iznenada tvoja
kao zaspala simfonija praznine
i sreće
nedoumice pobacane po snijegu
u svilenim zipkama
svijetlo noćnog neba, zaspale kose
u baršunastim vrpcama

ruža ili cvijet
to je cijeli svijet
silueta ljubičaste stvarnosti
izmamljen osmijeh
i toplina tvoje duše

platane pored nas
nemojte ih dirati
neka dišu i neka otkrivaju
kako se putuje prema kući
zaboravih noći
osta sunce i smicalice svijeta
podsjetio si me na zapisanu ljubav
tko još zapisuje ljubav
kupit ćemo tri broda
i podijeliti putnike
ja ću donijeti tanjure pune pašte i sira
sa umakom od gljiva
hodali smo noćas ulicom
koja zbrinjava dijamante i sirotinju
što kopa po smeću
hodali smo i grlili tišinu


napisano jednom:
nježnosti, koja si u rukama njegovim
zagrli me i drži me čvrsto, čvrsto

u gamošu

ostavljam te samu
dok ljudi raskalašeno gledaju kroz prozor
i suze preskaču po radosti
na nebu tračak tebe bljesnuo je poput strijele
ostavljam te samu
pijetlovi kukuriču za taj blagoslovljeni čas
prekaljuju svu težinu gradom u kojem smo sanjali
zbog tebe
ostavljam te sa zvijezdama
da uđeš u velika kola, bezbrižnu zlatnu kočiju
i gdje vidiš da je bijelo, da staneš
tamo

odmaram se
i putem pomalo nestajem
naprežemo se miljama
a lahor je junak
nježno i uzbudljivo putuješ
po meni
dok ja vodim razgovore
s bogom
nešto glupo dolazi odozdo
i susrećete se negdje oko
srca
vani miriši sunce
nestvarna strana
zaustavljena koprivama

suosjećanje
udaljeno suosjećanje
kao vreli čaj
kupi mjehuriće strasti
po porama
samo se maslinasto
osjeća
tvoje stremljenje prema
slasti

i na kraju

prelaziš
u ozračje mekane
nebeske boje

pronalazim san
sa tvojim osmjehom
koji mi govori o brigama

i na kraju

ali mi nismo stranci
ne možemo to učiniti
kao nitko do sada

upečatljivo se spajaju
pogledi po rotorima
i u potrazi, iza magle
naziru se
tupi i nevjerojatni razlozi
neodlazaka

ipak, na kraju
pobjedonosno
skakuću sjene

bulevar sjećanja

morska trava je upijala posljednje zrake sunca
sjetila sam se bulevara iako smo išli prema trgu

trg je bio manji, okrugliji
morska trava je upijala posljednje zrake crvenila

stepenice su se dodirivale vršcima prstiju
a svatovi su mahali cvijećem

na zidu je stajao mali teleskop, tako smo dijelili vezu
sa nebom koje je drhtalo

brodice su prolazile sporo vukući sa sobom
svjetlo tanjurastih lampi

tiho se prikrala noć kao misterija nevidljivog
dok se iz ulice nazirala povorka vunenih kapa

hladan zrak se kovitlao
pokleknula je i dubina i visina

kada bi se pak vratili na bulevar
pogled bi pucao na pučinu, preko krovova i pruge



nocturno

budim se suncem
kao da si tu
miriši pokošena
trava
kao da si tu
toplo je pod pokrivačem
kao da si tu