Pogled unazad

nedjelja, 23.12.2012.

Yves Congar OP.



Kao Chenu i njegov kolega Congar pripada Pariškoj provinciji Reda. Congar je rođen 1904. u Sedanu u Ardenima, francusko-belgijskog podrijetla. Nakon svojeg osnovnog školovanje za vrijeme Prvog svjetskog rata, stupio je petnaestogodišnjak u malo Sjemenište u Reimsu.


Teolozi Congar i Ratzinger

Od 1921. slijedili su studiji na "Institut Catolique" u Parizu. Tamo je Congar upoznao filozofa Jaquesa Martiaina koji ga je uveo u svijet misli Tome Akvinskog.

Obvezatna vojna služba, zbog koje je Congar povremeno boravio u Njemačkoj, prekinula je njegovu izobrazbu za svećenika. Koncem 1925., konačno je zamolio da ga dominikanci prime u novicijat. U Amiensu, kući izobrazbe Pariške provincije, upoznao je brat Marie-Joseph - takvo je bilo njegovo ime u Redu - temeljito povijest Reda propovjednika i duhovnost njegovog utemeljitelja.

U jednom spisu o karizmi Reda propovjednika, koji je Congar napisao 1979. na zamolbu učitelja Reda naglašava tri temeljne odrednice dominikanskog života: 1. Služili istini vjerskim naukom; 2. Ovoj službi primjereni - samostanski, studijski i apostolski način života; 3. Propovijed u užem smislu!

Congar dalje konstatira: brat propovjednik "bi morao živjeti u dva svijeta: s jedne strane u Crkvi i njezinim slavljima, u tradiciji, u njezinim problemima, njezinim rječnikom, njezinim ćudoređem, s druge strane u svijetu kulture i problema vremena. To je jedan drugi svijet koji ima svoje privlačnosti, svoje solidarnosti i svoj zahtjev na autentičnost i lojalnost".

Koncem 1926. Congar se preselio u Le Saulchoir. Zbog političke konstelacije u Francuskoj nalazila se kuća studija pariških' dominikanaca od 1904. u Belgiji, nedaleko francuske granice.

Presudan utjecaj na teološki razvoj Corigara imao je mladi profesor M. D. Chenu, koji je u to vrijeme predavao povijest teologije Aristotelovu filozofiju i grčki. Mladi se student već tada posvetio intenzivnim ekleziološkim i ekumenskim studijima. Njegova je lektorska teza bila o jedinstvu Crkve.

Susreti s Karlom Barthom i zastupnicima ekumene, s pravoslavnim teolozima i anglikanskim prijateljma bile su u vremenu koje je slijedilo isto tako njegove aktivnosti, kao i pohađanje predavanja na Protestantskom fakultetu u Parizu. "To posljednje izazvalo je pozornost i protivljenje (Bunnenberg, 13) jer je katolički svećenik, redovnik na Evangeličkom fakultetu 7,1 ono vrijeme bilo nešto nečuveno".

R Congar je preuzeo koncem 1932. - u to vrijeme bio je star 28 godina u Le Saulchoiru katedru apologetike. U godinama koje su slijedile intenzivno se posvetio svojim ekumensko-teološkim istraživanjima.

Skandal podijeljenog kršćanstva nagnao ga je u najdublji duhovni i znanstveno utemeljeni ekumenski angašman. O tome svjedoče, između ostalog, njegova dva rada "Chret iensdesunis" (Podijeljeni kršćani) iz godine 1937. i "Chretiens en -dialogue" (Kršćani u razgvoru) iz 1964.

U zadnjoj knjizi tumači svoju teološku osnovnu želju . "Vrlo rano mi je postalo jasno da ekumenizam nije samo puka strast, nego da on pretpostavlja pokret za obraćenje i reformu koja se proteže na život svih vjerskih zajednica". 'Svih vjerničkih zajednica", značilo je za njega: i Katolička ckva bi trebala (pristupiti ovom pokretu za obraćenje i reformu.


Dominikanski teolozi Congar i Chenu

Samo tako se može težiti jednom istinskom jedinstvu u jednoj i sveobuhvatnoj Katoličkoj crkvi (Catholica). To je njegovo najdublje uvjerenje. Za postignuće ovog visokog cilja nužno je posegnuti za tardicijom koju ne treba shvatiti kao nedodirljiv sustav, već kao životnu orijentaciju.

U ljeto 1939. morao je R Congar poći u vojsku. 1940. dospio li u njemačko zarobljeništvo. Tek nakon poraza nacional-socijalizma, mogao se vratiti u svoju domovinu i ponovno predavati na Visokoj dominikanskoj školi, sada premještenoj u Pariz. Ipak su njegovu djelatnost, u godinama koje su slijedile, otežavale neke zapreke.

Prve riječi kritike protiv tzv. "Nouvelle Theologie" izrekao je papa Pijo XII. 1946., nipošto slučajno, u govorima upućenim Generalnoj kongregaciji isusovaca i Vrhovnom zboru dominikanaca. Ovom upozoravajućom teološkom tendencijom, izrečenoj od same Pape, mislilo se i na Yves Congara. "Naučiteljske kočnice" (Bunnenberg, 80) osjetio je Congar već 30-tih godina. U poslije-ratnom periodu stanje se pooštrilo. 1948. zabranjeno mu je sudjelovanje na ekumenskom skupu u Amsterdamu, nova izdanja i prijevodi nekih njegovih knjiga bili su zabranjeni.

Objavljivanje svojih djela morao je podvrći strogoj rimskoj cenzuri. Sam Congar je govorio s tim u svezi o "Klimi nepovjerenja, denuncijacije i sumnjičenja koja truje Rim" (Bunnenberg, 82). Represije su postigle svoj vrhunac 1954. Zajedno s ostala tri subrata Congar se morao odreći svoje predavačke djelatnosti u Le Saulchoiru i napustiti francuski glavni grad.

Otišao je najprije u Jeruzalem, zatim u Cambridge, a njegova je "Odiseja" završila 1956. u dominikanskom samostanu u Strasbourgu. Unatoč tome, reagirajući na ove događaje, Congar je mogao kasnije reći: "Postoje ljudi koji nas optužuju zbog modernizma. To je nepravedno klevetanje. Kako tu manjka smisao za povijest! Sve nas veže uz Crkvu".

U vrijeme opisanih razilaženja pojavio se njegov rad "Jalons pour une theologie du laicat" (1953.) o kojem se puno raspravljalo. Tri godine kasnije knjiga je objavljena na njemačkom pod naslovom "Laik. Nacrt teologije laikata".

U toj studiji zastupa mišljenje da laici imaju udio u svećeničkoj, kraljevskoj i proročkoj službi Isusa Krista i njegove Crkve. Identično shvaćanje razvio je 10 godina kasnije II. Vaticanum (II. vatikanski sabor u svom govoru o "općem svećeništvu vjernika" (LG=Lumen gentium, 10).

Prije svega, drugo poglavlje Konstitucije o Crkvi nosi očevidno Congarov rukopis. Načelno isto dostojanstvo i poziv svih članova Crkve, bila je pri tome njegova istinska želja. Zahvaljujući osobnom zauzimanju Congara, koji je na Saboru sudjelovao kao teološki savjetnik, i na Saboru je bilo riječi o "mesijanskom narodu" (usporedi LC, 9).

Daljnji tragovi njegovog teološkog djelovanja nalaze se u dogmatskoj konstituciji "Dei Verbum". U konačnici, u svim njegovim radovima Congaru je bila uvijek na srcu Crkva. Stoga se može njegova opsežna studija, "Je crois en I' Esprit Saint", objavljena 1979/80. - nešto skraćena njemačka verzija nosi od 1982. naslov "Duh Sveti" - s pravom označiti kao jedna ekleziološki usmjerena pneumatologija (Nauka o Duhu Svetom): "Crkva je za Yvesa Congara uvijek istodobno zajednica i institucija, ali bitno i, prije svega, zajednica okupljena po i u Duhu Svetom" (Sicoulv, 89).

Približavanje odnosa tradicije i svijeta je posebno obilježje Congarove teološke misli. Na koncu citirajmo još jedanput kratki odlomak iz njegovog radnog spisa o dominikanskoj karizmi: već postoje male vjerske skupine, prije svega redovnika koji žive u svijetu i tamo često obavljaju svjetovne poslove i unatoč tome provode život molitve i apostolskog žara. Žar vjere i ljubavi mora naći mjesto u životu ljudi i zajednice. Vjera mora prožeti i animirati mnoštvo ljudskih aktivnosti u istraživanju, politici, proizvodnji i socijalnoj organizaciji".


23.12.2012. u 11:51 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 16.12.2012.

Edward Schillebeeckx OP.



Edward Schillebeeckx podrijetlom je Flamanac. Rođen je 1914. u Antvverpenu kao šesto od četrnaestero djece.


Edward Schillebeeckx teolog dominikanac

Kao dvadesetogodišnjak stupio je u novicijat flamanske provincije Reda. O svojim motivacijama govorio je prije nekoliko godina u jednom dužem intervjuu. Na pitanje o privlačivosti i fasciniranosti Dominika Guzmana odgovorio je: "Intelektualno u kombinaciji s univerzalnim i harmoničnim. Bio sam dirnut ravnotežom religioznog s jedne, ljudskog i svjetovnog s druge strane (...). Kod dominikanaca se radi o prioritetu milosti i "pustiti da Bog - bude Bog" (Intervievv, 21).

Nakon svoje obvezne temeljne filozofsko-teološke izobrazbe i nakon svećeničkog ređenja (1941.), studirao je u Parizu biblijsku i patrističku teologiju, kao i filozofiju. U Le Saulchoir susreo je mladi Flamanac svojeg oko 20 godina starijeg, subrata M. D. Chenua. Schillebeeckx priznaje: "On je možda čovjek koji je najviše nadahnuo moju teološku misao i život (...). Za mene je on bio utjelovljenje dominikanskog ideala, kako sam ga i ja htio doživjeti" (Intervievv, 32).

Njegova je teologija bila nešto živo. Ona nije ponavljala stare formulacije, već je u svjetlu vječnih istina htjela osvijetliti i rješavati suvremene probleme. To je mladoga Flamanca očaralo. On je do tada želio da bi s De Petterom mogao surađivati na filozofskom istraživanju, a sad je otkrio svoj pravi poziv: ne biti filozof, već teolog. Nije on jedini slučaj takve vrste. Ima ih mnogo.

Sa svojom dovršenom doktorskom tezom u džepu vratio se Schillebeeckx u Belgiju. Uz nastavnu djelatnost na vlastitoj Visokoj školi Reda u Lovvenu preuzeo je službu učitelja studenata. Kao takav, trudio se da na mladu braću prenese nešto od svojeduhovnosti sakrivenog Boga: "Ne govoriti o Bogu i Crkvi, nego jednostavno biti tu: u nadi da ljudi kroz tvoje kršćansko prakticiranje života naslute nešto o dubljem otajstvu" (Intervievv, 31)

G. 1946. Schillebeeckx se, obogaćen znanjem, susretima i iskustvom, vratio u Louvain te nastavio poučavanjem dogmatike. Ta predavanja postala su temelj za njegovu doktorsku tezu, koju će g. 1951. braniti u Le Saulchoiru. Ona glasi: Sakramentalna ekonomija spasenja. Objektivna struktura i subjektivno sudjelovanje. Brzo nakon toga ugledala je svjetlo njegova prva knjiga na holandskom jeziku Sakramentalna ekonomija spasenja.

Schillebeeckx je u čovjeku Isusu iz Nazareta iskusio oslobađajm U moć Božju - usred svijeta. On pripovijeda: "Tada je bilo (...) studenata koji su željeli postati svećenici - radnici. Odgovorio sam im: dobro, ali ja ću poći s vama kao teolog da tu praksu teološki slijedim. Kada danas o tome razmišljam - bilo je to pedesetih godina - tada smo nesvjesno eksperimentirali s modelom koji je kasnije bio dalje razrađen u teologiji oslobođanja. Praksa ima prednost. Teologija je drugi korak. U refleksiji se želi vidjeti koliko je životna praksa sa stanovišta vjere ispravna. (...) Jedan od mojih studenata je, uostalom, kao dominikanac još uvijek vozač tramvaja. On je pomalo mistik, ali s vozačkom kapom na glavi" (Inln view, 35 f).

Između 1957. i 1982. Schillebeeckx je na teologiji Katoličku sveučilišta u nizozemskom Nijmegenu bio profesor dogmatika i povijesti teologije. U uvodnom nagovoru obradio je temu U potrazi za živim Bogom. Tu obrađuje mnogima omiljenu temu nove slike o Bogu u sekulariziranom svijetu, gdje se Božja prisutnost očituje u formi odsutnosti.


Edward Schillebeeckx teolog dominikanac

Na Drugom vatikanskom saboru sudjelovao i kao neslužbeni savjetnik nizozemskih biskupa. Njegova je zasluga, barem indirektno, bitan doprinos za otvaranje Crkvu današnjem svijetu.

Teološka biografija Schillebeechxa je i jedna povijest puna i konflikata. Po prvi put optužen od vatikanske Kongregacije za vjeru morao se braniti 1968. Predmet ispitivanja bili su, prija svega, njegovo poimanje objave i shvaćanje euharistije, koje tobože nije bilo u skladu s tradicijom Crkve.

Ovaj su sukob mogli brzo okončati uz odgovarajuću pomoć njegovog kolege Karla Rahnera SJ, ali je 1976. ponovno obnovljen službeni istražni postupak. Predsjedatelj rimske Kongregacije za nauk vjere, kardinal Šeper, vodio je postupak - koji je trajao preko pet godina. Povod zato bilo je djelo "Isus. Povijest jednog života", koje je objavljeno 1974. na gotovo 700 stranica.

U središtu rasprave bila su ovaj put dogmatska pitanja. Predmet rasprave bio je također i Schillerov hermeneutički princip koji je bio osnova njegovih istraživanja. Odnos između danas i jučer, između aktualnih iskustva i tradicionalnog nauka, bio je i jest za Schillebeeckxa dijalektički. Sadašnjost i prošlost dodiruju se za njega tek u kritičkom i pi.iktičnom dijalogu: on propagira "kreativnu vjernost" evađelju i predaji Crkve. Postupak je okončan 1980. bez konačne presude, ali i bez zaključne rehabilitacije napadnutoga.

Samo godinu dana kasnije rimska Kongregacija za vjeru je naredila ponovno ispitivanje. Kamen spoticanja je ovog puta bila Schillebeeckxova knjiga "Kerklijk ambt" (Crkvena služba). Flamsko-nizozemska Istražna komisija došla je ipak do zaključka da je po Schillebeeckxu zastupana revizija službe i crkvenih struktura i Crkve "dogmatski moguća, a pastoralno nužna."

Polazna točka u ovim Schillebeeckxovim razmišljanjima koja ih objavljena 1980., je na mnogo mjesta zamijećena kriza tradicionalne slike svećenika. U novozavjetnim tekstovima kao i u starocrkvenoj tradiciji uočava tijesnu povezanost između Crkve i apostolske zajednice, kao Isusove zajednice, stvorile su službu koja se očituje na vrlo različit način.

Ova služba "odozdo" i misli načela "podizanjem ruke" (poziv preko zajednice), prije "rukopolaganja" (posvećenja) shvaćena je kao dar Duha. Schilleebechaukx zastupa mišljenje: nema crkvene zajednice bez voditelja i voditeljskog teama! Sada u okvirima ove perspektive - to je njegovo uvjerenje - smiju krćanske zajednice eksperimentirajući svoje najbolje strukture službe. Prema tome, Schillebeeckx prati, sada već niz godina, "alternativne" eksperimente zajednica Nizozemskoj i drugdje.

Vratimo se događajima početkom 80-tih godina. Pozitivno stručnono mišljenje Istražne komisije nije polučilo željeni uspjeh. Isto tako je bez rezultata protekao 1984. u Rimu vođen razgovor između, pogođenoga ondašnjeg učitelja Reda braće propovjednika Damiana Bvrnea OP i prefekta Kongregacije nauka za vjeru, kardinala Josepha Ratzingera.

Schillebeeckx je naposljetku 1985. podastro novu verziju svoje knjige o službi. Ona nosi naslov "Kršćanski identitet i crkvena služba. Pledoaje za čovjeka u Crkvi" i želi uzeti u obzir izrečenu kritiku na prethodnu verziju, a da ipak ništa ne opozove od onoga što je rečeno u prvoj knjizi.

1982., u godini svog odlaska u mirovinu, primio je Schillebeeckx nizozemsku "Erazmovu nagradu" za naročite zasluge li promociji europske kulture. Ostale publikacije - veće i manje - pojavile su se, kao npr. njegovo treće opsežnije djelo "Mensen als vehaal van God" (Ljudi. Povijest Boga ) 1989/1990., i zbirka propovijedi i članaka pod naslovom "Evangelie vehalen" 1982. (njemački naslov: "Pričati evanđelje", 1983.).




16.12.2012. u 11:53 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 09.12.2012.

Albert Nolan OP.




Albert Nolan

Albert Nolan je južnoafrikanac engleskih korjena. Rođen 1934. u Kapstadtu. Čitanje djela Thomasa Mertona u njemu budi želju za redovničkim životom te s 20 godina pristupa Redu braće propovjednika. Ono što ga je najviše privuklo u dominikanskom redau bila je kombinacija kontemplacije, studija i propovijedanja.

Kao mladi dominikanac svoje studije završava u Južnoj Africi, i u Rimu gdje stječe doktorat. 50-ih godina njegov interes i angažman zaokuplja rad sa crnčkom mladeži. Od 1960 godine predaje na dominikanskoj fakultetu, te je više godina radio kao dušobrižnik studenata.

Do 1984. godine obnašao je službu nacionalnog kapelana Kršćanske studentske mladeži (YCS). U to je vrijeme predavao u mnogobrojnim teološkim obrazovnim mjestima diljem zemlje. 70-tih godina njegova su ga subraća izabrala po prvi puta za poglavara svih južnoafričkih dominikanaca.

90-tih godina kao rezultat njegovog uvjerenja da teologija mora doći iz lokalne razini, a ne akademske, počeo je izdavati radikalni crkveni časopis pod nazivom Izazov, čiji je urednik bio za više godina. Od 2000-2004, Nolan je služio treći mandat kao Generalni vikar dominikanaca u Južnoj Africi. Prvi i drug mandat su bili od 1976.-1984.

Vrhovni zbor dominikanskog Reda, sazvanog u Rimu 1983., izabrao je Alberta Nolana čak za Učitelja Reda. Ovu službu Iipak nije ipak preuzeo. Nolan je zamolio svoju braću da ga i dalje ostave djelovati u Južnoj Africi. Time je po prvi put, u skoro 800 - godišnjoj povijesti braće propovjednika, jedan izabrani učitelj Reda odbio povjerenu mu dužnost. Unatoč tome, ovaj je izbor u vrh zajednice, poznate diljem svijeta, značio jasnu i jednoznačnu solidarnu potporu Reda sestrama i braći u Južnoj Africi.

Kontekst njegovog teološkog i pastoralnog angažmana bilo je i jest rasističko apartheidsko društvo u Južnoj Africi. Albert Nolan vodio je svoju bitku i za ljudska prava u korist mnogih dominikanki i dominikanaca crne i bijele boje kože. Evanđelje mu je pri tome odlučujuće mjerilo. O tome svjedoče na kraju ne samo njegove veće nego i manje publikacije.

1976. objavio je otac Nolan svoj rad "Jesus before Christianitv" (Isus prije kršćanstva). Ova kristologija pisana u stilu teologije oslobođenja, teologije "odozdo" uzima za ishodište svojih refleksija iskustva patnika i potlačenih. Nolan dodaje žrtvama povijesti status teoloških subjekata. Polazeći od ove osnove pokušava pronaći pristup blistajućeg božanstva u solidarnoj praksi čovjeka Isusa. Knjiga je prevedena na devet jezika

Jedna od najpodesnijih kategorija kojima se mogu opisati život i rad, misao i djelo dominikanca Alberta Nolana jest solidarnost. U njegovom malom, 1985. objavljenom, spisu "The Service of Ihe Poor and Spiritual Growth" (Služenje siromasima i duhovni rast). Nolan se izjašnjava o stvarnim nepravednim strukturama, tlačenju i otuđenju - kao i o natuknici "solidarnost".

On piše: "Moramo se zajedno zauzeti protiv tlačenja i nepravednih struktura. Nepatvorena solidarnost mora doduše biti u službi jedne još temeljitije solidarnosti: solidarnosti među samim siromasima (...).

Moramo pronaći puteve da postanemo dio solidarnosti koju siromašni i potlačeni međusobno izgrađuju. Ipak, svi mi imamo zajedničkog neprijatelja - sustav i njegove nepravde. Naposljetku ćemo naći jedan drugoga u Bogu - bez obzira na to koji je naš vlastiti put do Boga. Sustav je naš zajednički neprijatelj budući da je, prije svega, Božji neprijatelj. Kao kršćani iskusit ćemo ovu sol-idamost zajedno s drugima kao solidarnost u Kristu, solidarnost koja se tiče Krista, koja je ujedno i stvar pravednosti" (Nolan /Dienst 12 f).

Prije svega, "ovo zajedno" Nolan spominje ovdje u zadnjem citiranom odjeljku, trebalo je već prije mnogo godina biti pojačano institucionalizirano, ako se htjelo djelotvorno voditi (crkvenu) borbu protiv brutalnih metoda proganjanja od strane apartheid režima koji je bio usmjeren i protiv redovnika, 1986/87. i protiv oca Petra Hortopa OP.

Na teološkom polju brzo se reagiralo na odgovarajući način. 1981. utemeljen je u Johan nesburgu - uz mjerodavno sudjelovanje R Nolana - Institute for Contexual Theologv (Institut za kontekstualnu teologiju). Cilj ovog pothvata bio je i jest s jedne strane "demokratizacija teologije" dominirajuća teologija na južnoafričkim sveučilištima i visokim školama je najvećim dijelom europski orijentirana, a s druge strane-razvitak kontekstualne "people's theologv" (teologije naroda).

Slično latinskoameričkoj teologiji oslobođenja shvaća se people's theologv kao praktična teologija. Polazeći od aktualnih i povijesnih uvjeta južnoafričkog društva (konteksta) i s instrumentarijem socijalne analize odlučuju se teologinje i teolozi ICT-a " za siromašne".

Iz zajedničkog angažmana za pravdu, koji se zauzima u koristi onih koji su na gospodarskom, političkom i kulturnom rubu (praksa), izrasta kritička refleksija (teologija).

Kao nadaleko najpoznatiji rezultat ove kontekstualne teološke komunikacije je, u međuvremenu u drugom izdanju podastrijet, južnoafrički Kairos - dokument iz 1985.

U izradi ovog proročkog teksta sudjelovao je - uz mnoge druge - mjerodavno i R Nolan. U ovom ekumenskom dokumentu koji su potpisali ljudi, izrazito različitog podrijetla - Crnci i Bijelci, žene i muževi, laici i klerici, pripadnici različitih konfesija i denominacija - postavlja se pitanje nade u otkupljenje koju evanđelje u današnjoj Južnoj Africi nudi.

Vrlo "oštra analiza situacije (...) u kojoj se nalazi Crkva, u pogledu apartheida i svakodnevnog državnog terora", /Arnes, 8) završava s vrlo dojmiljivim priznanjem: "Za sve nas postoji nada. Ali će put do te nade biti vrlo težak i vrlo bolan. Sučeljavanje i borba će se u predstojećim mjesecima i godinama pojačati. Ovo je danas, zbog nepopustljivosti tlačitelja, postalo neizbježno. Ali s nama je Bog. Možemo samo učiti kako postati oruđe mira, pa čak i uz cijenu smrti" (Kairos-dokument, 5. 5. 1.).

Ovom "izazovu evanđelja" Albert Nolan je posvetio i svoju najopsežniju i zasigurno najvažniju knjigu: "God in South Africa" (1988.), (Bog u Južnoj Africi). Ovo političko-teološko iščitavanje oslobađajuće Božje poruke shvaća Crkvu mjestom borbe i zahtijeva od nje proročko naviještanje i slavljenje dobre vijesti o Božjem djelu danas u Južnoj Africi.

Biblijski utemeljen i sustavno razrađen, ovaj rad predstavlja "rezultat teologije djelovanja" (doing theologv), koji je izrastao iz tisuće sastanaka, diskusija i rasprava s ljudima i iz svakodnevnog iskustva solidarnosti u borbi" (Nola/Bog, 15). Prije svega Crnci, mladići i djevojke u tzv. Town-ships (crnačke četvrti) bili su i jesu teološke učiteljice i učitelji ovog Dominikanca.



09.12.2012. u 11:54 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 02.12.2012.

Marie-Dominique Chenu OP.



Veliki dominikanski teolozi 20. stoljeća: Marie-Dominique Chenu, Yves Congar, Edvvard Schilebeeckx i Albert Nolan

Ovdje želimo predstaviti četiri dominikanska teologa i/ Europe i Južne Afrike. Izbor ove četvorice nije proizvoljan, jer su imenovani ipak više godina bili u vidokrugu (teološki) zainteresi rane javnosti - unutar i izvan Reda.

Vrhovni zbor dominikanaca održan u Rimu 1983. vrednovan je obojicu Francuza i Flamanca iz Nijmegena kako slijedi: "Među onima koji su na osobit način posljednjih desetljeća utjecali n.i razvoj teološke misli isticala su se očigledno naša subraća M. D. Chenu, Y. Congar i E. Schillebeeckx (...). Čeznu unatoč svim poteškoćama, da služe Crkvi. Zbog toga im od srca zahvaljujem"

Pomogli su čitavom Redu da bolje ispuni svoju 'proročku' službu, da se Evanđelje Isusa Krista posvuda navijesti riječju i primjerom, poznavajući jasno uvjete u kojima ljudi žive, vrijeme i mjesto" (Act. Cap. Gen. Rom 1983, Nr. 202).

Tri godine kasnije izjavili su oci kapitularci na općem zboru Reda u Avili: "Mi želimo izraziti našu bratsku solidarnost s braćom i sestrama koji su u teškom i nasilnom kontekstu Južne Afrike jasno stali na stranu crnačke većine koja se bori za svoje došlo janstvo i svoja prava. Također zahvaljujemo fr. Albertu Nolanu i njegov teološki rad koji je obavljao u ovoj sredini bogatoj sukobi ma da bi tamo Božja riječ pokazala svoju oslobađajuću snagu i snagu koja daruje život" (Act. Cap. Gen. Avila 1986 Nr. 66).

Na sljedećim stranicama prikazat ćemo teološke biografije četvorice subraće. Oni, naime, zamjenjuju veći broj poimencu nespomenutih teologa i teologinja iz Reda propovjednika i kao takvi mogu se čitati.

Djelovi bijografija preuzeti su iz
- knjige "Dominikanci u svijetu i na hrvatskim prostorima Povijest, duhovnost, aktualni projekti".
- Graditelji suvremene teološke misli Josipa Antolović



Marie-Dominique Chenu OP

Chenu se rodio 7. siječnja 1895. u Soisy-sur-Seine. u predgrađu glavnog grada Francuske. Na krštenju je dobio ime Marcel-Leon. U traganju za kontemplativnim životom i zainteresiran za klasičnu filologiju, 1913. godine stupio je nakon svojeg školovanja u Red braće propovjednika da se prema najboljim tradicijama reda posveti duhovnom životu, znanosti i apostolatu.


Marie - Dominique Chenu

Nakon novicijata g. 1914. polaže zavjete, a 1919. zaređen je za svećenika. Na tamošnjem "Collegio Angelico", koji je pripadao Redu, dovršio je svoju doktorsku tezu iz teologije 1920. Zadobivši potrebne kvalifikacije i akademske stupnjeve, vraća se u domovinu, da joj pokloni svoje najljepše godine, bogate talente i djela od neprolazne vrijednosti.

U Francuskoj predaje na dominikanskom Studium Generale »Le Saulchoir«. Tu uvodi mlade studente u teološku znanost. Kao docent započinje predavanjima na u djela velikog Akvinca, u povijest ljudske misli. Uz to je vrlo brzo preuzeo službu regensa Visoke škole.

Od g. 1932. do 1942. obavlja službu rektora te visoke i ugledne znanstvene ustanove. Njegov ugled raste pa se njegov utjecaj širi i izvan granica Francuske. On je u isto vrijeme profesor na dva kontinenta, jer predaje i u Kanadi, gdje je sudjelovao u osnivanju Instituta za srednjovjekovne studije, koji je dio sveučilišta u Montréalu.

Od g. 1946. do 1952. vodi katedru na Sorboni.

Njegov interes bio je, prije svega, povijesnost dogmatskih formulacija. Chenu nije uzaludno govorio o "Povijesti teoloških ideja i sustava". Nasuprot tadašnjoj opće prihvaćenoj novoskolastičko - tomističkoj interpretaciji Akvinca, formulirao je Chenu novi pristup koji je Tomu pokušao shvatiti upravo u njegovom socijalno povijesnom kontekstu, mimo svih tobože apsolutnih formula naučavanja i nepovijesnih sistemiziranja.

1937. godina trebala je za Chenua postati sudbonosna. Njegov spis "Une Ecole de Theologie: Le Saulchoir (Teološka škola: Saulchoir), koji je nastao iz jednog govora, prvotno namijenjen za internu uporabu u Redu i Visokoj školi, imao je dalekosežne posljedice - u svakom slučaju djelomice i one koje doduše nije želio.

Godinu dana nakon objavljivanja spisa pozvao je Chenu rimski "Sanctum Officium", institucija koja je prethodila današnjoj Kongregaciji vjere. Od njega se tražilo da se bezuvjetno pokori. Trebao je potpisati deset unaprijed formuliranih rečenica. To je učinio.

Mnogo godina kasnije, prigodom proslave njegovog 70, rođendana na pohvalu koju je kardinal Feltin izrekao zbog nekoć pokazane "Krepost i poslušnost", Chenu je uzvratio riječima: "Eminencijo i dragi oče, to nije bio nikakav posluh jer je posluh osrednja moralna krepost. Vjerovao sam mnogo više u Božju Riječ" kojoj zapreke i nezgode na putu ništa ne znače".

Antimodernističko raspoloženje, koje je u to vrijeme zahvatilo široke krugove u Rimu, stvorilo je ozračje restrikcija. Prije svega, Chenuev pokušaj izrazitog promatranja vjere u kontekstu prošlosti, bio je žigosan i odbačen kao subjektivistički.

Osim toga se pothvat Chenua odnosio na to da sve teološko-refleksivne sustave shvati kao izraz življene duhovnosti, kao nedopuštene relativizacije dogmatski utvrđenih vjerskih istina. Nije uzaludna prva rečenica kojoj se Chenu morao pokoriti: "Dogme izražavaju apsolutnu i nepromjenjivu istinu". Kažnjeniku je podmetnuto da zastupa "Nouvelle Theologie" (Novu teologiju) koja je na mo dernistički način precijenila osjećaj na štetu razuma.

1962. papa Ivan XXIII. je najavio Drugi vatikanski sabor. Kao "privatni ekspert" svog bivšeg učenika Claudea Rollanda, sada biskupa Antsirabe na Madagaskaru, osuđeni teolog Chenu bio je "prokrijumčaren" na Sabor.

Bio je pozvan da radi na pastoralnioj konstituciji "Caudium et spes". Isto tako sudjelovao je na sjednicama potkomisije na temu: "Znakovi vremena".

Chenuu je u pogledu ovog teološkog pojma, prije svega, bilo stalo do stvarnosti koja sama postaje znakom. Stvari u svijeta imaju svoju samostalnost. Tek u ovoj autonomiji postaju teološki značajne. Za nužno razlikovanje, tako misli Chenu, potreban je prorok jer on opaža u zbivanju i unutar povijesti ono znakovito.

Stvarnost postaje za proroka znak jer je on želi dovesti u vezu s ljudskim čežnjama i nadanjima. Chenu je konkretno tražio da ova svoja razmišljanja uvrsti u mali koncilski kružok za raspravu koji se posvetio temi solidarnosti s Crkvom siromašnih. Bitni i plodni učinci, o kojima se ovdje raspravljalo, došli su nekoliko godina kasnije do izražaja u zaključcima latinskoameričke Biskupske konferencije održane 1968. u kolumbijskom gradu Medellini, kao i u mnogostrukoj praksi bazičnih zajednica na kontinentu i u teologiji oslobođenja koja je pratila te zajednice.


Marie - Dominique Chenu

U svome dugom i nadasve plodnom životu Chenu je bio značajna ličnost Crkve u Francuskoj. Proživljavao je njezinu dramu u aferi svećenika radnika. Došavši na Koncil, svojim je radom pridonio onoj obnovi koja je sa Saborom započela. Crkva i svećeništvo u njoj, a za obnovu obojega Chenu se toliko zalagao, proživljavaju danas krizu. Chenu je uvjeren da npr. iz dekreta o životu i službi prezbitera nisu razvijene sve posljedice, koje bi tu krizu uklonile i uvelike pomogle izgradnji Božjega naroda. Vjerojatno tako misli i o drugim koncilskim dokumentima. Chenu je uvijek bio bez sumnje napredan, ali zdravo.

Čuvao se krajnosti i brzopletosti. Iako je imao problema s crkvenim autoritetom, znao je sačuvati i svoju slobodu, ali i slušati. Ljubio je Crkvu, ljubio je čovjeka, osobito maloga, radnika, i sva njegova nastojanja išla su zatim da bi Crkva tome malome, siromašnome čovjeku donosila poruku
spasenja. On piše: »U svim velikim trenucima Crkve — pa i ovo je
upravo jedan takav! — postoji strah od suočavanja, ako Crkva uoči
da je zanemarila siromahe, jer oni su po pravilu njezini štićenici.«

I Crkva i teologija treba da nastavljaju Kristovo mesijansko poslanje. Na nj kao bitnu komponentu prema Kristovim riječima spada: »Siromasima se propovijeda Radosna vijest« (Mt 11, 5). Bez toga bi Crkva izdala svoje poslanje. A zato su i svi veliki reformatori u časovima krize u Crkvi upirali upravo u tu točku.

Teolog koji se zalaže za Crkvu siromaha čini Crkvi najveću uslugu i pomaže najviše njezinoj obnovi. Takav je bio i otac Chenu.

Završimo ovaj prikaz o njemu njegovim riječima o siromaštvu koje sadržavaju sav duhovni program onoga koji želi biti autentično evanđeoski. »Siromaštvo je, i to na višoj razini, nasljedovanje Krista, ali ni ovaj put nije samo to. Na ponašanje i život kršćana u odlučnoj su mjeri kao jamstvo vjerodostojnosti njihova života, bez sumnje, utjecali i betlehemske jaslice, i nazaretska radionica, i lutalački život Sina čovječjega, koji nije imao gdje ni glave nasloniti. Sve je to zacijelo tako — ali, da bi bilo autentično i djelotvorno — sve to mora biti nošeno nadom koja vodi k zalaganju u povijesti da bi svi ljudi dobili slobodu i sreću.«

11. veljače 1990. umro je Marie-Dominique Chenu u "biblijskoj" dobi od 95 godina. Još na svoj 90. rođendan odgovorio je na postavljeno pitanje: "Jeste li Vi otac Chenu, koji istražuje srednji vijek ili teolog svećenika-radnika?", sljedećim riječima: "Moji ne-profesionalni angažmani dali su postupku u naučavanju i metodi (...) svjetlo, postojanost i realizam (...). Ne postoje dva Chenua!".



02.12.2012. u 11:52 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.



< prosinac, 2012 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (4)
Rujan 2012 (6)
Kolovoz 2012 (11)
Srpanj 2012 (6)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (5)
Ožujak 2012 (11)
Veljača 2012 (10)
Siječanj 2012 (15)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (11)
Rujan 2011 (13)
Kolovoz 2011 (14)
Srpanj 2011 (10)

Opis bloga


Na internet portalima hrvatskog govornog područja skoro pa da i nema podataka (ili ih ja bar do sad nisam pronašao rofl) o bazilici sv. Dominika u Bolonji, u kojoj se nalazi grob utemeljitelja dominikanskog Reda (sv. Dominika). Nadam se da ću taj mali nedostatak ovim blogom ublažit. S vremenom će se nadodavati još (meni) neke zanimljive teme. Ako ste zainteresirani za jedno malo virtualno hodočašća na neka dominikanska mjesta - krenimo wave.


Molitva za dominikanska zvanja

Dobri Isuse, poučeni od Tebe, molimo Gospodara žetve da pronađe dovoljan broj radnika za dobrobit i spasenje duša. Osjećajući veliku potrebu svećenika, redovnika i redovnica, molimo Te po zagovoru Tvoje neoskvrnjene Majke, Kraljice svete Krunice i svetog oca Dominika da umnožiš Red braće propovjednika.

Izlij u obitelji, zavode i sjemeništa milost apostolskog zvanja. Ražari u srcima mladića i djevojaka sveti oganj ljubavi prema Bogu i prema dušama. Pripremaj one koje si odabrao, potakni ih da i oni ovu milost mole i po njoj žive.

Čuvaj ih od grijeha i mnogih pogibelji kojima su izloženi. Prosvijetli im pamet, očisti im srce, učvrsti im volju, pomagaj ih da svagdano i marljivo njeguju sjeme posijano u njihovoj duši. Dovedi ih putem čistoće, rada i težnje za višim ciljem do potpune spoznaje Istine.

Milostiva majko Marijo, koja svagdano prikazuješ Isusu svoje sinove i kćeri kao što si mu prikazala i svetog oca Dominika, daj da budu dostojni povjerenja koje si im iskazala.
Izmoli svome Redu vjernih vršitelja njegovih redovničkih predaja. Udijeli mu mnogo svetih i revnih osoba, prema duhu svetog Dominika.
Učini da budu vjerni pomagači Spasitelju duša. Amen.

Molitva za proglašenje svetom blažene Ozane Kotorske

Svemogući Bože, tvoja je službenica bl. Ozana Kotorska svetim životom povezivala narode različite vjere i kulture i bila im je uzor pravog jedinstva. Molimo te da što prije bude proglašena svetom kako bi je zajedničkim slavljem zazivali narodi Istoka i Zapada, te u miru i jedinstvu promicali tvoje kraljestvo na zemlji, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira. Po Kristu Gospodinu našem.

pogledunazad@gmail.com

Free Site Counter





Za pisanje na chatu potrebno je upisat ime i poruku. E-mail nije obavezan.










Kalendar Reda Propovjednika

Svaki svetac u Crkvi je original. Nitko ne imitira drugoga. Kao što je svaka osoba u povijesti čovječanstva original, tako i Božja milost stvara originalne svece. U svakom svecu ćemo naći nešto što nema u drugom.

Prema knjizi: Fr. Innocentius Venchi O.P., Catalogus hagiographicus Ordinis Praedicatorum, Postulatio Generalis, Romae 2001. i prema dopisu Generalne postulature u Rimu od 22. VI. 2001.)


SIJEČANJ

3. BI. Stjepana Ojuinzani
sretan 4. Sv. Zdislava iz Lemberka u Češkoj
sretan 7. Sv. Rajmund iz Penvaforta
10. BI. Gundisalvo Amarantski
10. BI. Ana Monteagudo
11. BI. Bernard Scamacca
sretan 18. Sv. Margarita Ugarska
19. Bl. Andrija iz Peschiere
19. Bl. Antun della Chiesa
22. Bl. Marija Mancini
23. Bl. Henrik Suzon (Seuse)
27. BI. Markolin iz Forlija
sretan 28. Sv. Toma Akvinski
29. BI. Vilana de' Botti

VELJAČA

3. BI. Petar iz Ruffije
3. BI. Antun Pavoni
3. BI. Bartolomej Cerveri
sretan 4. Sv.Katarina de Ricci
Pepelnica ne dolazi prije.
sretan 7. Godišnjica pokojnih otaca i majki
sretan 12. BI. Reginald Orleanski
sretan 13. BI. Jordan Saski
16. BI. Nikola Paglia
18. BI. Ivan iz Fiesola ili bi. Angelico
sretan 19. BI. Alvar iz Cordobe
19 BI. Kristofor iz Milana
24. BI. Konstancije iz Fabriana

OŽUJAK

11. Pepelnica ne dolazi poslije
22. Uskrs ne dolazi prije.
24. Vigilija Navještenja Gospodnjega
25. Navještenje Gospodnje

TRAVANJ

1. Bl. Antun Nevrot
13. BI. Margarita iz Citta del Castella
14. BI. Petar Gonzalez (f 1246.)
17. BI. Klara Gambacorta
18. Bl.Sibilina Biscossi
19. BI. Iznard iz Chiampa
sretan 20 Sv. Janja (Agneza) iz Montepulciana
sretan 27. BI. Ozana Kotorska
28. Sv. Ljudevit Marija Grignon
sretan 29. Sv. Katarina Sijenska
sretan 30. Sv. Pio V

Uzašašće ne dolazi prije

SVIBANJ

1. Spasovo ne dolazi prije
sretan 3. BI. Emilija Bicchieri
5. Sv. Vinko Fererski
7. Bl. Albert iz Bergama
8. Zaštita BDM nad Redom propovjednika
10. Sv. Antonin iz Firence
11. Duhovi ne dolaze prije
12. BI. Ivana Portugalska
sretan 13. BI. Imelda Lambertini
16. BI. Egidije iz Vaozele
15. Bl. Andrija Abellon
19. BI.Franjo Coll Guitart
20. BI. Kolumba iz Rietija
21. Bl. Jacint Marija Cormier
24 Prijenos sv. oca Dominika
27. BI.Andrija Franchi
28. BI. Marija Bartolomeja Bagnesi
29. BI. Vrlim Arnaud
30. Bl. Jakov Salomoni

LIPANJ

2. BI. Sadok (oko 1260.) i 48 drugova
3. Uzašašće ne dolazi poslije
4. Sv. Petar iz Verone
sretan 8. BI. Dijana i Cecilija
10. BI. Ivan Dominici
12. BI. Stjepan Bande
13. Duhovi ne dolaze poslije.
18. BI. Hozana iz Mantove
20. BI. Margarita Ebner
23. BI. Inocent V.

SRPANJ

4. BI. Katarina Jarrige
4. Pier-Giorgio Frassati
7. BI. Benedikt XI.
8. Bl. Hadrijan Fortescue
9. Sv. Franjo Fernandez de Capillas i drugovi kineski mučenici
19. Sv. Ivan iz Kolna
13. BI. Jakov iz Varazzea
sretan 17. BI. Česlav Poljak
sretan 22. Sv. Marija Magdalena
24. Bl. Ivana iz Orvieta
24. Bl. Augustin iz Bielle
27. Bl. Robert Nutter

KOLOVOZ

sretan 2. BI. Ivanica od Aza

sretan 3. BI. Augustin Kažotić iz Trogira
sretan 8. Sveti Dominik
9. BI. Ivan iz Salema
12. Bl. Ivan Juraj Toma Rehm
12. Bl. Aimon Taparelli
15. Uznesenje B.D.M.
sretan
17. Sv. Jacint Poljak
sretan 18. BI. Manes
19. BI. Jordan iz Pise
sretan 23. Sv.Ruža Limska
26. BI. Jakov iz Bevagne
sretan28. Sveti Augustin

RUJAN

2. Bl. Gvala iz Bergama
2. Bl. Ingrid iz Skanningea
4. BI. Katarina iz Racconigija
5. Godišnjica pokojnih ukućana i dobročinitelja Reda
6. BI. Bertrandiz Garriguea
7. Mihael Czartorysky (1944.)
7. Bl.Julija Rodzinska (1955.)
sretan 18. Sv. Ivan Macias
22. BI. Franjo de Posadas
22. BI. Hijacint Serrano Lopez i 19 drugova mučenika
24. BI.Dalmacije Moner
25. BI. Marko iz Modene
26. BI. Lovro iz Ripafratte
sretan 28. Japanski mučenici:
Sv. Dominik Ibanez de Erquicia,
Sv. Jakov Kyshey Tomonaga
Sv. Lovro Ruiz iz Manile i 13 drugova



LISTOPAD

3. BI. Dominik Spadafora
4. Sv. FranjoAsiški
sretan 5. Bl. Rajmund iz Capue
BI. Bartolomej Longo
sretan 7. Gospa od Ružarija
8. BI. Ambrozije Sansedoni
8. BI. Matej Carreri
sretan 9. Sv. Ljudevit Bertran
11. BI. Jakov iz Ulma
13. BI. Magdalena Panatieri
14. BI. Marija Poussepin
19. BI. Janja od Isusa Galand
21. Bl.Petariz Cittadel Castella
22. GODIŠNJICA POSVETE CRKVE
25. BI. Petar Geremia
26. BI. Damjan Finalborgo
27. BI. Bartolomej iz Vicenze
30. BI. Benvenuta Boiani
30. BI. Terencije Albert O'Brien
bl. Petar Higgins

STUDENI

1. Svi sveti Svetkovina
sretan3. Sveti Martin de Porres.
5. BI. Šimun Ballachi
6. Bl. Alfons Navarrete i 125 drugova, japanski mučenici
sretan7. Svi sveti Reda propovjednika
sretan8. Godišnjica sve pokojne braće i sestara Reda
14. BI. Ivan Liccio
15. Sv. Albert Veliki
16. Bl. Lucija iz Narnija
19. BI. Jakov Benfatti
sretan24. Vijetnamski mučenici
27. BI. Margarita Savojska

PROSINAC

1. BI. Ivaniz Vercellija
8. Bezgrešno začeće bl. Djevice Marije
16. BI. Sebastijan Maggi
22. Godišnjica odobrenja Reda
24. Vigilija Rođenja Gospodnjega
25. Rođenje Gospodinovo


Virtualno hodočašće u baziliku sv. Dominika - Bolonja


wave Dominikanci u Bolonji

wave Unutrašnjost bazilike svetog Dominika u Bolonji

wave Kapele u desnom brodu bazilike svetog Dominika u Bolonji

wave Kapela svetog Dominika u Bolonji

wave Arka svetog Dominika u Bolonji

wave Druge kapele desnog broda bazilike

wave Desni tranzet bazilike svetog Dominika u Bolonji

wave Sakristija bazilike svetog Dominika

wave Muzej bazilike svetog Dominika u Bolonji

wave Kor bazilike svetog Dominika u Bolonji

wave Lijevi tranzet bazilike svetog Dominika u Bolonji.html

wave Druge kapele lijevog broda bazilike svetog Dominika u Bolonji

wave Kapitularna dvorana u samostanu svetog Dominika u Bolonji.

wave Soba (cella) svetog Dominika

wave Klaustar svetog Dominika (klaustar mrtvih)













free counters
Free counters

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se