Joj.. kako sam sad tužan i razočaran. Joj.. zašto mi se to sve događa. Sad sam bio na misi. I opet sam vidio Ljubicu. I to sasvim slučajno sam osjetio.. po glasu valjda kad je pjevala.. stajala je iza mene i skroz sam se uvjerio da je ona kad smo si ruke davali na 'mir s tobom'. Neznam da li je slučajno.. ali baš sam ju sinoć sanjao opet. Nakon dosta vremena.. nakon jedno mjesec dana možda.. neznam točno. Tako sam tužan jer joj nisam opet uspio ništa reći, jer sam opet otišao bez da sam iša napravio i sad imam užasnu grižnju savjesti i skroz sam tužan i skroz razočaran sobom. Na kraju kad je svećenik rekao da je misa završena za vrijeme završne pjesme sam otišao van..u nadi da će i ona ranije izaći jer ona obično ne čeka tu pjesmu dokraja. No ovaj puta ja sam ranije izašao misleći da je već vani a ona ju je čekala..i onda sam vani opet sve uprskao.. jer u takvim trenicima.. kad treba učiniti neštosa ženskim rodom.. ja potpuno izgubim dar razmišljanja.. i učinim sve što nije dobro.. jer sam budala kakva jesam, otišao do auta i otišao doma.. jer sam opet izgubio razum i dar razmišljanja.. i opet je sve palo u vodu. Tako je glupo ispalo. Toliko joj želim reći bar par riječi.. a ne mogu.. ne mogu.. jednostavno neki užasan sram me koči... da joj ne mogu ništa govoriti.. a toliko.. iz svega srca bi želio.. Da smo barem nasamo.. sve joj bi rekao. Da vas podsjetim - Ljubica je cura kojoj sam prije negdje pola godine poklonio ovu pjesmu koju ćete sada vidjeti. Tada.. napisao sam i iza broj mobitela ako me ikad poželi upoznati..no nikad nisam ni sms dobio. A i na kavu sam ju bio uživo pozvao.. no rekla mi je da ima dečka.. no da ćemo jednom otići. Iako joj je najprije bilo užasno neugodno.. da me nije mogla gledati.. s vremenom se počela smiješiti. I rekla mi je da joj je lijepa pjesma. No nikada se nije javila.. Tako sam razočaran sobom.. zbog svega.. što nijednu pjesmu moju nikada nije vidjela osim te jedne.. a toliko bih želio da vidi.. što joj nisam imao prilike reći kako mi je draga.. i što ne mogu biti barem prijatelj sa njome.. da mogu razgovarati sa njome.. a toliko bih to volio.. Ja sam izgubljeno dijete koje poznavajući sebe, se nikada neće promijeniti. A imam 25 godina.. Ovo je pjesma; koju je tada, prije negdje pola godine dobila.. I potpuno vjerujem da.. dok sam živ, ovakvu pjesmu; dublju od toga, za neku žensku osobu više neću moći napisati.. tu se sve poklopilo..i tu sam ja svoju dušu ispustio.. To je moj limit.. dalje od toga od mene ne ide.. Pečat krvi Nekoć sam kao i sad zauvijek; dijete u srcu bio I sanjah često, kao i danas I ono što sam htio Ono što sam sramom krio Samo dirnuti tebe srcem, je sve što sad sam snio Ne vidjeh osmjeh tvoj, ali zato baš, ja vidjeh te U obzoru, moga jutra snivalo je srca sutra Ja ne gledah, tijelo tvoje al' u Duhu, ja zaista, ugledah te Sestro volim, što postojiš Pa umirem, tu dok stojiš kao duša, hladnog zida Jer ja ljubim, i otajstvo tvoje sjene, otajstvo tvoje tame Ako oči naše padnu kao očaj u bezdan nevjerne tame, i zaborave, kao ljudi, i utope se, kao stijene u moru kao prah ja isčeznut ću, no ja kažem ti - pamtit ćeš me Prah će nas progutati u prahu no u grob tebe nosim Zapečatih ovom riječju dok sam na dnu pala mora udisao snagom pluća vruće krvi ove snene, dok mi kraj nj srce kuca Jer zauvijek sad si zatvorena, kao robinja u krvi moga srca Sada iz utrobe dubine svoje vadim sa krvlju komad srca svoga I pred oči tvoje ga predajem dok umire kao vrijeme Pa srce mi postane teško kao vječnost a njime sam zapisao ove riječi Od danas - ti mene već znaš I ja stoga ti kažem: Dođi - ja zovem da sanjam, a ne da živim, jer živ sam umro U dubini ove duše, još se svijeti drevni ruše Strastvena je i naivna, djetinjasta, i duboka kao dijete, plavog oka Pogledaj me - Iz mene potoci riječi će teći Ja pisati ću, ja sanjati ću, kao tiha ovca stada, disati ću Znadoh dok te, vidjeh jutrom da si mirna, kao rosa Reče noć mi, u tvom oku da si more, u potoku Reče vjetar na pustinjskom mraku da je svjetlo to u prahu Kao odsjaj, vjernom toku vjerna da si, sna dubina stijene skromne, uzvisina Jednom, kada korijen mi iz dubine uvene živjet ću u prostranstvima bure što je lupala mi u sjeti srca No svjetlo će korijenu dati novi život, pa će Duh da ga obljubi vjerom A u njoj ću baštiniti zlato u polju tvoga oka što je sanjalo u obzoru korijena, u cvijetu vrta u carstvu tvoje duše |
siječanj, 2009 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Sponsored links
EDGAR ALLAN POE - ANNABELL LEE
It was many and many a year ago,
In a kingdom by the sea,
That a maiden there lived whom you may know
By the name of Annabel Lee;
And this maiden she lived with no other thought
Than to love and be loved by me.
I was a child and she was a child,
In this kingdom by the sea:
But we loved with a love that was more than love--
I and my Annabel Lee;
With a love that the winged seraphs of heaven
Coveted her and me.
And this was the reason that, long ago,
In this kingdom by the sea,
A wind blew out of a cloud, chilling
My beautiful Annabel Lee;
So that her high-born kinsman came
And bore her away from me,
To shut her up in a sepulchre
In this kingdom by the sea.
The angels, not half so happy in heaven,
Went on envying her and me--
Yes!--that was the reason (as all men know,
In this kingdom by the sea)
That the wind came out of the cloud by night,
Chilling and killing my Annabel Lee.
But our love it was stronger by far than the love
Of those who were older than we--
Of many far wiser than we--
And neither the angels in heaven above,
Nor the demons down under the sea,
Can ever dissever my soul from the soul
Of the beautiful Annabel Lee.
For the moon never beams, without bringing me dreams
Of the beautiful Annabel Lee;
And the stars never rise, but I feel the bright eyes
Of the beautiful Annabel Lee;
And so, all the night-tide, I lie down by the side
Of my darling--my darling--my life and my bride,
In the sepulchre there by the sea,
In her tomb by the sounding sea
CHARLES BAUDELAIRE - EPITAF ZA OSUĐENU KNJIGU
Dobroćudni, mirni čitaoče,
Kome srce trezvenošću bije,
Baci ovu knjigu, vedra nije,
Iz nje sjeta i razvrat se toče.
Ako nisi školovat se htio
Kod Sotone-meštra prepredena-
Za tebe će ostat neshvaćena
Il' ćeš reći da sam mahnit bio.
Ako udes snagu ti je dao
Da zaroniš u ponore zala,
Štuj me, da bi ljubit me znao.
Bolna dušo, dušo radoznala,
Koja tražiš raj svoj, ti me sudi,
Požali me!- il prokleta budi!