pookapookapookapookapooka

Ma fuck... volio bih da imam vremeplov pa da pođem na dvor Luja XIV sa trideset kutija Summameda. Pa da ih zamjenim za pola Francuske. Jebote, liječim gonoreju u jedan dan. Samo bi donosili zlato i bacali mi pod noge. Kad bi im izliječio upaljene korjene trulih zubnih patrljaka koje se ne može iščupati. Bio bih bog, a ne mudrac ili PR manager Allmighty inc.-a. A danas pođete u doktora i dobijete besplatno svu tu moju hipotetičku moć. Koju ni Kralj Sunca nije mogao imati. Ali on je još uvijek Kralj iz udžbenika, a vi ste jadni obični Obični. To što je njemu smrdilo iz usta na metar jer nije imao kalodonta isto nije bitno. A nije imao ni wc, ni wc papir. Gotovo je sigurno imao i uši (vaške). I gliste, i trihinelozu, i trakavice. Kralj Sunca. Veličanstveno. Amo malo bliže. Televizija. Ranih 60-ih. Wow! Statusni sibol. Imali su je Tito i Bakarić. Pa televizija u boji. Pa VCR. Pa CD player. I ja sad imam komp. koji bi prije dvadeset godina bio san nekog instituta i zauzimao prostor od 50 kvadrata. I nije mi dosta. Malo mi je. I to što me ne može priklat ko god hoće kad mu se digne jer me čuva policija, i to mi je u kurcu. Pa kad i na sudu dobijem pravednu presudu u nekom sporu... ma jebeš to. To što bi stvarno trebao imati peh pa da me pogodi neka bolest koju se ne može izliječiti, to nije važno. Moram zapaliti kad pomislim na svo to sranje u zdravstvu. Ja bi još. Još, još, još, još, još, još... čega? Pa još joša, jebote!

Još uvijek kad se sjetim kako je moga Kostu ugrabio i odvuk'o u nepoznato divlji cepelin što se skrivo u niskoj naoblaci, dogodi mi se da utrnem. Što zna bit nezgodno, jer ja sam, znate, spikerica. Pa svi misle da je to neka namjerna stanka, jer ko ja sad sugeriram važnost nečega što ću slijedeće reći. A ja se onda trgnem iz grozomornih sjećanja i nastavim: ...što je svima nama više nego jasno. Pa sad oni misle da je ono što je trebalo biti svima jasno, u stvari nešto vrijedno šprdanja. Pa se počnu smijati jer im je tek sad sve jasno. A meni padne na pamet kako se i moj Kosta smijao k'o što se oni sad smiju. Baš kad ga je cepelin dograbio. Pa opet utrnem. A ovi gledatelji jedva čekaju da vide po čemu ću ja to sad udarit svojom ironijom. I ja se opet povratim pa kažem ...što je više nego pravedno. A moje gledatelje odma spopadne bijes, jer su spremni za glavu skratit svakog ko se takne u pravdu. Pa ja nastavim čitat svoj tekst i sjetim se zašto je baš mog Kostu ugrabio cepelin između svih drugih na nudističkoj plaži i kako sam tada bila bijesna zbog toga. I utrnem ja malo duže ovaj put. Pa kad se odtrnem nastavim malo glasnije, zbog svog nekadašnjeg bijesa i kažem ...jer ipak ima nekog reda! I samo sa tri male stanke ja svojim gledateljima puno jasnije nego u tri Kritike kažem da ništa ne znaju, da su žrtve nepravde i da sami trebaju uvesti malo reda. I tako je i bilo. Spališe mi radno mjesto. Sve zbog cepelina. I mog...

Desanka ja jela kuvane pileće glave kad su na vrata banuli Jehovini svjedoci. I Desanka kaže: Dobar dan, ako tražite zemunski kolodvor što su mi ga skojevci ostavili proljetos u spavaćoj sobi, nema više ni trunke od njega, fala Bogu. A oni kažu: E, baš smo malo htjeli o Bogu popričati sa vama, pa joj daju malo Kula stražara da ih prelista. I lista Desanka, i lista pa kaže: A jelte, a kako ovi lavovi i tigrovi spavaju skupa sa ovcama i teladi, a da ih ne pojedu... da nisu preparirani ili ih je možda omamilo. A Svjedoci će: Ma ne, ne, kad kucne čas, sva će Božja stvorenja živiti u miru i ljubavi. Hm, kaže Desanka, a hoće li da se pare međusobno, kad se već tol'ko vole. Ma, ne, ne može to tako, kažu Svjedoci, samo će da se vole i maze sve do kraja vremena. Uh, uh, kaže Desanka, imam ja tu neke servere, kaže mi muž da se tamo pare i neki ljudi sa životinjama, dok pola svijeta drće na to. Al' ja još nikog nisam vidjela.

Začarani krug. Ja sam neljubazan jer me torpedira sa pasivnom agresijom. Ona je pasivno agresivna jer sam ja neljubazan. Pasivna agresija je kad neko nešto pokušava dobiti izazivanjem osjećaja krivnje kod drugog. I da je to bio neko drugi, okrenuo bih se i otišao. Ali ona mi je prijateljica. I ima dijabetes tip 1, od šeste godine, i poluslijepa je, i slomila je ruku nedavno zbog hipoglikemije, i ima obiteljskih problema i zatvorena je u malom tijelu koje ju polako uništava. I neću je nikad ostaviti samu u mraku. I strah me je i pomisliti da sam na njenom mjestu. I divim joj se zbog hrabrosti. A bio sam neljubazan. Jer mi se žurilo da izađem na sunce. I da idem putem i smiješim se. Što ona ne može napraviti. Ljudski je griješiti. Pogotovo kad si ponekad slijep za druge. I ja napravim prvi korak i iskoračim iz začaranog kruga. Jer mi je postalo jasno... po ne znam koji put... da pljujem sebi u oči, a mislim kako sam jedna od rijetko dobrih osoba... da je ovo život, a ne generalna proba... i da mogu biti pas, a ne čovjek... i ako budem pas, posrat ću se u neki kantun svoje duše... i smrdit ću na pseća govna dok ne crknem. Ja koji u životu nisam nikad bio ozbiljno bolestan. Ja koji sam bio neljubazan prema nekome ko cijeli život nije bio zdrav. I molim Te daj mi snage da budem dobar i ljubazan u isto vrijeme. Jer sam dobar zbog sebe. A ljubazan bi trebao biti zbog drugih ljudi. Jer moj se Čovjek smiješi jer je ljubazan i dobar (slobodan) u isto vrijeme. Dok jede kokice. I ja sam napravio prvi iskorak iz začaranog kruga. I bilo me sram koliko mi je malo snage za to trebalo. A koliko sam puno time dao. Pa mi se i dalje smiješi, Moćni Stvore. Jer će ovoga biti još.

moram se pohvaliti da mi je maloprije u dnevnom boravku svirao violinu Orest Shourgot, prva violina Zg filharmonije, he he, milozvukovi... isprepadali mi mačke....

Ja recikliram. PET ambalažu. Baš lijepo od mene. Ekološki sam osviješten i nije mi teško preći dvjestotinjak metara do kontejnera za PET i tamo odložit moje bočice kad ih se nakupi dovoljno. I baš danas jedem sendvič i pijem jogurt iz velike Dukatove boce od jedne litre i gledam kako mi se u kantunu nakupilo već poprilično takvih boca i onih boca od Dukatovog sviježeg mlijeka. I onda opet pogledam onu bocu od jogurta pokraj sebe i vidim da njoj piše PP i u onom trokutiću mali broj 5. Polipropilen. I mogu se jebat s njim, a ne reciklirat ga. Nema kontejnera za PP. A ako ubacim PP bocu u kontejner za PET, sjebat će se smjesa i neće biti upotrebljiva za ponovnu proizvodnju PET ambalaže. Baš lijepo. A koliko sam ih već ubacio. Pa mi je palo na pamet da kao Michael Moore odjebem reciklažu. Jer svi skupa prave idiote od mene. I to vjerojatno za proračunski novac. A Dukat? Koji je Dukatov motiv da se PET zamijeni sa PP-om? Pa reklama lijepo kaže: nova ambalaža zaštičuje vitamine u mlijeku od svijetlosti. Ha ha ha... a nije možda što je neko savjesniji šutnuo PP iz svog NIMBY-ja (not in my back yard) i prodao ga jeftino nekome u Lijepoj Našoj. Da bi nam svi vitamini bili na broju. Pseta.

znam nekoga ko mrzi kapitalizam. i ja mrzim kapitalizam. pa ću kupit majicu sa Che Guevarom i nadodati onaj balončić iz stripova. a u njemu će pisati Cheova poruka svim mladim antiglobalistima: burn your daddy's stocks, motherfuckers!

Imao sam pravo u jednoj raspravi prije možda godinu dana. Ja sam tvrdio da evolucijska strategija neke vrste ne mora ići u svrhovitom smijeru, a jedan moj prijatelj je tvrdio da sve u prirodi ima svoju svrhu. Pa sam ja naveo neke ptice koje sam vidio na TV kako se bez veze kite perjem, a ženka izabire mužjaka sa boljim perjem (rajska ptica npr.), a da to perje nema nikakvu drugu svrhu nego nadmetanje unutar vrste (istovrsna selekcija) i da je samo sebi svrha. A ovaj prijatelj koji jako voli red i svrhe, da nije nego da je ovaj sa ljepšim perjem jači i zdraviji. I ja pomislim, možda i jest, ako treba nositi sve te pizdarije na sebi i još uspijevati u preživljavanju, stvarno treba biti zdrav. Što bi otprilike značilo da ženke trpaju teret ukrasa na mužjake samo da vide koji može jače potegnuti. I ja skeptički spremno srušim svoju tvrdnju. Ali nije. Konrad je ipak dobio Nobelovu, a Konrad kaže kako je to toliko besmisleno da neki mužjaci više i ne mogu letjeti pa ih može pojesti što god naiđe. I da je to slijepa ulica evolucijske metode pokušaja i pogrešaka. Znači nešto može biti samo sebi svrha (bez svrhe) čak i u nemilosrdnom evolucijskom ringišpilu, za koji sam donedavno držao da je fuj-gadno zajeban uredni samo-da-je-preživjeti bezgriješni model. A eto nije. Sve je bezveze. NEMCI ! NEMCI ! NEMCI ! I opet se neki poprilično veliki komad govna odvalio, duboko down bellow, i udavio dvaes i nešto tisuća ljudi. Piece of shit. Možda od nekog Christiana.

Ja sam vjerojatno jedina osoba za koju znate da je učila mačku da se penje po drveću. Nedavno sam napravio Crazy Ivan manevar u životu (to je izraz kad se ruska podmornica odjednom, bez upozorenja okrene za 180 stupnjeva i krene u suprotnom smijeru da bi vidila je li je prate) i nekakva simbolično-razbijena boca šampanjca o trup mog novog života bila je nabavka mačke. I tako ja preko one "hi hi hi" i jednog oglasa nabavim svog žutog mačka u jedne stare Čehinje. Pa pođem ja do Čehinje da uzmem mačka, a ona plače k'o da sina šalje u rat i govori: "Žuki moj mali, Žuki moj mali, u-hu-hu-huu..." I evo, ex Žuki, sada Mačak, smrdi na kolomast i leži tu pokraj mene. A bila je jedna smiješna situacija s tom Čehinjom. Ona preko ljeta radi kao turistički vodič, vucara za sobom krdo Čeha i govori im ko je koga zajeb'o kroz povijest u prostornom kontekstu moga Grada. A ja sjedim na tri kurca (tako neki zovu jedno mjesto sa tri mala stupića na jednom križanju) i smijem se nekim stvarima u svojoj glavi i čekam onu hi-hi-hi da idemo nešto pojest ili popit, ne sjećam se. I odjednom čujem: "Aaaahoooj....kako mi je Žuki." A ispred mene stoji 30-tak ljudi i gleda u mene kako se blesavo smiješim, a ja gledam u njih kako se oni svi do jednog blesavo smiješe. I gledamo se mi tako, smiješeći, nekih pet-šest sekundi, sve dok ona nije rekla: "To sam ja...zar me se ne sjećate...Žuki, Žuki..." I tek onda kad sam ja nju izdvojio iz te gomile i sjetio se ko je ona, u stvari, i ko je taj Žuki, počnem se smijati pa se dignem s jednog od ona tri kurca i pokažem rukama nekih pola metra u zraku i kažem: "Ovoliki je Žuki, ovoliki, ha ha ha..." i svi se oni Česi skupa s njom počnu smijati jer je smijeh zarazna stvar (pg :) ...i to mi je baš vesela neka blesava zgoda. I naučio se penjat po drveću iako je bio kućna mačka. Jednom je probao čak i na metalnu banderu...kreten.

Bila je jednom neka emisija na TV u kojoj je neka žena govorila kako ima Y kromosom ali je ipak žena. Ima sve ko žena, jes da je malo uglatija, ali sve je tu, osim maternice i jajnika. E pa je to zbunjivalo jer je ni tamo ni vamo. A stvar je u tome da je ona genetski muško ali joj se nije lučio testosteron ni u tragovima pa je ispala žensko. Što znači da je žena osnovni model čovjeka, a muškarac samo dodatna oprema. Navodno kad bi cijeli genetski materijal bio predstavljen kao put od Londona do Pariza onaj dio genoma koji diferencira spol bio bi duljine jedne stope. Dakle draga Meduso, ti si podvožje, motor, prijenos, hidraulika, karoserija i lijepa unutrašnjost, a Porto i ja se zajebavamo sa onim električnim dizanjem i spuštanjem stakala. A nisam li viteški dražestan, he he...

Ok, malo sam se zajebo oko Konrada: "...Unatoč svim tim svojstvima smijeh je užasno oružje koje može nanijeti veliku štetu ako nezasluženo cilja na nekoga bespomoćnog; ismijavati dijete je zločin. No ipak, ipak pouzdana vladavina razuma nad smijanjem dopušta nešto što bi kod oduševljenja, zbog njegove nekritičnosti i zvjerske ozbiljnosti bilo krajnje opasno: smijehom se svijesno i ciljano može nahuškati na neprijatelja. Taj neprijatelj je jedan posve određen oblik laži. Nema mnogo toga na svijetu što valja proglasiti zlim i vrijednim uništenja kao prikaz nečega umjetno stvorenog da bi izazvalo obožavanje i oduševljenje, i postoji malo toga što djeluje tako komično kao njezino iznenadno raskrinkavanje. Kad se umjetni zanos iznenada strmoglavi, kad napuhani balon pri ubodu humora glasno prasne, tada se bez zadrške prepuštamo oslobađajućem smijehu, što ta vrsta iznenadnog opuštanja izaziva na čaroban način." A opet da se nisam iznervir'o nebi ga ni počeo čitati.

"Za razliku od oduševljenja, čak i kod najviših stupnjeva intenziteta, kod smijeha ne postoji opasnost da izbije izvorna agresija i dovede do stvarnog napada. Psi koji laju, ponekad grizu, no ljudi koji se smiju, nikad ne pucaju!" - Konrad Lorenz, na omotu knjige "Takozvano zlo". Konrad je bihevioralist (životinjski i socijalni). Konrad je i nobelovac (1973). Konrad je bio i nacist. Bio, zato što je umro, a ne zato što je prestao biti nacist. Nije bio mala beba dok je podržavao rasne teorije. Pa sam se iznervirao i kupio knjigu. Znate li što je to smeđe, dugačko, vijuga zidom i ubija Židove? Plinska cijev! Ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha...smije se mnoštvo. Ja ne. Ja se eto nerviram. Pa sad moram pročitati Konrada i viditi kako je on preko svojih jebenih pataka došao do moga Monthy Paythona. A onda moram pročitati i Smijeh od Henrija Bergsona. Jer nikako ne mogu napraviti opći model humora da bi ga mogao srušiti. Ajde bog.

Prije točno godinu dana ja sam upoznao nju, zbog koje sam sada Pooka. He, he, komplicirana priča. I nije se dogodilo ništa onako kako sam ja planirao ali sam završio sa jednom dragom prijateljicom u životu. A to stvarno nije mala stvar. A preko nje sam upoznao još neke dobre luđake pa smo sad svi u nekoj orbiti oko nje. I sviđa mi se taj mali sustav. Ugodno mi je u njemu. Još kad bi mi nekako uspjelo da im objasnim kako je alkohol zajebana stvar....ali znate onu da su konvertiti najveći fanatici, he he...znam ja to.
Danas je Sv. Ivan Apostol. Onaj kojega je On najviše ljubio. Na Da Vincijevoj Posljednjoj večeri prikazan je kao žena. Nježna, lijepa žena duge crvene kose. I meni je ovaj dan nekako najženskiji u godini. Lijepi mali, nježni, mudri ženski dan. I sretan vam taj dan Mudrosti. Jer je Sloboda bez Mudrosti kamen na dnu mora.

Huh. Nešto o životu, Eviltwine. Evo što mi se dogodilo prije tri sata. Pročitao sam tvoj komentar i pošao kupit kutiju cigareta iako sam jutros rekao sebi da ću prestat pušit. Usput sam sreo Angelinu Jollie. Podigla je poklopac od šahta na putu i rekla: "Pssssst...Pooka, dođi malo vamo da ti nešto pokažem". I ja sam prvo pomislio: "Jebote, evo opet flash back!" Onda je ona rekla: "Nije flash back, kretenu, ima tri godine od kad si zadnji put očistio vrata percepcije od filtera svakodnevne rutine." Pa ja pođem prema njoj, i spustim se u taj šaht. Prvo je bilo mračno pa je ona upalila florescentni stroboskop. Pošto je šaht bio potpuno crn iznuta, nisam mogao procijeniti koliko je velik. Angelina je bila obučena skroz u crno, malo sam joj nazirao glavu u brzom stroboskopskom ritmu. Najviše zube jer su bijeli. Dala mi je crni kombinezon i neku crnu boju da namažem lice. Ona je uradila isto. Tako da više nisam ništa vidio osim ritma njenih bijelih zuba dok je govorila. A rekla mi je:"Sad ćeš viditi što je zabava sa velikim Z!" Pa mi je dala jedne florescento-zeleno obojene čaklje, a ona je uzela druge. Tako da su sad samo te naše čaklje ritmički intenzivno bliještale u potpunom mraku. Onda je maznim glasom rekla: "Ko ih više zatuće, taj je pobjednik, he he he...", pa je uz neku škripu otvorila neku meni nevidljivu kutiju iz koje je iskočilo desetak florescentno-zeleno obojenih štakora. I sad stojim ja u potpunom mraku, a oko mene u isprekidanim stroboskopskim pokretima trči i skače mnoštvo bliještečih štakora. A Angelina viče: "Tuci, Pooka, tuci, ha ha ha..." I vidim ja one njene bliješteće čaklje kako udaraju po podu i zidovima šahta i one štakore kako bježe i vidim da ih se ne može skoro nikako pogoditi jer ih pri jednom bljesku stroboskopa vidiš na jednom mjestu, a pri drugom bljesku su negdje drugo i nikako ne možeš predvidjeti kako se gibaju. A ne vidiš ni zidove šahta, ni Angelinu nego samo njene čaklje kako tuku nasumice i odbijaju se o nevidljive zidove. Pa kako ni ona ne vidi mene, dobijem ja lijepo čakljama po sred glave i to me toliko razbijesni da počnem i ja iz sve snage udarat po svijetlećim štakorima. I tako tučemo ja i Angelina po štakorima i jedno po drugome jedno sat vremena, a da nismo ni jednog jedinog štakora pogodili. I kad sam već mislio da ću umrijet od silnih batina, zazvoni njoj mobitel i ona počne vikat: "Time-out, time-out." Pa ja stanem zadihan i isprebijan ko vol u kupusu i čujem Angelinu kako kaže:"All right, I'll start packing right away". I onda se pojave opet oni njeni bijeli zubi, samo što je sad falilo par komada i kaže ona meni: "Jebemu mater, Pooka, ne daju mi ni da se pošteno zabavim, stalno moram glumit u nekim kretenskim filmovima....ajde da se nađemo u istom šahtu za sedam dana...moram ja odmah krenut." Pa otvori onaj šaht i vidim je ja kako cijela krvava i s jednom slomljenom rukom izlazi vanka u svijet konstantne zbilje. Ja sam još neko vrijeme ostao sjedati dok su oni svijetleći štakori skakali po meni, a onda sam se i ja izvuko vanka i pošao kupit cigarete pa sam polako krenuo prema Hitnoj pomoći. Tamo sam rekao da su me pretukli skinheadsi jer su mislili da sam crnac, a ja sam kao samo čistio dimljak. I tako. To mi i treba kad se zajebavam sa nečim o životu. Ali ostala mi je jedna podlaktica neslomljena pa mogu pušiti kad malo sagnem glavu. Iako boli kad uvlačim jer su mi sva rebra polomljena. Moj dobri Evile...

Kažu da je najteže zaraditi prvih milijun dolara. Dalje sve ide vrlo lako. Na primjer, zaradiš milijun dolara tako da neko vrijeme nešto kupuješ jeftino i prodaješ skupo (neka mala djeca, u nekoj maloj zemlji, u nekom velikom zagušljivom hangaru, 12 sati dnevno šiju neke majice sa nekim malim znakičićem za koji uopće ne znaju što znači, za neke male, male, male nadničice pa onda ti kupiš te majice za neke male pare i prodavaš ih u velikom butiku sa velikim znakom iznad vrata, za koji svi dobro znaju što znači. Za velike pare). I eto prvog milijuna. A onda tvoj poduzetnički zmaj lagano uleti u vertikalnu struju kapitalne termike i samo je nebo granica. Na primjer, izabereš neku malu, mirnu zemlju, sa puno gladne djece, samo trebaš paziti da nema hangara. Pa za onaj svoj prvi milijun dolara kupiš 100 000 rashodovanih kineskih kalašnjikova, sa jednim punim okvirom municije, vežeš svaki kalašnjikov za mali padobrančić i iz aviona razbacaš te kalašnjikove širom te male, mirne i gladne zemlje. I onda im sljedećih 30 godina prodavaš municiju. S tim da u prvih 6 mjeseci povratiš sve uloženo. A dobrotvorne donacije za malu gladnu djecu koje tvoj veliki paravanski znak velikodušno dijeli se velikodušno odbijaju od poreza. Jer nekog reda ipak mora biti.

Ja, Pooka, pod punom moralnom i materijalnom odgovornošću tvrdim da sam žena, židov, peder, crnac, komunist, narkoman, pedofil, ciganin, defetist, petokolonaš, špijun, apstraktni umjetnik, pjesnik bez rime, prijenosnik spolnih bolesti, saboter, veleposlanik Zla, heretik, znanstvenik koji tvrdi da su ljudi nastali od majmuna i imaginarni entitet.
Kao dokaz da je ova tvrdnja stvarnost prilažem pola svog bloga kojeg sam dignuo u zrak nakon virtualnog susreta sa stvarnošću.

Pada kiša iza moga prozora. Pokoji mrtvi list se zalijepi za staklo kao da mi želi šapnuti posljednju želju, ali ga vjetar bez milost otpuše natrag. Nekako sam sjetan. Možda bih se trbao preseliti. Kupiti neku malu kućicu sa velikim vrtom. U nekom mirnom prigradskom naselju, gdje se svi poznaju i vole, a župniku idu kad imaju neki problem jer je čovjek rođen dobar da bi širio dobrotu. I svi su blago sretni na miran i pristojan način. Pa bi ja u tom svom vrtu počeo kopati rupu promjera šest metara. I išao bih u dubinu barem 12 velikih kamiona punih zemlje. I to bi trajalo danima tako da svi primjete. Pa bih onda betonirao rubove rupe, a otvor prekrio umjetnom travom. I neko vrijeme ne bih ništa radio. Mjesec dana. Svim bi se ljudima, brzo u prolazu, javljao samo sa "Dobar dan". E, onda bi jedne noći ispred moje kuće došao veliki kamion-tegljač sa ugrađenom dizalicom. Na njemu bi bilo nešto dugo i veliko, prekriveno ceradom. A iz kamiona bi iskočila trojica malih smedjih ljudi koji bi se nervozno osvrtali naokolo i nešto međusobno govorili na arapskom. I sve bi se odvijalo sasvim tiho, ali bi se svi moji dobri susjedi ipak probudili i skrivećki, iza zavjesa, promatrali što ja to radim. I to u to doba noći, zaboga! Onda bi se jedan od arapa popeo na tegljač i sajlu od dizalice spojio za ono nešto ispod cerade. I uz već pomalo uznemirujući zvuk motora dizalice ispod cerade bi se polako počeo podizati tajanstveni teret pa kad bi već počeo visiti u zraku, ljuljajući se tamo-vamo, ona bi cerada tiho spala. A na sajli bi se zlokobno klatila velika raketa obojena onako u velike testne crno-bijele kocke baš kao i prototip njemačke fau-2 sa starih fotografija. Pa bi arapi počeli okretati dizalicu ne bi li pogodili onu rupu, ali bi to izveli previše brzo pa bi raketa dobila na inerciji i udarila u krov od moje male kućice. Pa bi ja na arapskom, samo malčice glasnije, jebao majku ovim arapima. I onda bi je polako spustili u rupu, kamion bi otišao, a ja bi rupu ponovo prekrio umjetnom travom. A sutra ujutro, dok bi sjedio na krovu i slagao nove kupe, veselo bi svim prolaznicima dovikivao: "Dobar dan! Dobar dan!"

It's four in the morning, the end of December...

Nekako sam trivijalan sam sebi danas. Pa ću pričekat malo da se odtrivijaliziram. Da ne bi širio dalje taj svoj trivijalizam. Jer ako ovako trivijalan zatrujem i cijeli svijet svojim trivijalizmom neću više znati jesam li ja sam trivijalan. Kako mogu biti trivijalan u unutar sveopće trivijalnosti. Pa ću se žrtvovati zbog svog trivijalizma. Sve dok ne postane trivijalan. I onda kad mi trivijalni trivijalizam bude kompaktan, neću se više obazirati na svaku jebenu trivijalnost. A, i nekako mi je cijela ta priča trivijalna. Moram je pothitno trivijalizirati.

...and what can I tell you, my brother, my killer, what can I possibly say. I guess that I miss you, I guess I forgive you, I'm glad you stood in my way...

I zadnji trag dima iz boce nestao je u magli. Jebite se. Od srca.

Trivialization – Done.

Smiješak. Mali smiješak. Mali, mali, jebeni ženski smiješak...he,he...

I pošto nisam baš poetična osoba evo vam malo stihova od ove neuništive beštije:

...and when we fell together, all our flesh was like a veil,
that I had to draw aside to see, the serpent eat it's tail...

ili možda...

...but here, right here, betwen the birthmark and the stain,
between the ocean and your open vein, between the snowman
and the rain, once again, once again, love calls you by your name...

Leonard Cohen

I želim vam Mir, puno Mira, pa ako već nađete Mir, bilo bi stvarno
šteta provesti ga bez Ljubavi.

I sretan Ti rođendan, Čovječe.

Volim ovo doba godine. Kad noći prestaju biti dulje od dana. Uvijek se nadam da će mi se nešto lijepo dogoditi. I nekako se i dogodi. Ili je to autosugestija. Ili retrogradna argumentacija sa samim sobom. Dijalektički puls svijeta, kojeg ja tako ne volim, a nikako da mu umaknem, kao da se na trenutak poklopi u fazama i ja na miru mogu povezati dvije obale. Sugestija. Mir. E , mir. Mir je moj konačni cilj. E. Kad me ne bi vuklo. Jer kako da budem miran kad se sjetim nekog od trenutaka koji su me oduševili u životu. Onako kad je Oduševljenje osvanulo u neočekivanoj Happy Birthday! situaciji. Jadno malo Oduševljenje išlo je svojim skromnim hodnikom i onda je neko banuo iz slučajnih vrata sa strane i uz happy birthday parole i konfete napravio veselje kojeg se sa neumanjenim veseljem i danas tako rado sjetim. Tako ležim ja u kombiju, na zadnjim sjedištima, preko pauze na poslu, u nekom jadnom, spaljenom selu, među onim kabriolet kućama i gledam u krov, razmišljam kako bi bili lijepo da sam doma sa svojom dragom. I slušam radio. I čujem reportažu o tome kako je Županijski sud u Rijeci nepravomoćno osudio Mirka Norca jer je ubijao neke ljude. A ispred suda se crnila masa njegovih pristaša i jedva čekala na presudu. Win/win situacija. Ali ova što se dogodila je ipak malo slađa. Jer Norca su osudili. I zašto, i zašto, i zašto, i zašto nisam baš ja bio tamo ispred sudnice pa da kad čujem presudu, otrčim do prozora, otvorim ga, ugledam crnu masu ispod sebe i stegnutog grla, prvi se put u životu izderem iz sve snage: IZDAJA!!!, IZDAJA!!!. Jaoooooooooooo, zašto to nisam bio ja, zašto zašto, zašto, zašto, zašto......zašto ja nisam pokrenuo tu slatku lavinu kolektivne pasivne agresije i opravdanog samosažaljevajućeg gnijeva ispred palače pravde države u koju se ova crna masa zaklinjala dok je proklinjala njen najviši izraz: Pravdu. Mjesec dana iza toga sam na bilo što, što bi mi neko rekao na poslu uzvraćao samo sa: Izdaja! Izdaja! Ha, ha, ha....Idem putem i smiješim se. Dok Onaj što jede kokice u ovoj Happy Birthday situaciji, sjedi i smijeeeeeeeeeeeeeeeešiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii seeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee......... ha,ha,ha.

Bilo je to u Sarajevu, početkom '91. Umro je neki prvoborac ili nešto pa je trebao vod za počasni plotun. I uzeše moju bateriju. Vojna pošta 3947/11. He, he. I dobro. Daju nam manevarce, po pola okvira, da bude jači pritisak jer znaju zapet ako ih je malo. I zašarafimo pojačivače trzaja, da ne bi morali repetirat. I objasni nam naš vodnik neznamvišekojeklase Feredin Betići što trebamo radit. On će tri put reći: Pali!, a mi ćemo tri puta opalit. I dođemo mi na groblje. Bare (sa Bara se niko ne vraća). I posložimo se tamo, sve po pe-esu. A pomalo je i snijeg padao. I tako, dovezu onda i pokojnika. I ja se umalo počnem smijati kad ukopčam da su mu sanduk dovukli na nekom malom topu. Jer je pokojnik preživio rat. E da bi ga opet top odvuk'o pod zemlju. I neko održi govor o Sutjesci i Neretvi, i o svemu što je ovaj preživio, i tako dalje... pa ga onda polako počnu spuštat s onog topića u zemlju, a mi lijepo dignemo puške u zrak. Pa Feredin kaže: Pali! A mi umjesto BRAM, napravimo TA-RA-RAM. I tako na našu sramotu, sva tri puta. Samo zato jer sam pametni ja ostavio pušku na rafalno. I dok sam je spušt'o i stavlj'o na leđa, gurnem ja onaj kurčić do dna, na pojedinačno, da se ne zna ko je zajeb'o. I pokupimo se mi sa mjesta nesreće, uredno, u stroju, kako dolikuje pravoj vojsci. A usput nam Feredin jebe sve po spisku. A i mi njemu, samo u sebi. I žao mi je i dan danas.Što sam čovjeku malo zajebo sprovod. Ali ja mislim da pokojnik zna da ja znam ko su Nijemci, a ko su NEMCI. Pa mi je sve i oprostio. I slava mu. Stvarno to mislim.

Uh, uh, ne modeliraj, ne modeliraj, nema pravila, ne vjeruj zapisnicima, drži se dalje od kolega, stavi ga na M, jebeš noge, gledaj, gledaj, gledaj, nemoj mahat, rutina ubija, ide nadzor, izigravaj budalu, pokaži knjižicu, ode nadzor, pazi oči, gledaj, motorna pila, motorna pila? bježi, bježi, kreten, kreten....vika, vika, kreten prešo preko žice, kreten mi je šef, svi mu jebu majku, dolazi veći šef...kaže samo polako, treba biti gotovo preksutra.
Kvaka. Dvije kvake na dvoja vrata jedna nasuprot drugima. Vezane labavom žicom. Kad jedan otvori, drugi mora zatvorit. U dječijem svijetu smijeh i psovke odzvanjaju hodnikom. U stvarnom svijetu....ne modeliraj, ne modeliraj, ne modeliraj...

catch-22 n , pl catch-22's or catch-22s often cap (fr. Catch-22, paradoxical rule in the novel Catch-22 (1961) by Joseph Heller) 1: a problematic situation for which the only solution is denied by a circumstance inherent in the problem or by a rule (the show business...no work unless you have an agent, no agent unless you've worked, Mary Murphy); also: the circumstance or rule that denies a solution 2a: an illogical, unreasonable, or senless situation b: a measure or policy whose effect is the opposite of what was intended c: a situation presenting two equally undesirable alternatives 3: a hidden difficulty or means of entrapment.

Kad se neki poprilično veliki komad govna, duboko down bellow, odvalio i poravnao Lisabon 1755, ovome što je rekao da bi Ga trebalo izmislit kad Ga ne bi bilo, to je bio razlog da pojede, provari i posere pretpostavljenu harmoniju u ovom svijetu gdje je "sve najbolje što je moguće na najboljem od mogućih svjetova". I najbolji od mogućih svjetova je nastavio najboljevati bez imalo oklijevanja. Najbolji, zbog pretpostavljenog optimizma, ne gleda baš puno iza sebe. A, u ostalom, ko ga jebe, biće se samo posr'o u krivo vrijeme. Ovaj što je mislio da bi Ga trebalo izmislit. U deficitarnim situacijama proračunskog optimizma. Voltaire. Pa hajde da, u partizanskoj maniri, i ja pokušam baciti ćebe na veselu kupolu općeg optimizma. Hajde prestanite pušiti. Ugasite svi, ali baš svi, dragi moji sugrađani, večeras svoju posljednju cigaretu. Pa da vidimo što će biti sa proračunskim optimizmom kad se u njega prestanu ulijevati kancerogene kune vaših hroptavih izdisaja. U mojoj veseloj tegli prognostičkih scenarija, za mjesec dana tenkovi izlaze na ulice, a ročna vojska ide od stana do stana i prodaje šteke cigareta za samo 7,62 kune po kutiji. A ako nemate pepeljare u kući, dobit će te jednu promjera 120 mm, gratis.
I tako...strepite. Strepite od uspješne kampanje protiv pušenja. Jer ko zna koji se uniformirani vrag iza nje krije. U ovom najboljem od mogućih svjetova. I ne zaboravite pušiti.

Ja bih stvarno volio da mi zavidite. Envy me. Zove se neki novi parfem, s nekom kujom što me gleda sa plakata sa namjerom da me zabije medijskim čekićem ravno u govno moje jadne svakidašnjice, iz kojeg sam se usudio iskoprcat samo da bi se prokrao pokraj nje i kupio malo kruha i mlijeka. Ali ne može. Sad zavidan stojim na kasi u Kerumu i gledam u tuđe zlatne kartice, dok blagajnica odozdo zavidno gleda u moj veliki prazni novčanik. Ovi sa zlatnim karticama zavidno gledaju nekog s velikom glavom kako izlazi iz terenca veličine T-34 tenka. E baš neću. Ja bi da on malo zavidi meni. Zato jer sam prvak svijeta u asinhronom plivanju. Jer sam korak ispred takta i anticipiram uzrok i darujem ga sa krivom posljedicom. I dok svijet uredno gazi u low-bass ritmu kupi-potroši, na kojeg se nakalemjuju svi drugi mali horizontalni ritmovi i harmonije, pa svijet još i skladno maše ručicama dok gazi, ja padam niz stepenice sa strane i ispuštam zvukove tipa - meeeek, svaki put kad se dočekam na glavu. I, jebote što sam dobar u tome. Daleko izvan svake konkurencije. Inkontestabilno inkozumerabilan. Envy me, jebote, envy!

Zebra. Crni put i bijele trake. Horizontalna prometna signalizacija. Vaše uvjetno pravo na prednost prolaska. Zebra, zebra, zebra. Trči po savanama. I nemaju dvije sa istim trakama. Lovaju je lavovi, hijene, gepardi, leopardi, HIV pozitivni domoroci sa kalašnjikovima, snajperisti sa Carl Zeiss optikom i mine. Afrika. Koji kurac zebra radi na mom putu? Ima više zebra u mom Gradu nego u Serengetiju. A baš bi bilo dobro da ima nekoliko pravih zebra. Isključivo u prometne svrhe. I da imaju apsolutno pravo prednosti. Ako ih uspijete uhvatit. A uvečer ih morate pustiti da se jadne odmore jer ih ujutro čeka jutarnja hajka za apsolutnim pravom prednosti prolaska. I kad uhvatite jednu takvu zebru onda možete što god hoćete u prometu; nema pravila desne strane, nema prometnih znakova, nema semafora, nema ni službenih osoba sa zviždaljkama. Nema čak ni kolona pod crveno-plavom pratnjom. Vi ste na svojoj zebri alfa i omega "pravila povjerenja". Kad vas ljudi vide, automatski malo potonu u sjedištu, uhvate se čvršće za volan, a nogu dignu s gasa. Crno, bijelo, crno, bijelo, crno, bijelo....stroboskopsko-hipnotizirajući fenomen potpune prometne dominacije. Samo je trebate uhvatit. A njoj je stvarno pun kurac hvatanja. Pa sa prvim znacima zore na istoku, njoj odma udari pjena na usta. I nema tu nekog nagona ili instinkta. Lavovi, hijene, leopardi, gepardi i domoroci nailaze na neku jeku u deoksi-spiralama zebrinog svijeta. Ali deset tisuća čimpanzi za volanom, uguranih u tri kvadratna kilometra, koji svi žele samo pravo prednosti, stvarno je previše. Za bilo koje Božje stvorenje.

Are you now, or have you ever been, a member of the fluoxetine party? (da malo parafraziram senatora Josepha McCarthyja, koji je 50-tih predsjedavao Odborom za protu-američku djelatnost) I sad bi se ja mogao pozvati na 5. amandman. Ali boli me kurac pa neću. Jesam. Lilly i ja smo proveli jedno prekrasno ljeto zajedno. Naletio sam na nju sasvim slučajno. Jedna draga mi osoba je imala nekih problema u vezi s nekim kretenom pa je malo pošla u psihijatra. I dobila što je i tražila. I nakon tri dana, kad je bila sva modra od sudaranja s namještajem po kući, rekla je: e pa nisam ja baš toliko u kurcu. I tako se ja domogoh lilly. I zabrijemo nas dvoje. I napijem se ja k'o stoka (što mi je nekad bio omiljen sport) i puknem lilly šest puta ne bi li mi bilo lakše. A lilly nije takva vrsta žene. Pa me razjebala k'o majmuna, umjesto da me spusti. I dočekam ja to jutro, nakon najduže noći u mom životu i kažem po pet stoti put: neću više nikad. I lilly ostane sa mnom još četiri ipo mjeseca, čiste, neprekinute, kemijski inducirane sreće. I otad stvarno više nisam nikad. Nakon 17 godina. Niti jednu jedinu jebenu kap. A bio sam zajeban igrač. I tako je lilly bila pontonski most kojim sam ja premostio AA - step two of twelve (Step two - Come to believe that a Power greater than ourselves could restore us to sanity.) Jer ja nikad nisam imao smisla za sile jače od moje gluposti. I onda smo se, stjecajem okolnosti, rastali. I ja sam opet nešto, dva puta, pokušavao oko nje ali me je otresla k'o govno s cipele. Jer lilly nije upotrebljiva za zloupotrebu. Lilly je lijek. Koji, usput rečeno, dokazano štiti serotoninske receptore od negativnih MDMA posljedica. Ako već ponekad plačate za sreću.

huh. idem kod neke buržoazije. nosit vreće za pare. a donekle i iz kurtoazije.

Zločudna pošast odnijela nove žrtve u našem kotaru: Zla čud opsjela svatove, naoružala ih lovačkim oružjem te ih nagnala u Centar za osobe sa posebnim potrebama gdje je došlo do mahnitog odstrijela. Nakon policijske obrade svatovi su pušteni kućama uz zabranu pristupa narodnim veseljima jer se sumnja da se zla čud prenosi preko narodnih običaja.

Ima tome već par mjeseci da smo se ja i Neslav dodavali kamionima preko elektrane. A Miranda nam je svirala na armonici i pjevala: oh, brave new world that has such people in't! oh, brave new world that has such people in't!...i stalno je to ponavljala i ponavljala, sve dok je Neslav nije poklopio kamionom i rekao: E, pa evo ti onda nešto novo, u pizdu materinu. Ja i Neslav Nimalo smo se upoznali prije tri godine kad smo se javili na jedan oglas u novinama. Oglas je tražio osobe starije od 18 godina, za vrlo dobro plaćen posao, od samo 8 radnih sati tjedno. Ja sam se odma prijavio. I u agenciji sam sreo Neslava i Mirandu. Tamo smo svi pokazali osobne i potpisali ugovor. Ugovor je bio na ruskom. Bar je tako Neslav rek'o, ja ne znam, meni su sva slova ista. I onda su nas vodili tamo-vamo, malo u Rusiju, malo u Ukrajinu, malo u Bugarsku pa su probali u Njemačku ali nas nisu pustili jer da je Neslav navodno zadavio majku i šest mačeha, ali da se nije moglo dokazat. Nije nimalo pomoglo što je Neslav stalno govorio: nisam to bio ja, majke mi.... nisam to bio ja, majke mi...ovi NEMCI k'o da ni trunke duše nemaju. Onda su nas odveli u Kazahstan pa smo tamo malo duže ostali. A pos'o je uvijek bio isti, dođemo do elektrane pa nas neki astronauti odvedu do neke kocke u vodi, pa mi iz te kocke izvlačimo neke vruće cijevi i stavljamo nove, hladne. Pičkin dim, što bi se reklo. A onda bi nas istuširali i dobro nahranili. E baš su nas dobro hranili jer smo rasli k'o da smo opet mali, samo što ovaj put nismo krenuli od nule. I onda su nas doveli u Sloveniju. Do tad smo već toliki izrasli da je treb'o poseban kamion za svakoga. Pa su nas istovarili kod neke elektrane Krško. Ali je onda nast'o problem jer da treba neka radna dozvola. I ovi naši šefovi se nešto počnu svađati na ruskom sa ovim Slovencima koji su stalno govorili slovenski, i tako pola sata. A onda je Mirandi dosadilo pa je rekla: vidi armonika...pa je iščupala neku debelu banderu na recke, ko armonika, samo što varnići i počela da pjeva. A ja i Neslav, ne budi nam dosadno, povatasmo one kamione pa on meni, a ja njemu, sve preko one elektrane. A ovi Rusi i Slovenci sjedoše u aute i gas....valjda u kafanu da se dogovore. E jebiga, onda je Neslav poklopio Mirandu kamionom. A ona mu je opsovala majku jer joj je slomio armoniku u male komadiće pa je onako luda počela da tuće onim kamionom po elektrani. I onda se pojavio neki žar. I otad više nikoga da nam kaže šta nam je radit. Srećom, ovaj žar nikako da se ugasi pa nam bar nije hladno. A i neke bačve jedemo. Ima ih još pun kurac. Samo što plaća kasni...

"Pobuna je propala. Neki povjesničari misle da je izgubila na snazi zbog toga što su studenti otišli na ljetovanje." - komentar o studentskim nemirima u Parizu 1968. godine, ( Baudrillard za početnike, Chriss Horrocks i Zoran Jevtic, Jesenski i Turk 2004.)

Priznajem. Jutros sam se pokušao ubit. Već sam i prije o tome razmišljao i uvijek sam smatrao kako je eksploziv (ne bomba, bomba ima gelera, mog'o bi neko nevin stradati) nekako najbezbolnije i najbrže rješenje (kao što sam rekao 6000 m/s). Ali jutros, kad je kucnuo i taj čas nekako mi je bilo u kurcu da me skupljaju satima sve dok im ne dopizdi, a da ostalo pojedu mravi i galebovi. Niste valjda mislili da bi se doma dig'o u zrak!? Pa imam i ja neka moralna načela, zašto bi mi susjedi morali mijenjati prozore jer je meni kemija mozga u kurcu. Jeli tako? I dobro. Da se trujem, nemogu; na većinu stvari sam razvio otpornost. Da se režem? Dugo traje, a nemam televiziju da ubijem vrijeme. A i nekako je pičkasto. Pištolj nemam. Živim na prvom katu, treb'o bi skočit barem deset puta. Da idem na krov, uhvatit će me ona baba da platim vodu za 10. mjesec. Sranje.
Nema druge, moram se objesit. I pođem u željezariju i kupim tiplu broj 14 i jednu kuku od rosfraja i tri metra prigodno crnog konopa. I onaj mi prodavač kaže kako je izvrstan konop, da ga nautičari stalno kupuju i da jesam li ja nautičar? I što ću sad? Reći: Ma nisam vam ja nautičar, meni treba konop i kuka samo da se na miru objesim doma. Pa kažem: Jesam...malo. I on jedva dočekao pa mi počne pokazivat razne brodske pizdarije, da bi li ovo, da bi li ono, a meni stvarno to ništa nije nikad trebalo, a sad više pogotovo i neće. I onda izvadi iza pulta neko sidro (ancor) i kaže: Evo, taj vam konop može dvaput teže sidro od ovog izdržat. I meni padne na pamet kako bi ja mog'o testirat ta svoja privatna vješala s nečim, onako, da ne izvjesim k'o budala na kraju. Pa kupim i sidro. I sve platim čekom, i to još izvučem i odgodu. I dobro. Dođem doma, izvadim bušilicu, izbušim rupu, uguram tiplu, zašarafim kuku, vežem konop, napravim omču, stavim sidro na omču, stegnem, popnem se na stolicu i pustim sidro i ....pang-da-lang....izleti i tipla i kuka iz plafona, a sidro uz teški zveket padne na pločice i slomije dvije-tri. Jebiga. Jeb'la me pamet suicidna, pa znao sam da mi je plafon od trske i maltera. Jebiga, sad treba naći armirano-betonsku gredu u plafonu. A kako mogu znati gdje je ta jebena greda? Pa kontam, ajde, idem bušit nasumice pa ću valjda naletit na beton, sve to ušarafit pa da završim više s time, već me počelo i pomalo nervirat. I počnem ja bušit. I bušim malo tamo, malo vamo, lijevo, desno (?), u kuhinji, u sobi, u hodniku i sve ko da bušim jebenu tortu, svrdlo samo proleti. Dobro, onda! Idem sistematski! Pa krenem s jedne strane dnevnog boravka svako 5 centimetara bušit po jednu rupu. I nakon tri sata, kad sam izbušio cijeli dnevni boravak...opet ništa. A ja prašnjav, polu-gluh i oči mi pune oštre prašine od bušenja. E, ne predajem se ja tako lako....pa krenem sistematski bušit i sobu. Opet ništa. Pa udarim po hodniku i taman da i njega detaljno izbušim...kad zvoni neko na vrata. I ja polu-lud, mahnito otvorim, kad tamo ona baba maše s računom od vode i govori kako zna ona da mi plaća kasni, da je gledala sve na televiziji pa ako bi mog'o ikako što prije...jer da se drugi bune...pa onda pogleda mene potpuno bijelog s bušilicom u ruci, pa proviri iza mene i pogleda stan sa par tisuća rupa na plafonu i pita me onako veselo: A vi to nešto prepravljate? A ja, potpuno defetistički, samo mirno kažem: Ma ništa naročito...samo malo ubijam vrijeme.

Sad ću ja vas naučiti kako se pravi atomska bomba. Uzmete dva komada urnovog izotopa dvjestoneznamkoliko, koji je onako nestabilan, stalno emitira neutrone (ja mislim da je to gama zračenje, ne sjećam se), svaki komad u jednu ruku, neka budu malo poveći komadi za svaki slučaj (uzmite obavezno rukavice, biti će vrući) i onda zamahnete rukama i tresnete sa ta dva komada, jednim o drugog, sebi iznad glave. I to vam je fisija. Oni neutroni počnu rasturat uran na kripton i stroncij, koji su zajedno lakši od urana, masa se pretvara u energiju i BZUUUUUUM....imate kritičnu masu, malo sunce iznad glave i krater dubine 50 metara ispod nogu. Od vas nije ostao ni jedan jedini atom na okupu. Eto.
Svi se nadaju da negdje na svijetu kuca srce njihove savršene druge polovice. Njihove srodne duše. Njihovog unikatnog komplementa. Kad se takvo dvoje sretnu, spajanje je bezgrešno, nekadašnja granica se više ne može ni nazrijeti, savršena cijelina, a cijeli se univerzum veseli tom od iskona predviđenom spajanju. A opet...možete dobiti Hirošimu i Nagasaki. Jebiga.

Immanuel Kant was a real pissant
Who was rarely stable,

Heidegger, Heiegger was a boozy beggar
Who could think you under the table,

David Hume could out-consume
Wilhelm Friedrich Hegel.

And Wittgenstein was a beery swine
Who was just as schlosed as Schegel.

There's nothing Nietzche couldn't teach ya
'bout the raising of the wrist
Socrate's, himself, was permanently pissed.

John Stuart Mill, of his own free will.
On half a pint of shandy was particularly ill,

Plato, they say, could stick it away,
Half a crate of whiskey every day.

Aristotle, Aristotle was a bugger for the bottle,
Hobes was fohd of his dram,

And Rene Descartes was a drunken fart,
I drink, therefore I am

Yes, Socrates, himself, is particurarly missed,
A lovelely little thinker,
But a bugger when he's pissed

Monty Python, Bruces' Philosophers song

Pokojni Stipe Šuvar je jednom rekao da su mu za sve u životu krivi Srbi i Hrvati. Meni eto nisu. Meni je za sve u životu kriv Mithad Tanović – Mitke. Sreo sam ga ranih osamdesetih dok smo zajedno u redu čekali za Faks Helizim. Mitke je meni u životu rekao samo jednu rečenicu. I to mi je tiho šapnuo, a ja mu nisam ništa odgovorio. Onda se okrenuo, jer je bio ispred mene u redu i više me nikad nije ni pogledao. Rekao mi je (citiram): Ja jedini na svijetu znam k'o je u stvari Faks Helizim. Ja sam pomislio: e jebe mi se i za tebe i za faks helizim, samo da ja dođem na red i odnesem staroj taj prašak pa onda idem s prijateljima vezivat po ulazima ljudima kvake jedne za druge pa im onda pozvonit, a onda, kad oni ne mogu otvorit vrata ni jedni ni drugi nego samo malčice, tek toliko da nam psuju majke i tako to, a onda da se mi smijemo. I dobro, prođe pet-šest dana, zaboravim ja i na Mithada i na faks i kunjam ujutro, jer mi je škola popodne, kad odjednom vika i galama, kuka Mithadova majka sa balkona, eto ti i Milicije, eto ti i Hitne pomoći pa se ja na brzinu obućem i istrčim vanka da vidim i ja što se događa. Pa izađem ispred zgrade i pogledam gore, a na vrhu zgrade stoji Mithad i gleda u nebo. A na njemu neki kostim skrpan od onih platnenih vrečica faksa helizima, sve na njemu piše faks helizim, faks helizim, faks helizim, a oko vrata je vezo onu crvenu zastavu: proleteri svih zemalja, ujedinite se. I svi mi počnemo vikati: nemoj Mithade, nemoj Mithade, a Mithad gordo spusti pogled sa nebesa i uperi ga u daljinu, ispruži hitro ruke, malo savije koljena i sa potpunom sigurnošću u svoje moći, snažno se odrazi u neku svoju avanturu i počne padati ravno na mene. I vidim ja Mitketa kako se smiješi i gleda naprijed dok mu oni silni faks helizimovi po kostimu postaju sve veći i veći u mojim očima i taman da će me poklopiti, kad Mithad malo uspori i počne se vračati nazad. I svi počnu govorit: Auuuuuu....samo ja šutim usran i upišan. A Mitke se smije i visi na materinim lastikama. I ode Mitke u Popovaću ili Vrapče ili na Ugljan, ne znam, a ja i dan danas kad nešto idem kupit prvo na kasi pitam: Ima li kod vas Faks Helizima? Jer ja mislim da bi bolje proš'o da me krdo nosoroga napadne nego da vidim policu sa dvjesto vreća Faks Helizima.

Hm. Ljudi. Baš ih volim. Kad potrefim pravu miligramažu. A jednom sam ih čak i vidio. Nakon nekih 20-tak sati ispijanja bilo čega što je u sebi sadržavalo alkohol. A ja od alkohola nisam nikad padao. Što zna bit vrlo nezgodna osobina, ako vam mozak ne radi. I sjedim ja tako na zadarskom kolodvoru, nekako sam se dovuko iz Saturnusa do Zadra, nemam pojma kako, možda su me i vanzemaljci oteli za neke eksperimente ali su mislili da sam mrtav pa su me izbacili iznad kolodvora. Sjedim i pijem pivu. I kako se otvaraju hermetička vrata u mom mozgu (k'o ona u podmornicama), jer, kao, opasnost je prošla, gazdu je malo popustilo ludilo, ja polako počnem primjećivati ljude. Onako bez nekih razumnih filtera, čisto receptivno, samo neprerađenu sirovinu. Znači, samo ih vidim. Ulaze kroz dvije rupe na mojoj kutiji i ne ostavljaju nikakav dojam. Svakakvi ljudi, ulaze i izlaze iz autobusa, bez razloga, bez svrhe, bez reda, bez ikakve veze s ičim, bez bilo kakvog mog pokušaja da uopće formuliram sav taj metež oko sebe jer mi nekako jako godi gledat sve to tako nevino, samo po sebi. I to mi je nakon generalne tranzicijske čistke ostala jedina pozitivna uspomena vezana za alkohol. Ti ogoljeni čudesni ljudi, bez smisla i svrhe, kako dolaze od nikud i tamo se vraćaju. Besmisleni. Svoji, a ne moji. I često poželim da ih sve opet pogubim, barem jedan sat dnevno, da vidim te bezlične ljude koji nemaju ni sekunde prošlosti, ni sekunde budućnosti, kako dolaze u moju glavu, tamo malo šetaju preko spuštenih, nekad silnih prepreka i mirno izlaze i odlaze. Svoji, a ne moji ljudi.

Ono. Željezna pivska boca i četiri mesingana rožića. Malo skoči pa kaže bum. Ha, ha, ha...bum. Bum, bum, bum, bum. E nije. Ne kaže bum. Kaže nešto slično ovome...(.).
A to nije bum. 6000 metara u sekundi nije bum. 6000 metara u sekundi je nešto slično ovome...(.). Snaga? Ne. Moć? Ne. Sila? Ne. Ono. Lika, kasno proljeće, mala livada u sred hrastove šume. Zeleno, zeleno, zeleno, živo, živo, živo. Cvijeće, rosna paučina, ptice i čisti zrak. (.) Pa tišina. I malo crnine. I nešto što je nekad bilo neko. A naokolo ponovo ptice. I cvijeće. I rosna paučina. I čisti zrak. Živo, živo, živo, zeleno, zeleno, zeleno. I Ono.

Svijetu moj mali. Mali moj svijetu. Ponekad me uhvati nježnost pa poželim da te zagrlim tako usranog i uvaljanog u pepeo destrukcije. Usranog od ljubavi, spaljenog od boli. Svijetu moj mali ljudski. Što ležiš u mraku, a mrak trza tvojim tijelom ko hijena dok ti samo nijemo gledaš. I čekaš. Volio bih te zagrliti i priviti sebi dok vrištiš iz sve snage, zanijemio od straha. Ponekad, svijetu moj mali, kad me uhvati nježnost.

Baš bih volio da sam jezičac na vagi. Ili vazi. Ali onda bi mislili da ližem neku vazu. A ja govorim o vagi. Evo ga opet. Dobro. Zamislite da sam na vagi i da ližem vazu. Sad mi je palo na pamet da u nekoj vazi ližem vagu. Što mi je ovo trebalo. Zamislite da sam kvantificirani izraz. Evo ga opet. Izraz. Plazi mi jezik jer ne znam što je vaga, a što je vaza. Zamislite da sam egzaktan pokazatelj mase. Nešto vam pokazujem. Kažem vam nešto i dok vam to govorim vi se smijete jer su mi za jezik zalijepljene i vaga i vaza. Potpuno egzaktno. Hmmm... zamislite da sam broj. Potpuno ubrojiv broj...uh, ubro bi me dugačkim ljepljivim jezikom neki kameleon koji je cijelo vrijeme bio u vazi pokraj vage.
Uh, zamislite onda da sam jebena vaga. Pokvarena. Jer mi je pala vaza na glavu.

Jebote. Iznajmim čovjeku mećavu. I to ne neku bezveze, nego onu zajebanu, što se kuće od nje tresu. I lijepo mu kažem da mi treba nazad sutra u podne i da mi je dovede tu, na parking od Keruma. I čekam ja, i čekam, popušio pola kutije cigara, a njega nema. I zovem ga ja na mobitel da ga pitam koji mu je kurac, a ono kaže: korisnik je trenutno nedostupan. I dobro, pođem ja doma, onako sjeban, bez mećave. I što ću sad, upalim televiziju, a tamo izvanredne Vijesti; svi isprepadani, sve polomljeno, zameteno snijegom i zaleđeno. I neki promrzli spiker govori kako je neki luđak, obučen u kostim velikog bijelog zeca, ušetao u vremensku prognozu sa povećom teglom i rekao: E, poserem vam se ja na prognozu! Pa je razbio teglu o glavu nekoj nesretnoj spikerici, a na ekranu se pojavio onaj snijeg. A i ja sam budala. Ko je vidio iznajmljivat mećavu čovjeku koji šeta naokolo prerušen u velikog zeca. Tako mi i treba.

Idem ja s mužom kroz šetnju. Kadli njega obli znoj. Ja pitam: Štaje? A on kaže: Eno Sokola. A Soko ga nije volio. Al' mu je isto doš'o na sprovod.

Uh, sjebali su me totalno. Ma dobro, ne baš totalno. S ovom predsjedničkom kampanjom.
Samo gledam njihova lica. Bezveze. Samo mi je Jadranka dala malo nade. Kaže: Ljudi ispred politike. Jer sad trenutno nisu. Iako je njena stranka na vlasti. Ali Jadranka će to promijeniti. Čim je posade u, za fikus namijenjene, pantovčakske Predsjedničke dvore. Pozvat će dragi joj narod, koji je sad neđe u pizdi materinoj iza politike, da dođe tu ispred, s njima političarima. Tako da politika ima živi štit ispred sebe. Jebote, ko im pravi takve stvari, i za koje pare, da mi je znati. A tek donedavno, divota. Stanem ispred jumbo plakata od VIP-a. Tamo neka djeca spavaju, pa muž (valjda) to kao slika i pošalje ženi za par kuna da se ova vizualno uvjeri da su djeca u redu. I još spavaju. Što znači da je mir u kući, ergo, muž ne jebe susjedu, a djeca gledaju. Pa mi padne na pamet crvenim auto lakom prekrit sve one vip pizdarije i velikim crnim slovima napisat: OPREZ! MONOKSID UBIJA TIHO! Jer djeca nepomično leže na kauču otvorenih usta. Ko otrovana. Friško, ja mislim da od monoksida pozelene ili polave poslije. Pa ona od vlade RH: 2004 otkupljena sva pšenica! Ko stvoreno za pitanje: Ko je zapalio žito!? E , jebiga...sad moram poć glasat za nekoga. Da mi vrate te jumbo životne radosti nazad. Ili možda ovaj put, prvi put, neću glasat. A opet što nebi glaso za gospodina Šicera alias Herr Flicka. Jer on je uspio od Nijemca postat NEMAC. A i nekako sam destruktivan u zadnje vrijeme.

Ljudi vole red. Ordo. Bez obzira ko bio redar. Ordinator. Ja red još nisam uspio uočiti. Vjerojatno zato što ga ne volim. Moj trenutni svjetonazor je na klimavim temeljima. Ja sam antifundacionist. I moj je svjetonazor pun antinomijskih rupa. (there is a crack in everything, that's how the light gets in...L. Cohen). Onaj što mu Vjerujem jede kokice. I ništa više. Mislim, ne radi. Možda još jede i sjemenke ili nešto, ne znam. Kaos i fraktali su mi baš lijepo uletili. I područje vjerojatnosti. Red. Mora biti nekog reda!!! Ajde???
Možda red za kruh. Ili za plinsku komoru. Prirodna selekcija? Preživljavanje kao Prime Directive malih, malenih vozača našeg kombajana (ili prije kamiona za skupljanje smeća)? Znam sa sigurnošću da ja samo jedna osoba pročitala moju Veliku (ha ha) unifikacionu teoriju koja jasno ukazuje na postojanje radikalnog zla. Nema ni tu reda. Jadni mali nekad Svemogući ginu u potpuno sumanutim bitkama Vračeva i Vladara.
A i kad ne bi bilo tako, kako njih samo 30 000 može napisati 9. i to sa gluhim kombajnom. A da to ikad ikome bude onako uzročno-posljedično jasno. Vidio sam jebeni puzzle sa više jebenih djelića. Negdje noćas, u snu, sam se susreo sa dvije bivše. Jedna je bila hladna kao i uvijek, druga je pisala ljubavno pismo nekom ko je zajeb'o (ne ja). Pa mi je nekako samo došlo da demoliram jedan mali vid reda u mom svijetu. I uspjelo mi je. I sad sam u posvemašnjem neredu. Jer svi ste vi tek moja projekcija ili simulacija, a vaše teorije i pokušaji da se ko mravi u vodi pokušate uhvatiti za čvrstu slamku reda, meni su tek loša scenografija. Kurt vonnegut je imao jeben život. Mama mu se ubila kad je bio mali, zarobili su ga Nijemci skupa sa cijelom divizijom, bio je u Dresdenu koji su Saveznici sravnili sa zemljom iako nije imao niti jednog, jedinog vojnog cilja. Prvo su ga demolirali sa običnim bombama, da izviri drvena građa iz razrušenih kuća. Pa su onda po noći zasuli sa zapaljivim fosfornim bombama, da se suha drvena građa zapali. I nastao je vatreni vihor koji je progutao najlijepši njemački grad. I ubijeno je 150 000 tisuća ljudi. I to je najveći pojedinačni zločin u povijesti. Samo da pokažu Rusima što mogu. I naš je Kurt napisao roman o tome. I u romanu se pojavljuje neki lik koji u jednom trenutku kaže kako je sve što čovjek treba znati napisano u Braći Karamazovim. Poslije ga strijeljaju zbog nekog čajnika (he he, Kurte). I stvarno jest. Jer nema načina da se sazna ko je u stvari ubio Smerdjakovljevom rukom starog Karamazova. Dakle, jebo vas red u svim svojim pojavnim oblicima. Jebeni vampiri. I kao što Veliki Inkvizitor iz Braće na kraju svog monologa s Njim kaže.....eno vam u naslovu.

Dva puta u jednom danu. Niti jedan put u cijelom životu. Odnos gubitaka i dobitaka. U kategoriji Traženja. I veći dio mene navija za gubitke, jer većina se uvijek ravna po iskustvu. A manji dio, malešni dio mene, viče iz sve snage: Ništa se nikad nije dogodilo dva puta! Ništa se nikad nije dogodilo dva puta! I dok me većina mami pod svoju lavinu (the crumbs of love that you offer me, are the crumbs you left behind), ja gledam onog malešnog kako nešto viće dok ogromna masa potmulo tutnji prema meni. I sjetim se kako je ugodno biti pasivni dio lavine, kad mekano obložen sa svih strana ideš prema neumitnom dnu. Dno. Dno možete viditi kad kupujete kruh. Kako crnog lica sjedi na plastičnoj ambalaži od ožujske pive i pije istu. Dno možete viditi na Dnevniku, u crnoj košulji kako demantira svoju boju. Pa ću ja krenut prema onome malešnome. Između ostalog i zato što ima boju očiju moje djece.

Plinska boca. U principu sve su iste. Iako malo variraju u težini. U njima je ukapljena duša. Deklarativno. Žive po kućama. I rade ono za što su predviđene. Sagorijevaju svoj sadržaj dok se ne isprazne. Onda ih zamijene. Tu i tamo neka rukne, raznese pola kuće pa bude na vijestima. Obično zbog neispravnih instalacija. Razvoze ih po kućama u kamionima. Odvode ih u kombijima. Ekološki su poprilično prihvatljive. Na kraju krajeva se svode na vodu i CO2. A i deklarativni sadržaj nema mirisa. Miris se dodaje na kraju procesa proizvodnje sadržaja. Karakterističan miris plinske boce sa neispravnim instalacijama. Opasnost. Kroz neku malu rupicu hlapi ukapljena duša. Potencijalni naslov u Crnoj kronici. Koja greška. Ne kuhati na plin. Koja greška. U ovom svijetu potrošnog materijala. Valjda mi je sudbina da budem griješnik. Pa kuham na struju.

Ležao sam sa jednim kolegom, u hladu, na poslu, preko pauze, ispod nekog hrasta kojemu je valjda bilo lijepo na + 30 stupnjeva. On je obično čitao razne ezoterične knjige. Pa je ovaj put donio Bhagavad Gitu. A to mi je nekako bilo zanimljivije od Kastanede. Pa sam malo provirio, onako, onaj čisti tekst na kraju, bez komentara prevodioca. Koji je sa stražnjih korica gledao pogledom nekog pristojnog čovjeka. I svidilo mi se nekako. Kao, da bi mog'o biti dobro, ne smiješ biti u kurcu. Ide odozdo, k'o i sve druge razumne stvari.
Za to vrijeme mi je kolega pričao kako je bio u velikoj zabludi kad je bio mali. Mislio je da odrasli ljudi znaju što rade. A iznad nas su tutnjili nijemo interkontinentalni letovi, ostavljajući za sobom bijele tragove kondenzata. Pa ja kažem kako valjda ovi što prave avione znaju što rade kad ne padaju po nama baš svaki dan. A ležali smo u nepregledanom dijelu minskog polja. U hladu. Nas dvoje odraslih i Bhagavad Gita. A poslije sam upoznao i čovjeka koji je radio u JAT-u, u tehničkoj službi na aerodromu. Pa mi je rekao neke stvari o ozbiljnim ljudima koji šalju stotine tona da lete iznad naših glava. Ljudi. Kojima će biti oprošteno, iako su znali što rade.

Wake up! And face it. It's there every single day. Just waiting for you. To make a first move. If you're willing. If not, it's there anyhow. Waiting. Till it lasts, it's there waiting.
I don't think it likes waiting. But it waits, anyhow. What else can it do. But wait. Probbably, bored most of the time. But still waiting steadily. For the first moves. It wouldn't wait all that time, if it didn't really, really like those first moves. For it was made for the first moves. They make it feel real. It can starve for years and years. Just for a single first move. Because then you become equal. Face to face. And then you'll see that it likes you. For what would wait with such patience for someone if it didn't realy, realy like that someone. So wake up, and face it. 'Cause it likes you.

Život. Život je čudna stavka. Otvoriš oči ujutro pa on izviri. Dobra okolnost, nekako.

Dogodi mi se ponekad da zastranim. Ono idem putem pa skrenem među strance. Pa im sjebem skupo plaćeni vacation-feeling. Jebote, to je ko da ti neko ključem šara po metalik lakiranom autu. Pa me onda oni počnu gurat, udarat torbicama, suncobranima, stalcima za kamere, kamerama, ja padnem na pod pa me malo cipelare ljetnim cipelicama pa onda povade iz torbica zlatne, platinaste i ine kreditne kartice i taman da će me jadnog priklat oštricama svoga kapitala, kad se pojavi turistički vodić i kaže: Juuuhuuuu....i njima u trenu postane jasno da troše skupo plaćeno vrijeme na nešto što mogu radit i kod kuće, umjesto da gledaju sav taj silni "old stuff" zbog kojeg su u prvom redu i došli. Ako me niste dobro razumjeli, kad kažem da mi se ponekad dogodi da zastranim to znaći da sam počeo srat o ozbiljnim stvarima. Nasty, nasty habbit.

Možda je stvar u komprimiranju očekivanja. Ljudi vole manipulatibilne, user-friendly, modele stvarnosti, koje onda mogu slagati k'o lego kockice u svojim glavama. Po mogućnosti i da modeli budu modularni, što podiže kompatibilnost na još viši stupanj. Volimo red. A psi, recimo, imaju jako dobar njuh. Pa ma koliko vi tisuća kuna uložili u svoj izgled i garderobu, vi njima smrdite na govna. Jer brišete guzicu komadom papira. Ili se malo plahnete. A i ta govna odnekud dolaze. Ja sam, eto, vreća govana. Uz to imam i kilo bakterija u sebi. Pa kad crknem, one će me s veseljem pojest iznutra. Razmišljajte izvan kocke. Krava daje mlijeko (sok od krave). Krava je simbioza krave i bakterija (kaže ona što se smije hi hi hi), krava pojede travu (celulozu) i onda čeka da je bakterije razgrade. I vama je to krava. A zašto ne bi rekli: Vidi, jebote, što bakterije imaju dobar kombajn! Nešto malo znam o nekome ko bi svoje gene ostavio kod svetog Petra jer su oni arbitri njenog života, sa prerogativom potpuno diskrecione odluke. A opet, tu je i irrealty alert. Koji je nekako previše nasumičan, previše lud, previše nepromišljen, previše sporadičan, previše intenzivan i previše autodestruktivan da bi bio djelo ovih malih, malih NEMACA koji se kriju iza svake naše odluke. Jer NEMCI imaju samo jednu svrhu, a to je svrhovitost. Govorim o ljubavi. Ljubav, koja kao nekad i oslobođeni teritoriji, niče malo tamo, malo vamo, a NEMCI uredno zbrajaju ofenzive. A opet, kako kod koga. Kod nekoga će NEMCI pobjednički uživati u savršenom omjeru konjskih snaga i visine štiklica, koji će se prepoznati na prvi pogled. Tako da ne mislim da je stvar u komprimiranju očekivanja. Jer Potraga za Svetim Gralom nije samo zajebancija na putu pod livadu. Iako mi još nikako nije jasno zašto bi tu jebeni moral bio remetilni faktor!?

Vrijeme se može odvrtiti unazad samo na filmu. Vrijeme je odluke. Vrijeme će biti sunčano uz povremenu naoblaku. Vrijeme je na našoj strani. Vrijeme je za dezert. Vrijeme nema ni početka ni kraja. Vrijeme je čisti zor transcendentalne apercepcije. Vrijeme je za vašu tabletu. Vrijeme je da se ponovno rodite u Gospodinu.
Vrijeme je neumitno. Vrijeme je relativno. Vrijeme je da proglasimo sretne dobitnike. Vrijeme je da odustanemo. Vrijeme je da ga izvadimo iz pečnice. Vrijeme je za izvršenje kazne. Vrijeme je za zdravicu. Vrijeme je sazrijelo za promjene. Vrijeme nas je sve pregazilo. Vrijeme je da proglasimo stečaj. Vrijeme je novac. Vrijeme je da nahranimo stoku. Vrijeme je ko stvoreno za lov. Vrijeme bi nam moglo pokvariti planove. Vrijeme koje poklonite, biti će vam vraćeno dvostruko. Vrijeme rata je iza nas. Vrijeme je isteklo.

Hteli smo prvo u Stramzburg, ali ga nema na karti, pa je pop reko da je sve to podvala, a da u Haag svi idu, da je on video slike u Politici kako ih ugone u neki tor.

Rekla sam mu da kupi kosilicu i dva-tri pijuka, a on je opet doveo popa. Ovome je i noge slomio. Kud ću sad s njime?

Bila je jedna dokumentarna emisija o američkim pilotima. Kako prije svake borbene misije moraju uzeti Dexedrine (d-amphetamine), a kad se vrate onda ih spuštaju sa Ambienom (zolpiden, kod nas se zove Sanval). Jebote. Pa kad se ja odlučim zabaviti sa velikim Z, napravim gotovo istu stvar (gotovo istu znači da oni ne šmrću ostrugane zidove). Pa baš mislim kako bi večeras mogao malo pilotirat. Ali jebiga, fali mi pametna bomba od tisuću kila. Jebeš zabavu bez collateral damage-a.

Uvidjeh da sam sam. Svi su otišli. Pa sam se tiho spustio sa lustera. Ali, kurac. Samo su se skrivali iza zavjesa. I onda mi se svadba nastavila sve do zore. A luster su isčupali.

Ja, 1989. godina, osamnaestogodišnjak, indoktriniran Danas-om, (citat): Ja sam kolaboracionist, petokolonaš, ibeovac, kvisling, destruktivni element, autonomaš, robna kuća, grejpfrut, kalodont i Nizozemska.
Ja, danas (a u pizdu materinu, kad sam to trebao napravit), citiram: I nije me briga, i nije me strah, ne mogu pomoći.... ne mogu pomoći nikom od nas.

Popela sam se na tavan. I našla muža kako lebdi. Ubiće ga promaja jednog dana.

Ne mogu baš uvijek. Razšarafiti svijet u tolikoj mjeri da mi glava skoro otpadne. Pa je uhvatim sa obadvije ruke taman kad se počne naginjati i vratim na SVOJE mjesto. Da ne bi slučajno opala. Jer joj je već odavno istekla garancija. A sve ono razšarafljeno se na brzinu samo ponovo posloži. A ja se držim za glavu. I smijem se. Sebi. Zamišljajući svoju odšarafljenu glavu u razšarafljenom svijetu. Al' da mogu razšarafiti, mogu.

Piljevina. Smrvljeno i usitnjeno vrijeme. Mali iskrzani listići godova. Kad bih mogao birat što da radim od danas pa dok ne umrem, rekao bih: Dajte mi da sadim drveće. Ovo sam mislio u profesionalnom smislu. Rekreativno tu i tamo nešto i posadim. Nedavno sam ukrao nešto ogromno iz Policijske stanice. Onako, posegnuo sam rukom i samo im to uzeo. Naočigled njih dvojice na kapiji. Nisu ni primjetili da je to veće i od same zgrade. Mali čempres. Sad mi je na balkonu. Skupa sa 5 platana, 3 hrasta obična i 3 hrasta plutnjaka. I sad ih moram posadit. Tako da na proljeće, kad se razbude i pogledaju ispod sebe, kažu aaaaaaaa....jer će tamo umjesto skučenih, euklidskih, polipropilenskih zidova ugledati cijeli svijet kako im mami snene korjenčiće. A mislio sam pisat o piljevini i destrukciji...a baš sam pička.

Pita nosorog kraljicu: Pa dobro, misliš li ti o meni dok imaš ovulaciju? Ovu..ovu..la...ma o čemu ti to govoriš? – upita Kraljica. Ovulacija, ovulacija, ono kad ti jajašce krene iz jajnika...znaš valjda o čemu govorim. Aaa, kaže Kraljica, ma izvadili su mi ih još preklani. Kako, izvadili, pa kakav je to način....pa kako ti ih izvadiše? – upita Nosorog. Pa lijepo, dali su mi neke tablete, pa me pola nestade, a onda su mi uvukli neke žice kroz usta i ....sec, sec... pa ih izvukoše, al' jedva, bilo pola kile u svakome. Pa kako kroz usta, majku li im jebem, pa ima metar ipo do njih...biće da te strašno bolilo... dok su ih napipali – zaprepasti se Nosorog. A što bi ti, bog te jebo blesava, da mi vade krajnike kroz guzicu!? Jeli?

Desanka je jela kuvane pileće glave kad su banuli tifusari. Komesar Uroš je sjeo pokraj peći i pitao: jelte, drugarice, onaj zemunski kolodvor sto ga skojevci tu ostaviše proljetos, jel još na sigurnom? A bilo je strašno, strašno hladno pa sam ga naložila, malo po malo, ostade samo ova velika bandera, reće prestrašena Desanka. Huh, reće komesar Uroš, dobro je. Dobili smo naredjenje da ga dignemo u vazduh. Pa ga evo već mesecima tražimo. Napali smo i sam Zemun, pola nas izginu. A kolodvor ko da je u zemlju prop'o. Pa nas onda spopade i tifus. Baksuz za baksuzom. Al' sve je dobro što se dobro svrši. Dajte tu banderu da je dignemo u vazduh pa da krenemo. Ima neka pruga kod Bihaća. I još neko žito. A bil' vam bio problem da ostavimo tu, kod vas, ove neke drugove. Doktor kaže da ih samo ilovaća može izlećiti....Kako da ne, odgovori Desanka veselo....evo, metnite ih tu u špajizu, odma' do ovih servera. Muž mi kaže da pola sveta drče na njih, al' ja još nikog nisam videla...

Immanuel Kant: Djeluj tako da maksima tvoje volje uvijek može vrijediti kao princip univerzalnog zakonodavstva.

Ja (ali stvarno ja): Bili smo velika i bliska obitelj. Kad je pukla brana, utopile smo se samo ja i moja ujna. Sjećam se da je i neka janjad plutala. Navodno postoji VHS snimka.