Lako ćemo…
|
Nasilja u obiteljima su jedna od češćih postupanja temeljne policije. Počeo sam raditi dok još nisu postojali Obiteljski zakon i Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, tako da se sjećam situacija u kojima bi zatekli pretučenu ženu i pijanog i agresivnog počinitelja, a ne bi ništa mogli učiniti (da sad ne ulazim dublje u objašnjavanja, ali da preduhitrim dežurne, naravno da nije svaki put riječ o muškarcu/počinitelju i ženi/žrtvi, ali takvi slučajevi su ipak daleko češći). Danas je situacija malo drugačija, a iako dolazi i do zloupotrebe tih zakona, ipak su donijeli znatni napredak u zaštiti žrtve i kažnjavanju počinitelja. Ova priča se može svesti pod više nazivnika, ali nasilje je ipak glavni. Policijsku intervenciju je zatražila žena navodeći da ju je istukao suprug. Dolaskom na adresu, ispred zgrade smo ju zatekli i vidjeli da je stvarno pretučena (bila je puna masnica i ogrebotina). Ali to nije bilo sve - pretučena su bila i njihova djeca (djeca od 5 i 6 godina) i njegovi (suprugovi) majka i otac. Oni su bili u posjetu kod snahe i unučića, a on je pio negdje vani s prijateljima. Počeo je urlati i prijetiti čim je došao pred zgradu, te su se ovi u stanu zaključali kako on ne bi mogao ući. To ga je još dodatno razljutilo, pa je razvalio ulazna vrata, ušao u stan, sve ih pretukao, a i razbio većinu stvari u stanu. Kako se nisu mogli obraniti, zajedno su pobjegli iz stana i pozvali policiju. Ostavili smo ih pred zgradom i došli do stana. Na hodnicima su stajali stanari i gledali što se događa, ali su svi pobjegli u svoje stanove kad su vidjeli policajce. Vrata stana su bila razvaljena i nisu se dala zatvoriti, te smo bez problema ušli u stan. Imali smo što za vidjeti - sve u stanu je bilo razbijeno. Stol, stolice, vrata ormara, slike sa zidova, televizor, glazbena linija, suđe u kuhinji, mikrovalka… uglavnom, apsolutno sve - stan je izgledao kao da je prohujao tornado. Supruga smo našli u spavaćoj sobi. Kad je kroz prozor vidio da smo došli, skinuo se i legao u krevet. Pretvarao se da spava i da smo ga mi probudili, a govorio je da je prespavao cijeli da i da nema pojma što se dogodilo. Laž je bila bolno očita, a i užasno je smrdio po alkoholu. Naredio sam mu da ustane i obuče se kako bi mogli normalno razgovarati, ali me nije poslušao. Ustvari, poslušao je, ali ne u potpunosti. Ustao je i skinuo je i gaće, tako da je ostao potpuno gol. I prije smo zaključili da će biti problema, ali tu je postalo jasno da se problem neće moći izbjeći. Počeo je iz sveg glasa galamiti i vrijeđati nas, te prijetiti da će i nas srediti, a odjednom je nasrnuo na mene pokušavajući me udarati šakama u glavu. Uspio sam se izmaknuti (mala prednost je bila to što je pod bio pun stakla, a on je bio bos - mi u čizmama), te sam ga uhvatio za ruku pokušavajući ga svladati, dok ga je kolegica uhvatila za drugu ruku. Već prije sam napisao da je nezgodno natezati se s golim ljudima, budući da ih se nema za što uhvatiti, a ovaj je još bio i sav znojan i sklizak. Tako smo stajali nasred sobe i natezali se nekoliko minuta. Nekoliko puta smo ga uspjeli srušiti na pod, ali se svaki put uspio dići prije nego što smo mu stavili lisce. Također je i on srušio mene nekoliko puta, ali ga je kolegica uspjela zadržati dovoljno dugo da se pridignem (svaka joj čast, nije pala niti jednom). Nakon tog natezanja, bilo je jasno da ga nećemo moći na taj način svladati, te sam rekao kolegici da ga udara gdje god stigne. Počeli smo mu uzvraćati udarce (do tada smo se branili i pokušavali razne zahvate za privođenje - ili se jednostavno natezali s njim), ali nije ništa pomoglo. Postajao je samo ljući i agresivniji, te je došlo do užasne tučnjave. Udarao nas je šakama i nogama, a udarali smo i mi njega. Bez obzira na naše čizme i rukavice, a i činjenicu da je on bio potpuno gol i bos, rezultat nije bio nikakav. Nekoliko puta sam ga udario i koljenom u međunožje, misleći da „cilj opravdava sredstvo“ (a i nemajući drugog rješenja), ali niti to nije pomoglo. Još smo se neko vrijeme tako tukli (vjerojatno se radilo o 2-3 minute, ali nama se činilo kao cijela vječnost), a tada me primio za prsa i gurnuo u ormar u hodniku. Da su na ormaru bila vrata, ne bi bilo neki problem, ali kako je već prije potrgao vrata, gurnuo me ispod polica. Od udarca su popucale police iznad mene i srušile mi se na glavu, te sam bio potpuno zatrpan komadima iverice i odjećom. Kolegica se nastavila tući s njim, a kada sam se uspio iskopati iz ormara, shvatio sa da je vrijeme za palicu. Izvukao sam ju, ali je čovjek to vidio, pa je primio kolegicu i gurnuo ju na mene. Snaga je bila tolika da smo oboje pali na pod. Tu sam mislio da smo gotovi - imao nas je na podu ispred sebe i mogao je raditi što je htio. Međutim, nekom ludom srećom se odlučio na bijeg. Istrčao je iz stana i počeo bježati hodnikom. Potrčali smo za njim, te sa ga počeo udarati palicom po leđima. Počeo se spuštati stepenicama, a ja sam ga cijelo vrijeme udarao (bilo smo na 5. katu). Otrčao je skroz do podruma, te je shvatio da je u zamci. Mi smo stali par metara od njega i rekli mu da legne na pod i stavi ruke na leđa kako bi ga mogli svezati. Mislili smo da mu je dosta. Naravno, pogriješili smo. Okrenuo se prema nam, podignuo ruke u „gard“ i nasrnuo. Tu je bilo nezgodno što je hodnik bio uzak (između drvenih boksova/šupa) i kolegica nije mogla stati pored mene, tako da smo bili jedan-na-jedan. Prvi udarac palicom je sjeo točno u njegovo lice. Inače ne smijemo udarati u lice, ali kako mi je pritrčavao, to je bilo jedino mjesto gdje sam ga mogao udariti. Doduše, mislio sam da će se obraniti rukom, ali nije. Čak nije niti trepnuo kad mu je udarac sjeo preko nosa. Počeo me je udarati šakama u glavu, prsa i trbuh, a ja sam ga udarao palicom gdje god sam stigao. Više nisam ni na što pazio, jedina namjera mi je bila svladati ga. I, naravno, kako to već ide, situacija je postala samo gora - ugasilo se automatsko svjetlo u hodniku. Nalazili smo se u podrumu, bez ikakvih vanjskih vrata ili prozora, u potpunom mraku. On je i dalje udarao, ali udarao sam i ja - šakama, laktovima, koljenima, čizmama, palicom... Nisam ništa vidio, a nisam ga uspijevao niti primiti, budući da je bio potpuno mokar od znoja (kasnije se pokazalo, i od krvi). Kolegica je zadržala prisebnost i uspjela pronaći prekidač za svjetlo. Kada ga je upalila, vidio sam da sam ga poprilično ozlijedio. Krvario je iz nosa i usta, a i gledao je „u križ“. Još uvijek se borio, ali bilo je očito da je ošamućen. Na trenutak se poskliznuo i pao na koljena, te sam odbacio sam palicu i svom snagom ga udario koljenom u leđa. Pao je na trbuh, te sam mu kleknuo na glavu i konačno mu uspio savinuti jednu ruku na leđa. Kolegica mu je savinula i drugu, te smo ga uspjeli svezati. Kasnije se pokazalo da je zadobio samo lake povrede. Pukla mu je koža na 5-6 mjesta na licu (što je poprilično krvarilo, ali nije bilo ništa ozbiljno), a bio je pun masnica i ogrebotina. Mi smo također bili puni masnica i ogrebotina, ali nam (ne znam kojim čudom) nije uspio pustiti krv. Mi smo inače bili potpuno krvavi, od glave do pete, ali je bila riječ o njegovoj krvi koja je prskala kako smo se tukli. Kad smo došli u postaju, izgledali smo kao da dolazimo iz klaonice. Prespavao je kod nas, a idući dan je prekršajno osuđen na zatvorsku kaznu. Kazneni sud za napad (ustvari, sprječavanje, ali nema neke bitne veze) na policajce još nije gotov (niti nakon više godina). Ne mogu ne spomenuti kolegicu. Tada je tek počinjala raditi u policiji - bila je vježbenica s par tjedana radnog staža i ovo joj je bila prva značajnija intervencija. Unatoč svim predrasudama, nije se ponijela kao prosječno žensko. Uostalom, niti kao prosječno muško. Ponijela se kao policajka. Bad girl for life. Iz opisa postupanja je vidljivo da smo griješili. Sve greške su potekle od moje pogrešne početne procjene. Kako pijani ljudi obično ne mogu dugo održati razinu agresije, procijenio sam da ćemo ga i u slučaju eventualnog napada brzo svladati. Pijani se uvijek ispušu u kratkom vremenu i postanu mlitavi, pa je bitno izdržati samo taj početni napad. Na žalost, ovdje nismo imali potpune informacije. Radilo se o psihičkom bolesniku, što nam njegova obitelj nije rekla, iako smo ih prethodno to izričito pitali. Razlog? Bilo im je neugodno i željeli su ga zaštititi. A psihički bolesnici su puno drugačiji. Agresija je mogla trajati i satima. A imali smo i ludu sreći da nas u svojem bijesu nije uspio niti jednom udariti kako treba, tj. u „dobro“ mjesto. Da je uspio „nokautirati“ jedno od nas, situacija bi bila puno gora. Dobro smo i prošli. A, u svakom slučaju, dobro je prošao i on. |
