well
To shun the heaven that leads men to this hell.

Shakespeare, sonnet 129

My mistress' eyes are nothing like the sun;
Coral is far more red then her lips' are red;
If snow be white, why then her breasts are dun;
If hairs be wires, black wires grow on her head.
I have seen roses damasked, red and white,
But no such roses see I in her cheeks,
And in some parfumes is ther more delight
Than in the breath that from my mistress reeks.
I love to hear her speak, yet well I know
That music hath a far more pleasing sound.
I grant I never saw a goddess go;
My mistress when she walks treads on the ground.
And yet, by heaven, I think my love as rare
As any she belied with false compare.

Shakespeare, sonnet 130

Gledali ste nekad oblake. I primjetili ste da dolaze iz jednog smjera i odlaze u drugom smjeru. I mislili ste da znate što se događa iznad vas. A gledali ste samo u djelić ciklonalnog vrtloga i smjer trenutnog gibanja tog djelića nije bio isti kao i smjer gibanja ciklone. Ciklona se vrti, a vi vidite samo oblake koji idu pravo.
Gledali ste vijesti. I vidjeli činjenice. I znali ste ko puca na vas, imate rupe od gelera na kući. I mislili ste da znate što se događa oko vas. A bili ste samo mali dio strateškog plana, prema kojem pucate na nekoga, a poslije će vam objasniti na koga. Strategija je bila pretvaranje taktike u strategiju.
Gledao sam stalno ispred sebe. I mislio sam da radim dobro. A bio sam posljednja stavka u ratnom rashodovanju. Rat se rashoduje na heroje, žrtve, neprijatelje, povijesne trenutke, više sile, izdaju i, na kraju, pospremanje. Bio sam siguran da radim nešto dobro. A sad me grize savjest. I prije ću odrat svo meso s kostiju nego se opet naći u takvoj situaciji.
Poslije rata ne ide rashodovanje pa mir i blagostanje. Poslije rata ide kontrola štete.

Let me not to the marriage of true minds
Admit impediments; love is not love
Which alters when it alteration finds,
Or bends with the remover to remove.
O no, it is an ever fixed mark
That looks on tempests and is never shaken;
It is the star to every wondering bark,
Whose worth is unknown, although his height be taken.
Love's not Time's fool, though rosy lip's and cheeks
Within his bending sickle's compass come;
Love alters not with his brief hours and weeks,
But bears it out even to the edge of the doom.
If this be erorr and upon me proved,
I never writ, nor no man ever loved.

Shakespeare, sonnet 116

Tijekom jutra nisam se dao zavarati: sve nevidljive neprijatelje stjerao sam uza zid, popisao im imena,uzeo brisove iz grla i uzorke urina te ih nakon toga sve bjesomučno poklao.Uzorke i imena predao sam na referadi za nevidljivo neprijateljstvo pa sam naglo,gotovo nepredvidljivo, skrenuo u lijevo te svu svoju nepodijeljenu pozornost poklonio novom zadatku: naglom skretanju u lijevo. Infinitezimalno malim kvantima, pažnja je ipak počela curiti kroz bezbroj pukotina na mojoj mentalnoj discipline, nikad kvalitetno ustanovljenoj niti ikako održavanoj te sam se u hipu našao usred pomahnitale žudnje za slatkišima.Zbog stalno prisutnih zakona klasične mehanike,inercijski momenat iz perioda naglog skretanja u lijevo zadržan je i u periodu žudnje ali je tamo postao remetilni faktor prvog reda te uzrok inhibicijskog fenomena sa efektom povratne sprege sa progresivnim učinkom pa nije ni čudo da je žudnja za slatkišima u korijenu bila sasječena te se kao afekat odvojila od predođbe o slatkišima i manifestirala kao osjećaj krivnje tipičan za sitnu buržoaziju kad se susretne sa svojom potisnutom intuitivnom spoznajom o proleterskom porijeklu.
Još gora od osjećaja krivnje bila bi mrlja na plućima ali ona se srećom ne pojavljuje osim kod krajnje koincidencije gore navedenog kompleksa sa stvarnom uvjetovanošću trenutne klasne pozicije o prethodnom gibanju unutar stratifikacijskog sustava omogućenog reakcionarnom ulogom predaka pacijenta u konkretnim povijesnim zbivanjima.Ali stvarnost nije uvijek u potpunosti obuhvatljiva racionalnim svjetonazornim modelima,bez obzira koliko oni minuciozno i diferencijski naglašeno bili sastavljeni pa se događa da se mrlja pojavljuje nasumično, recimo kod stravstvenog pušača sa, klasno gledano, besprijekorno svijesnim obiteljskim stablom.

Hm, palo mi je nešto na pamet. A palo je to i nekome prije mene na pamet, sigurno. Kad je ono Isus rek'o da je grijeh otpustiti ženu, osim ako nije zbog bludništva i da je grijeh takvu ženu oženiti. Pa svi misle da je tu riječ o svetosti braka kao institucije i tako to. A što ne bi na to malo drugačije pogledali. Kakve šanse ima žena sama i ostavljena preživjeti u nekom društvu kao što je bilo ono, u ono vrijeme. Što će ta jadna ostavljena žena ako joj muž baci oko na neku mlađu ili bogatiju ili bilošto. Zvati plavi telefon ili se javiti na zavod za nezaposlene nakon što je dobila otkaz na radno mjesto domačice. Ili će negdje klečat i prosit. Ili jednostavno crknut. Pa je možda ova Isusova ustvari izrečena zbog zaštite žena, a ne braka. Jer sumljam da je 51% stanovništva, a to su žene, dakle večina, imala ikakva prava osim rađanja djece u to vrijeme. A to im je bio i jedini posao. A otkaz su mogle dobiti kad god bi se poslodavcu dig'o kurac u nekom drugom smijeru. Pa je eto možda ova o neraskidivosti braka bila prvi kolektivni ugovor između radne snage (žena) i poslodavaca (muževa). A sindikalni povjerenik je bio neki stolar.

Automobili. Svi se voze u automobilima. A moj grad ima tri kilometra puta jedan kilometar, amo reć tri kvadratna kilometra (ha ha ha, sad sam se sjetio da je to tri milijuna kvadrata, jebote, skoro sam zaboravio na kvadrate, ha ha... ubit će nas ovi kvadrati, rekao je Filip Gačina, onaj što je vikao: "Oba dva... oba su pala....". I ubili su ga kvadrati...nek je s mirom) Dobro. Dobro, dobro, dobro. Automobili. Ima ih na tisuće i u svakome sjedi otprilike po jedan čovjek i vrte se u krug u ta tri kvadratna kilometra. I apsurdno. I svi su debeli. I svi su nervozni. I svi troše gomile para na gorivo, registracije, osiguranja i razne auto-pizdarije itd. E, pa ja neću automobil. Ja hoću traktor. I to ne bilo kakav traktor nego onaj John Deer. Veeeeliki. Sa četiri zadnje gume. I da ima 800 konjskih snaga. A da ne ide brže od 40 km/h. I da je širok 4 metra. I da ja sjedim u onoj hi-tech kabini na nekih dva metra iznad zemlje, da se cijeli vidim kroz onaj debeli pleksiglas, udobno zavaljen u jednom jedinom, upravljačkom sjedištu, u lijepo klimatiziranoj atmosferi. I da iz zvučnika iz sve snage (više vanka, nego unutra) svira: "Country road, take me home, to the place, where I belong, West Virginia, u-la-la-la..." Pa da u tom prometnom krkljancu napravim totalni jebeni nered. A niko mi ne smije ništa jer čim počnu vikat na mene, ja dodam malo ler gasa i onih 800 konja njima svima jasno da do znanja da bi ja bez imalo problema mog'o doći tamo gdje idem i preko njihovih neotplaćenih kredita. A jebiga. Došli bi specijalci. Ali onda bi se mogao i dati u bijeg, ha ha. Pa napravit pokolj među limenim ljubimcima. Lijepim malim balkanskim statusnim simbolima srednje-zadužene klase. A sutra? A sutra ću se ja lijepo probuditi, istuširati, najesti pa idem pješke nešto malo raditi i zaraditi. I smiješit ću se u svom traktoru u glavi dok me neko ne pregazi (pješaci su najugroženija kategorija u prometu u Americi, a mi idemo u tom smijeru). Ali ja uvijek idem preko zebre, pa ću da tuuuuuuuužim, ha ha ha!

Kad sam se rodio, neko vrijeme se ne sjećam ničega. Onda me je udarila struja pa sam navodno progovorio, i to cijele rečenice, a do tad sam šutio, nisam ni riječi prozborio do tog strujnog udara. Svejedno se ne sjećam ni toga. Prvo čega se mogu sjetiti bio je neki gusti sok u hotelu Palace. Onda se sjećam svega i svačega. Dio je bio na televiziji, a dio se događao oko nje. Dio sam i sanjao, dobar dio sam i odmaštao. I tako sam, koliko se mogu sjetiti, došao do puberteta. Pa se sjećam masu stvari koje sam pročitao. Onda sam se opet počeo nesjećati, uglavnom vikendom. A i halucinirao sam poprilično puno, koliko se mogu sjetiti. Ali ne sjećam se točno je li to bilo na televiziji, ili sam sanjao, ili sam halucinirao ili se stvarno toga sjećam. I dobro, onda sam prekinuo s tim nesjećanjem vikendom. Ali je uslijedilo jako dobro osjećanje vikendom, koliko se mogu sjetiti. A onda bi gledao filmove na videu i to po dva-tri puta jer se nisam ničega sjećao, nakon onog silnog jako dobrog osjećanja. Ili sam možda halucinirao. Ili je stvarno bilo na televiziji. Ko bi se toga mogao sjetiti. I tako evo sad za Novu godinu pričam s prijateljima, ne mogu se sjetiti što, ali se sjećam da ni jedinu priču nismo mogli završit jer se ne bi mogli sjetiti o čemu smo počeli pričati. I stvarno se ne mogu sjetiti zbog čega nam se to događalo. Jer što je bilo previše, previše je. Koliko se mogu sjetiti.

Sreću ti neće doneti, za nju se bori sam, jednom to moraš shvatiti, i svanuće ti lepši dan... zar ne zvuči poletno, revolucionarno, utopijski i jednostavno. Evo kako ja gledam na to. Idem putem i čudesni senzori u mojoj glavi lome svijetlost i reflektiraju je na moje mrežnice pa hop... još čudesnije to dođe u moj mozak. A uši mi lupaju nekim čekićem u neki nakovanj (koji su najmanje koščice od svih koje imam) pa opet hop i eto npr. Billie Holiday u mom mozgu. Pa nešto lijepo popapam i opet hop... čudo torte od naranče. Pa, joj, nešto mazim i cijeli me svijet mazi natrag. I to mi je sve poklonjeno. To se sve događa samo jedan put i samo meni. Moj čudesni život. I upitam se ponekad što je sve to, što je sve to, što je sve to, a odgovor mi se vraća u obliku smiješka. Jer me još ništa ozbiljno nije ugazilo. I bilo bi obijesno da se ne smiješim. Jer takav poklon dobiti i ostati ravnodušan... e to je... jedna jedina jebena najveća moguća zamisliva propuštena šansa.
Pogledajte ljiljane poljske... jebote... pa možete ih vidjeti, dodirnuti, omirisati i sasvim jasno uvidjeti... kako su u svojoj lijepoti veći od jahte sa helikopterima ili bilo čega što mislite da će te dobiti ako patite za tim. Ništa se nikad nije dogodilo dva puta. Zašto sve sabiti u neki model koji će se lijepo i funkcionalno uklapati u asortiman konvertibilnih proizvoda simulirane stvarnosti uvijek gladne za još, još, još, još.... umrijet će te jednog dana, neki prije, neki poslije... ne bi bili živi inače. Zato pogledajte malo oko sebe i vidite koliko puno toga ima poklonjenog, a koliko malo toga možete kupiti. I razmislite, zašto jedan radni sat nekog programera kompjutorskih igrica vrijedi 1000 puta više od jednog radnog sata nekoga ko pravi majice koju upravo nosite. Čije vi to poklonjene živote kupujete.

Ja bi da imam neku nadnaravnu moć. Na primjer da imam sposobnost bilokacije i predviđanja budućnosti kao vlč. Sudac, ali morao bih prvo biti vlč. jer bi me inače vezali i poslali u Vrapče pa bi me tamo drmali sa Haldolom Deppo (evo baš mi se neki dan trajno vratio jedan dobar prijatelj koji je tamo bio 2,5 godine jer je napravio nešto što je bila prva vijest na svim informativnim emisijama tod dana) Pa bih uzeo neku staru perilicu rublja i uz pomoć svojih moćiju bilociro bi se te bi oteglio tu perilicu na vrh Mount Everesta i tamo je odložio. Pa nek se misle, oni što se jedva uspenju gore, koji je sad to kurac. Marke Gorenje, ha ha. I vjerojatno bi i ostala gore. Ili bi je skotrljali malo niže, da im ne smeta kad se slikavaju sa zastavicama. Ili, zamislite, da neki stari štednjak ili špaher ili šporet, i to onaj veliki, sa četiri plina i dvije struje, sa mjestom za plinsku bocu, nekako oteglim na Mars pa ga tamo fino ostavim negdje blizu onog malog robota na kotačićima sa kamerom. I onda se u Hustonu pojavi veliki štednjak Gorenje, koji izgleda grandiozno iz perspektive malog robotića na kotačiće. Sa crvenom pozadinom Crvenog planeta. I da po špaheru još ima zagorenih naslaga od godina kuhanja i nepranja. Pa kad ga malo zoomiraju da vide da na njemu piše: MADE IN YUGOSLAVIA. Pa da Bush okupi u Bijeloj kući sve lidere iz ovog dijela Europe i baci im na stol sliku sa špaherom i pita: "What the fuck is this?" Pa jedan lider kaže "Špaher" , a neko drugi doda: "Slovenački". Ili, jooj, kupio bi deset kvintala malih kućanskih aparata tipa pegla, rešo, mikser, fen, toster, vaga, mikrovalna i friteza pa bi sve to istreso negdje u orbiti tako da kad nalete oni sa spejs šatlom da poprave neki satelit i ulete u more tih aparatića pošalju snimak tisuća malih Gorenje proizvoda, kako lebde oko njih, uz uzbuđeni izvješataj: "Small kitchen appliancies... everywhere, evwrywhere...." A opet možda bi i samo malo posudio svoj glas u Rojsovoj predizbornoj kampanji. Tek toliko da se zna da nisam na Marsu.

Rijeka. Rijeka mi je ostala u dobrom sjećanju. Bio sam u Rijeci samo jedan put, tri-četiri sata. Šetao sam Korzom. I kupio sam dvije jako drage stvari: veliki poster sa znakom Dead Kennedysa (visi mi u hodniku) i engleski indijsko-kolonijalni-safari šešir-laganu kacigu (nosim ga ljeti kad idem putem i smiješim se). A na žutoj majici mi piše: PRIJEVOZ ZA VLASTITE POTREBE. Zamislite prizor. Onda mi se i većina ljudi smiješi nazad. Jer misle da sam dobročudno lud. A kad nemam tih statusnih simbola ludila, onda većina misli da se smiješim njima pa postanu nesigurni u hodu i pokretima. Pa ja moram gledati sa strane jer ne želim izgubiti "idem putem i smiješim se" feeling zbog nečijeg "idem putem i vrebaju na mene" feelinga. Sad sam se sjetio jedne priče jedne prijateljice od prijateljice koja je išla putem i svi su je gledali i lagano se smiješili. Pa je mislila da jako dobro izgleda. Toliko dobro da su je čak i žene sa zanimanjem gledale. Onda se vidila u ogledalu od nekog reflektirajućeg izloga i uvidila da joj fali jedno staklo od onih prozirno plavih naočala za sunce. He he. Rijeka. Ne poznam nikoga iz Rijeke. Valjda. Ni toplokrvnog (npr. čovjeka ili mačku ili psa), ni hladnokrvnog (npr. kornjaču). Ali imao sam dobar feeling u Rijeci.

Neću izići na glas(ov)anje. Prvi put od kad se može. Fali mi Evil Dead motiv. A i nekako mi je bezveze skroz... nakon što sam novu proveo u stilu Greatfull Dead... možda bi nadopisao: ...and the winner is....Flash, o-ooooo, Flash Gordon!