|
|
| < | rujan, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Moj mail: bosmans@net.hr
[IMG]http://i166.photobucket.com/albums/u94/Emyzplace/icons.jpg[/IMG]
Savrsenstvo.... Ova zena....
Klikni na nju da bolje vidis, viruj isplati se!!
Meni osobno, najzgodnije slavne face:
Tko sam ja?
srednjoškolka
zelenih očiju
znatiželjna
vesela
strašljiva
iskrena
ponekad ljubomorna
visoka
debela, ali ne kao prije
izuzeto osjetljiva
Sto volim?
NJEGA
roditelje
sestru
svoje 4 naj frendice
svoju pokojnu prabaku
sunce
more
ljeto, ali bez staraca
pjesme
Thompsona
Hrvatsku
ljubavne romane
plakati
Maria Ančića
Rijeku
Hajduk
Chelsea
smijati se
družiti se
ljubiti se s dečkom
kupovati
šminkati se
rozu boju
život
(svakim danom sve više)
Što ne volim?
Svoje kile
Uobražene ljude
zle ljude
pohlepu
sladoled (haha)
učenje
roditeljska zanovijetanja
neizvjesnost
SDP
i opet... svoje kile
Želje
smršaviti još nekih 10 kila
udati se za svoga dečka
imati barem troje djece
završiti srednju i faks
izdati pjesmaricu ili knjigu
biti sretna i zdrava
Čime se bavim
volim pisati knjige,
ljubavne romane
već sam napisala 2
pjesme...
volim tenis, nogomet...
izrađujem nakit
trčim
Vezala me tuga
svojim koncima
tražila sam ljude na krivim mjestima
što samoća čini ja najbolje znam
čovjek nije rođen da bi bio sam
zarobi me svojim usnama
i ne daj mi da potonem do dna
I rec da će ovog puta biti sve što želim ja
kaži da si mene čekala
I reci kako ovog puta
nema roka trajanja,
jer prava ljubav nije potrošna...
Lomio sam grane od života svog...
koda neću umrijet...
da sam iznad tog
bilo me je svuda
a sad sam kraj tebe
još vjerujem u čuda
i u nas oboje
napokon sam skupila malo hrabrosti..
i znate.. dobro mi ide..
vjerujem u sebe.. i uopce ne mislim na hranu.
misli mi zaokupljaju.. internet.. frendice.. druzenja..
totalno malo prostora ostavim za hranu..
ne jedem ništa iza 4..
nikako.. prakticki jedem 2 puta na dan
i to je to.. sve sto imam potrosim..
jer idem spavati oko 1 ujutro.. i mogu to..
nije mi tesko.. a cini mi se da neke rezultate
vec vidim.. nadam se da su tocni.. bojim se jos
stati na vagu.. jednostavno.. ne želim se razočarati..
kad budem sigurna da sam nešto skinula..
tada cu stati na nju..
i nadam se pogledati brojku koja ce
me barem malcice vise trgnuti da se i dalje
borim za svoj cilj. jer ja znam da ja to mogu!
Ljubim vas
sve mi ovo postaje smijesno..
gLedam se u ogLedaLu i ne vidim promjenu..
možda zato jer ni nema nikakve promjene..
Bojim se..
bojim se same sebe..
bojim se Ljudi koji me okružuju..
imam osjećaj da me uvijek prate brojni pogLedi..
i to mi smeta..
smeta mi..jer me strah..
strah me da ne vide suzu u mom oku..
iLi da ne vide ono što duboko krijem u sebi..
strah me i ovoga života i onoga što on nosi..
tko zna gdje ću biti za par godina i hoću lLi uopće biti?
iLi ću nestati s Lica zemLje isto tako jednostavno kako sam i došLa?
ponekad mi se čini.. da sam potpuno sama..
da nemam baš nikoga tko bi me mogao u potpunosti razumjeti..
baš nikoga.. na čije se rame mogu nasLoniti i pLakati..
zagrLiti i plakati.. drhtati.. i opet pLakati i pLakati..
znate.. voLim pLakati..
nekako mi to, barem prividno izLiječi maLi komadić duše..
nekako se na trenutak osjećam Lakšom..
no onaj osjecaj bijede i jada brzo se vrati..
svaki puta sve brže..
i samo se pitam..
do kada će to trajati?
koLiko ću se još morati boriti..
jer borim se jako dugo..
i paLa sam tisuce puta..
i uvijek se dignem..
pitam se samo .. do kada cu jos padati i dizati se?
pitam se..
kada cu napokon pobijediti..
sebe samu, a to je ono najvažnije?
Vratila sam se opet..
nakon gotovo godinu dana..
ja sam povratnik na scenu mrtviLa i bijesa..
Vraćam se dijetama.. povraćanjima..
Pokušati ću opet potrošiti sve što ima u meni..
Opet će tuga i bol prevladati mojim životom.
Možda ću biti smiješna mnogima koji će čitati ovo,
no uvjerena sam da će me mnoge od vas i razumijeti,
podržati.. kako nekada..
pokušala sam sve..
pokušala sam ne misliti na sebe i svoje tijelo.
pokušala sam hodati uspravne glave i ne
se sramiti same sebe.. Pokušala sam to
puno puta.. Svaka kila gore to mi samopouzdanje
umanjuje sve više i više..
sada je na 0.. nema ga više..
ne mogu se boriti s tim..
ne mogu prestati .. u takvoj sam depresiji..
stalno jedem.. zbog tuge.. kasnije povraćem..
zbog grižnje savjesti.
želim se maknuti iz tog začaranog kurga..
biti normalna i mršava..
zar mi je to stvarno toliko teško..
i..
hoce li mi itko od vas pomoci, molim vas?
Ponekad mi se cini da tako vise ne mogu...
kazem sama sebi...mogu ja to...
ovog puta necu odustati...
i zaista... cini mi se svaki put...
da cu taj put uspjeti...
i svaki put... sam se razocarala...
svkai put osim jednom kad sam skinula
17 kila...
kako sam to uspjela....
danima vec razbijam glavu s time...
i jednostavno mi nije jasno...
zelim se promijeniti...
znam, mozda je nerealno skinuti 10 kg
do nove godine... ali nije... zar ne?
ili se varam... ili se vrtim u zacaranom
krugu i nikako ne mogu naci izlaz?
sto mi je'
ponekad mi se cini da ludim?
da sam nacela svoje zivce....
pomislim.... toliko puta...
prerezati si zile...
kazniti se svaki put tako kad prekardasim...
i za to sam velika kukavica...
probala sam neki dan...
samo povrsinska ranica
nemam muda
za nista...
i drago mi je da to nisam uspjela....
ali ovo sto stvarno zelim... ne mogu...
kako?
kako da pobjedim samu sebe?
ovaj zov u glavi, zelucu... ili odakle vec dolazi...
kako da skinem barem 5 kila do nove godine,
ako je 10 vec nerealno??
kako?
Vracam se ...
nazalost opet sam tu...
nije me bilo jako dugo...
ali opet sam dosla... morala sam...
sve mi se vraca...
pa tako i moje kile...
pocela sam s dijetom...
al nisam dovoljno jaka...
ne mogu... jedino sto radim vjezbam...
a i to mi se ne da...
lijena sam za sve
pa i za zivjeti...
ne da mi se... nemam pojma kako da se maknem od toga...
kako da opet postanem ona stara...
moram smrsaviti 10 kila... 10 kila do nove godine...
10 kila
pomozite mi.. bilo kako bilo kojim savjetom...
jer ja sam vec sve probala i jednostavno ne ide...
mozda bi i islo kad bi ja bila ona prava...
kad bi ja mogla rec... mogu ja to... nece me nitko sprijeciti...
kazem to uvijek kad sam sita... kad se nazderem ko krava...
zasto to ne mogu reci uvijek...
pa i onda kad u ovom jebenom želucu nema ništa... 10 kila...
mogla bi ih tako lako i brzo skinuti, jer imam relativno dobar
metabolizam...
treba mi volja.. imam ju...
treba mi snage.. nemam je...
pomozite mi!!!
***************************
Znate... sto me najvise boli... ?
Slike... fotografije.. na kojima sam ja i moje savrsene frendice...
uvijek se ja najvise isticem...
uvijek su moje noge najdeblje...
di god stanem... kako god... uvijek se vidi da sam
UPRAVO JA NAJDEBLJA!!!
i to ne malo... ja se doslovno isticem...
neznam, moza je to u mojoj psihi, ali to me ubija...
sve su kao stopljene jedna s drugom... samo ja...
i naravno, moji bokovi...
kako, kako da si pomognem? kako da uspijem?
ne mogu to podnosit vise...
od 10000 slika na digitalcu koje slikam tijekom
izlaska na kraju dodem na njih par...
sve izbrisem ostavim samo one di mi se vidi glava...
i mozda gornji dio tijela....
moji bokovi su moja bolna tocka....
rana.... koju moram zacijeliti....
ne zelim uvijek biti najruznija i najdeblja na slikama...
ne zelim da moja djeca za 10 godina to gledaju i kazu mi...
jbt mama kako si bila debela...
ne zelim gledati svoje slike na faceu, ne zelim nista
zelim samo tih 10 kila manje...
zar puno trazim od zivota i od sebe...
????????????????????????????
zar je to stvarno tako puno?
Ljudi moji... danas se dogodilo nesto...
jednostavno prelijepo...
Profesorica na malom odmoru ispred
cijelog razreda kaže menida sam full smrsavila i kako je nedavno to isto komentirala s profkom iz tjelesnog...
Na to se ukljucilo i par cura iz razreda
dodalo kako sam full smrsavila,
kako sam se proljepsala i takve stvari...
Jednostavno sam bila oduševljena...
Nije zato sto me netko pohvali pred cijelim razredom..
Ni zbog toga sto sam se mozda osjećala važnom...
Ne... Osjećala sam pobjedu...
Prvi puta u životu osjetila sam kako miriše...
osjetila sam kako sam joj sve bliže i bliže i kako
mi je zbog nje u životu svakoga dana sve bolje i bolje...
Jednostavno koliko god mi je bilo neugodno
jer je cijeli razred komentirao moj izgled,
tocno ono sto je moja rak rana, toliko sam
bila i sretna jer sva ona muka,
onaj trud napokon se isplatio.. Napokon, sada to svi vide...
Ne komentiraju samo rijetki, koji i inače
odmjeravaju ljude... Komentirali su svi...
Poznanici i oni s kojima sam full dobra...
Profesorica.. bas svi... Boilo mi je neugodno jer
su svi ocito primjetili moju slabost i to da sam morala mrsaviti
da nisam oduvijek bila takva
da sam morala raditi na sebi...
To me malo zapeklo...
No sreća i PONOS su prevladali.
Sretna sam jer sam uspijela i uspijevam i dalje...
Sretna jer znam da mi fali jos malo da budem
poput ostalih cura... Ni mrsava ni debela..
Jednostavno normalna....
Hvala Bogu... Jos malo...
I bliži se kraj mojim mukama...
Ovo danas dalo mi je dovoljno snage i motiva
da izdržim, da se borim i da ne odustajem.
Kad skinem jos tih par kila koje mi fale svijet
ce biti moj. I sada sam presretna..
I sada mi je sve super...No nije onako
kako bih ja htjela... Blizu je, no jos mi fali...
No ja znam da to mogu... Mogu, jer to zelim...
Zelim biti sretnija i ljepša... Zašto ako se mogu
poboljšati to ne bigh napravila? Zašto ne bih pružila
u užitak sebi i svome srcu?
Zašto, kad znam da ja to mogu?
Zbilja mi je falio ovaj blog...
Zbilja ste mi falile i vi...
Taako sam se razveselila kad
sam vidjela cak 2 komentara...
puno mi to znaci...
evo, tek jucer sam pocela pisati ponovno blog,
a vec u se u meni polako budi onaj inat
onaj dobri stari osjecaj krivnje prema hrani,
sve ono što mi treba da bih mogla skinuti kile...
i dalje sam na tome...
i dalje ista priča...
još 7 kila...
Mogu li ja to?
još samo 7 kila da bih JA bila SRETNA...
Zar je to tako puno?
Zar je to tako teško? Za toliko sreće, tako malo
muke.. malo... budimo realni...
meni triba puno muke...
Ali za dva mejseca....
je moj rođendan...
za dva mjeseca moram ostati bez tih 7 kilograma...
Mogu li ja to?
Na svoj 18.rođendan želim izgledati jednostavno
savršeno, a to mogu samo ako izgubim još tih 7 kilograma...
Želim biti istinski sretna..
Mogu li ja to?
Ljudi moji...
Nakon dva mjeseca...
Ista tuga isti jad...
Mislila sam da ako na neko vrijeme
stanem pista blog da cu imati vise vremena posvetiti sebi
sebi i...
svome tijelu...
Nažalost nije tako...
Nažalost svome tijelu se nisam posvetila,
isključivo svojim ustima...
Jedi jedi, povraćaj zbog grižnje savjesti
i to je jedino što sam ja napravila...
Dakle, ništa pametnoga...
Pred par dana, neznan točno od kad
počela san vježbat...
opet...
Neznan, iman osjećaj da se nešto u meni probudilo...
Hm, puno puta san to rekla, opet ništa...
S druge strane, kažen... mlada san...
ako neću sad dobro izgledat kad ću više, zar ne? Niman pojma...
Pokušat ću napravit sve da opet krenen onako drastično kao
jednom kad mi je stvarno krenulo
i kad mi se zbog toga moj život totalno preokrenuo
i postao puno bolji..
Znam, svjesna sam da ono može biti još tisuću puta bolji,
no na to, u ovom trenutku mogu utjecati
jedino ja i moja samokontrola, moja upornost.
Nadam se da polako opet dolazim do nje,
ovih dana stvarno sve manje jedem,
opet počinjem vježbati nije to ništa agresivno
ali kako je bilo prije već ovo je savršeno...
Evo već dok pišem o vježbanju ono mi se gadi
i u meni se budi osjećaj lijenost... Ali tu mora nastupiti moja upornost...
Ja to hoću i moram iako mi se neda...
S vremenom kad se zbog tog vježbanja prikažu rezultati
sve će biti lakše i brže...
Oprostite što me dugo nije bilo...
Jednostavno sam jadna, preslaba...
I nisam mogla...
Ako cete me prihvatiti, opet sam tu...
Opet pokušavam...
Ispočetka...
Jos malo....
Sutra pocinje skola...
Sutra pocinje moje vrijeme...
Napokon...
razdoblje kada ce biti manje kusnji
kojeme bacaju u ponor...
Napokon skola..
napokon, koliko god mrzila ucenje skola...
toliko mi je lakse mrsaviti kad je skola...
ako nista tih 6-7 sati sto sam u skoli,
sigurna sam da necu jesti nista....
ucenje, moje spremanje za u skolu od po 2 sata
sve mi to oduzima jaaako puno vremena i
zaklanja prostor hrani... Plus tome jos i tjelesni koji obozavam
i na kojem dajem stvarno sve od sebe...
To je jako, jako dobro
...
Drzite mi fige!!!
Ovo ce kako ja inace pisem biti jedan od kracih postova...
Niman pojma koliko kila iman, jesan li smrsavila, ili jos gore dobila...
Jednostavno, strah me stati na vagu i pogledati...
Zelin van sretno drugo polugodiste, da nam ova skola sto
vise pomogne kako za stjecanje znanja tako i za mrsavljenje...
mislim da cete se sve sloziti samnom...
Ljubin vas!!
Možda nikada neću izgledati kao moji idoli...
I ne tražim to... Znam da takvo savršenstvo rijetko gdje postoji...
Znam da je na njima milijun i jedna kremica,
znam da su sve kompjuterski obrađene...
Sve znamo da je tako, zar ne?
Svaka mrljica na njihovom licu, svaki visak na
njihovom tijelu sve se tako lako uz pomoc kompa skine, zar ne?
Opet, kad ih vidim tako savrsene...
Kao da nisu sa ovoga svijeta... Lijepe žene... Zgodne... Mršave...
Vjerojatno nikada necu biti takva, kao Angelina Jolie...
Necu, sigurno... Ni ne zelim to... Zelim samo biti sretna...
Problem je u tome sto decki misle da se
sve te tipice koje svakodnevno gledamo na
tv-u same sminkaju, sam oblace...
Misle da su ujutro kad se ustanu tako
savrsene kao i kad odu spavati...
I onda nas pitaju... Kako su one takve a mi ne?
Kako, pitam se i ja...
Možda jer je oko njih milijun vizažista,
tisuce modnih kreatora, nutricionista i svih ostalih
ljudi ciji je posao samo da ona sto ljepse izgleda...
kako to njima objasniti.... Ni sama neznam...
I mi same za svoje idole biramo slavne face, nije li tako?
Vecina nas... Thininspiration nam je vecini neka slavna tipica....
A ne neka obicna cura... I to je zalosno....
I to me rastuzuje....
One su postigle toliko savrsenstvo da su uzor diljem svijeta
tako i nama.... a ja?
Ja ne mogu postici da sama budem zadovoljna sobom...
Nista vise ne trazim...
Nicije divljenje...
Samo da sam zadovoljna u potpunosti sama sa sobom...
on i ja...
Sve ostalo je prolazno....
Sve ostalo je namješteno, i ja to znam...
pola tih fotografija je namontirano... Neka je....
Ali me zamaraju svakodnevno...
Svakodnevno mi nabacuju neke nove mrsavije tipice...
Do kada ce to trajati?
Do kada... ? Kada ce uzor postati netko tko nema 30 kila?
Zasto se samo cijene ljudi koji su izuzetno mrsavi?
I sama sam primjetila otkako sam smrsaila ovih 15-ak kila
koliko su se ljudi prema meni promijenili...
Koliko su ljubazniji prema meni, koliko sam vise ljudi upoznala...
zbog cega? Ja se nisam bas puno promijenila....
Ali moj odnos s ljudima se promijenio... Jeli to normalno?
Ljudi te vise postuju sto si ljepsi i tu nema razgovora...
Danas sutra... Tako ce biti i na natjecaju za posao...
Ako budem lijepa i zgodna...
Dobit cu posao, gotovo sigurno...
Ako ne.... Nista od njega... Jeli to zalosnoz?
Budite iskrene... Koliko god zelile i vi i ja smrsaviti jeli to zalosno?
Jeli se oni ikada zapitaju koliko mi koji imamo
viska kilograma patimo? Dali im ikada to prođe glavom?
znaju li oni za sve nase suze? Ne vjerujem... To nije njihov problem...
Ali moj je... To je moj veliki problem...
I vas je to problem, barem tako pisete...
Sad mi recite jeli to pravedno?
Jeli pravedno da sam toliko nesretna sto sam debela?
Jeli pravedno sto sam u toj sugavoj manjini!?
Jer, secuci gradom srest cemo vise mrsavih nego
debljih ili debelih ljudi, jeli tako?
Na zalost, u manjini sam...
Na zalost u skupini debelih sam...Ne izuzetno debelih...
Ali imam problema sa kilogramima i to mi je dovoljno....
Dovoljno da nisam sretna...Dovoljno da opet placem!!
