~Opis bloga~


*od 13.2.2018.

datum osnivanja bloga: 10.11.2017.

DNA doesn't make a you family, LOVE does.




credits
murderscene
xxxx
petak, 12.01.2018.
(Ne) prospavane noći
Zanimalo me što ljudi na raznim forumima najčešće pitaju i što ih najviše brine u vezi posvojenja. Na našem području, ali i u cijelov svijetu ponavlja se jedno pitanje, točnije pojam koji posvojiteljima stvara stres i nelagodu, su ,,neprospavane noći''. Mnoge roditelje brine o čemu razmišljaju njihova djeca kada ostanu navečer sami sa svojim mislima. Ukoliko ste posvojitelj vjerujem kako vam je bar jednom u životu kroz glavu prošla ova misao. U nastavku želim proći kroz najčešća pitanja o kojima sam ja razmišljala prije spavanja i dati Vam neke smjernice koje smatram pozitivnima za lakše savladavanje tih pitanja dok ona ne dobiju odgovore.

1. Tko sam ja zapravo?

U doba puberteta znala sam se zateći kako mi se opet ponavlja isto pitanje. Tko sam ja zapravo? Zanimao me moj ,,pravi'' identitet''- odakle potječem, imam li braće i sestara, jesam li porijeklom iz kraja u kojemu živim ili s totalno drugog kraja Hrvatske. Zamišljala sam prizore sebe kako odrastam u drugoj okolini. Zamišljala sam biološku majku, no nikada joj nisam mogla dati točne fizičke osobine. Nisam znala kako ju zamisliti. Pretpostavljala sam da je slična meni no nikada njenu sliku nisam mogla specificirati i stvoriti u cjelosti. Pitala sam se što bi bilo sa mnom da nisam ovdje gdje jesam.
Smatram kako je najbolja stvar koju su moji roditelji napravili ta što su mi od malena pričali o tome da sam posvojena. Ne sjećam se konkretne situacije kada sam saznala, jer jednostavno-oduvijek znam. Upravo zbog činjenice da sam jednu tako važnu vijest saznala u ranoj dobi nisu morali sa mnom proživljavati šokove koji su potencijalno mogući s djecom starije dobi (poput negiranja situacije, optužbi za laži itd.) Nikada nisam proživjela krizu identiteta i smatram kako sam tu situaciju izbjegla upravo jer su mi roditelji oduvijek govorili istinu. Umjesto da mi čita ,,Crvenkapicu'' mama mi je od prvih mjeseci kada sam došla k njima prepričavala kako su me željeli, posjećivali i na kraju doveli kući. Pričala mi je kako sam jednog dana kada sam tek progovorila u slogovima i kada je tata došao kući s posla ustala i počela mu objašnjavati kako sam došla k njima. Tako da, ukoliko ste u mogućnosti u najranijoj dobi djeci dajte do zanja kako im vi niste biološki roditelji bez obzira koliko to teško zvučalo. Također, smatram kako je velika greška djeci istinu reći u pubertetu kada im hormoni divljaju. Većina roditelja traži onaj ,,dobar trenutak'', no traženjem tog trenutka samo odgađate govorenje istine.

2. Zašto baš ja?

Uvijek su mi roditelji govorili kako nisam ja kriva za to što me biološka majka ostavila. No, bez obzira što sam znala da nisam kriva i što nikada nisam žalila što imam život kakav imam, dosta često mi se pojavljivalo ovo pitanje. Kao da sam plivala u moru tajni iz kojega nema izlaska. Zamišljala sam razne scenarije što se moglo dogoditi da je moja biološka majka odlučila ostaviti dijete. Bilo je tu svega. Scenariji poput silovanja i obiteljskog nasilja su još blage verzije priča koje su mi se vrtile po glavi. Na kraju se ispostavilo kako ni jedan od mojih scenarija nije bio istinit.
Što se tiče ovog pitanja malo što se može učiniti. Uvijek će se pojavljivati. S djecom treba razgovarati i uistinu im dokazati kako ona nisu kriva za izbore njihovih bioloških obitelji. Pubertet je najgore razgoblje u kojima emocije i hormoni divljaju i nemoguće je spriječiti preuveličavanje problema. No, ukoliko djeca znaju da se svojim roditeljima mogu obratiti u bilo kojem trenutku biti će im lakše prebroditi ovo pitanje. Osobno smatram kako mi je ovo pitanje zadavalo najviše problema, no ipak, tip sam osobe koji ima jako bujnu maštu. Ta činjenica nije baš olašala stvari.

3. Kome ja sličim?

Nakon prve dva pitanja koja su dosta teška za promišljanje odlučila sam zadnje staviti nešto malo veselije. Cijeli život zamišljala sam kako bi mogli izgledati moji biološki roditelji. Čak sam zamišljala i svoju braću i sestre, ne znajući imam li ih uopće. Djeca s kojom sam se družila uvijek su govorila kome sliče i povezivala svoje fizičke izglede s ostatkom svoje obitelji. Ja nikada nisam bila u mogućnosti za takvo što. Specifična stvar kod moje obitelji je ta što uistinu ako niste upućeni u našu priču nikada ne biste rekli kako nismo u krvnom srodstvu.
Nekako se pogodilo da se mamu, tatu i mene čak i fizički može povezati po visini, građi, boji očiju itd. Kao što sam već prije napisala u postu o sličnostima i razlikama , dosta često sam dobivala komentare kako im sličim. Različiti su nam naravno genetički materijali i krvne grupe.
S krvnim grupama imala sam dosta neugodno iskustvo, no više o tome u nekim kasnijim postovima.




U ovom postu obradila sam tri najčešća pitanja koja su mi je javljala kroz život. Naslov samog posta glasi (Ne) prospavane noći upravo zato što uistinu nisam imala problema s ovim pitanjima i nisam provela sate i sate razmišljajući o njima dok ne svane dan. Imala sam komunikaciju s roditeljima na jako visokoj razini i nije bilo potrebe za tim kasnonoćnim razmišljanjima.
Ukoliko vas još nešto zanima vezano uz ovu temu, slobodno javite pa ću se pozabaviti i ostalim pitanjima.


| 21:20 | Komentari | On/Off | Print | # |


petak, 12.01.2018.
Dvije-tri o sličnostima i razlikama
Mnogo puta u životu mi se dogodila situacija kada sam susrela ljude koji poznaju moje roditelje ali ne znaju našu priču. Oduševljeno su me pozdravili i uputili se u razgovor sa mnom kada su shvatili tko sam i tko su mi roditelji. Tijekom razgovora često sam nailazila na rečenice poput ,,Ista si mama.'', ,,Raspoznao/la bih čija si i da ne znam.'', ,,Imaš tatine crte lica.'' itd. Ne mogu ni opisati izraz lica ljudi kada sam se na takve izjave nasmijala i rekla : ,,Drago mi je, ali ja sam posvojena''. Nikad nisam razumjela tu potrebu da se dijete uspoređuje s fizičkim izgledom njegovih roditelja. Dakako, fizička sličnost s roditeljima postoji i vidljiva je na djetetu ali usporedbe subjektivnog tipa kao u mom primjeru ne ispadnu uvijek dobre.

Slična situacija događala se kada su ljudi saznali tko je moja biološka majka. Tada su počele priče i komentari kako sam ,,Ista ona''. Fizički možda dijelimo neke karakteristike, ali to uistinu nije ni važno. Provodeći vrijeme s nekim članovima svoje biološke obitelji shvatila sam koliko odgoj utječe na samo dijete. Naravno, nativizam igra važnu ulogu u razvoju ličnosti čovjeka, ali zaista je iznenađujuće kolika je uloga empirizma.

Upoznajući svoju biološku braću i sestre shvatila sam koliko smo različiti bez obzira što dijelimo polovinu istih gena. Pogled na svijet, hrabrost izražavanja mišljenja i mnoge druge sposobnosti čine nas i više nego različitima. Svaki čovjek je individua za sebe, ali očekivala sam puno veću sličnost s njima u većini stvari. Osim braće, iznenadila sam se koliko smo biološka majka i ja različite i koliko je odgoj mojih roditelja pozitivno utjecao na moj razvoj u osobu koja sam sada.

Razmišljala sam mnogo puta u životu kakva bih osoba bila da sam odrasla u svojoj biološkoj obitelji. Uzevši u obzir sve što sam do sada saznala, mogu samo reći kako mi je svojom odlukom da me ostavi biološka majka dala sve najbolje na svijetu, a mojim roditeljima pružila najveću sreću.
Još jedna specifičnost posvojene djece nad djecom koja žive u svojim biološkim obiteljima je ta što se sastoje od četiri dijela, a ne dva. Imamo dio biološke majke i biološkog oca sadržan u genima, i dio razmišljanja i mentaliteta svojih mame i tate. Sva ova četiri djela čine nas osobama koje jesmo i djelujući zajedno čine našu ličnost u potpunosti.


| 15:10 | Komentari | On/Off | Print | # |


subota, 11.11.2017.
Ljudska znatiželja
Svaki put se iznenadim koliko su ljudi znatiželjni i uvijek u potrazi za senzacijom. Važno im je samo da dobiju informaciju koju će si prevesti na način koji njima odgovara.

Kada sam došla k svojim roditeljima, kao beba s nepunih pet mjeseci, roditelj su me stavili u kolica i izveli u šetnju. Nisu mogli vjerovati kolikom brzinom su ljudi koje su susreli u šetnji došli do njih. Znatiželja je sve poglede vukla u kolica. Pričali su s mojim roditeljima a pogledi su konstantno bili upereni u kolica. Ne znam što su očekivali. Možda su mislili kako će u kolicima vidjeti bebu s rogovima ili malog izvanzemaljca. Nije im bilo jasno kako moji roditelji u kolicima voze najobičnije dijete.

Kada sam prvi puta stupila u kontakt sa ženom koja me rodila, javila sam vijest svojim prijateljicama. Ostala sam u šoku kada su mi počela pristizati pitanja : “Zašto te ostavila?”, “Tko ti je otac?”, “Kako izgleda?”, “Žive li još zajedno?”. Nisam mogla vjerovati da će mi prvo postaviti ta pitanja. Za par minuta zvao me dečko kojemu sam u međuvremenu javila da smo se srele. Jednostavno je pitao: “Kako si?”. U tom trenutku digao mi se u očima više no ikad. Od toliko ljudi s kojima sam dobra, ispada da je samo jednoj osobi stalo do mojih osjećaja u tom trenutku.

Živim u relativno maloj sredini. Ovdje svi sve o svakome znaju. Prije par mjeseci otišla sam s biološkom majkom na kavu. Otkad smo ušle i sjele u kafić svi pogledi su bili usmjereni prema nama. Taj dan promet kafića povećao se bar za 80%. U roku pola sata otkad smo ušle cijeli kafić je bio pun ljudi koji su besramno buljili u nas i komentirali nalikujemo li si fizički i međusobno si prepričavali što su sve čuli o nama. Nisam sramežljive prirode i ne dira me što ljudi govore ali mojoj biloškoj majci bilo je neugodno. Na odlasku samo sam pogledala u njih i rekla: “Nadam se da ste uživali u predstavi.” Svi su pognuli glave i pravili se da me nisu čuli, no odalo ih je crvenilo na licu.

Posvojenje je tema o kojoj se ne zna dovoljno. Čak i ako se zna razmlišlja se o tome kao o scenama iz filma, što stvarni život dakako nije.



| 10:13 | Komentari | On/Off | Print | # |


subota, 11.11.2017.
Biološko=Pravo?
Mnogo puta u životu čula sam pitanja poput “Želiš li upoznati svoje PRAVE roditelje?”, “Što misliš zašto su te PRAVI roditelji ostavili?”, “Zanima li te kako izgleda tvoja PRAVA mama?”. Moj odgovor uvijek je glasio “Imam svoje PRAVE roditelje, ali BIOLOŠKE želim upoznati.” Zanimljivo je kako terminologija predstavlja toliki problem. No nije bitna samo terminologija u svemu tome. Pod terminom biološki podrazumjevam osobu koja me nosila devet mjeseci i od čijih sam gena sastavljena. Riječ pravo pak ima posve drugo značenje za mene. Bolje bi bilo koristiti riječ istinski. Uostalom, zašto se uopće javlja ova potreba za različitim terminima? Tko može odrediti što je pravo a što krivo? Oduvijek mi je smetalo što ljudi koriste izraze čije značenje ne razumiju. Moji PRAVI I JEDINI roditelji su moji mama i tata. Samim rođenjem djeteta postaje se roditelj, no postati mama i tata težak je posao. Dijete nije lako odgojiti. Još je teže odgojiti dijete s mišlju da ćete mu kad-tad morati reći da mu niste “pravi roditelji”. Opet ta terminologija... Navika mi je kad god netko iskoristi tu riječ automatski ga ispraviti kako mi biološka majka nije prava. Moji (ako tako već želite) pravi roditelji možda nisu bili uz mene kada sam prvi puta udahnula zrak, kada sam prvi puta zaplakala... No sve ostale prve pute poput prvog koraka, plivanja, vožnje bicikla, odlaska u školu itd. proživjeli su sa mnom i uživali u njima kao da su njihovi. Ne mogu vam riječima opisati žalost u očima svoje biološke majke kada smo joj moji roditelji i ja pričali o tim prvim koracima u život. Nije lako odlučiti ostaviti dijete. Žene su izložene ogromnoj osudi, bilo od svoje obitelji i bližnjih bilo od strane ljudi koji ih ni ne poznaju. Nije lako odlučiti dati dijete drugoj obitelji, no razmislite, tko zna što bi se događalo s tom djecom da su ostali s obitelji koja nema mogućnosti(nećemo lagati, ponekad i želje) da od tog djeteta napravi čovjeka.
Iskreno se divim ženama koje imaju hrabrosti svoje dijete dati drugima koji žude za dijetetom. Ponovno razmislite, da nije bilo tih žena, koliko ljudi ne bi dobilo svoje najveće blago?
Svakoga treba pustiti da ispriča svoju priču i kasnije o njemu suditi, iako što se tiče posvojenja, biološkim roditeljima treba biti zahvalan. Moja majka je uvijek govorila: “Do neba sam zahvalna ženi koja te rodila. Da ju vidim sad bih ju najrađe izgrlila i zahvalila joj na tome.”
Nikada neću zaboraviti riječi svog tate kada smo prvi puta susreli moju bilošku majku. Mama i ja smo razgovarale s njom, ali tata se nije previše uključivao u razgovor. Na samom kraju susreta, tata je ustao, zagrlio biološku majku i rekao joj :”Hvala ti na sreći.”

Dragi ljudi, ne znam slažete li se s ovim napisanim. Voljela bih čuti vaše komentare i mišljenja :)
Do sljedećeg posta :)




| 09:45 | Komentari | On/Off | Print | # |


petak, 10.11.2017.
Per aspera ad astra
Pozdrav svima!

Hvala Vam što Ste posjetili ovaj blog. Za sam početak željela bih vas uputiti u razloge otvaranja bloga i tematiku kojom će se ovaj blog baviti.

Potaknuta lavinom pozitivnih komentara koja je nastala nakon moje objave na stranici ADOPTE povodom međunarodnog dana posvojenja, odlučila sam započeti blog. Glavni cilj kroz daljnje objave biti će mi potaknuti razgovor o posvojenju. Za razliku od drugih država Europe(i općenito svijeta) na našim prostorima posvojenje je još uvijek nažalost tabu tema. Željela bih pomoći onima koji se nalaze u procesu posvojenja djeteta, posvojiteljima, posvojenoj djeci te svima ostalima koje ova tema zanima ispričati kako život funkcionira iz perspektive posvojenog djeteta. Takošer, željna sam i spremna podijeliti s vam iskustva svojih roditelja, njihove stavove i prepreke koje su prošli dok nisu posvojili i na kraju krajeva odgojili dijete. Najveća želja mi je otvoriti oči ljudima da posvojenje nije ono što vide u filmovima, nego sasvim normalna životna situacija.

Također, spremna sam odgovarati na Vaša pitanja javno ili anonimno, to ovisi o Vama. Bilo bi mi drago kada bih nekome mogla pomoći sa svojim iskustvom.

Ideja mi je da ne pišem na ovom blogu samo o svojem životu. Pokušat ću uklopiti svoje životne situacije ovisno o temi koju ću u novom postu obrađivati. Nadam se da ću Vas uspjeti motivirati da otvorite oči nečemu novom i bez osude gledate na život.

Možete postaviti pitanje ili komentar(pozitivan ili negativan) u svako doba dana i noći, ali na početku Vas molim- bez vulgarizama. Ukoliko nekome smeta ova tema neka ju jednostavno preskoči.

Još ne znam koliko često ću pisati, ali to ovisi o vama čitateljima i o vašem interesu za ovaj blog.

Nadam se da ćemo se dugo i dobro družiti.
Želim Vam ugodan ostatak dana sretan


| 18:24 | Komentari | On/Off | Print | # |


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se