~Opis bloga~


*od 13.2.2018.

datum osnivanja bloga: 10.11.2017.

DNA doesn't make a you family, LOVE does.




credits
murderscene
xxxx
petak, 12.01.2018.
(Ne) prospavane noći
Zanimalo me što ljudi na raznim forumima najčešće pitaju i što ih najviše brine u vezi posvojenja. Na našem području, ali i u cijelov svijetu ponavlja se jedno pitanje, točnije pojam koji posvojiteljima stvara stres i nelagodu, su ,,neprospavane noći''. Mnoge roditelje brine o čemu razmišljaju njihova djeca kada ostanu navečer sami sa svojim mislima. Ukoliko ste posvojitelj vjerujem kako vam je bar jednom u životu kroz glavu prošla ova misao. U nastavku želim proći kroz najčešća pitanja o kojima sam ja razmišljala prije spavanja i dati Vam neke smjernice koje smatram pozitivnima za lakše savladavanje tih pitanja dok ona ne dobiju odgovore.

1. Tko sam ja zapravo?

U doba puberteta znala sam se zateći kako mi se opet ponavlja isto pitanje. Tko sam ja zapravo? Zanimao me moj ,,pravi'' identitet''- odakle potječem, imam li braće i sestara, jesam li porijeklom iz kraja u kojemu živim ili s totalno drugog kraja Hrvatske. Zamišljala sam prizore sebe kako odrastam u drugoj okolini. Zamišljala sam biološku majku, no nikada joj nisam mogla dati točne fizičke osobine. Nisam znala kako ju zamisliti. Pretpostavljala sam da je slična meni no nikada njenu sliku nisam mogla specificirati i stvoriti u cjelosti. Pitala sam se što bi bilo sa mnom da nisam ovdje gdje jesam.
Smatram kako je najbolja stvar koju su moji roditelji napravili ta što su mi od malena pričali o tome da sam posvojena. Ne sjećam se konkretne situacije kada sam saznala, jer jednostavno-oduvijek znam. Upravo zbog činjenice da sam jednu tako važnu vijest saznala u ranoj dobi nisu morali sa mnom proživljavati šokove koji su potencijalno mogući s djecom starije dobi (poput negiranja situacije, optužbi za laži itd.) Nikada nisam proživjela krizu identiteta i smatram kako sam tu situaciju izbjegla upravo jer su mi roditelji oduvijek govorili istinu. Umjesto da mi čita ,,Crvenkapicu'' mama mi je od prvih mjeseci kada sam došla k njima prepričavala kako su me željeli, posjećivali i na kraju doveli kući. Pričala mi je kako sam jednog dana kada sam tek progovorila u slogovima i kada je tata došao kući s posla ustala i počela mu objašnjavati kako sam došla k njima. Tako da, ukoliko ste u mogućnosti u najranijoj dobi djeci dajte do zanja kako im vi niste biološki roditelji bez obzira koliko to teško zvučalo. Također, smatram kako je velika greška djeci istinu reći u pubertetu kada im hormoni divljaju. Većina roditelja traži onaj ,,dobar trenutak'', no traženjem tog trenutka samo odgađate govorenje istine.

2. Zašto baš ja?

Uvijek su mi roditelji govorili kako nisam ja kriva za to što me biološka majka ostavila. No, bez obzira što sam znala da nisam kriva i što nikada nisam žalila što imam život kakav imam, dosta često mi se pojavljivalo ovo pitanje. Kao da sam plivala u moru tajni iz kojega nema izlaska. Zamišljala sam razne scenarije što se moglo dogoditi da je moja biološka majka odlučila ostaviti dijete. Bilo je tu svega. Scenariji poput silovanja i obiteljskog nasilja su još blage verzije priča koje su mi se vrtile po glavi. Na kraju se ispostavilo kako ni jedan od mojih scenarija nije bio istinit.
Što se tiče ovog pitanja malo što se može učiniti. Uvijek će se pojavljivati. S djecom treba razgovarati i uistinu im dokazati kako ona nisu kriva za izbore njihovih bioloških obitelji. Pubertet je najgore razgoblje u kojima emocije i hormoni divljaju i nemoguće je spriječiti preuveličavanje problema. No, ukoliko djeca znaju da se svojim roditeljima mogu obratiti u bilo kojem trenutku biti će im lakše prebroditi ovo pitanje. Osobno smatram kako mi je ovo pitanje zadavalo najviše problema, no ipak, tip sam osobe koji ima jako bujnu maštu. Ta činjenica nije baš olašala stvari.

3. Kome ja sličim?

Nakon prve dva pitanja koja su dosta teška za promišljanje odlučila sam zadnje staviti nešto malo veselije. Cijeli život zamišljala sam kako bi mogli izgledati moji biološki roditelji. Čak sam zamišljala i svoju braću i sestre, ne znajući imam li ih uopće. Djeca s kojom sam se družila uvijek su govorila kome sliče i povezivala svoje fizičke izglede s ostatkom svoje obitelji. Ja nikada nisam bila u mogućnosti za takvo što. Specifična stvar kod moje obitelji je ta što uistinu ako niste upućeni u našu priču nikada ne biste rekli kako nismo u krvnom srodstvu.
Nekako se pogodilo da se mamu, tatu i mene čak i fizički može povezati po visini, građi, boji očiju itd. Kao što sam već prije napisala u postu o sličnostima i razlikama , dosta često sam dobivala komentare kako im sličim. Različiti su nam naravno genetički materijali i krvne grupe.
S krvnim grupama imala sam dosta neugodno iskustvo, no više o tome u nekim kasnijim postovima.




U ovom postu obradila sam tri najčešća pitanja koja su mi je javljala kroz život. Naslov samog posta glasi (Ne) prospavane noći upravo zato što uistinu nisam imala problema s ovim pitanjima i nisam provela sate i sate razmišljajući o njima dok ne svane dan. Imala sam komunikaciju s roditeljima na jako visokoj razini i nije bilo potrebe za tim kasnonoćnim razmišljanjima.
Ukoliko vas još nešto zanima vezano uz ovu temu, slobodno javite pa ću se pozabaviti i ostalim pitanjima.


| 21:20 | Komentari | On/Off | Print | # |