Opet trebam vašu pomoć - ovo je nastavak na prošli post. Naime prekosutra ću možda poslije mise imati priliku da odem sa Ljubicom na piće. Zna da će dobiti pjesme.. i nikada nije nijednu moju pjesmu vidjela osim one jedne što sam joj prije pola godine dao. Pa sam sad isprintao sve pjesme za nju i to ću joj pokloniti. Ove sve pjesme ispod ovog teksta joj namjeravam dati (i onu na prethodnom postu).. Što vi mislite o svemu tome..mislite li da neke ne trebam dati? Posebno me zanima za pjesme u plavoj boji (pri dnu ovog posta), jer su to jedine pjesme koje nisu direktno pisane za nju i to joj namjeravam reći ako ću joj ih dati - no nisu za nikog drugog pisane - o meni su te pjesme zapravo.. pa bi ipak možda i to trebala dobiti - ta spominjana Ljubica.. s kojom sa ukupno u životu kad sve zbrojim možda 30 minuta pričao..uvijek po par minuta :) Pročitajte.. i recite... Znaš li Znaš li što je miris bazge koja rano cvate, od bjeline To oči tvoje su, od vedrine Znaš li, što su, zlatne niti Što sad pletu, mrežom dušu Kao ribar, dok mu srcem riba život daje, a more duši gušu Znaš li, kako, svijet sad sanja Kao vrabac ovaj, tu na grani Kao život ovaj, tu sad vani Jer te vidim, da ti dišeš, kao dijete, dok te anđeo nebeski čuva Kao nebo, u oblaku, kao smrt u jednom dahu Postao sam list na vjetru Srce mi je izdalo razum Ništa više ja sad neznam, ali znam da znaš sad ti Pa sve što znaš, molim te, odnesi, ako neznaš drugoga načina nad jednu tihu rijeku I izlij ovo nad njom Pa nek se riječ pretoči u suzu, pa suza nek bude mojih očiju djelo a Riječ od izvora nek postane tijelo Kako si draga Oh, kako si divna Oh, kakva si duša Dušo skromna, ti si mala sjena Što u miru sad korača Kao dijete sva ti sjajiš Ljubavlju i srcem zlatiš Da da nitko nezna za te A ipak ja dišem te Oh, kako si meka Oh, kako si mila Kao da se svila sama Rasporila od nemoći Kada vidi tvoje oči Ti si crni mramor hlada Što od Zla ne porozi Stalna si, kao ova moja glasna jeka Skromno dok ti duša čeka Oko ti je blago sjaja Kao sunce svjetle nade Pa te sada riječim' mazim Kao da si sestra moja A kao ženu ipak, ljubim te I dok staro lišće trune Od primitka crne grane Sve se opet rodi jednom Jer su oči tvoje rane Rane kao prvo cvijeće Rane kao prvi sati Rane kao hladna voda I sve to dijete u tebi oda Oh, kako si divna Oh, kako si draga.. Nježna Ljubica Dođi, nježna, tiha Ljubice Čuješ li me.. tako tiho te zovem Dođi, da me smiriš Nježna, mala Ljubice.. Dođi k meni Čisti cvijete u zemaljskome vrtu Ovca sam ja mala, sanjarska i stalna Dođi, bit ću ti vjerna Vjerno sam ja biće Vjeruj, vukova se ja ne bojim Ta kad umrem - živjeti ću Slušaj me Ja poznajem te, potpuno Kao sestru od krvi, mesa i duše Pogledaj u oči moje Oči moje vjerne, oči moje vječne znaš da one uvijek tražiti će tebe Sve dok god su žive i snivaju - Ma dok svijet ovaj ne izdahnem Vjeruješ li mi to? Vjeruješ li životu mojemu što krvlju Oca na nebu napojio se I sada živi za vječnost I za vrt zemjaljski u iskustvu cvijeta Ljubice I zovem taj život da bude iz sna: Dođi predraga, tiha Ljubice.. Sanjam Dan je večeras malo kišan Skupilo se sivo zdanje Pod prozore moje kuće I sanjam da zanesem sam u svijetu, u svjetlu dok živim, dok ne umrem I sanjam tebe I oči, govor tvoje duše Dubinu one koja mene pozna A mene ni majka rođena nezna kao ti, vjeruj mi I kada gledam u nebo Ja jasno vidim te tvoje oči: Duša nijema spokojno diše A sunce je iza njega Pa poželim da si tu Pa poželim, da sve nestane I da nema me više Pa opet legnem, i sanjarim kao biće što likuje u danu i noći I opet pogledam u nebo, i tu si I jednom će od zemlje sve da nestane kao prah, u vjetru zaborava Tada nemam što da ti skrivam I tada napisah ti ove riječi Ovo pismo, ovu krv i ovu strast I onda sanjam Da te vodim, da te samo gledam Dugo.. dok ti sram ne udari u lice I zacrveni ti se svijet Dok ti ne polaskam Cijelu dušu tvoju skromnu I da budeš moj svijet, moj život, moja duša, i moja krv Ni Salomon Tiho, tiho moje malo Oh, kako duša boli kad te gledam, pa mi stenje cijelo srce Jer te ljubim, kao san Kao draga kap si u vodi suza Što kiša ju donijela je, u izvoru, jedne noći, jednog sna Nježno, nježno moje malo Nježno, nježno malo drago Suze sve ti kupim, u sreći, i u boli jer do tebe mi je vječno, ali vječno stalo.. Od svih oprava, samo čistinom od inja duša ti je obavijena bila A ja te vidjeh kao krv od duha dobrote divinske I ja tebe vidjeh ovako: Da "Ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu", kao što se tvoja duša u mom oku zaodjenu Jako, jako Ja te volim, jako jako Kao maca što voli svoje mlade Pa ih zagrne toplinom svojom Tako ja osjećam tebe, jako jako Ja te sanjam, jako, jako Dok ne izdahnem, neću možda biti sretan Ali kad izdahnem, biti će to tiho, polako Sve dok sanjam te tako Danas sam dok sam snivao kišu, vidio potok, a u njemu dva cvijeta, bijeli kao duša u tvom oku i uz njih ti, bosa kao trava Pa sunce osvjetli, jako, jako Dan urani, a ja potečem kao san A u njem je - izvor mojega života Pa te ja ljubim, jako, jako, i - sanjam... sanjam polako... Nježni cvijet Obitovao sam jednom na zemlji, i tada, kada oživjeh - ugledah nježan cvijet Pomislih, taj cvijet treba vode Da živi, da raste Pa ja kapnem jednu suzu od sebe na njega I cvijet progleda, odmah me vidi Pomislih isto tako, taj cvijet treba svjetla da živi, jer cvijeće ne raste od tame Pa podarim jedan osmjeh Na lice latice toga cvijeta Cvijet osjeti svjetlo i oživnu Jednoga dana, cvijet umre, a tlo na kojem sam ga ljubio pokisne nad mojim oblakom tame I zapamtim to tlo, u vječnosti Malo zatim, umrem i ja, od tuge, od života, od svega, u snu A poslije smrti, u drugome životu, opet je tu - Pa me ljubi.. cvijet taj - što mi vječno svjetlo budi Za oči tvoje, izvor duše tvoje Molim te, poslušaj me, počuj me Ja sada plačem, ja sad pjevam. Ne čuješ me, molim te. Ali to molim te, čuješ li me. Ti si za mene u ovome tjelesnome životu Bila samo jedan cvijet Ljubice Koji zalijevao sam dušom, kada god istinski pogledao sam ga Vjeruj mi, molim te; Ja potpuno vidjeh te Ja poznajem krv tvoju posramljenu Krv tvoju povučenu Dušu tvoju, poniznu I baš takvu, volim ju Molim te, poslušaj me, Jer to što čuješ, ja govorim ti iz sna Koji je iza kulisa, vječan Nisam došao da ti uzmem, nego da dam Niti nudim, da moraš uzeti A opet, sve što imam, ja ti predajem Kao sanjar na krilima osjećaja Jer krv ova neda mi mira Da dušu svoju ti od iskrenosti otvorim Neka me vjetrovi odnesu zauvijek Oprosti mi, molim te.. Iz trenutka sna koji biva Kada pogledam te, Vidjeti ćeš, da iz duše gledam, u izvoru oka Dok iz njega leden zrak Zaledi kao bolesti rak Jedan trzaj, svjestan drag duše žene, što ju ljubim Tvoga oka, izvornog obrisa trag U srcu nosim jedan mali, Jedan; snažnog Duha, drhtaj jak Jedan suzan sneni sjaj Dok gledam tog oka jedan divan, spokojan.. mirni kraj Ako ovo nije, Reci što je; ljubav od sna Samo pogledaj me.. Samo umiri me... Ljubica Ljubi, ljubi, svog me mirom Snaga što je dušom dana Kao hladna noćna tama Zasjala je okom sada Bijela kao golubica Duše jedne zavodnica, Svijeta jednog; Ljubica U zenitu, jednog dana Pojavila se na duši jedna sjajna, smrtna rana I u njoj cvijet Ljubice Mojem oku besmrtnice U zenitu, jednog svijeta Kuca srce, u srcu stvorenja A malo je, kao svake druge ptice srce Kao svakog drugog, cvijeta klice To je lice Dobre sjene, duše lice Duše žene, divne njene što mi duh uvijek pokrene To je lice Ljubice Oprosti mi Oprosti mi jer uveli ljiljani su plavi što nebeski anđeli u duhu modrine ih siju po proplancima tvoga mira Oprosti mi što kišna su polja Natopljena očajom na vjetru Taj vjetar u vrtlogu mi sad muči dušu Čuješ li što riječ moja dirala je san tvoj u koji virila je Budi tu, i pogledaj Puni mjesec, jedno oko, jedno tijelo Što bezdanom ponovno plovi I tiho srce, mirno vrelo Uz ranu zoru, sjajom vedirne Uz puni dan duhom topline U beskraju vječnosti na krilima rime Bit ću ti vjeran Večeras, kada pišem ove riječi Noć će opet da zahvati mir I noć će noćas da likuje Večeras, a govoriti neću Čuti će oni koji čuju Bit ću uz tebe Kao što je kamen uz zemlju Bit ću ti vjeran Kao ovca stadu Uz tebe, da budeš u meni Kao što je val uz more Kao što je kap uz val Bit ću tu, da svjedočim Večeras ti obećajem, da ćeš da vidiš Bit ću ti vjeran Kao oblak nebu Kao mrak, uz zebu Kao svjetlost svijetu Mrkla noć Mrkla, pusta noć Negdje u zabiti ja i ti, negdje, u skrivenoj mašti Priroda bez ljudi, i bez kuća.. Mrak se nadvio nad zemljom jedino mjesec osvjetljuje nebo i dvije zemaljska čestice Mrkla, pusta noć Oko nas nikakvog života Sve spava, u spokoju mira Sve je negdje daleko Kao da je mrtvo sve osim nebeskih jata oblačnih bisera Tamna, kao da je nemoćna noć.. ni zora kao da se nikad neće roditi Samo ti i ja i tu i tamo koja svjetlucava zvijezda Mrkla noć, ma baš sve je tiho.. i tiho.. i tiho.. I gledam te.. I napokon si tu. Nema nikoga.. da smeta, da žamori Samo ti i ja, dva zemaljska duha I onda mirno dođem, da ti pričam Da te gledam, mirno, i bez smijeha Dođem.. da pričam ti o noći jer ti; jedina koja me istinski znaš tu si Sumnji nema Pa gledam te, sanjarskim pogledom i sa duhom I vidiš me, osjećaš me - ja znam to, jer ja vidjeh, upoznah te I sanjaš i ti tada I pomislim, kako bi bilo divno - da svijet stane - za sve vijeke - sada I kako je noć topla, nježna i draga.. Anđeoski jezici Kakav jesam, takav sam bio, takav ću biti - i nikada dok sam živ se ne mijenam; Duh je moj neporozan I u svom smrtnom danu, u nekom dijelu moga srca, ti zaista dušo sestrinska, biti ćeš i ja ću te vjerno na nebo odnijeti Znaš ti da pratit će te, Ma nek ti se sledi krv u žilama kada mjesec pogledaš Kao mačka dok se šuljam u vjetru Ako ikada moje malo srce u nekom kutku bude disalo za tebe Za tebe, za dušom tvojom Ako mi zemlja te odvede Jer ja ću da dišem, kao tat dok Sudnji dan ne dođe i dok tama u očaju se slijeva znaj da ja nikada ne odlazim, da ja sam tu vječno u tvom miru, vječno u dušnom zagrljaju Kod mene je dom iskreni i otvoreni To dom je tvoj tvoje rame, tvoje utočište od laži Ja Istina sam slatka Tko me može okusiti, toga trnci prođu a ne razumije svatko anđeoske jezike; jezike ljubavi, jezike dubine a ti umiješ da spoznaš svaki pedalj duše moje ja te čuvam i ljubim, i nosim u srcu kao svojinu Jer ja jedini sam vjerujem silno, sotosnkim izrodima ljudi potaknut govorim; koji će da ljubi te, na ovoj zemlji kao sestru, toplu sestricu, kao dijete od našega Oca i istodobno kao ženu što dušu mi daje Kao ženu od života Otac me je Duhom vodio dugo, dugo kroz šikare kroz polja gdje gavrani oblijeću i doveo me upravo k tebi I ja vidio sam, silom osjetio sam To tvoje divno, dušno vrelo, da ga nigdje ne vidjeh toliko u nijednom smrtnom tijelu kao u tebi i tako priča tiho kroz tvoj Duh ono divno, sveto, Božje u tebi Pa pogledam nebo i kažem u sebi ja toliko jako volim tog Boga u tebi Gdje sam ja, a gdje su svi Večeras je noć, a svjetla ima Ipak ne vidim u nikome istinu U nikome od mesa, od krvi Od današnjih ljudi i maski Gdje sam ja, a gdje su svi Svi su negdje drugdje, tamo gdje nisam ja Usamljene su moje misli U gomili ljudi, u mnoštvu Poput izgubljenog raka Hodam plažom, i svi se sklanjaju Od mene, a čovjek sam a tijelo sam, a duša sam Nitko ne razumije, nitko ne vidi Gdje sam ja, a gdje si ti Ono za čime tragam, mog života skromnosti, mog života svjetlosti U mom životu nema plime Nekad samo još u vjetru zime Čujem da dozivahu moje ime A u njemu - Samo tiha oseka Samo hladna, pusta, ledina Ti, pomorče, nositi ćeš me na srcu Jednom sam davno gledao brodove u daljini Kako plove, kao titani oceanom I bili su dio spokoja Uz to velebno more Danju je tada zlatom sjalo u dužini More, što zemljom i dušom plovilo je Kada pogledaš u more Vidiš dvije stvari Vidiš prvo, kristalno zlato na površini Kao zdanje na kojem plešu mravi To je morska duša, i ona je ista kao duša srca More diše, čak se val osjećajem koprca Ono kuca, i nosi život, za druge More je tu da primi mjesečeve tuge Druga stvar je more samo More je voda, spokojan dvor No u njemu je život Koji tim dvorom diše More govori, čuješ li više Kada more govori, Moraš biti tiho ono tada diše Nekoć sam se, dok sam se rodio Zaljubio u more I sanjao, kao što i danas sanjam Tijelo i duh, ali dvoje - da je uz to more Kao spokojna večer i ruke tvoje More je za mene život, Ono je srce Koje je nevino Dok ga gledam Kad rađa se zora A srce su Ruke nježne, uz obalu mora.. Sram Ljubavlju on sramio je Oči svoje skrivao je Požudu i strast na plaži More sramom dok ga draži Tad pobjegne u tamnu spilju Da od svijeta što ga vidi U toj mokroj morskoj hridi Isplače tad srebrom suze Spred sirenske morske muze Pa iskuje, u metalu Srebrnastvu krunu malu I na čelo joj nju stavi Ali samo dok su sami Krunu malu iskovanu Nevinim srcem isplakanu Ali samo dok su sami Vodom ona nesta tada Pokisle je mašte rada Pamtit će je još u svijetu Te otvori tad u cvijetu Rascvjetanog srca klice Dok u snažnog neba ptice Zajahaše krila vjetra Da je snažan gromak muk Iz te hridi u toj spilji Zaplakao tutnjem huk I planina, tad zazbori: Da se okom svjetlost stvori Pluća šuma vječni bori Iznad brda, kao hram: Da se sram u srcu boli Iskreno je, da govori, Riječju čistom potpunošću Koje će da zapečati Sve što diše iskrenošću Kišu nebu da uzvrati Dok se cijeli hrid istopi I u moru tad se zlati Anđeli Zovu ih glasnici nebeskog hoda Briga je to, čuvara roda Hodaju sjenice, viđenja nade Još se u snovima pjesmi okrade Zamamni obruč, prstena sunca Blistavo svjetlog, vjedra topline Koje milinom spod pluća prebiva Dok sanja jednoga, poniznog Sina I sanja sate, divne i meke U okrilju majke, ispod dve' deke Toliko nevino hodamo stazom I kada puti su odviše strmi Ne brini dijete, i kada grmi Počuj mene, tu istinsku sjetu Kako se krećem u bespuću roda I gledam Oca, vječnoga Boga Životnom prožet Bile su ptice, jednoga dana nosile oči, od sviju ljudi što su ugledav' utihnule sjetom Jer nedaleko je bilo, usahnulo polje, od prirode malja Skromno, siromašno zdanje A na njemu pjesnik I svjetlo što u vjetru se valja Pa poču' pjesnik svjetlo Veliko i sjajno, da uho mu Uzčuje još dublje, a duša se napoji Znamenjima života što ima doći I pjesnik tada, otvoriv' oči Od silnog se vjetra zanese I ovu Istinu, odtada, za sve vijeke svjedoči Ima li što ljepše Ima li što sjajnije, od zvjezdanih rima Kada nebo je nisko, i snažna je plima Ne, nema ništa sjajnije, to srca je klima Ima li što nježnije, kad budi se zora Dok magla je majka, a otac je gora Ne, nema ništa nježnije, od modroga mora Ima li što življe od prirode zova Dok uvenu cvijeća, a pupaju nova Ne, nema ništa življe, to svjetlost je ova Ima li što toplije, dok život se smiri Od zalaska sunca, da iz oka, srce tad viri Ne, nema ništa toplije, to u tuzi, se nesretan miri Ima li što ljepše, od pješčanih dina I puteva svjetla, hrabra, jedina Ne, nema ništa ljepše, od Puteva Uskrsnog, Božjega Sina |
< | veljača, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Sponsored links
EDGAR ALLAN POE - ANNABELL LEE
It was many and many a year ago,
In a kingdom by the sea,
That a maiden there lived whom you may know
By the name of Annabel Lee;
And this maiden she lived with no other thought
Than to love and be loved by me.
I was a child and she was a child,
In this kingdom by the sea:
But we loved with a love that was more than love--
I and my Annabel Lee;
With a love that the winged seraphs of heaven
Coveted her and me.
And this was the reason that, long ago,
In this kingdom by the sea,
A wind blew out of a cloud, chilling
My beautiful Annabel Lee;
So that her high-born kinsman came
And bore her away from me,
To shut her up in a sepulchre
In this kingdom by the sea.
The angels, not half so happy in heaven,
Went on envying her and me--
Yes!--that was the reason (as all men know,
In this kingdom by the sea)
That the wind came out of the cloud by night,
Chilling and killing my Annabel Lee.
But our love it was stronger by far than the love
Of those who were older than we--
Of many far wiser than we--
And neither the angels in heaven above,
Nor the demons down under the sea,
Can ever dissever my soul from the soul
Of the beautiful Annabel Lee.
For the moon never beams, without bringing me dreams
Of the beautiful Annabel Lee;
And the stars never rise, but I feel the bright eyes
Of the beautiful Annabel Lee;
And so, all the night-tide, I lie down by the side
Of my darling--my darling--my life and my bride,
In the sepulchre there by the sea,
In her tomb by the sounding sea
CHARLES BAUDELAIRE - EPITAF ZA OSUĐENU KNJIGU
Dobroćudni, mirni čitaoče,
Kome srce trezvenošću bije,
Baci ovu knjigu, vedra nije,
Iz nje sjeta i razvrat se toče.
Ako nisi školovat se htio
Kod Sotone-meštra prepredena-
Za tebe će ostat neshvaćena
Il' ćeš reći da sam mahnit bio.
Ako udes snagu ti je dao
Da zaroniš u ponore zala,
Štuj me, da bi ljubit me znao.
Bolna dušo, dušo radoznala,
Koja tražiš raj svoj, ti me sudi,
Požali me!- il prokleta budi!