koliko ćemo otići
daleko
kad nas otpreme sati
kad nas budu vezivali
kao vezice
smilja
zataknute
na haljinu
na revere
nekih vrućih
ljetnih noći

kako ćemo vješati
pokrivala za glavu
po dugačkim
hodnicima
kojima odzvanja
bjelina
i šutnja

a kad nam, konačno
pogledi odlutaju
kroz
lelujave zavjese
iza kojih se
pripeka
zalijepila za
pučinu

- kako ćemo dalje
pjevati
o krilatim snovima
- i nabubrenim
čežnjama,
i kako ćemo psima reći
da ne budu
žedni naših
ludih
onemoćalih zagrljaja

- i kako ćemo
premostiti
taj zavežljaj pijanog
mjeseca
- koji žari
nemoćne
- razbuktalo more
lijevat će se
po našim proplancima
gdje smo sadili
začuđene agave

- i mi ćemo
polagano uranjati
u svoje snove
na kraju - potpuno
zanijemiti
od blaženih
zelenih puteljaka

ili ja letim
prema suncu
prema pticama
letiš li
ili ja tečem
po kožama
krila
i perju bez
ptica

sve juri
i nemoj misliti da stojiš
na mjestu

još mi je stalo

i ne, ja ne činim razliku
ali osama je
pijavica duše

kad me probudiš jutrom


samo pupoljak
na stolu
vidi
tu sječu
nježnosti

noćas, gole grane
čempresa
peristil

nijemi sni
putovanje

samoća lišća
propupale ruže
duša tek
žubori

nije ovo tek tuga
za tebe

ovo su prosute misli
predvečerja
biti tu, a nema sjena

kao kapi kiše
igra sa perlama
tvojih ostavljenih
neprohodnih

tipki

tvojih ostavljenih
zaboravljenih
slavljeničkih
kolača

mirisnih breskvica
sa rumom

kako je dugačak put
tvoje vrelosti

nedjeljom
rijeka se vuče
i omarom ispod stabla
diše

vangelis



sve bih mogla
samo da te ne zamijenim
bolom
samo da ne postaneš sjena
sve bih staze potopila
samo da ostane ta jedna
dodir kiše i mora
moj jedini horizont