27

srijeda

lipanj

2012

Imamo priču pobjednicu!

Svojim glasovima odabrali ste najbolju priču na temu Politika i seks. Najviše glasova je osvojila priča Obrtna radnja »Odgled«. Čestitamo!
Nadamo se da će Kojotica uživati u Marčelininoj Kompilacija erotsko-domoljubnih kontemplacija.
Zahvaljujemo svim blogerima na poslanim pričama te svim blogerima koji su ostavljali svoje komentare i glasove. Raduje nas što vas vesele ovi naši mali izazovi. Uskoro slijedi novi izazov i nova knjiga koju vam poklanjamo.

21

četvrtak

lipanj

2012

Glasanje za najbolju priču

Dragi blogeri,
Hvala vam svima na sudjelovanju u ovom izazovu. Nadamo se da vam je bilo zabavno pisati i čitati priče. Jako, jako teško je bilo izabrati pet priča koje ulaze u finale. Glasati za najbolju priču možete u komentarima ispod ponovno objavljenih priča od danas do 26. lipnja u ponoć.

Reperi u usponu
Zadovoljstvo po partijskoj liniji
Zlatna ribica
Obrtna radnja »Odgled«
"To be or not to be" (Sarajevo)


Zbrajat će se samo glasovi blogera koji do 7. lipnja imaju blog s barem tri suvisla posta. Svoj glas/komentar možete ostaviti ispod ponovno objavljene priče za koju smatrate da je najbolja priča u ovom izazovu. Ako dvije, ili više, priča budu imale isti broj glasova, Marčelina će odabrati najbolju i njenom autoru pokloniti svoju knjigu. Pobjednika ćemo proglasiti 27. lipnja.

"To be or not to be" (Sarajevo)

Sve je, kako je i bilo.
Netko mi je, puno prije, u „Malog princa“ napisao posvetu o zametenim stopama u snijegu i kako nitko neće znati da je i „on“ tu bio i prošao.
Eto, baš je tako.
(Knjigu ponekad pomilujem.)

Skupštinari su se autistično zibali, rješavali križaljke ili u grotesknim grimasama jezikom kopali ostatke govedine zapale među zube.
U dvorani navučenih zastora, plavičaste su se izmjenjivale sa žutima i crvenima.
Powerpoint ubija.
Nisu primijetili da smo A. i ja prezentaciju u sklopu seminara kovali u motelskoj sobi do tri ujutro tog dana.
Uigrano se dopunjavajući u elokventnim komentarima prezentacije pred učmalim auditorijem, A. i ja bismo se pogledali smješkoborno, obično između dva slajda – ne, hrpe spisa, laptopi i bilježnice na krevetu zaista nisu uvjerljiva moralna vertikala.
Tko bi nam vjerovao.
Tko bi nam vjerovao da smo drhtuljili satima, sve isprekidanije mucali i kucali fraze o etičkom kodeksu i fiskalnoj projekciji učinka podzakonskih akata na županijski proračun... da zaista jesmo ušutili i spustili na vlažnovonjajući pod motelske sobe i bilježnice i laptope i spise i zagrlili se i isprepleli se i da smo šutili a njezino je čvrsto tijelo u muškoj pidžamici bilo toplo, i da je drhtala i da smo šutili istim dahom dok ona nije suzu prenijela na jastuk i prošaptala „Ja ovo ne mogu, jebote...“ – tko bi nam vjerovao, da se nije desilo; da se zaista nije desilo ...

U dvorani navučenih zastora, plavičaste su se izmjenjivale sa žutima i crvenima.
Powerpoint – čovječuljci, mjehurići teksta, govedina među zubima, stisak u želucu.
Uzaludnosti.
Tog popodneva, nakon uspješnog seminara članovima županijske skupštine, u predimenzioniranom terencu, A. i ja šutke smo se primili za ruke.
...
Skupštinari bi se možda bili nasmijali, da su već tada čuli za frajersku anegdotu, koja će kasnije kružiti mjestom, kako je recepcioner otužnog motela za mladim međunarodnim službenikom na odlasku, pred zoru, povikao – „A tko će platiti sobu?“ i za odgovor dobio svježe procijeđeno – „Pa mala. Ne valjda ja...“

Sve je, kako je i bilo.
Netko mi je u „Malog princa“ napisao posvetu o stopama i snijegu i kako nitko neće znati da je tu bio i prošao.
Knjigu ponekad pomilujem...

Autor: Auzmish kod Shelly

Obrtna radnja »Odgled«

U nedavno otvorenoj obrtnoj radnji za skretanje pažnje s važnih problema »Odgled«, vlasnice Ajvi Odjebanović, tih je dana telefon zvonio kao lud, a server je gotovo eksplodirao od poslovnih ponuda predstavnika gotovo svih važnijih stranaka u političkom životu Hrvatske.
Nazivali su predsjednici mjesnih zajednica, predstavnici lokalnih ogranaka stranaka, saborski dužnosnici, resorni ministri, prvi potpredsjednik Vlade i sam gospodin predsjednik.
Svi su tražili isto : izazivanje afere o kojoj bi se pričalo par dana, taman toliko dok prodje problematičan referendum, zakon, pravilnik, urbanistički plan, dobivanje gradjevinske dozvole ili početak radova na novom armiranobetonskom kompleksu usred parka prirode.
A tko je mogao bolje poskrbjeti za njihove probleme od iskusne Ajvi i njenih djevojki?
Seks je moćno sredstvo političke borbe. Malo tko se sjeća političkog života Billa Clintona, no svi znaju ime gospodjice u plavoj haljinici sa flekom koja se nije dala odstraniti nakon političkih prepuc(š)avanja u ovalnog uredu.
Kako je uopće došlo do ideje o ovom obrtu, ujedinjenju seksa i politike u jedno?
Jednog je jutra, onako nezaposlena, kakva je bila nakon stopiranja investicija, Ajvi prelistavala internetne stranice, te tako naletjela na savjete Pametne kune, Poduzetnice u Hrvatskoj te Ave Karabatić. Ova potonja nije doduše davala savjete tipa »riskirajte i ulažite u svoju promidžbu« ili »uvijek imajte sa strane 7 plaća, kako bi lakše preživjeli gubitak posla«, već je uporno pokušavala vratiti sise u preotvoreni dekolte. A ispod članka na stotine komentara, rugaju se njenoj gluposti, poneki hvale sise, ali jedno je sigurno : ma koliko se oni kleli u to da ih »ta fufa ne zanima« i neka je »maknu i počnu se baviti važnijih stvarima«, ne propuštaju niti jedan članak o njoj.
Tako je Ajvi tog jutra na svim portalima za traženje posla predala oglas slijedećeg sadržaja:
»Traže se suradnice za honoraran posao. Plaća po učinku. Uvjeti : niži IQ i viša veličina grudnjaka (minimum 75 D). Poželjne prirodne grudi. Ponude na sisasisumijepametnakunaobadvije@odjeb.net).
U mailobox je u par sati pristiglo preko 300 mailova. Svi bi kruha bez motike, pomislila je Ajvi, te počela prelistavati ponude. Dvije su odmah upale u oči : Viktorija i Jelena iz Krapine, članice mladeži HDZ-a, pripravljene na rad u grupi, posao će odraditi honorarno, jer su već zaposlene u državnoj službi. Predivno. Uzela je telefon u ruke:
»Ovdje obrt za skretanje pažnje »Odgled«, vlasnica Iva Odjebanović. Gospodična Jelena?«
»Pri telefonu.«
»Vaša prijateljica i vi pravi ste profil osoba kakve tražimo!«
»O čemu se točno radi?«
»Sutra ujutro poslati ćemo vam karte za Poljsku. EURO 2012. Nadamo se da par dana godišnjeg nije problem?«
»Još danas ću srediti sa šeficom.«
»Odlično. Dakle, otputovati ćete u petak. Navijačke majice, pretpostavljam, imate?«
»Da?!«
»Obući ćete ih bez grudnjaka, te u najvećoj gužvi pokazati grudi.«
»Ali zašto? Mislim…«
»Nije na vama da mislite!«
»Ali…«
»Nije li vaš stranački moto da je žena za madraca, a ne za mudraca?«
»Nisam baš sig…«
»Ali HDZ zna.«
»Kad vi kažete…«
I posao bi sklopljen. Sise ispuniše sve novine, a gospodji Odjebanović i dan danas telefoni zvone kao ludi.

Autor: Kojotica

Zlatna ribica

Isplovili Jure i Mate pasarom na more, spustili sidro blizu punte Okruka, naješkali črva i bacili tunje. Nakon malo vremena, Jure izvuče neku neobičnu ribu. Čim joj je otkačio udicu iz usta, riba snažno zadreči ljudskim glasom - ja sam zlatna ribica, pusti me i ispunit ću ti želju.
Mate razrogači oči, Jure zine kao pirka i naposljetku ipak odgovori – ajde, da čujem šta nudiš.

Dakle ovako - reče riba- nudim ti dvije opcije, a ti smiješ odabrati samo jednu.
Dobro!
Biraj - želiš li postati gradonačelnik ili voditi ljubav s kojom god ženom poželiš?
Unti jarca - Jure će - lipo je bit gradonačelnik, ali ja bi rađe nešto opalija!
Koju želiš?
Pa ja bi najrađe miss svijeta!
Odlično, pođi u hotel Jadran, u sobu 207, tamo će te čekati miss svijeta!

Odjuri Jure do hotela Jadran, uđe u sobu 207 očekujući miss svijeta, a kad tamo - četvorica tetoviranih ćelavaca dvometraša. Ne čekajući ni časka, navalili na Juru, raščerećili ga, svezali, gurnuli dildo u dupe, drugi u usta, natamburali ga ko vola u kupusu.

Jure dugo nije mogao živjeti od sramote. Nakon par mjeseci , nađu se njih dvojica opet u zajedničkom ribolovu. Ovoga puta Mate uhvati zlatnu ribicu.

A riba opet isto kaže – pusti me, ispunit ću ti želju – želiš li biti saborski zastupnik ili voditi ljubav s kojom god ženom poželiš?
Znajući za Jurino mučno iskustvo, Mate odabere biti saborski zastupnik.

Dobro, kaže riba, javi se na Markov trg i postat ćeš saborski zastupnik. I zaista, Mate postane sabornik, dobije dobru plaću, stan, vozača, sve kako spada. Poslije je pričao Juri da je čak i onu malu, Miss turizma Splitsko-Dalmatinske županije, uspio odvest u krevet nakon što joj je pomogao u dobijanju koncesije za plažni objekat.
Jure nije odgovorio ništa.

Slijedećeg ljeta, zlatna se ribica ponovno zakači na Jurinu udicu.
Naravno – opet ista priča – pusti me Jure, ispunit ću ti želju, želiš li biti Predsjednik Hrvatske ili voditi ljubav s najlijepšom ženom na svijetu.
Znaš šta – popizdio Jure - ubit ću te zlatna ribice, zadavit ću te ka tića, jel ti misliš da sam tolika budala, kako sam ja proša s tvojim obećanjem, a kako Mate, ha? Di je tu pravda?

Ma to je bio neki nesporazum, ti si upao kao predstavnik naroda na izbornu skupštinu HDP-a
HDP, šta je to?
Ujedinili se HDZ i SDP u jednu stranku i sad se zovu HDP.
Ahaaa. To bi kao bilo Hrvatska Demokratska Partija?
Ma neeeee, to ti znači, pssssst da nitko ne čuje – Hardkor Dabl Penetrejšn!

Autor: Brod u boci

Zadovoljstvo po partijskoj liniji

Volim 'rvacku k'o šta san volija i Jugoslaviju, šta oće reć da san volija partiju
skoro k'o šta volin moju dragu stranku. Tako me moj ćaća naučijo, cili me
život svitova "kudan vlast, tute i ja". Da nije bilo partije, nebi bilo ni mene, ili
bi resta ki mulac jer ćaća baš nije po volji oženija moju mater. Rodija san se
početkon četrestpete, ćaća bija u partizanin, ranilo ga (cili život je nosija livi
rukav od jakete prazan), a mater mu se primakla doklen ga je njegovala i
malo pomalo počeja joj je rest drob. Partija to vidila, pa koje ćaća, ona rekla,
a oni kako i dolikuje narodnoj vlasti na dobrovoljnojmoraš bazi pripritili ćaći i
on se oženija. Tako ja stalno govorin kako san politički proizvod brez pokrića,
jerbo da je ćaća ima "pokriće" mene nebi ni bilo. Bija san sam, on nije tija
više dice, prida se radu (bija je lugar), a to je bila dobro velika funkcija, a još
kad si u partiji..., čuda možeš. Metnimo reć, kad bi ćaća bija na zadatku u
brdu, a naintra koja mlada pod brimenon drva ili grma ilegalno usičenih, ćaća
izađe iza buza i palicu STOP, ova se jadna ukipi, pa nemoj druže Mate tako ti
svega, evo, neću nikad više. "Pa drugarice..., ovi..., znaš..., pa mogli bi se mi
nikako dogovorit, znaće ovo brdo i nas dvoje". Njojzi jadnoj mučno, ali šta će
kazna ili skini brime sa sebe, narafski odluči se za drugu soluciju. Vozijo je
račun on da mu se ne omakne još koje dite pa po partijskoj i lementaciju plaćat.
Tako je on svršija svoj radni i partijski vik, ne propušćajući svitovati svog jedinca
oću reć mene, kako se pametan čovk triba u svakoraznoj situjaciji podnašat i
ostat na liniji. Sve san sluša osin šta nisan tija učit, sve san volija, ono, brez
muke i tako san nakon promina na lokalnoj razini uša u pulitiku, u pravu stranku
i ne zaboravljajući ćaćino svitovanje nisan prolazijo lišo. Pulitika, ljubav i uzanju,
ne moren se potužit. Tija san van reć da nema baš velike razlike od jednoumlja
i višeumlja, svi znamo kako rade ljucki možđani ako su mrvu moćniji, a samo u
pulitiki je moć, ako ništa od nje nan je jebade brez pokrića do mile volje, razlika
je samo što nema ženidbe po nalogu partije.

Autor: Malo ti malo ja

Reperi u usponu

Mater je došla sva sritna od autolimara Gojka. Razvezala priču kako mi je dogovorila praksu i da će mi plaćat pedeset kuna na dan. Reka sam joj odma da joj je spika za kurac , jer se meni ne dâ radit za pedeset kuna . Da poštar svako jutro pozvoni i donese mi ih, reka bi mu da odjebe. Vidija sam da se sprema drama, pa sam otišao do Dina.
Dino svira gitaru u našem bendu, Zlajo je na bubnjevima, a ja sam vokal. Uglavnom repamo, a nekad opizdimo i nešto žešće. Govore nam da smo dobri, ali nitko lovušu ne spominje. Raspitivali smo se okolo.Dino se kune da je čuja iz pouzdanih izvora da se tribamo pretvarat da smo pederi i stvar je već napola sređena. Navodno oni pomažu jedni drugima, ono, ugrožena manjina, drukčiji, odbačeni i te šeme. Malo smo razmišljali.
- Šta ja znam, ne osjećam se ka peder. Uvik sam napaljen , ali samo na ženske – objašnjavam ja njima dvojici.
- Ma to samo onako. Za fintu – tješi nas Dino.
- Kako ćemo upast ? Ić po gradu i tražit ? – javlja se Zlajo.
- Idemo na Paradu ponosa – isprsi se Dino.
- Jesi ti popizdija ? Da me otac vidi na televiziji, kožu bi mi odera – drekne Zlajo.
Zamaskirali smo se , brale, ka tri Lejdi Gage i odgibali u Đardin. Ja sam stavio one naočale šta izgledaju ka ogledalo. To su još od staroga kad je mater lovija. Pala je na naočale. Đikanica. Obuka sam rozu majicu od matere. Popizdit će ako joj se šta dogodi. Ta joj je najdraža. I jedina koju još može navući na sebe.
U Đardinu je bilo dosta svita. Dino me munija laktom u rebra i učinija mot glavom prema nekom tipu.
- Pogledaj Ostojića ! – šapnija mi je.
- Kojega Ostojića ?
- Onoga od pandurije.
- E, pa šta ?
- Idemo do njega pitat može li nas negdi ubacit.
- Koji si ti papan ! Baš je popizdija pomagat sitnoj ribi !
- Možda nas srića posere, nikad ne znaš – Dino se uputija prema Ostojiću, ali mu se nismo mogli ni približit od novinara.
Stali smo isprid jedne kamere, zagrlili se i mahali. Promislija sam kako sam najeba bude li stari večeras gleda vijesti. Nije baš da su mu napete, uživija se u zadnje vrime u Laru, ali , koje sam ja sriće, moga bi večeras lako popušit disciplinsku ako me pripozna.
Malo smo se muvali među okupljenima. Pripoznali smo neke face, ali nismo im se mogli približiti. Onda su krenili prema rivi.
- Zajebi veze, vratimo se kući – šapne mi Dino.
- Zašto ?
- Jesi vidija šta je lani bilo ? Zamisli da me neko ćipa bovanom u glavu i ja otegnem papke. Stari me ne bi tija pokopat od srama.
Obavijest : sviramo po pirevima i ostalim prigodama.Kristijan, Dino i Zlajo, mob. 099 6345 899

Autor: Djevojka s bisernom naušnicom

20

srijeda

lipanj

2012

Dobro jutro, iznenađenja...

Sarajevo 1993. Opsada. Grad bez struje, vode, plina. Radnje zatvorene. „Plavi put“ preko aerodromske piste otvoren je privremeno samo za rijetke.
U višekatnici, zvono. Ne radi. Lupanje po dovratku se pojačava. Nervoza. Mlađa žena pocupkuje s noge na nogu. Gomila sasušenog blata s cipela raste pred vratima. Dječak u panici povlači majku za ruku i od nje traži da se vrate kući.
-Sine, ovo je tvoj dom. Mi smo se vratili. Tu si rođen, tu je tvoj Otac, tu je tvoj krevet. A, kako vidim do njega ćeš teško doći. Minute prolaze, a vrata ostaju zatvorena. I kada je umor skoro oborio dvoje blatom obilježenih, tutnjava stubištem najavi skoru oluju.
Zapuhana, žustrih pokreta, riđokosa djevojka uz psovku pred vratima spusti kanistere s vodom. U hipu uđe u stan zalupivši vrata pred nosom nenadanih posjetitelja. Oni su i dalje ostali pred vratima. Šok bi i prođe ali do ponovnog otvaranja vrata.
Gospođo, je li Osman kući?
Na liniji je. Na bojišnici je. Da niste došli radi naplate TV pretplate?
Ne gospođo, mi mo se vratili kući. Osman je naš TATA – uzbuđeno doda dječak.
Riđokosa potraži vrata za naslon. Zaobljen stomak nije se mogao sakriti. Granate s okolnih brda su tutnjavom onemogućile bilo kakav razgovor. U stanci između dva udara, čulo se:- Gospođo i ti dečko, uđite. I ja sam Osmanova žena!
Bilo je to jutro iznanađenja...

Autor: turimti

18

ponedjeljak

lipanj

2012

Fernando

Otkada se Tonka uselila u starački dom sprijateljila se s Blankom jer su obje obožavale gledati meksičke sapunice.
- Baš me zanima kakova je ta nova serija.
Kad je počela svirati naslovna pjesma, Tonka je počela uzdisati - Joj, taj Fernando, ke uspomene su to.
- Ma kakove uspomene, Tonka?
- Hahahaha joh je meni. Kako da ti to objasnim?!
- Znaš, do prije koje lito sam ti se ja ljubila s Fernandom i znaš ča još. - namigne joj Tonka.
- Hahahaha a si mi smišna. Ča povidivaš*?- Blanka je već mislila da je njena nova prijateljica malo luda.
- Znaš da sam ti bila rekla da moj pokojni Frane ni bija lip čovik?!
Potvrdno kimne i dalje zbunjena Blanka.
- E, dok sam se ljubila s Franom i znaš ča još, ja sam ti zamišljala Fernanda, a prije Fernanda druge. Vajk sa zaprtim* očima, Frane je bija grd.
- Zašto si se onda oženila za njega?
- Blanka moja, morala sam. Oca su mi uhitili pod sumnjom da je ruski špijun i kad sam pošla razgovarat s glavnim u Partiji iz mista upoznala sam Franu jer je on bija taj. Ovako je bilo: sila sam sprid njega, premištala jednu nogu pa drugu nogu, znaš ka ona u onem filmu, ja sam to još prije nje izmislila, samo ča sam imala mudante*, pa sam se onda svako toliko naginjala prema njemu, za ređipet* nisam imala šolde, jebiga, stila sam da mi pušti oca.
- A si bila vrajža Tonka.
- Nisi još sve čula. Malo je gleda u noge, malo u cice, ali da mi oca ne more puštiti. Nisam znala ča bin i pošla sam prema vratima.
- I onda je reka da će ga puštiti?
- Vraga, tvrd je bija Frane, a ki zna kolike su ga tako oblitale jer je bija u Partiji.
- Onda kako je bilo? Na kraju ste se oženili.
- A da, ni bilo druge, zajebala sam se. Di sam stala?
- Bila si pred vratima.
- E da, on se ni stija predomisliti, a ja sam bila luda i mlada i sam znala kako sam Peru iz sela zajebala i kako je hodija za menom nakon ča sam mu dala mudante*. Ja sam ti stara moja skinula mudante* i hitla ih Frani u glavu i pošla ča.
- A, joh je meni i ča je onda bilo?
- Popizdija je za menom ka onaj Pere. Doša je za menon i pozva me nazad u kancelariju da se bolje dogovorimo. Znaš ča je stija, dala sam mu i puštili su mi oca.
- Tako s čovikom kojega prvi put vidiš?
- Blanka moja, kad sam zaprla oči nisam bila s Franom, bila sam s Perom.
Blanka ju je zbunjeno gledala.
- Ja sam si zamišljala Peru umisto Frane, a kasnije sam upoznala Fernanda.
- Kojega pak Fernanda?
- Ovega s televizije - pokaže joj prstom prema glumcu u sapunici.

*zaprtim - zatvorenim
*povidivaš - pričaš
* mudante - gaće
*ređipet – grudnjak

Autor: Amaterka

16

subota

lipanj

2012

Reperi u usponu

Mater je došla sva sritna od autolimara Gojka. Razvezala priču kako mi je dogovorila praksu i da će mi plaćat pedeset kuna na dan. Reka sam joj odma da joj je spika za kurac , jer se meni ne dâ radit za pedeset kuna . Da poštar svako jutro pozvoni i donese mi ih, reka bi mu da odjebe. Vidija sam da se sprema drama, pa sam otišao do Dina.
Dino svira gitaru u našem bendu, Zlajo je na bubnjevima, a ja sam vokal. Uglavnom repamo, a nekad opizdimo i nešto žešće. Govore nam da smo dobri, ali nitko lovušu ne spominje. Raspitivali smo se okolo.Dino se kune da je čuja iz pouzdanih izvora da se tribamo pretvarat da smo pederi i stvar je već napola sređena. Navodno oni pomažu jedni drugima, ono, ugrožena manjina, drukčiji, odbačeni i te šeme. Malo smo razmišljali.
- Šta ja znam, ne osjećam se ka peder. Uvik sam napaljen , ali samo na ženske – objašnjavam ja njima dvojici.
- Ma to samo onako. Za fintu – tješi nas Dino.
- Kako ćemo upast ? Ić po gradu i tražit ? – javlja se Zlajo.
- Idemo na Paradu ponosa – isprsi se Dino.
- Jesi ti popizdija ? Da me otac vidi na televiziji, kožu bi mi odera – drekne Zlajo.
Zamaskirali smo se , brale, ka tri Lejdi Gage i odgibali u Đardin. Ja sam stavio one naočale šta izgledaju ka ogledalo. To su još od staroga kad je mater lovija. Pala je na naočale. Đikanica. Obuka sam rozu majicu od matere. Popizdit će ako joj se šta dogodi. Ta joj je najdraža. I jedina koju još može navući na sebe.
U Đardinu je bilo dosta svita. Dino me munija laktom u rebra i učinija mot glavom prema nekom tipu.
- Pogledaj Ostojića ! – šapnija mi je.
- Kojega Ostojića ?
- Onoga od pandurije.
- E, pa šta ?
- Idemo do njega pitat može li nas negdi ubacit.
- Koji si ti papan ! Baš je popizdija pomagat sitnoj ribi !
- Možda nas srića posere, nikad ne znaš – Dino se uputija prema Ostojiću, ali mu se nismo mogli ni približit od novinara.
Stali smo isprid jedne kamere, zagrlili se i mahali. Promislija sam kako sam najeba bude li stari večeras gleda vijesti. Nije baš da su mu napete, uživija se u zadnje vrime u Laru, ali , koje sam ja sriće, moga bi večeras lako popušit disciplinsku ako me pripozna.
Malo smo se muvali među okupljenima. Pripoznali smo neke face, ali nismo im se mogli približiti. Onda su krenili prema rivi.
- Zajebi veze, vratimo se kući – šapne mi Dino.
- Zašto ?
- Jesi vidija šta je lani bilo ? Zamisli da me neko ćipa bovanom u glavu i ja otegnem papke. Stari me ne bi tija pokopat od srama.
Obavijest : sviramo po pirevima i ostalim prigodama.Kristijan, Dino i Zlajo, mob. 099 6345 899

Autor: Djevojka s bisernom naušnicom

15

petak

lipanj

2012

Zadovoljstvo po partijskoj liniji

Volim 'rvacku k'o šta san volija i Jugoslaviju, šta oće reć da san volija partiju
skoro k'o šta volin moju dragu stranku. Tako me moj ćaća naučijo, cili me
život svitova "kudan vlast, tute i ja". Da nije bilo partije, nebi bilo ni mene, ili
bi resta ki mulac jer ćaća baš nije po volji oženija moju mater. Rodija san se
početkon četrestpete, ćaća bija u partizanin, ranilo ga (cili život je nosija livi
rukav od jakete prazan), a mater mu se primakla doklen ga je njegovala i
malo pomalo počeja joj je rest drob. Partija to vidila, pa koje ćaća, ona rekla,
a oni kako i dolikuje narodnoj vlasti na dobrovoljnojmoraš bazi pripritili ćaći i
on se oženija. Tako ja stalno govorin kako san politički proizvod brez pokrića,
jerbo da je ćaća ima "pokriće" mene nebi ni bilo. Bija san sam, on nije tija
više dice, prida se radu (bija je lugar), a to je bila dobro velika funkcija, a još
kad si u partiji..., čuda možeš. Metnimo reć, kad bi ćaća bija na zadatku u
brdu, a naintra koja mlada pod brimenon drva ili grma ilegalno usičenih, ćaća
izađe iza buza i palicu STOP, ova se jadna ukipi, pa nemoj druže Mate tako ti
svega, evo, neću nikad više. "Pa drugarice..., ovi..., znaš..., pa mogli bi se mi
nikako dogovorit, znaće ovo brdo i nas dvoje". Njojzi jadnoj mučno, ali šta će
kazna ili skini brime sa sebe, narafski odluči se za drugu soluciju. Vozijo je
račun on da mu se ne omakne još koje dite pa po partijskoj i lementaciju plaćat.
Tako je on svršija svoj radni i partijski vik, ne propušćajući svitovati svog jedinca
oću reć mene, kako se pametan čovk triba u svakoraznoj situjaciji podnašat i
ostat na liniji. Sve san sluša osin šta nisan tija učit, sve san volija, ono, brez
muke i tako san nakon promina na lokalnoj razini uša u pulitiku, u pravu stranku
i ne zaboravljajući ćaćino svitovanje nisan prolazijo lišo. Pulitika, ljubav i uzanju,
ne moren se potužit. Tija san van reć da nema baš velike razlike od jednoumlja
i višeumlja, svi znamo kako rade ljucki možđani ako su mrvu moćniji, a samo u
pulitiki je moć, ako ništa od nje nan je jebade brez pokrića do mile volje, razlika
je samo što nema ženidbe po nalogu partije.

Autor: Malo ti malo ja

Som eura 2.

(inspirirano pričom „Jebanje dvadeset lipa“ blogera Pero u šaci)

Baldina Teić zamislila se bila nad pričom Pere Šakića, zvanoga Dugi. Nije joj izlazilo iz glave kako čovjek može najebati zbog toga što nije uzeo kusur od pišljivih dvadeset lipa.
Već popodne istog dana našla se na blagajni dućana u situaciji… blagajnica joj izvraćala kusur od dvadeset lipa i ona već htjede odmahnuti rukom, ali se sjeti kako je najebao Pero i munjevito zgrabi novčić, na što se prodavačica zabezeknula, ne vidjevši nikad da se netko toliko grabi za taj usrani sitniš.
- Neću da mi se dogodi nešto kao i Periju. - pomisli…
- A možda mi čak donesu i sreću! - začudi se i sama svome praznovjerju, ali svejedno spremi tih dvadeset lipa u posebni pretinac novčanika.
Sljedećih dana dok je kupovala, kusur od dvadeset lipa nipošto nije ostavljala, uvijek se sjetivši kako je najebao Pero… i uvijek sa njima - u onaj pretinac.
Za par dana već je pretinac nabreknuo i ona ih izbroji točno 25, znači pet kuna… i zamijeni ih medvjedom, pa onda medvjeda spremi u onaj sretni pretinac.
Počela ju zabavljati ta njena neobična štednjica.

Jednoga jutra, bila je na placu, nakupovala svega i ispraznila novčanik totalka. Iznenada presretne ju Ciganka:
- Bog neka ti da sreću i zdravlje… daj da kupim mleko detetu.
- Nemam ni kune! - i krene… a onda se sjeti…
- Imam zapravo! - i nađe onog medvjeda.
- Evo, kupi detetu mleko - sažali se.
- Da ti gatam kad si tako dobra…
- Žurim!… ali sjeti se kako joj je jednom davno jedna Ciganka točno prorekla da će se udati za zgodnog plavookog, čije ime počinje sa B… bio je to njezin sadašnji muž.
- Dobro, ali samo brzo, žurim… sretno sam udana, imam djecu, zdrava sam… reci mi samo… zanima me novac!
- Vidim cifru od soma eura!... Ali, želiš li da ti se ostvari… vidim šarmantnoga muškarca… u roku tri dana… učini ono što traži!
Baldina se nasmješi i ode.

Treći dan otada bio je zapravo dan kada je Baldina išla na razgovor za posao. Šef njihove stranke Radoje Bačić, tražio je novu tajnicu. Ako ju zaposli plaća će joj biti soma eura… toliku plaću nikada nije imala!
Ujutro u osam dotjerana, ušla je u šefov kabinet na razgovor. Već nakon uvodne rečenice on se približi, obavije ju oko struka i značajno prozbori:
- Mogla bi biti odabrana…
Već ga htjede odgurnuti ali se sjeti Ciganice i „soma eura“… dvojba se rasplinula i ona se prepusti…
Ali, nesretne li okolnosti! Njihovi politički protivnici taj puta su postavili skrivenu kameru u Bačićev kabinet, jer znalo se da on ne može odoljeti zgodnim ženama. Već popodne izbio je skandal.
Kolateralna žrtva bila je ona, jer muž je odmah nazvao advokata da pripremi papire za razvod.

Navečer, zazvoni joj mobitel… novinar najtiražnijega lista nudio joj soma eura za priču. Sjeti se Cigankinog proročanstva! Mislila je da ne pristane, ali som eura… trebati će joj za advokata…

Autor: Teobaldin teatar

14

četvrtak

lipanj

2012

Mirta

Crne oči pregledavale su Trg. Pala je večer i sjaj lampi budio je uspomene. Kratko ju čeka. Stao je u polumrak pokraj mirte prerasle u stablo. Želio je da dođe. Ugledavši ju kako se spušta pokraj stepenica blago zatinja. Zadrhti njegova poluduga crna kosa. Obukla je crveni lepršavi komplet od fine i meke tkanine. Uredila je kosu. Tanke nožice trepere na peticama. Kožna torbica se lagano njiše. Potrudit će se noćas. Noć je topla i oni će se susresti, baš kao što je planirao.
U trenutku kad ju je blago podignutom bradom htio dozvati, znanica u prolazu ga ugleda i podjele tajnu, ukrade mu trenutak. On sigurnim pokretom odmahne glavom. Ponovno pogleda Sanju. Bila je brza. Uhvati ju za ruku i primakne.

Ponovno se sredio. Obukao je tamno crvenu košulju koja se prelijeva u mraku i lagane tamnoplave hlače. Opijaju me njegovi mirisi, uvijek drugačiji, pomno birani. U ovim peticama sam skoro veća od njega, ali privlači me njegovo tijelo, smirena, gotovo usmjerena strast. Pomno me pregledava. Danas sam se sredila baš kako on voli. Imam i novo svileno rublje koje mi je prošli put darovao. Sigurno će se iznenaditi. Zezam ga:“Ovaj put koliko vidim nema poklona.“ Samo je tiho promrmljao gledajući me u oči. Zbunjeno sam se zagledala u njihov odbljesak.

Volim njene obojane uvojke. Za mene, baš kako sam joj rekao. Ona zna da ja nisam slobodan, obećan davno drugoj. Ipak izlazi sa mnom.

Sjeli su na novu terasu, gdje ga još nitko ne pozna. Razgovaraju o muzici. Samo čaša crnog vina, promatra kako se njene oči cakle. Vodi ju potom u šetnju uz more, ne grli ju, samo drži za ruku. Ona se privine. „I što ćeš napraviti nakon ovih izbora?“ „Preuzet ću tu ulogu barem na godinu dana. Manje ću dolaziti. Trebaju manjinskog zastupnika. Poslije će doći netko umjesto mene s više škole. Nemoj me zaboraviti.“

Autor: Jutarnje pero

Obrtna radnja »Odgled«

U nedavno otvorenoj obrtnoj radnji za skretanje pažnje s važnih problema »Odgled«, vlasnice Ajvi Odjebanović, tih je dana telefon zvonio kao lud, a server je gotovo eksplodirao od poslovnih ponuda predstavnika gotovo svih važnijih stranaka u političkom životu Hrvatske.
Nazivali su predsjednici mjesnih zajednica, predstavnici lokalnih ogranaka stranaka, saborski dužnosnici, resorni ministri, prvi potpredsjednik Vlade i sam gospodin predsjednik.
Svi su tražili isto : izazivanje afere o kojoj bi se pričalo par dana, taman toliko dok prodje problematičan referendum, zakon, pravilnik, urbanistički plan, dobivanje gradjevinske dozvole ili početak radova na novom armiranobetonskom kompleksu usred parka prirode.
A tko je mogao bolje poskrbjeti za njihove probleme od iskusne Ajvi i njenih djevojki?
Seks je moćno sredstvo političke borbe. Malo tko se sjeća političkog života Billa Clintona, no svi znaju ime gospodjice u plavoj haljinici sa flekom koja se nije dala odstraniti nakon političkih prepuc(š)avanja u ovalnog uredu.
Kako je uopće došlo do ideje o ovom obrtu, ujedinjenju seksa i politike u jedno?
Jednog je jutra, onako nezaposlena, kakva je bila nakon stopiranja investicija, Ajvi prelistavala internetne stranice, te tako naletjela na savjete Pametne kune, Poduzetnice u Hrvatskoj te Ave Karabatić. Ova potonja nije doduše davala savjete tipa »riskirajte i ulažite u svoju promidžbu« ili »uvijek imajte sa strane 7 plaća, kako bi lakše preživjeli gubitak posla«, već je uporno pokušavala vratiti sise u preotvoreni dekolte. A ispod članka na stotine komentara, rugaju se njenoj gluposti, poneki hvale sise, ali jedno je sigurno : ma koliko se oni kleli u to da ih »ta fufa ne zanima« i neka je »maknu i počnu se baviti važnijih stvarima«, ne propuštaju niti jedan članak o njoj.
Tako je Ajvi tog jutra na svim portalima za traženje posla predala oglas slijedećeg sadržaja:
»Traže se suradnice za honoraran posao. Plaća po učinku. Uvjeti : niži IQ i viša veličina grudnjaka (minimum 75 D). Poželjne prirodne grudi. Ponude na sisasisumijepametnakunaobadvije@odjeb.net).
U mailobox je u par sati pristiglo preko 300 mailova. Svi bi kruha bez motike, pomislila je Ajvi, te počela prelistavati ponude. Dvije su odmah upale u oči : Viktorija i Jelena iz Krapine, članice mladeži HDZ-a, pripravljene na rad u grupi, posao će odraditi honorarno, jer su već zaposlene u državnoj službi. Predivno. Uzela je telefon u ruke:
»Ovdje obrt za skretanje pažnje »Odgled«, vlasnica Iva Odjebanović. Gospodična Jelena?«
»Pri telefonu.«
»Vaša prijateljica i vi pravi ste profil osoba kakve tražimo!«
»O čemu se točno radi?«
»Sutra ujutro poslati ćemo vam karte za Poljsku. EURO 2012. Nadamo se da par dana godišnjeg nije problem?«
»Još danas ću srediti sa šeficom.«
»Odlično. Dakle, otputovati ćete u petak. Navijačke majice, pretpostavljam, imate?«
»Da?!«
»Obući ćete ih bez grudnjaka, te u najvećoj gužvi pokazati grudi.«
»Ali zašto? Mislim…«
»Nije na vama da mislite!«
»Ali…«
»Nije li vaš stranački moto da je žena za madraca, a ne za mudraca?«
»Nisam baš sig…«
»Ali HDZ zna.«
»Kad vi kažete…«
I posao bi sklopljen. Sise ispuniše sve novine, a gospodji Odjebanović i dan danas telefoni zvone kao ludi.

Autor: Kojotica

13

srijeda

lipanj

2012

"To be or not to be" (Sarajevo)

Sve je, kako je i bilo.
Netko mi je, puno prije, u „Malog princa“ napisao posvetu o zametenim stopama u snijegu i kako nitko neće znati da je i „on“ tu bio i prošao.
Eto, baš je tako.
(Knjigu ponekad pomilujem.)

Skupštinari su se autistično zibali, rješavali križaljke ili u grotesknim grimasama jezikom kopali ostatke govedine zapale među zube.
U dvorani navučenih zastora, plavičaste su se izmjenjivale sa žutima i crvenima.
Powerpoint ubija.
Nisu primijetili da smo A. i ja prezentaciju u sklopu seminara kovali u motelskoj sobi do tri ujutro tog dana.
Uigrano se dopunjavajući u elokventnim komentarima prezentacije pred učmalim auditorijem, A. i ja bismo se pogledali smješkoborno, obično između dva slajda – ne, hrpe spisa, laptopi i bilježnice na krevetu zaista nisu uvjerljiva moralna vertikala.
Tko bi nam vjerovao.
Tko bi nam vjerovao da smo drhtuljili satima, sve isprekidanije mucali i kucali fraze o etičkom kodeksu i fiskalnoj projekciji učinka podzakonskih akata na županijski proračun... da zaista jesmo ušutili i spustili na vlažnovonjajući pod motelske sobe i bilježnice i laptope i spise i zagrlili se i isprepleli se i da smo šutili a njezino je čvrsto tijelo u muškoj pidžamici bilo toplo, i da je drhtala i da smo šutili istim dahom dok ona nije suzu prenijela na jastuk i prošaptala „Ja ovo ne mogu, jebote...“ – tko bi nam vjerovao, da se nije desilo; da se zaista nije desilo ...

U dvorani navučenih zastora, plavičaste su se izmjenjivale sa žutima i crvenima.
Powerpoint – čovječuljci, mjehurići teksta, govedina među zubima, stisak u želucu.
Uzaludnosti.
Tog popodneva, nakon uspješnog seminara članovima županijske skupštine, u predimenzioniranom terencu, A. i ja šutke smo se primili za ruke.
...
Skupštinari bi se možda bili nasmijali, da su već tada čuli za frajersku anegdotu, koja će kasnije kružiti mjestom, kako je recepcioner otužnog motela za mladim međunarodnim službenikom na odlasku, pred zoru, povikao – „A tko će platiti sobu?“ i za odgovor dobio svježe procijeđeno – „Pa mala. Ne valjda ja...“

Sve je, kako je i bilo.
Netko mi je u „Malog princa“ napisao posvetu o stopama i snijegu i kako nitko neće znati da je tu bio i prošao.
Knjigu ponekad pomilujem...

Autor: Auzmish kod Shelly

Uerige i loza crnogorska

S Adnanom sam više puta mezio i pio za studija u Sarajevu u vrijeme druge trule Jugoslavije. Iznenadilo me kad ga sretoh za vrijeme rata u prestonici zločinačke tvorevine i to ne one “njegovih”. Jebiga, oženio se i dobio djecu tamo. “Naše” trupe nisu već bile daleko, Ameri su bacili prve bombe pa smo zarad sigurnosti išli piti u moju hotelsku sobu, hotel “Slavija”, još uvijek su imali dobar specijalitet kuće iako je neimaština vladala. Jeli smo u sobi, kaže on, jebote, u cijelom gradu nema Nektara (lokalno pivo), ti piješ Nikšičko. Nisam mu priznao tko i što sam, dobro mi je poslužio.
Na razgovoru u zagrebačkom stožeru prije puta su me upozorili da manje pijem u Berlinu, rat je, nisam bilotko, moje greške bi za više nas mogle biti kobne. Nisam mogao birati, alternativa mi je bila front. U rezerviranoj berlinskoj sobi me u hladnjaku čekalo iznenađenje, na laganom hlađenju, baš kako treba, boce Uerige piva. Na recepciji poruka i berlinski broj od Larise. Pomislih, nikog ne moram tražiti, svi će me već naći. Večerali smo u restaurantu koji se vrti i s čijih visina sve izgleda bajkovito kapesante, školjke moje omiljene. Zanimala ju je ideja o kantonskoj podjeli Bosne. U krevetu mi se svidjelo remek djelo na njenom mufu, očito uzgajano zadnja tri mjeseca koliko se nismo vidjeli. Objasnio sam joj da kantoni ne bi bili u interesu Rusije, sporječkali smo se oko piva, njoj su stručnjaci objasnili da je najbolje od dvadeset dana, a ja sam umislio da ta vrsta nije dobra kad odstoji.
Neću puno duljiti, našao sam se i s Mary, njezin otac je bio utjecajan u američkoj administraciji, s njom sam pio Radeberger, povjerio sam se hotelskom konobaru da mi je Radeberger ipak draži i ona ga je, vidi čuda, naručila. Donijela je karte bivše Jugoslavije i zanimao ju je svaki detalj, što kojoj republici pripada, kad sam se na jednom mjestu oko Neuma nakon tri pive diletantski zajebao, rekao sam da samo provjeravam njenu pozornost. Onda smo se opustili igrom probijanja tunela, morao sam ići dalje od zadnjeg susreta.
S Crnogorkama Darom i Đeknom sam udario po lozi u njihovom berlinskom stanu. Uvijek se kod njih opustim kad završim posao. Jaka rakija, ne znam kako me transportiraše do hotela.
U nekom momentu me, dok me glava rastura, budi Mary, hej, jako je važno, jel bi smjeli pustiti Hrvate da osvoje Banja Luku, koju jebenu Banja Luku, zagalamih ja.
Nakon povratka, rat je bio gotov, zapih se s Adnanom koji je s porodicom došao u Rijeku, zamisli kaže, Banja Luka, samo što oslobođena nije i jebeni Ameri zaustavili akciju.

Autor: NF

12

utorak

lipanj

2012

Političar i seks

Bilo je to početkom rata, kad smo već zaplakali, ali smo se još i smijali, nazvali su me Pisac. Bio sam među ljudima koji su me znali iz viđenja, ali nisu me dobro poznavali. Ime mi je dao čovjek koji me dobro znao, poslije godinu dana sam bio već oženjen njegovom sestrom. Iz zezanja je rekao da paze što pričaju preda mnom, da sam pisac i da ću sve što kažu jednom napisati u knjizi. Kako su svi od pisaca uglavnom poznavali samo onoga koji je pisao humoristične priče o herojima golubljeg srca i slične i tragično završio, zamislili su i mene tako i natjecali se tko će preda mnom reći smješniju stvar. „Hej Pisac, znaš li ti ono kad sam ja...“
Jedini koji je dolazio s drukčijom pričom je bio Političar. Zvali su ga tako, jer je poslije studentskih dana odmah postao političar. Među nas je odjednom došao kao neki drugi političar, ustvari, političar druge stranke, jedne od nacionalnih na koju se pozivao po nacionalnosti svog oca. Političar je u mojoj blizini govorio parole i vatrene govore. Dosadio mi je, pa smo ga potjerali. Dosadili smo i mi njemu, pa je otišao. Pojavio se Političar u drugoj uniformi, prijateljskoj, u drugoj stranci, nacionalnoj, na koju se pozivao po nacionalnosti majke. Opet mi je došao s parolama, ali sam se maknuo. Kandidirao se poslije na nekakvim izborima za nepostojeća mjesta, ali je propao. Dosadio je i drugima i potjerali su ga.
Danas je Političar kuhar u Nizozemskoj. Kaže, politika je kuhinja, nije ništa promijenio.
A gdje je tu seks?
Nije Političar lako došao do Nizozemske. Uhitili su ga na austrijsko-njemačkoj granici, jer nije imao vizu u putovnici u kojoj se moralo imati vizu. Smjestili su ga u ćeliju sa Sexom, velikim, ćelavim, istetoviranim homoseksualcem. Tri dana je Sex slušao Političara o ratovima na Balkanu, prilikama i neprilikama, a onda treći dan rekao: „E, sad si najeb'o, dosta mi je i tebe i tvoje politike!“
Mislim da je to bio „početak jednog prekrasnog prijateljstva“.

Autor: Sredovječni

11

ponedjeljak

lipanj

2012

Da, gospodarice!

Kad je Tika Navlakuša, zvana Tičica, po riječima mnogih najjebozovnija žena istočno od Alpa, južno od Karpata, zapadno od Bospora i sjeverno od Otranta, tog popodneva stupila u konferencijsku dvoranu hotela „Posljednja nada“, gdje su se održavali predsjednički izbori „Stranke Liberalnih Konzervativaca“, svih stotinjak prisutnih pari očiju hipnotizirano prestalo treptati, a nekoliko starijih srca je umalo stalo kucati.
Trajalo je to tek par trenutaka vječnosti, a onda se žamor nastavio i sve se vratilo u normalu predizborne euforije.
Na putu prema počasnoj loži, jer tamo joj je, kao glavnoj agitatorici predsjedničkog kandidata Biserka Papkovića, mjesto bilo zagarantirano, prvi joj je prišao predsjednik istočnog ogranka stranke Milo Klizić, te ju prihvatio oko struka:-Idemo na piće večeras?
-Ako budeš ispravno glasovao, čekaj me za šankom.
-Ali, čovjek je glup k'o ku…
-Nitko nije savršen…
Razgovor je bio završen, a desetak metara dalje, Tičici je prišao malo značajniji član stranke, predsjednik zapadnog ogranka Klito Lizić, te ju štipnuo za stražnjicu:-Večera večeras?
-Ako izaberu pravog, čekaj me u restoranu.
-Ali, tip je rogonja…ženu mu gazi pola stranke…
-A tko nema problema u braku…
I to je općenje bilo završeno, a potom je Tičici je prišao najvažniji član stranke glede predstojećih izbora, predsjednik centralnog ogranka Lizo Anusić, te ju pomilovao po trbuhu i kliznuo prstima prema dolje:-Znači, napokon ćemo provesti noć zajedno?
-Kad sve bude potvrđeno, uzmi sobu i čekaj me na recepciji…
-Ali, to je najgori kadar u stranci…lopov korumpiran do srži…
-Pa rekla sam da ima određenih kvaliteta…

Kulminacija je dosegnula vrhunac točno u 21, 05 kad je glasnogovornica Lingva Kuni u falusoidni mikrofon tako uzbuđeno pročitala očekivano ime Biserka Papkovića, nakon čega su se svi prisutni neistomišljenici svojski potrudili produljiti postizborni orgazam do kasno u noć…
A kad je u hotelu zavladala postorgazmička pretponoćna nirvana, tri čovjeka su se srela u lobiju; Milo Klizić je s bocom vina pod miškom doteturao iz pravca šanka, Klito Lizić se punog stomaka podrigujući dogegao iz restorana, a Lizo Anusić se s ključem od sobe 23 u ruci dovukao s recepcije…
-Izvisio, hik?-upitao je Klizić Lizića.
-Aha, al' barem je večera bila za pet!
-Ni moja nije došla.-nadovezao se Anusić, nemajući pojma da ni ostala dvojica ne znaju da su sva trojica čekala istu ženu.
Zaključili su s po par riječi:-Kojeg smo glupana izabrali…i još rogonja…a pokvaren do srži…

Točno u ponoć, od jezivih, ali prigušenih jecaja koji su dopirali iz male sobice u potkrovlju hotela, lokalne sove su sklopile oči, a vampiri se pokolebano vratili u svoje kovčege, odlučivši se tu noć hraniti i pojiti konzervama krvi iz zaliha…
Samo je puni mjesec uspio vidjeti što se događa iza lagano raskriljenih zavjesa.

Cijenjeni vođa oporbe, predsjednik „Stranke Konzervativnih Liberala“, punim imenom Sado „Jauk“ Mazić, ležao je potrbuške na krevetu, ruku svezanih za metalne šipke na uzglavlju dok se nad njim, odjevena u kožni korzet i s bičem u ruci, dominantno nadvila Tika Navlakuša…
-Jesam li rekla da će izabrati najgoreg? Slijedeće izbore sigurno dobivate!
-Da, gospodarice!
-Svič! Svič! Svič!-rekao je bič.

Autor: Lido

10

nedjelja

lipanj

2012

Jebanje dvadeset lipa

Jebeš 20 lipa, mislim si.

Odem ja u pauzi po marendu, prvo do mesnice i tamo kupim 20 deka pečenice, 20 lipa kusura ostavim, ne uzmem. Jebeš 20 lipa. Pa u dućan da kupim majonezu. Dođem na blagajnu, cijena 5 kuna 40 lipa. Gledam u novčanik, od kovanica jedan medo, jedna tuna i od lipa još jedna 20-ka, maslina. Sine mi – e, da mi je sad još i ona maslina iz mesnice, taman bi bilo za metalno odbrojati medu i lipe. Ma dobro, mislim si, ista kita, dam medu i tunu, koka mi vrati lipe i kunu.

Odem ja poslije posla u supermarket, u nabavku. Hoću kolica, kolica hoće medu ili tunu. A ja nemam ni medu ni tunu. Sine mi – e, da mi je bila u dućanu ona maslina iz mesnice, sada bi me u džepu čekala taman tuna, a ne kuna i 80. Ma dobro, mislim si, ista kita, samo moram do info-pulta da mi razmijene cenera. Na info-pultu našao se i jedan gospodin, a bio je vrlo ljubazan i šarmantan. I ništa, to je bilo to, pozdravim gospodina, dobijem dva mede, uzmem kolica.

Odem ja par tjedana kasnije u banku i, čekajući na svoj broj, slučajno sjednem do istog tog gospodina s info-pulta, skužimo mi da se odnekud znamo, pozove me na kavu, i tako, one thing led to another, potroši me kao medu u dućanu, zaljubimo se mi, i što još da vam pričam, nakon nekog vremena ostavim ja obitelj radi njega, uselim se s njim, čak ga i uhljebim na visoku funkciju pomoću svog političkog utjecaja, no tu ubrzo započne silazna spirala, pokaže se kao bahat i neodgovoran, ispostavi se da kao medu u dućanu ne troši samo mene, nego i koku, pojave se napetosti među nama i dok si rekao mjesec dana dogodi se da me prvi put zvizne, dok si rekao još jedan mjesec odlučim se vratiti obitelji, što on ne mogne podnijeti pa me, pizda jedna nadroksana, ucmeka s leđa na vratima.

Jebem li ti 20 lipa! Da ti jebem!

Autor: pero u šaci

Zlatna ribica

Isplovili Jure i Mate pasarom na more, spustili sidro blizu punte Okruka, naješkali črva i bacili tunje. Nakon malo vremena, Jure izvuče neku neobičnu ribu. Čim joj je otkačio udicu iz usta, riba snažno zadreči ljudskim glasom - ja sam zlatna ribica, pusti me i ispunit ću ti želju.
Mate razrogači oči, Jure zine kao pirka i naposljetku ipak odgovori – ajde, da čujem šta nudiš.

Dakle ovako - reče riba- nudim ti dvije opcije, a ti smiješ odabrati samo jednu.
Dobro!
Biraj - želiš li postati gradonačelnik ili voditi ljubav s kojom god ženom poželiš?
Unti jarca - Jure će - lipo je bit gradonačelnik, ali ja bi rađe nešto opalija!
Koju želiš?
Pa ja bi najrađe miss svijeta!
Odlično, pođi u hotel Jadran, u sobu 207, tamo će te čekati miss svijeta!

Odjuri Jure do hotela Jadran, uđe u sobu 207 očekujući miss svijeta, a kad tamo - četvorica tetoviranih ćelavaca dvometraša. Ne čekajući ni časka, navalili na Juru, raščerećili ga, svezali, gurnuli dildo u dupe, drugi u usta, natamburali ga ko vola u kupusu.

Jure dugo nije mogao živjeti od sramote. Nakon par mjeseci , nađu se njih dvojica opet u zajedničkom ribolovu. Ovoga puta Mate uhvati zlatnu ribicu.

A riba opet isto kaže – pusti me, ispunit ću ti želju – želiš li biti saborski zastupnik ili voditi ljubav s kojom god ženom poželiš?
Znajući za Jurino mučno iskustvo, Mate odabere biti saborski zastupnik.

Dobro, kaže riba, javi se na Markov trg i postat ćeš saborski zastupnik. I zaista, Mate postane sabornik, dobije dobru plaću, stan, vozača, sve kako spada. Poslije je pričao Juri da je čak i onu malu, Miss turizma Splitsko-Dalmatinske županije, uspio odvest u krevet nakon što joj je pomogao u dobijanju koncesije za plažni objekat.
Jure nije odgovorio ništa.

Slijedećeg ljeta, zlatna se ribica ponovno zakači na Jurinu udicu.
Naravno – opet ista priča – pusti me Jure, ispunit ću ti želju, želiš li biti Predsjednik Hrvatske ili voditi ljubav s najlijepšom ženom na svijetu.
Znaš šta – popizdio Jure - ubit ću te zlatna ribice, zadavit ću te ka tića, jel ti misliš da sam tolika budala, kako sam ja proša s tvojim obećanjem, a kako Mate, ha? Di je tu pravda?

Ma to je bio neki nesporazum, ti si upao kao predstavnik naroda na izbornu skupštinu HDP-a
HDP, šta je to?
Ujedinili se HDZ i SDP u jednu stranku i sad se zovu HDP.
Ahaaa. To bi kao bilo Hrvatska Demokratska Partija?
Ma neeeee, to ti znači, pssssst da nitko ne čuje – Hardkor Dabl Penetrejšn!

Autor: Brod u boci

09

subota

lipanj

2012

Som eura

Bilo je to tjedan dana prije Božića, a par dana prije parlamentarnih izbora.
Teo Baldić pojavio se na ulaznim vratima svoga stana vidno umoran, ali ipak sa širokim osmjehom na licu. Njegova žena B. pojuri mu u susret:
- O, hvala bogu da si došao, izludila sam… jesi uspio?
- Konačno je sve gotovo… malo se otegnulo, ali nije bilo šanse da ne uspije… som eura i nije mala lova, ali sada smo sigurni…Ma nema te sanitarne koja će tebi zatvoriti tvoj restoran dok je mene! Eto draga, neka to bude moj poklon tebi za Božić!
- O, mili moj, dođi večerati, skuhala sam tvoj omiljeni rižoto.
- Neka pričeka… idem skoknuti u Pub na jedno piće da se malo opustim.
- Dobro dragi, ali znaj, poslije večere slijedi fini desert… čekaaam te! - mazno doviknu za njim.

Dolje, u spomenutom Pubu, sjedio je za šankom Fodor Tokić, zvani Lisac, trener juniorskoga mjesnoga kluba. Bio je već pri drugom vinjaku… inače baš ne pije, sportski živi, ali ovih dana mučila ga jedna stvar. Ma, morao je otkazati malom Zdravku, a primiti u ekipu onog Boleta… jest da Bole lošije igra, ali uz dodatne napore napraviti će on od njega dobroga igrača… no, solidnoga barem…
- A jebiga, som eura je som eura! - razmišljao je.
- Šteta… šteta, što su Zdravkovi roditelji takvi siromaci…
Iz razmišljanja ga prene Teo, koji je upravo ušao u lokal i vidjevši ga, pozove ga da zajedno sjednu za stol, prema kojemu je išao.
- Nisam te dugo vidio, kako ide stari?- upita Teo.
- A gura se! A ti?
- A krpa se, jebiga, vidiš i sam kakva je situacija…
- Da, strašno, strašno!
Teo pozove konobaricu, naruči Liscu još jedan vinjak i sebi travaricu. Obadvojica blenu za konobaricom koja je odlazila po piće.
- Koje noge!
- Vidi kako miga guzovima!

Lokal se počeo puniti.
Konobarica upali tv, jer počinjala je posebna emisija… večeras je bilo sučeljavanje dvaju najjačih političkih protivnika.
Upravo tada na vratima se pojavi Kojo Vučić. Navratio da popije pivo, baš je pojeo ćevape i bio žedan… a i rado bi odmjerio konobaricine sise, koje mu nisu izlazile iz glave.
Vidi gužva, nema mjesta, ali ugledaše ga ova dvojica i pozvaše k sebi, za stol. Zajedno su bili išli u školu.
- Pa kako ide Kole?
- Ah, životari se. I ja i žena u invalidskoj, a to je slabo... da ne rintam na crno, teško bi preživjeli…Zapravo, nije loše, imam dobre prihode od te stolarije, natučem ja mjesečno i soma eura, ali šaljem kćeri u Zagreb, ona studira, a sin mi pak lud za motorima…

Svi utihnuše, počela emisija… ali već nakon prvih minuta počelo se žamoriti po Pubu.
Nekako za stolom ove trojice padali su najglasniji komentari.
Teo: - Ne zna čovjek za koga bi glasao, svi su oni, dvolični i korumpirani!
Fodor: - Politika je kurva, a političari lopovi!
Kojo: - Banda lopovska, svi su oni isti, kad je tko vidio poštenoga političara?!

Autor: Teobaldin teatar

08

petak

lipanj

2012

Jebeš Lukuiztrecegce

Natječaj za najbolju blogersku priču je igra u kojoj svi blogeri šalju svoje priče, a na kraju uvijek pobijedi Dalmatinka…Vrzmala se domaćici, koja nije smjela biti nadrkana, ta skica za upis u wikipediju od jučer po glavi.
Politika i seks.
I mala djeca znaju da je bolje pustit stat politike an putane, k pr obeh bolezen kejšno grdo člouk dobi. Obožavala je Iztoka Mlakara zbog ovih stihova.
A ovi natječaji! Sterilno ko govor predsjednika Josipovića. Em se moraš držat nekih znakova, em ti ne daju da uz priču staviš i spot. A šta je blog bez muzike?
Evo, kad je onomad izdala knjigu, poklonila je najprije najboljem prijatelju. I čekala. Ono, barem jednu karticu komentara (volila se kurčit sa tim karticama, otkako piše kolumnu). I kad ono napiše 3 riječi. 3 jebene riječi.
Fali mi muzika!
Fali i njoj ponekad kurca, pa ga ne traži od prijatelja. Fali mu muzika! Pih! Trebala je na prvu stranicu knjige umjesto posvete zalijepiti CD sa predsjednikovim skladbama.
Nego, jebeš Josipovića. Mislim, iskreno, tko bi to jebo?
Domaćica, koja nije smjela biti nadrkana, nije se nikako mogla otresti dojmu da je guze cijeli život. Otkad zna za sebe, uvijek neke stabilizacije, racionalizacije, pari i nepari, nestašice, balvani, ratovi. I sad, eto, prisilno izigrava domaćicu, zbog “stopiranja investicija”, pekući torte i drkajući po netu po cijele dane.
Znala je, ma šta znala, lipo je svima govorila da ih ne zavara plan 21. Ne radja majka junake s takvim argumentom svaki dan. Nisu je slušali. Ali nije to više njen problem. Nek ih sad jebe kome glasove daju.
Politiku je pustila sa strane i logirala se na Iskricu, kako joj je frendica savjetovala. Politika će već sama naći put do svih njenih otvora, ne mora za to boga molit, a seksa, makar i samo virtualnog nikad dosta u njenim godinama.
Slatkorječiva1968, plavuša, 168 cm, 62 kg, 38 godina, živi u kućici na stablu i voli upoznavati nove ljude. Jebate, samu sebe bi pojebala ovakvu.
Nije se ni logirala, kad se već javlja Lukaiztrecegce. E, ovo obećava.
• Ljepotice, može malo cajbera?
• :
• Aj nek bude kod mene.
• Može, lezi na krevet, onaj jebački, sa šipkama, a ja ću te vezat.
• ?
• Lisicama, onim iz seks shopa. Sa micicama. Da ne žuljaju.
• Ne volim to.
• Pa samo se igramo.
• Neću se tako igrat.
• Ništa ti se ne može desit. Bez obzira na frizuru.
• A šta ćeš reć kad se pojavi u igri crnjo s velikom batinom i ja najebem ka žuti?!
• Reći ću mu : Dobrodošao!?
Od Lukeiztrecegce našu domaćicu spasio je alarm na mobitelu.
Odmahnula je rukom, izbrisala slatkorječivu1968 i izvadila biskvit iz pećnice. Dobar kurac, mir u kući, kažu. A njen se večeras vraća sa puta. I sve će učinit za njenu tortu sa jagodama i čokoladom.
I kome još trebaju politika i lukaiztrecegce? Osim jedno drugom. Tako dosadni, mogli bi biti super par.

Autor: Kojotica

Politika je bila svačija kurva

Gospodine, drago mi je što ste pristali razgovarati sa mnom!
Uvijek sam bio otvoren za razgovore.
Želite li popiti nešto?
Prirodni sok od šumskog voća, molim.
Dugo ste u politici?
Još od fakulteta, znate kako je bilo u to doba, predsjednik omladinske organizacije na fakultetu, onda dalje....
Znamo svi Vaš politički put, ali postavio bih Vam nekoliko neugodnijih pitanja. Poznajete li gospođicu s fotografije?
Da, poznavao sam je.
Kakva je bila Vaša veza?
Seksualne prirode, ispunjavala je sve moje želje. Sastajali smo se redovito u hotelu, svaki tjedan, ali i kad bih je nazvao izvan dogovorenih termina, uvijek bi dolazila.
Koliko nam je poznato, oženjeni ste, imate obitelj...
Da, ali znate kako je to u mom poslu, stres, žurba, to što Vi znate je obitelj, ovo je seks, strast, da ste je poznavali, znali biste o čemu govorim, bila je čisti seks...
Plaćali ste joj za vaše susrete?
Da, plaćao sam joj. Zbog toga je nikad nisam zvao imenom, zvao sam je Politika, Politikica... znate ono, Politika je...
Znam, ali objasnite što se dogodilo, sve zvuči kao sretna veza, plaćena!
Zadavio sam je!
Zašto?
Uvijek sam znao da je kurva, ali htio sam da bude moja kurva, a Politika je bila svačija kurva, nisam to mogao podnijeti!
Napišite to, molim Vas, na ovaj papir i potpišite se!
Rado, gospodine inspektore!

Autor: Sredovječni udovac

Trojanski konj

Već treći put vijećnici su izlazili sa glasanja bez odluke.
Gradonačelnik je nervozno pogledavao na svoj skupi sat.
-Mate Is'sati izludiću više.
Ne pribacimo li zemljište u građevnu zonu, odoše miljuni.
Jesi ponudija dogovor onima iz oporbe kako sam ti reka?
- Ponudija, dašta.
Dvojici sam zaposlija sinove, jednom ženu posla u šoping do Londona.
A jope nam fali jedan glas.
- Jebla ih stranačka stega da ih jebla.
Jes ti dobro proučija di su najslabiji, a?
-Sve proučija, nigdi nema mista za rastegnit se, osiiim...
Sagne se i prišaplje nešto načelniku na uvo.
-Nemoj me zajebavat Mate?!
Pa što nisi odma reka, imam baš pravog čovika za to!
Izvadi mobitel:
-Alo, alo Ljube, ovdi načelnik, a bogareti znaš koji. E, hehe, taj sam.
Nego čuješ, moš li me spojit s Trojanskim konjem, triba bi mi.
E, odma danas, dašta, biznis nemere čekat.
Pošalji ga danas kod mene u kancelar'ju.
Sklopi mobitel i široko se naceri Mati.
-Sređeno Matiša. Večeras ćemo dobit glas koji fali.
Sutra sazovi novo glasanje!

Popodne u kancelariji Mate sjedi i premeće papire, kadli eto ti zgodnog muškarca.
-Dobar dan, ja sam Josip, imam dogovoreno kod gradonačelnika.
-Samo vi uđite. Josip i kako još?
-Trojanski konj.
-A vi ste taj, samo naprid, načelnik vas čeka - ljubazno će Mate.
Mora da je iz neke tajne agencije, misli, vidi kako se sredija, miriše, zgodan.
Nakon deset minuta što je Trojanski konj bija kod načelnika, vrata se otvore.
Gospodin Trojanski konj se pozdravi s načelnikom i Matom, prvom stisne ruku, drugom namigne i ode.
-Eto ga, sređeno je Mate- kaže načelnik - ako Mil'ca toliko voli muško, za ovoga će nam sutra dat glas.
-Šta je on neki špija? Utjerivač glasova?
-Eeee utjerivač, dašta. Ali nije Mate košto ti misliš. Šta misliš što ga zovu Trojanski konj?
-Pa ka u onom filmu Troja, ka- mozga Mate.
-E nije Mate. Zovu ga Trojanski konj jer mu je nika stvar ka u konja.
Ako Mil'ca tolko voli onu stvar, mišmo joj poslat najbolju i najveću.
Kad zajaši Trojanskog konja, glasaće ona nami kako mi kažemo il ode konj!
Ko u šahu Mate. Taktika, eeee- naceri se načelnik i ode.
Mate je još malo preslagiva papire, sve zamišljen i nervozan, pa i on ode.

Sutradan u gradskoj vjećnici opet glasovanje.
Gradonačelnik ispod oka pogleda Mil'cu, a ona zadovoljna ka mačka, kimne glavom.
Prvo glasanje pokaže neriješeno.
-Kako opet majku mu- razbjesni se načelnik.
Broji ruke, al jopet isto. Neriješeno.
Počne brojat svoje, da vidi fali li ko.
Odjednom skuži da nema Mate.
-Pičku mater'nu-zgrabi mobitel i nazove.
-Mate! Đava te lipi odnija! Dolazi vamo!
-Halo?- upita poznat glas.
-Ama ko je to? Di je Mate, mora je sidit ovdi pored mene!
-Žao mi je, ali Mate jutros ne može sjediti nigdje... uopće.
-Šta mu je? Da nije jopet bija na trčanju?
-Nije.
-Pa di je bija?
-Bio je na jahanju.
-Ma ko je to?
-Trojanski konj.
-?!?!?

Autor: ToxFox

07

četvrtak

lipanj

2012

Politika i seks

Nakon što smo vas izazvali da pišete priče o Lici, sad imamo novi izazov i novi dar za vas. Budući da vam Marčelina poklanja svoju knjigu kompliciranog naziva Kompilacija erotsko-domoljubnih kontemplacija, naravno da ni tema ne može biti jednostavna. S obzirom na to da je Marčelina sama izabrala temu, pročitajte što kaže o njoj:

Dragi blogeri, postoji uzrečica da je politika kurva. Iz čega zaključujem da su politika i seks uvijek usko povezani. Zbog toga, možete pisati o politici ili o seksu, a jedini uvjet je da priča bude HUMORESKA. Vremena su teška, a smijeh je ljekovit. Ponekad je jedino što još možemo napraviti - smijati se, nasmijati i sebe i druge. Ja sam često pisala o obje teme, a vaši komentari ispod mojih postova su nerijetko bili smješniji i duhovitiji od mojih postova, zato uopće ne sumnjam da ćete se dobro snaći u ove dvije teme i da vam neće nedostajati inspiracije. Sretno :)


Foto: Nelina gustirna

Pravila su slična kao i za prethodni izazov, jedina novost je da smo vam dali mogućnost za dužu priču. Priča ne smije sadržavati više od 500 riječi. Sudjelovati u izazovu (a i glasanju) mogu svi blogeri koji do početka ovog književnog izazova imaju blog na Blog.hr domeni s barem tri suvisla posta. Svoju priču (dobro pazite na broj riječi) i obavezno link na svoj blog pošaljite na mail urednik@blog.hr od danas, 7. lipnja, do 20. lipnja u ponoć. Kako priče budu pristizale, tim slijedom ćemo ih ovdje objavljivati. Priče koje imaju više od 500 riječi nećemo objaviti.

Od objavljenih priča Marčelina i uredništvo će odabrati pet koje ulaze u finale. 21. lipnja ćemo objaviti pet odabranih priča i tad opet nastupate vi. Između pet priča svojim glasovima u komentarima odabrat ćete najbolju priču u razdoblju od 21. do 26. lipnja u ponoć. Zbrajat će se samo glasovi blogera koji do 7. lipnja imaju blog s barem tri suvisla posta. Svoj glas/komentar moći ćete ostaviti ispod ponovno objavljene priče za koju smatrate da je najbolja priča u ovom izazovu. Ako dvije, ili više, priča budu imale isti broj glasova, Marčelina će odabrati najbolju i njenom autoru pokloniti svoju knjigu. Pobjednika ćemo proglasiti 27. lipnja.

Mi smo vas opet izazvali, sad je vrijeme da vidimo koliko ste spremni na avanturu…

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se