13

srijeda

lipanj

2012

"To be or not to be" (Sarajevo)

Sve je, kako je i bilo.
Netko mi je, puno prije, u „Malog princa“ napisao posvetu o zametenim stopama u snijegu i kako nitko neće znati da je i „on“ tu bio i prošao.
Eto, baš je tako.
(Knjigu ponekad pomilujem.)

Skupštinari su se autistično zibali, rješavali križaljke ili u grotesknim grimasama jezikom kopali ostatke govedine zapale među zube.
U dvorani navučenih zastora, plavičaste su se izmjenjivale sa žutima i crvenima.
Powerpoint ubija.
Nisu primijetili da smo A. i ja prezentaciju u sklopu seminara kovali u motelskoj sobi do tri ujutro tog dana.
Uigrano se dopunjavajući u elokventnim komentarima prezentacije pred učmalim auditorijem, A. i ja bismo se pogledali smješkoborno, obično između dva slajda – ne, hrpe spisa, laptopi i bilježnice na krevetu zaista nisu uvjerljiva moralna vertikala.
Tko bi nam vjerovao.
Tko bi nam vjerovao da smo drhtuljili satima, sve isprekidanije mucali i kucali fraze o etičkom kodeksu i fiskalnoj projekciji učinka podzakonskih akata na županijski proračun... da zaista jesmo ušutili i spustili na vlažnovonjajući pod motelske sobe i bilježnice i laptope i spise i zagrlili se i isprepleli se i da smo šutili a njezino je čvrsto tijelo u muškoj pidžamici bilo toplo, i da je drhtala i da smo šutili istim dahom dok ona nije suzu prenijela na jastuk i prošaptala „Ja ovo ne mogu, jebote...“ – tko bi nam vjerovao, da se nije desilo; da se zaista nije desilo ...

U dvorani navučenih zastora, plavičaste su se izmjenjivale sa žutima i crvenima.
Powerpoint – čovječuljci, mjehurići teksta, govedina među zubima, stisak u želucu.
Uzaludnosti.
Tog popodneva, nakon uspješnog seminara članovima županijske skupštine, u predimenzioniranom terencu, A. i ja šutke smo se primili za ruke.
...
Skupštinari bi se možda bili nasmijali, da su već tada čuli za frajersku anegdotu, koja će kasnije kružiti mjestom, kako je recepcioner otužnog motela za mladim međunarodnim službenikom na odlasku, pred zoru, povikao – „A tko će platiti sobu?“ i za odgovor dobio svježe procijeđeno – „Pa mala. Ne valjda ja...“

Sve je, kako je i bilo.
Netko mi je u „Malog princa“ napisao posvetu o stopama i snijegu i kako nitko neće znati da je tu bio i prošao.
Knjigu ponekad pomilujem...

Autor: Auzmish kod Shelly

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se