... kao školarka ...
Nakon rastave braka mojih roditelja i prekida veze koja je trajala sedam godina; odlučila sam se osamostaliti... Paralelno sa mojim planovima o napuštanju majčinskog gnjezda počela se razvijati nova ljubav rođena na poslu...
Hrabro sam krenula graditi svoj život...
Uživala sam u kupovini stvari za svoj novi dom, od tanjura, ručnika do sitnih detalja koji će novi "podstanarski" dom činiti mojim... Ne mogu reći da je bilo raskošno ali bilo je samo moje, a samoća koje sam se bojala davala je mir...
Veza se odlično razvijala i nekoliko noći tjedno proveli bi skupa u toj oazi... U toj godini dana koliko je trajala moja samostalnost upoznala sam njegovu obitelj, često sam znala tamo prespavati, proveli smo predivni zajednički godišnji odmor...
Upravo tada kada sam pomislila kako mi je sve savršeno krenulo; moj gazda je odlučio da mi da rok od tri dana da se iselim iz stana... Naravno; bez ugovora nisam ništa drugo mogla nego spakirati stvari i otići; ali kamo?
Mama mi je ponudila novi krov nad glavom iako je taj krov dijelila sa novim životnim partnerom... Trebalo je to biti privremeno riješenje, ali prošlo je više od godinu dana kako tri dana tjedno živim kod mame, a ostalih četri dana kod dečka... Jedno vrijeme (neću lagat) to mi je odgovaralo, ali predugo živim sa ruksakom na leđima...
Nedostaje mi samoća, moj kutak, moje sitnice, moje razne lampice, moji tepisi, posteljina... Nedostaje mi miris mog omekšivaća rublja i slične gluposti... Sve to čeka u kutijama na tavanu kod dečka i u podrumu kod mame da ponovno ugleda svijetlost dana; a ja ću idalje bez puno prigovaranja (možda zbog straha da nešto ne izgubim ili da nekog ne povrijedim) seliti svoj ruksak sa garderobom sa jedne adrese na drugu...
Ali, do kada? Vjerojatno do onog trenutka kada ponovno skupim snage za jedan ozbiljan razgovor... Ljubav nije upitna i ne mogu reći da on nema nešto takvo poput našeg zajedničkog života u planu... ima... tamo negdje za deset godina... Ali ja ne mislim idućih deset godina hodati kao srednjoškolka sa ruksakom...
Još da je prostor problem; shvatila bih, ali nije...ima svoj kat u kući. Da je strah od obaveza u pitanju i to bih shvatila, ali nije ni to jer od ljeta nosim prsten na ruci...
Mislim da je dijagnoza zapravo vrlo jednostavna... "dok ide; ide"; a dok to tako "ide" ja ću pisati o događajima i sa jedne i sa druge adrese...
Kako bi lakše pratili moje tjedne migracije koristit ću se kračenicama: NZ - je dom kod mame, dok je GV - dom kod dečka...
23.10.2007. | 14:40 |
5 Komentara | Print | # | ^
... tko sam ja ...
Poison Whisper... najbolje karakterizira moj karakter. Prošla sam 1/4 stoljeća, boravim na dvije adrese, a živim u svom filmu...
Može se reći da imam veliku "obitelj" kao "dijete" rastavljenih roditelja, ali ja to tako ne doživljavam... a kasnije ćete shvatiti zašto.
Imam dobrog dečka i kvalitetnu vezu... imam vlastiti posao... a sada imam i on-line dnevnik za svoje otrovne misli...
22.10.2007. | 20:25 |
0 Komentara | Print | # | ^
...početak...
Možda bi za početak trebala napisati nešto o sebi... možda...
22.10.2007. | 17:34 |
1 Komentara | Print | # | ^
