hm....
od stvaranja ovog bloga nisam bas imala inspiraciju pisati...do sad....naime,
sama sam sebi prije rekla da necu pisati sto me muci,pogotovo na necem ovako javnom
ai eto...dakle da zapocnem...
(aj da doslovno ne pisem napisat cu jednu pricu...)
PTICE U ZLATNOM KAVEZU
imala je slobodu...sretna na nebu...u dodiru sa oblacima...pjevala je punim glasom svaki put kad bi se probudila...i jednog dana ugledala je drugu pticu sa predivnim perjem koju nikad u zivotu nije vidjela...zaljubila se u tu pticu koja je takodjer bila slobodnog duha...i bili su zajedno...skupa...u slobodi...samo nebo je bila granica,a svaki novi oblak samo jos jedno utociste za njihovu ljubav...nisu mogli jedna bez druge..nisu ni htjeli biti jedno bez drugoga...prisegnuli su se na vjecnu ljubav i zapecatili to poljupcem....ali...
...dosli su ljudi...uzeli im slobodu...uzeli im duh...ukrali ih iz njihovog gnjezda...iz njihovog mira...
...stavili ih u kavez...nisu se ni snasle,a bile su zarobljene..ali zasljepljene ljubavlju nisu shvacale promjenu njihovog savrsenog svijeta...jer imali su jedno drugo...
..okrutan kavez...sa jedinom slobodom koju je imao jest njiova ljubav...ali...
...ptice su pocele shvacati da slobode vise nema i da ljubav nemoze zamijeniti oblake...slobodu...unatoc zlatnom kavezu i imajuci sve sto su htjele u svom zivotu,nisu imale ono sto im je istinski trebalo..slobodu duha...i ljubav je jenjavala...u tom kavezu...a one umiru..bez obzira na to sto su zajedno...prostor i vrijeme nije bilo za njihovu ljubav...jer je nisu takvu stvorili...
...i umiru i danas...kao i svaki novi dan bez slobode...sve dok se vrata ne otvore...sve dok ne osjete slobodu ponovno...kao i one oblake koji su bio dio njih...dio njihove ljubavi...
