Život kroz umjetnost

20.03.2008., četvrtak

Posljednji dan sa Chagallom

Esej napisan povodom odlaska u Zagreb na posljednji dan izložbe Marca Chagalla koja je trajala par mjeseci u prostorima Klovićevih dvora Dala sam mačku još i mlijeko pa smo krenuli. Bilo je oko osam sati ujutro. Na Zlobin se spustila neka magla i cijeli dan se zadržala kulminirajući večernjim hororom. U gradu smo pokupili Kosjenku i Feniksa. Na moje iznanađenje obadvoje su već bili ispred željezničke, fino smo se smjestili u auto, dala sam Feniksu bocu s malo vode da u nju trese pepeo. On me pitao: šta ovu s vodom? Ja sam rekla: baš zato! Napravili smo finu pauzu u Severinu na Kupi, gdje vrijeme brzo teče i gdje imaju iritirajuće bijele stoljnjake i ružne uskršnje plastične ikebane. Feniks je pričao o susjedskim odnosima i obiteljskom pravu, Kosjenka o noninim prigovaranjima, onda su se ona i Jagor kidali od smijeha. Ja sam isto nešto pričala ali nemam pojma šta. Oko dvanaest i nešto smo stigli u Zagreb. Bilo je toplo i vjetrovito, možda je to bio jugozapadnjak....ono malo ljudi što su prolazili uredno su hrlili na misu cvijetnicu, noseći pobožno grane ili cijele grmove maslina sa sobom. Bilo ih je na svakom koraku – simbolički obilježavajući Kristov ulazak u Jeruzalem (kao što se pametno Jagor sjetio,a ja sam se sjetila kako sam zaboravila). Na kolegiju Ikonologije učili smo sve moguće biblijske događaje,načine i transformacije njihova prikazivanja.... Došli smo u Zagreb na izložbu Chagalla, bio je to zadnji dan, Nedelja 16.03.2008. I dok smo išli ka galeriji Feniks me sa osmjehom na licu pitao: kako se ono zove slikar, Chardoney? A poslije je zadovoljno i s guštom ponavljao Chagall, Chagall. U Klovićevim dvorima bila je masa ljudi, nešto neviđeno. Sad kad razmišljam o tome grize me što te scene nisam ovjekovječila, jer izlošci se ionako nisu smijeli fotografirati. Niti sa niti bez blica! Pomalo smo se, u srcu mase, dogegali do drugog ili trećeg kata. Prvo sam unezvjereno ustanovila da je izložba velika i da već na početku šizim od svih tih prostora i prostorijica koje se pretapaju jedan u drugi, pa drugi u treći, i tako dalje, sve kroz brdo ljudi, uz predahe u onim velikim prostorijama gdje su upečatljivo sjajila većinom umjetnikova slikarska djela. Naravno bilo mi je drago što ima puno izložaka, ali me živcirao kaotičan raspored, koji kad malo bolje razmislim i nije bio tako kaotičan. Tako tipično za mene. Nažalost, nisam ostala oduševljena i obuzeta radovima, što mi se u zadnje vrijeme često dešava. Voljela bih da se to promjeni. Ipak, dvije ružičaste slike, koje su stajale zajedno u jednoj od prvih prostorija, onako kad se odmaknes malo dalje, imale su poseban šarm i čaroliju. Nemam pojma što je bilo na njima, to i nije toliko bitno jer Chagall često koristi slične motive, bitno je da su zračile nekom posebnem energijom. Pokušala sam ih fiksirati i zapamtiti ali to mi rijetko uspije. Bilo je baš vruće. Većina radova bile su grafike, pretežno litografije ( otisci koji se prenose sa bloka kamena, u igri su tu neke masnoće, neka kemikalija i baš zanimljiva preša. Jednom sam sudjelovala na radionici litografije...prilično kompliciran proces), ali bilo je i bakropisa, bakroreza i suhih igli. Kako bilo, našlo se tu crno bijelih ilustracija basni sa tu i tamo kojom flekom boje, a najzanimljiviji su bili nešto veći otisci u maloj uskoj prostoriji koje je umjetnik mahom napravio na jugu Francuske, gdje mu se baš sviđalo radi suca i boja krajolika, kako je rekla teta-vodić pomalo smiješnog glasa i naglaska. Masa je slušala dok sam se ja probijala od litografije do litografije. Bilo je vruće za krepat i već mi je pomalo bilo slabo. U prostoriji s kolažima, koji su zapravo bili jako zanimljivi i koje uopće nisam znala da je umjetnik radio, srela sam opet Kosjenku i Feniksa, dok je Jagor profurao dalje i par minuta kasnije nas sretno obavijestio da su još samo dvije sobe ispred. Feniks i Kosjenka su komentirali, ne prvi put, kako su gladni i kako smo trebali pojesti sendviče prije ulaska u galeriju i imali su pravo. Zaključili smo da je vrućina bolesna, a ja sam sjela da malo dođem sebi. Jedini problem je bio što je baš na tom mijestu, jedinom gdje se moglo spustiti, bio i radijator! Kolaži su bili fantastični, baš ih se trebalo gledati iz bliza da bi se primijetili svi detalji, komadići materijala i papira. Sjećam se jednog plavog sa nekim ljubavnicima, sječam se čizmi na jednom od radova, da i vjenčane koprene na nekom drugom. Jedan od jačih bio je baš ovaj grimizni kolaž, tu dole prikazan......super mi je na njemu onaj bogati vez sa motivom pšenice, a grimizna je moja boja. Iz te prostorije sam izašla nakon stanke, kada sam do kraja pogledala još dva kolaža na jednom zidu i dva na suprotnom, gdje se nalazio i taj grimizni. U slijedećoj sobi je bilo blago rečeno mali milion ljudi koji su pomno pratili dokumentarac. U nju nisam ni pokušavala ući. Ekipa se išla hraniti ispred galerije a ja sam se ostala vući po zadnjim prostorijama. Već sam osjećala kamen u trbuhu, težinu u nogama....morala sam malo čućnuti. Neka starija žena me ohrabrila da se slobodno sjednem, rekla mi je: kad ti je slabo uvijekijek moras drzati glavu gore i duboko disati. Eto da znate, ako kojim slučajem niste znali! Dobila bih i bonbonćić od njenog supruga, ali nekako mi nije bilo do bobmonćića....tako sam si malo posjedila u kutu. Tu su bili izloženi neki minimalistički bakropisi i suhe igle i oni malo manje minimalistički, kao što je bio čovjek naopako okrenut sa glavom u normalnom položaju i to je baš čudno izgledalo. To je bila suha igla. Druge kojih se sjećam su bili neki djelomični obrisi. Mene se nisu osobito dojmile, a bilo mi je i slabo. U zadnjoj prostoriji bila su ulja. Sjećam se dvaju lica intenzivnih boja....mislim žute i zelene, znam da su bila prislonjena jedno uz drugo. Bila je i jedna plava slika, te plave slike baš imaju atmosferu, nekako zrače ugođajem. Kad se sve sagleda nije bilo njegovih baš poznatih slika, a poslije sam saznala da su to slike iz nekih privatnih kolekcija, pa je možda to razlog tome. Zanimljiva je bila velika tapiserija, ponajviše zbog svoje veličine i činjenice da je tapiserija. Skoro sam zaboravila na zelenu sliku. Ona mi se najviše svidjela. Bila je zelena i mala, nekih 40x40 cm. Pretpostavljam da je još uvijek (hi, hi, hi). Baš ću vam je opisati a vi ju pokušajte zamisliti. Dakle, sva je u zelenkastom tonu, neka baš ugodna zelena, ni pretravnata ni pretamna ni presvijetla. Prizor je uokviren, koliko se sjećam, sa dvije kuće sa gornje lijeve strane i jednom sa doljnje desne strane. Zamislite ih onako pomalo iskrivljene, a doljnja je još izražajnije bila u nekoj čudnoj perspektivi. Atmosfera se na njoj baš osjeća. Nekako kao da je noć, osjeća se kao neka odvojenost od svijeta likova u sredini. Neka žena i plavi, zdepasti konjić. Ona stoji uz njega na sredini slike. Gotovo je opipljiva tišina u tom krajoliku, zrači nekim posebnim mirom. Jedino što uznemirava prizor je veliko oko na fasadi jedne od kuća, ali ni ono nije toliko upadljivo radi kolorističkog stapanja s okolinom i kućom. Ipak je čudno, djeluje kao da kuća motri, ne znam kako zapravo objasniti, ali kao da se naslučuje neki odnos između kuće i likova, nešto puno dublje od nacrtanih elemenata. Raspoloženje vani, ispred dvora bila je u znaku hranidbe i ne mogu a da ne spomenem Kosjenkin sendvič koji je dao poseban pečat cijelom danu: uz tunu načetu par dana prije, našlo se tu dukatele i sira malo, a da sendvić bude slađi dodala je i salamu slasnu. Moram priznat da je sendvić bio baš fin iako mu je sudbina dala da se skrasi u prekjučerašnjem kruhu. Ja sam filozofirala pokušavajući naći neki otvoreni dućan, pa sam na kraju pojela sendvič koji mi je Feniks još na početku nudio. Slikali smo se ispred galerije...tamo je bila i neka teta sa lijepo ljubičastom francuskom kapom. Dok smo se spuštali niz Kaptol sračunali smo da je naš susret sa Chagallom trajao oko sat vremena, što i nije bilo tako loše. Prošli smo kroz onaj prolaz gdje se pale svijeće i gdje se ljudi mole i laganim hodom se spustili do Jelačića. Ljudi s maslinovim grančicama i dalje su zujali oko nas a mi smo napokon sjeli u neku slastičarnu sa socijalnom fasadom, koju smo lijepo mogli promatrati, i fensi coca-colla naslonjačima za stolice. Zaključili smo da je skupo piti kavu na Cvijetnom trgu a Jagor je sipao zajedljive komentare na račun fasade jer nije mogao naručiti pivo. Konobarica je rekla: nemamo nikakvo pivo, mi smo slastičarna! Malo dalje od nas, valjda cijelih pol sata, stajao je neki starčić i kao čitao neki plakat. Čak je nešto i zapisivao da bi na kraju skupio drskosti da ga odljepi i ponese kući. Mi smo se sve nešto hihotali komentirajući prolaznike dok nismo pomalo krenuli prema autu koji je uredno bio parkiran ispred jedne zgrade pet minuta od Džamije, gdje već godinama parkiramo jer do tamo jedino znamo doći s autom. Baš zgodno mjesto za parkirat, baš mi se sviđa, iako su ga u međuvremenu počeli naplaćivati, ali to nas baš i nije dirnulo. Tamo kod Tvornice više nije bilo megalomanskog reda, koji je po našoj prosudbi mogao jedino biti za crni kruh ili za karte nogometnog prvenstva. Do tamo smo došli s tramvajem, u kojem nažalost nije svirala klasika, pa smo pomalo krenuli za Rijeku. Naravno, svi smo se ponovno ukomirali na autoputu do Karlovca uljuljani monotonijom ravnog pravca. Moram da prijmjetim da tamo na jednoj zgradi još uvijek stoji gigantska reklama za karlovačko sa nepreglednim redom piva koja kaže: red koji volite! Mogli su komotno napisati i: postanite alkoholičar! (naime ta glupava reklama stoji tamo još od ljeta, sada se izrodila i nova: proširimo zelene površine!) Cijeli put nekako se odužio baš od trenutka kada sam iracionalno iznjela da mi se čini kao da smo blizu Rijeke. Od Delnica nas je pratila morbidna magla i ja sam već pomišljala da nikada nećemo izaći iz te besprostorne mase, međutim uskoro smo izmilili na Čavle, zatim smo malo fulali pravac, pa smo nastavili sretno pićiti do kišne nam Rijeke. Večer smo utvrdili sa kojom litricom pive u malom i zgodnom stančiću i muzičku jugo scenu 80-tih. Bilo je baš ok dok Jagor nije zaglibio u neke glupe priče. Sve u svemu nije bio uopće loš taj posljednji dan Chagalla u Zagrebu. Ipak bih rado preskočila povratak do Zlobina, kroz gustu, dosadnu, napornu, talčiteljsku maglu. Bilo je to oko jedanest sati navečer. Kad smo došli prvo smo nahranili već izbezumljeno gladnog mačka, sreća nije mu prvi put, a onda smo i mi nešto ćopnuli. Ja sam se okupala, i kad sam legla Jagor je već spavao. (imena likova su izmjenjena (u ova čudno-šašava imena) radi očuvanja dragocjene anonimnosti.Pogledajte kako je samo jadnim zvjezdama!) Grimizni kolaž sa izložbe (p.s. to mu nije pravo ime!) Slika u tehnici ulja nazvana Vrijeme je rijeka (meni se jako sviđa ali nije bila izložena u Zagrebu)

- 18:35 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.