smijem li reći da
te poznajem
ako sam vidjela tvoje
raskrvavljene grudi
i ako sam te
uspavljivala
uspavankama
smijem li, reći
da te znam
ako sam te
sakrila u kovanicu
svoje utjehe
i da šuškam
novčićima
kao tvojim klijetkama
zorama
ja hodam
imeđu tebe
i leda
tebe, i pijeska
nemani vulkana
spavaju u mom
krevetu
sa sudbinom duše
iz koje sam tebe
izranjala

osjećaš li more
i njegove olovne sjene
dubine, srebrne modrine
kao ja
osjećaš li proljetne lahore
lisnatih korica i zelene
raskoši
kao ja
osjećaš li kako nas
ptice zovu
dok zoblju sjeme tek
posijane žetve
i radost nabubrenih
šumskih voda
kao ja
to jutra
nečujno ulaze u svijet
i mašu nam
ogladnjela srca

zvono tiho zvoni
i čuje se mlaz
svi rukavci rijeke
opisuju ti stas
ja samo slutim
oka ti sjaj
u mraku dok ćutim
nebeski raj

ja ti ne mogu biti
svratište
niti prepolovljena
svjetlost
ne mogu ti biti
ni penjač po kori magnolije
ni pomagač u pepelu
ni orač tvoje plijesni
da vidiš
znao bi da mogu
biti
jedino ništa
dok me tvoje ruke
ne sastave
i tvoje
oči ne isprate

mijenjati se od početka do kraja
bez izrežiranih nada
i bez zavičaja vjenčanica
od crvenih volana
reci, kako se putuje, da se
preskače

kada se vratim, kao prilika listu
hoćeš li zalutati na moj
piskutavi svijećnjak
kada se vratim, kao nebeska ptica
hoćeš li zadrhtati od

večernje magle i staklenih čaša
posutih kristalom
pretvoriti se u skitnicu, zanesenjaka
u pripovijestima tvojih usana
moj put se savija na tvojoj bradi
a krugovi kretanja

postaju sjenila tvojim očima
u tkanju tvoje kose
plivaju reprodukcije, tisuće mojih ruku
bijelih, neprozirnih, raširenih prstiju
okrenutih prema oblacima
a uši tvoje su mi kao zavratnice
ukrasi od školjki što ljeskaju se
na zalazećem suncu

i dok ti se vrat umiljato uzdiže
među grudicama pijeska
moja je čežnja
sve to veća

red..