Pogled unazad

utorak, 19.06.2012.

Samostan svete Janje (Agneze) u Bolonji

Samostan svete Janje (Agneze) u Bolonji je jedan od nekoliko samostana dominikanskih monahinja utemeljenih za života svetog Dominika.
1207. godine utemeljen je samostan u Priulliu, 1219. godine samostan u Madridu i svetog Siksta u Rimu, dok je samostan svete Janje u Bolonji utemeljen je 1223. godine.

Samostan svete Janje u Bolonji nema neku posebnu povijesnu vrijednost. Vrijedan je spomena kao mjesto s kojim je sveti Dominik imao kontakta za života.
Dominik je imao želju da se utemelji samostan što je izvršio njegov nasljednik blaženi Jordan Saski uz pomoć blažene Dijane de Andalo.e Ovdje donosim mali povijesni pregled djelovanja samostana od osnutka do danas.

1218. godine sveti Dominik u Bolonju šalje nekoliko braće da osnuju novi samostan. Zalaganjem jedne mlade žene Dijane Andalo, braća dobijaju u posjed crkvu svetog Nikole u predjelu zvanom della Vigne. Uz crkvu braća sagradiše samostan te se njihov broj počeo povećavati.


Blažena Dijana de Andalo polaže redovničke zavjete u ruke svetog Dominika

U isto vrijeme u Bolonju dolazi blaženi Reginald, koji svojim propovIjedima potiče mnoge na aktivniji kršćanski život. Među njima bijaše i gospođa Dijana Andalo. Dolaskom svetog Dominika u Bolonju Dijana dobiva bliskog prijatelja i ispovjednika s kojim je mogla razgovarati o spasenju vlastite duše. Nakon nekog vremena Dijana položi zavjete u ruke svetog Dominika.

1220. godine sveti Dominik naređuje braći da se za sestre sagradi jedan samostan pa i uz cijenu da se obustavi gradnja njihovoga. Prvo mjesto koje je predviđeno za gradnju samostana biskup Bolonje odbija uz objašnjenje da je preblizu grada. Tek je blaženi Jordan prvi nasljednik svetog Dominika uspio pronaći mjesto koje je biskup odobrio. Bilo je to u podnožju prvih brdašaca Bolonje, a graničilo je s posjedima obitelji Andalo.

1. srpnja 1223. godine Dijana i druge četiri pobožne žene, u pratnji blaženog Jordana useljavaju u mali samostan. Da bi nove sestre dominikanke imale jednu doličnu redovničku formaciju Jordan zatraži od pape Honorija III da iz rimskog samostana svetog Siksta pošalje u Bolonju četiri monahinje.

Dijana je imala još jednu želju, a to je da se mali samostan svete Janje (Agneze) priključi dominikanskom Redu i da braća dominikanci vode duhovnu skrb o njemu. 1226. godine Honorijo III daje dopuštenje uz predhodu suglasnost blaženog Jordana i braće dominikanaca.

Dijana Andalo umire 10. lipnja 1236. godine, par mjeseci poslije blaženi Jordan (13.veljače 1237.) ostavivši iza sebe samostan na solidnim temeljima.

Već negdje oko 1250. godine zbog sigurnosnih razloga samostan biva premješten unutar gradskih zidina. Danas je na tom mijestu vojarna Minghetti. Samostan se širi i zadržava duh poniznosti, pokore i molitve koji su ga pratili od prvih dana života. Na ovom mjestu samostan ostaje do 1799. kad Napoleon svojim zakonom ukida sve redovničke zajednice pa tako i samostan svete Janje.


Pogled na zgrade koje su bile sjedište samostana preko 550 godina

U razdoblju od 1250. do 1799. godine samostan je u svojoj unutrašnjosti vodio mirni život molitve, tišine, klauzure, zajedničkog života i rada odlika koje su oduvjek karakterizirale konteplativni način života.

Broje redovnica u samostanu kroz stoljeća je varirao oviseći ponajviše o vanjskim okolnostima kao što su ratovi i neimaština, te još više bezbrojnim epidemijama bolestima kuge i kolere. Crna smrt je između 1347. i 1349. odnijela polovicu europskog stanovništva što je dovelo do smanjenog broja redovnika i redovnica po samostanima.

Samostan svete Janje početkom XIV. stoljeća imao je oko 50 redovnica korista, da bi već pri kraju stoljeća imao oko 30. U 15 stoljeću broj se još više smanjio.

Tek u 17. i 18. stoljeću broj sestara se povisio što je ujedno bio i njegov povijesni maksimu. Tada se u samostanu nalazilo oko 85 sestara korista, koje sa konversama, novakinjama i postulanticama činile oko 130 sestara u samostanu. Smanjenje ovog broja bilo je dosta brzo, tako da je već 1777. godine broj sestara korista pao na 17.


Ostaci klaustra starog samostana. Lukovi su orginalni dok je ostatak preuređen.


Život unutar samostana bio je označen postojanjem dviju grupa redovnica, koriste i konverze, te se njima pridružuju još i novakinje, te pobožne žene koje su bila neka vrsta radne snage.

Koriste, već kaže i samo ime, imale su za prvenstvenu zadaću vršiti molitvu Božanskog Časlova i Liturgije u koru. Prvenstvena zadaća konverza bila je „uslužna“, tj. brigale su se za domaćinstvo samostana, održavale imanja i bile su na raspolaganju da „poslužuju koriste“.

Obe vrste monahinja polagale su vječne zavjete i jedina razlika između njih bila je u školovanju i mirazu. Doduše, neka određena vrsta pismenosti i kulture bila je potrebna za svečano slavljenje Časoslova i Božanske Liturgije, koja se odvijala na latinskom jeziku.

Miraz je bila određena suma novca ili neke nekretnine ili zemlje koje su monahinje prije zavjeta trebale dat samostanu. Taj miraz ugavnom je služio za uzdržavanje smostanske zajednice. Slična praksa bila je normalna i za mlade žene koje su stupale u brak. Razlika između sesre koriste i konverze trajala je cijeli redovnički život.

S dolaskom Napoleona i njegove vojske veliki dio redovničkih kuća i samostana bio je zatvoren. Braća i sestre napuštali su svoje samostane i pronalazili druge načine života. Samostan svete Janje zatvoren je 29. siječnja 1799. godine. Priora sestra Petra Maferdini sa 22. koriste i 15 konverse napustile su samostan u kojem su provele najveći dio svojih života.


Spomen ploča na bivšem samostan

Nakon pada Napolonove vlasti izgledalo je da dolaze bolja vremena i da su redovničke zajednice spremne za novi početak, ali došla je druga teška zapreka. Novo talijansko kraljestvo proglašeno 1861. donosi 1866 godine zakon kojim se zapljenuje sva pokretna i nepokretna dobra redovničkim zajednicama.

U ovim teškim povijesnim trenutcima pronašao bi se još pokoji „mali otok“ gdje su redovnici i redovnice opstajali. Bila bi to uglavno mala izolirana mjesta gdje ruka vlasti nije imala toliko utjecaja. Religijozne zajednice uspjele su uz velikodušnu pomoć stanovništva preživjet sve nedaće.

Jedna takva zajednica bila je u Fabrianu, utemeljena početkom 1500. godine i posvećena svetoj Katarini sijenskoj. Redovnice ovog samostana pristale su se preselit u Bolonju i uz pomoć braće dominikanca oživit samostan svete Janje.


Slika Gospe od suza prenešene iz Fabriana

18. listopada 1904. godine prve redovnice iz Fabriana došle su u Bolonju, gdje se završavala gradnja samostana. Kao vrijedni podsjetnika na vrijeme provedeno u Fabrianu sestre su donijele „Gospu od suza“ sliku u bizantiskom stilu iz 1350. godine.

Novo sjedište samostana svete Janje biva otvoreno 1905. uz velike ekonomske i organizacijske probleme. Uskoro se pokazalo da i ovo mjesto nije idealno za redovnički život. Naime oko trga Trenta i Trsta, gdje se samostan nalazio, u kratkom vremenu su izgrađene kuće za stanovanje, što je redovnicama oduzelo određeni dio potrebne izolacije.

Odlučeno je da se još jednom samostan premjesti dva kilometra dalje. Na ovom mjestu redovnice su ostale do danas, osim jednog kratkog perioda za vrijeme drugog svjetskog rata kad je zajednica iz sigurnosnih razloga podjeljena. Braća dominikanci su jedan dio zajednice poslali u samostan svetog Josipa kod Parme, a drugi do su primili u svoj samostan u Bolonji.


Zgrada samostan iz 1905. koja više ne postoji.

Nažalost, nakon skoro 790 godina djelovanja uz prekide, i raznih promjena sjedišta, mi ćemo bit svjedoci još jednog gašenja samostana. Nedostatak novih redovničkih zvanja i visoka starosna dobi dob redovnica, bili su presudni motivi u donešena odluka kojom se samostan svete Janje zatvara.

Sadašnje redovnice samostana svete Janje su mogle birati u kojoj će zajednici nastavit svoj redovnički život. Neke su već prešle u nove samostane, a neke većinom visoke starosne dobi su odlučile preostale dane života provest unutar samostana svete Janje.

ponedjeljak, 11.06.2012.

Devet načina molitve svetog Dominika

Devet načina molitve svetog Dominika

Preveli: Emanuel Jurica Beroš i Fr. Anto Gavrić OP

Devet načina molitve svetog Dominika napisao je nepoznati autor, vjerojatno u Bolonji, negdje između 1260. i 1288. godine.
Izvor njegovih informacija bila je sestra Cecilija iz samostana Svete Janje u Bolonji (koju je u Red primio sveti Dominik), kao i drugi koji su bili u dodiru sa svetim utemeljiteljem Reda.

Ovaj vrijedni dokumnet potvrđuje očitu svetost Sveca, pokazujući nešto iz njegova intimnog života i iz njegove velike ljubavi prema Bogu. Rani rukopisi djela bili su popraćeni minijaturnim crtežima različitih položaja, koje je sveti Dominik zauzimao tijekom molitve.

One crteže koji se nalaze u španjolskom rukopisu u Vatikanskoj knjižnici, Codex Rossianus 3, radio je vješti minijaturist u prekrasnim još uvijek živim bojama.

Devet načina molitve ponekad su bili tiskani kao dodatak Životu svetog Dominika, kojeg je napisao Theodoric od Apoldija, iako oni ne čine dio te knjige. Razlog tomu može se naći u posjeti njemačkog provincijala Conrada iz Trbensee-a Bolonji 1288. godine, kada je bio u Italiji zbog sudjelovanja na Općem zboru Reda. Tamo je pronašao Devet načina molitve i druge dokumente koji se tiču svetog Dominika, i odnio ih u Njemačku da ih vidi Theodoric, koji je u to vrijeme započinjao raditi na svojoj biografiji o svecu.

Devet načina molitve svetog Dominika

Sveti naučitelji kao što su Augustin, Ambrozije, Grgur, Hilarije, Izidor, Ivan Krizostom, Ivan Damaščanin, Bernard, i drugi sveti grčki i latinski naučitelji, nadugo su raspravljali o molitvi. Oni su je poticali i opisivali, naglašavali njenu nužnost i vrijednost, objašnjavali načine, priprema koja je potrebna, kao i prepreke koje joj stoje na putu.

U učenim knjigama, slavni i počašćeni naučitelj, brat Toma Akvinski, i Albert, iz Reda propovjednika, isto kao i William u svojoj raspravi o vrlinama, smatrali su taj oblik molitve zadivljujućim i u cjelini, pobožnim, i lijepim načinom u kojem duša koristi dijelove tijela kako bi se više primakla Bogu. Na ovaj način duša, pokrećući tijelo, i sama se kreće. Ponekad postaje ushićena kao što je bio sveti Pavao, ili je zahvaćena ushitom duha kao prorok David. Sveti Dominik je često molio na ovaj način, i prikladno je nešto reći o tome (o njegovu načinu).

Svakako se zna da su mnogi sveci i Starog i Novog Zavjeta molili ponekad na ovaj način. Takva metoda služi kako bi se rasplamtjela pobožnost naizmjeničnim djelovanjem duše prema tijelu i tijela prema duši.

Molitva ove vrste će tjerati svetog Dominika da roni suze, i pojačat će žar njegove volje do takvog stupnja da se njegovi dijelovi tijela neće moći suzdržati od izražavanja njegove pobožnosti određenim znakovima.
Kao rezultat, duh molitelja je ponekad bio podignut za vrijeme zaklinjanja, molbi i zahvala.

Slijede, dakle, posebni načini molitve, pored onih vrlo pobožnih i uobičajenih načina, koje je sveti Dominik koristio za vrijeme slavljenja Mise i moljenja psalama. U zboru ili sam na putu, često je viđen uzdignut iz sebe i podignut s Bogom i anđelima.

Prvi način molitve



Prvi način molitve svetog Dominika bio je da se nakloni pred oltarom kao da je Krist, kojeg oltar predstavlja, uistinu i osobno prisutan, a ne samo simbolično.

Govorio bi s Juditom: O Gospodine, Bože, molitva poniznih i krotkih Ti je uvijek godila (Judita 9,16). Kroz poniznost su kananske žene i rasipni sin postigli ono što su željeli; a ja, ja nisam dostojan da dođeš pod krov moj (Mt 8,8), i zato sam ponizan pred Tobom, o Gospodine (Ps 118;107).

Na ovaj način naš sveti otac, stojeći uspravno, naklonio bi glavu i ponizno zamislio Krista, Njegovu glavu, usporedio je svoju malenkost s izvrsnošću Kristovom. Tada bi se potpuno predao slavljenju.

Braća su naučena to činiti svaki put kada bi prošli ispred raspela kako bi Krist, tako silno ponizan zbog nas, mogao vidjeti nas ponizne pred Njegovim veličanstvom.

I zapovjedio je braći da se ponize na ovaj način pred cijelim Presvetim Trojstvom, svaki put kada pjevaju svečano: Slava Ocu, i Sinu, i Duhu Svetome. Na ovaj način duboko naginjući glavu, sveti Dominik bi započeo molitvu.

Drugi način molitve



Sveti Dominik je običavao moliti bacajući se ispružen na zemlju, ležeći licem okrenut prema zemlji.

Osjećao bi veliko kajanje u svom srcu i prizivao u misli one riječi Evanđelja, govoreći ponekad glasno da se čuje: O, Bože, budi milostiv, meni grešniku (Lk 18,13).

S pobožnošću i poštovanjem ponavljao bi Davidov stih: Ja sam onaj koji je griješio, onaj koji je učinio zlo. (2 Kralj 24,17). Tada bi jecao i silno plakao i govorio bi: Nisam vrijedan vidjeti visine nebeske, zbog opačina mojih, jer sam Te razljutio i učinio što je zlo po Tvom sudu.

Iz psalma: Deus auribus nostris audivimus, s žarom i pobožno je govorio: Jer naša duša se u prah raspala, trbuh nam se uza zemlju prilijepio! (Ps 43,25). Ovome bi dodao: Moja duša leži u prašini; po riječi svojoj vrati mi život (Ps 118,25).

Želeći naučiti braću da mole s poštovanjem, ponekad bi im rekao: Kad su pobožni kraljevi ušli u boravište, našli su dijete i Mariju, njegovu majku, i kleknuvši slavili su ih. Nema dvojbe da smo i mi pronašli Dobrog Čovjeka s Njegovom Majkom, Njegovom Pomoćnicom. Dođite, prignimo koljena i padnimo nice, poklonimo se Jahvi koji nas stvori (Ps 94,6).

Opominjao bi mladiće, i govorio im: Ako ne možete plakati zbog svojih vlastitih grijeha, jer ih nemate, upamtite da ima mnogo grešnika kojima je potrebno milosrđe i milost. Zbog toga su proroci tugovali; a kada ih je Isus vidio, gorko je plakao. Sveti David je također plakao dok je govorio: Vidjeh otpadnike i počeh tugovati (Ps 118,158).

Treći način molitve



Na kraju molitve koja je upravo bila opisana, sveti Dominik bi se podigao sa zemlje i šibao bi se čeličnim lancem, govoreći: Tvoja disciplina me ispravila do kraja (Ps 17,36).

Zbog ovoga je Red donio odluku, u spomen na njegov primjer, da sva braća trebaju biti šibana po leđima drvenim šibama, dok se budu klanjala u znak slavljenja dok budu govorili psalam Miserere ili De Profundis, nakon završetka blagdana.

Ovo se treba činiti zbog njihovih vlastitih grijeha ili zbog grijeha drugih čiju milostinju primaju i o kojoj ovise. Bez obzira koliko bezgrešan, nitko ne smije biti isključen iz ovog svetog primjera.

Četvrti način molitve



Nakon ovoga sveti Dominik bi ostao ispred oltara ili u kapitulu s pogledom usmjerenim na Raspetoga, gledajući Ga sa savršenom pažnjom. Često bi kleknuo. Nastavio bi ponekad poslije noćne molitve sve do ponoći, dižući se i klečući naizmjenično, kao i apostol sveti Jakov, ili kao gubavac iz Evanđelja koji je govorio na koljenima: Gospodine, ako to želiš, možeš me očistiti (Mt 8,2). Bio je kao sveti Stjepan koji je klečao i prizivao glasno: Ne pripiši im ovoga grijeha (Dj 7,60).

Tako se u našega svetoga oca, svetoga Dominika, stvorilo veliko povjerenje u Božje milosrđe prema Njemu, svim grešnicima, i za očuvanje mlađe braće koju je poslao da propovijedaju dušama.

Ponekad nije mogao suzdržati glasa, i braća bi ga čula govoriti: K tebi, o Jahve, vapijem, hridino moja, ne ogluši se na mene, da neuslišan ne postanem kao oni koji u grob silaze. (Ps 27,1), kao i slične rečenice iz Svetoga Pisma.

Ponekad bi, pak, govorio u sebi i glas mu se ne bi mogao čuti. Ostao bi na koljenima dugo, ushićen u duhu; ponekad, dok je bio u ovom stanju, po izgledu njegova lica je izgledalo da je njegov um otišao na nebo i uskoro bi odražavao veliku radost dok bi plakao obilnim suzama.

Bio je u stanju čežnje i isčekivanja kao žedni čovjek koji je došao do izvora, i kao putnik koji je napokon stigao u domovinu. Tada bi postao zaokupljen i gorljiv, dok bi se žustro kretao, ali s velikim dostojanstvom, sada dižući se, pa zatim klečeći.

Bio je tako naučen pokloniti se Bogu na ovaj način, da je za vrijeme putovanja, u gostinjcima nakon naporna puta, ili duž puteva dok su se njegovi drugovi odmarali ili spavali, on bi ponovo kleknuo, što bi bio znak njegova intimnog i osobnog slavljenja Boga. Ovaj način molitve je naučio svoju braću više primjerom, nego riječima.

Peti način molitve



Kada je bio u samostanu, naš sveti otac Dominik bi ponekad ostajao pred oltarom, stojeći uspravno a da se ne pridržava ili nasloni na nešto.

Njegove ruke bi često bile pružene naprijed u razini prsiju, te su izgledale kao otvorena knjiga; stajao bi s velikim poštovanjem i pobožnošću kao da čita u samoj Božjoj prisutnosti.

Duboko u molitvi, izgledalo je da meditira o riječima Božjim, i činilo se kao da ih sebi ponavlja nježnim glasom. Redovito je molio na ovaj način, jer je to bio način na koji je molio i naš Gospodin, kao što nam govori sveti Luka: … prema svom običaju ušao bi u sinagogu na Sabat i počeo čitati (Lk 4,16). Psalmist nam također govori da se Pinhas ustao i molio, i pokolj je prestao (Ps 105,30).

Ponekad bi sklopio ruke, stisnuvši ih čvrsto pred sobom s očima punih suza i suzdržavao se. Ponekad bi, pak, podigao ruke na ramena kao što svećenik radi za vrijeme Mise.

Tada bi izgledalo kao da sluša pažljivo kao da će čuti nešto sa oltara. Ako bi netko vidio njegovu veliku pobožnost dok je stajao uspravan i molio, svakako bi pomislio da oponaša proroka, prvo govoreći s anđelom ili s Bogom samim, zatim da sluša, pa da onda tiho razmišlja o onim stvarima koje su mu bile otkrivene.

Na putu bi se neprimjetno iskrao u vrijeme molitve i, stojeći, podigao bi glavu prema nebu. Tada bi ga se moglo čuti govoriti nježno i s ushićenjem neke nježne riječi iz svog srca i iz bogatstva Svetog Pisma, koje je izvlačio iz vrela Spasitelja.

Braća su bila jako dirnuta vidjevši svog oca i Učitelja kako moli na ovaj način. Tako, postajući gorljiviji, bili su poučeni o načinu predane i stalne molitve: Evo, kao što su uprte oči slugu u ruke gospodara, i oči sluškinje u ruke gospodarice … (Ps 122,2).

Šesti način molitve



Naš sveti otac, sveti Dominik, viđen je kako moli uspravan s raširenim rukama i dlanovima u obliku križa.

Na ovaj način je molio kada je Bog, na njegovu molbu, vratio život dječaku Napoleonu u sakristiji crkve svetog Siksta u Rimu, i kada je bio podignut sa zemlje kod slavljenja Mise, kao što priča dobra i sveta sestra Cecilija, koja je bila nazočna s mnogo drugih ljudi, i koja ga je vidjela. Bio je kao Ilija koji se prostro i legao na udovičina sina kada ga je vratio u život.

Na sličan način je molio blizu Tuluze kada je izbavio grupu engleskih hodočasnika iz opasnosti utapljanja u rijeci.

Naš Gospodin je molio tako dok je visio na križu, to jest, raširenih ruku i s glasnim plačem i suzama … čuli su ga zbog Njegova velikodušnog predanja. (Heb 5,7).

Ni sveti čovjek Dominik nije odlučio moliti na ovaj način, dok ga Bog nije potaknuo i dok nije znao da će nešto veliko i čudnovato izaći kroz snagu njegove molitve. Iako braći nije zabranio moliti na ovaj način, nije ih ni poticao da to rade. Ne znamo što je rekao kada je stajao raširenih ruku i dlanovima u obliku križa i kada je oživio dječaka.

Možda su to bile one riječi Ilije: O Gospodine, moj Bože, dopusti da se duša ovog djeteta, preklinjem Te, vrati u njegovo tijelo (3 Kralj 17,21). Sigurno je slijedio prorokov vanjski način u svojim molitvama tom prilikom.

Braća i sestre, naime, isto kao i plemići i kardinali, i svi drugi nazočni, bili su zadivljeni ovim neobičnim i zadivljujućim načinom molitve, da nisu uspjeli zapamtiti riječi koje je izgovarao. Nakon toga, nisu se osjećali slobodnim pitati Dominika o ovim stvarima, jer je ovaj sveti i izuzetni čovjek u njima potaknuo veliki osjećaj strahopoštovanja zbog učinjenog čuda.

Na ozbiljan i zreo način, lagano bi izgovorio riječi Psaltira, koje su spominjale ovaj način molitve. Običavao je reći pomno: O Gospodine, Bože, moj Spasitelju: pred tobom plačem i dan i noć, sve do stiha Cio dan plačem Ti, o, Gospodine: Tebi širim ruke (Ps 87,2-10).

Tada bi dodao: Počuj, o, Gospodine, moju molitvu, poslušaj moju molbu u istini … Molitvu bi nastavio riječima: Pred Tobom širim svoje ruke … Usliši me brzo, o, Gospodine (Ps 142,1-7).

Ovaj primjer molitve našega oca pomoći će predanim dušama da lakše shvate njegovu revnost i mudrost kod takve molitve.

Ovo je istinito bez obzira je li on, radeći tako, želio dirnuti Boga na neki divan način kroz svoju molitvu ili je kroz neki nutarnji poticaj osjetio da će Bog njega potaknuti da traži neku milost za sebe ili za bližnjega. Tada bi zasjao duhovnim Davidovim predosjećajem, Ilijinim nadahnućem, Kristovom milošću i s dubokom pobožnošću.

Sedmi način molitve



Dok je molio često su ga vidjeli da gleda prema nebu kao strijela koja je ispaljena iz napetog luka ravno prema nebu. Stajao bi raširenih ruku iznad glave, sklopljenih ili ponekad lagano razdvojenih, kao da će primiti nešto s neba.

Netko bi povjerovao da je primao obilato milosrđe i u svom ushitu duha kao da traži od Boga darove Duha Svetoga za Red kojeg je osnovao.

Izgledalo je da traži za sebe i za svoju braću nešto od nadnaravne radosti, koja se nalazi u življenju blaženstava, moleći da svatko bude uistinu blagoslovljen u krajnjem siromaštvu, u gorkom žaljenju, u okrutnom progonu, u velikoj gladi i žeđi za pravdom, u gorljivoj milosti prema svima.

Njegovo zaklinjanje je bilo u tome da njegova djeca nađu užitak u poštivanju zapovijedi i u savršenom provođenju evanđeoskih savjeta. Ushićen, sveti otac je izgledao kao da je ušao u Svetost Svetosti i na Treće nebo.

Nakon molitve ove vrste uistinu je izgledao da je prorok, bez obzira da li ispravlja pogreške drugih, ili usmjerava druge, ili propovijeda.

Naš sveti otac nije ostao kod molitve ove vrste dugo, nego je postupno vratio sve svoje sposobnosti. Za to vrijeme je izgledao kao osoba koja dolazi iz velike udaljenosti, ili kao stranac u ovom svijetu, što se lako moglo zaključiti po njegovu držanju i ponašanju.

Braća bi tada čula njega kako moli glasno i kako govori kao prorok: Čuj moje zazivanje dok tebi vapijem, dok ruke uzdižem svetomu Hramu tvojem (Ps 27,2).

Svojim riječima i svetim primjerom uvijek je učio braću da mole na ovaj način, često ponavljajući one riječi iz psalma: Sad, blagoslivljajte Jahvu, sve sluge Jahvine što stojite u Domu Jahvinu, u noćnim satima! (Ps 133, 1-3), Prizivljem te Jahve, k meni pohitaj! Slušaj glas moj kojim tebi vapijem! (Ps 140,1-2).

Osmi način molitve



Naš otac, sveti Dominik, imao je još jedan način molitve, lijepi, pobožan i ugađajući, kojeg je prakticirao nakon kanonskih sati i zahvalnosti nakon jela. Tada je bio revan i ispunjen duhom pobožnosti, koju je crpio iz božanskih riječi koje su se pjevale u koru ili u blagovaonici.

Naš otac bi se brzo povukao na neko osamljeno mjesto, u svoju sobicu ili negdje drugdje, i sabrao se u Božjoj nazočnosti. Sjedao bi mirno, i nakon znaka križa, počeo čitati iz knjige otvorene pred njim. Njegov duh bi tada bio lagano uzbuđen kao da je čuo našega Gospodina govoriti, kako nam je rečeno u psalmima: Čut ću što će mi Gospodin reći ... (Ps 84,9).

Kao da raspravlja sa suputnikom, u početku bi bio malo nestrpljiv u svojim mislima i riječima. Sljedećeg trenutka postao bi veliki slušatelj, zatim opet bi izgledalo da se raspravlja i prepire. Izgledao je kao da se smije i jeca u isto vrijeme, i tada bi, pažljivo i predano, gunđao u sebi i tukao se u prsa.

Ako bi neka znatiželjna osoba željela promatrati našeg svetog oca Dominika, pojavio bi mu se kao Mojsije, koji je otišao u pustinju, Horeb, svetu goru Božju, i tamo vidio gorući grm i čuo Gospodina govoriti njemu, kao da se poklonio u Božanskoj nazočnosti.

Ovaj sveti običaj našeg oca izgleda, da podsjeća na proročku planinu Gospodinovu utoliko što je brzo prešao gore od čitanja do molitve, od molitve do meditacije, i od meditacije do kontemplacije.

Kada je čitao sam, Dominik je običavao častiti knjigu, pokloniti joj se, i poljubiti je. To je posebno bila istina ako je čitao Evanđelje i dok je čitao riječi koje su izlazile iz Isusovih ustiju. Ponekad bi sakrio lice i pokrio ga pokrivalom, ili bi zario lice u dlanove i pokrio ga kapom.

Tada bi jecao, sav ozaren i ispunjen svetim čežnjama. Nakon ovoga, kao da se želio nekome zahvaliti za primljena dobročinstva, s poštovanjem bi podigao glavu i nagnuo je na kratko. Potpuno osvježen, s velikim unutarnjim mirom, tada bi se vratio knjizi.

Deveti način molitve



Naš otac, sveti Dominik, prakticirao je ovaj način molitve kada je putovao iz jedne zemlje u drugu, posebno kada je prolazio kroz neke puste krajeve.

Tada je volio prepuštati se meditaciji, odlučujući razmišljati, te bi rekao svom suputniku: Pisano je Vodit ću je (moju nevjestu) u divljinu i govorit ću joj na uho.

Odvajajući se od svog suputnika, otišao bi naprijed, ili bi, češće, išao iza njega. Tako povučen, šetao bi i molio; u svojoj meditaciji bio je gorljiv i vatra milosti se rasplamsavala. Dok je molio izgledalo je kao da čisti prašinu, ili tjera dosadne muhe sa svog lica, dok se stalno jačao znakom križa.

Braća su mislila da je za vrijeme ovakve molitve svetac postigao svoje duboko poznavanje Svetoga Pisma, i temeljito razumijevanje božanskih riječi, snagu da proprovijeda tako gorljivo i hrabro, i to intimno poznanstvo sa Duhom Svetim, uz čiju je pomoć spoznao skrivene tajne Božje.

Preuzeto sa http://www.veritas.com.hr

petak, 08.06.2012.

Blažena Dijana, Cecilija i Amata

8. lipnja

Prilikom prenašanja relikvija Dijane od Andala 1510. godine u samostanu sv Janje u Bolonji, u grobnici su pronađena tri tijela od koja su dva pripisana Dijani i Ceciliji. Pri slijedećem premještanju tijela 1584. treće tijelo biva pripisano sestri Amati također jednoj od prvih sestara samostana.

Dijana Andalo rođena je u Bologni početkom XIII. st. Pomagala je blaženom Reginaldu u izgradnji bolonjskog samostana. Kad je 1219. Dominik stigao u Bolognu, Dijana je s drugim djevojkama zavjetovala redovnički život na ruke blaženog patrijarha.


Slika koja se nalazi u koru samostana svete Janje (Agneze) u Bolonji, a prikazuje Dijanu, Ceciliju i blaženu Amatu

Nadvladavši neprilike što su joj ih pravili članovi obitelji (čak su joj slomili rebro), ušla je u samostan sv. Janje (svete Agneze) koji je podigao blaženi Jordan Saski.

Bila je kao prava majka sestrama; preminula je 1236. Sačuvano je pedesetak pisama koja joj je napisao blaženi Jordan Saski.

Ona su lijep primjer dominikanske duhovnosti i bratstva između braće i sestara. Dijanino je štovanje odobrio Lav XIII. dana 8. kolovoza 1888. U crkvi svetog Dominika u Bolonji nalazi se jedan relikvijar sa moćima blažene Dijane.

Cecilija Cesarini je rođena u Rimu početkom XIII. st. Iz samostana sv. Marije "in Tempulo" preselila se u samostan sv. Siksta, gdje je upoznala sv. Dominika i postala najvjernija svjedokinja njegova lica i duha.

Poslije, tj. krajem 1223. ili početkom 1224., papa Honorije III. poslao ju je, skupa s još tri sestre, u Bolognu, da tamo unese duh sv. Dominika u samostan sv. Janje koji je osnovala blažena Dijana. Tu je preminula 1290.

O blaženoj Amati se malo zna. Neke povijesne činjenice o njoj do danas nisu razjašnjene. U Miraculi sestre Cecilije spominje se jedna opsjednuda žena, koja je posjećivala rimski samostan Svetog Siksta i koju je sveti Dominik oslobodio od opsjednutost : Njoj Dominik da ime Amata (Voljena).

Nakon hodočašća na grob svetog Jakova u Campostellu, Amata posjećuje Ceciliju i druge sestre koje su prešle u samostan svete Janje u Bolonji. Prema tome ispada da Amata nije monahinja nego žena milosno ozdravljena od svetog Dominika i prema kojoj su njengove duhovne kćeri osjećale zahvalnost i prijateljstvo.

Štovanje Dijane, Cecilije i Amate odobrijo je 24. prosinca 1891. Lav XIII i njihov blagdan se slavi 9. lipnja. Tijela blaženica nalaze do dan danas u samostanu blažene Janje (Agneze) u Bolonji.


Dijana polaže redovničke zavjete

Iz Pisama blaženog Jordana Saskog, prezbitera

(Pismo 34: izdao A. Walz, MOPH 23, Roma 1951., str. 40-41; hrv. prijev. u: Počeci Reda propovjednika, Zagreb, 2000., str. 114-115.)

Nastoj oko pobožnosti

Brat Jordan, Reda propovjednika, nekorisni sluga, predragoj u Kristu sestri Dijani živo želi da se raduje u nebeskom veselju i radostima.

Evo, predraga, po Božjoj milosti koja u svemu prethodi, stalno praćen tvojim molitvama i molitvama mojih kćeri, sretno sam i zdravo stigao u Pariz. Odlučih ti poslati ovo pismo da barem po pozdravima u pismu nekako osjetiš utjehu. Već neko vrijeme lišena si, naime, moje tjelesne nazočnosti i osobnog razgovora, a time i utjehe.

Kćerko, zajedno s tvojim i mojim kćerima u Gospodinu, nemoj se toliko brinuti oko tjelesne pokore u kojoj razum i razboritost lako prijeđu mjeru, nego radije nastoj oko kreposti, ali trudi se i oko pobožnosti, koja je, prema Apostolovoj riječi, za sve korisna. Nek ti neprestano bude u srcu i u žarkoj želji postojbina nebeskih građana, ono slavno mjesto radosti i sveopćeg klicanja, prostor ispunjen svjetlošću sveopće ljepote koji nadilazi svako ljudsko shvaćanje. Uistinu, božanski je to kraj i dostojan da primi onoga koji je stvoren na sliku Božju.

U mislima zaručnica neka bude često i pobožno sjećanje na Zaručnika. Pod njegovim pogledom trudite se njegovati ljepotu duše, kako biste iskorijenile što god je u njoj nagrđeno ili okaljano; daleko od toga da
u nečem, pa i u najmanjem, uvrijedite sveto oko svoga Zaručnika. Nek vam srca budu čista, život nevin. Budite jednodušne u redovničkom ponašanju, neka među vama bude mir i sloga, postojana ljubav, blaga poniznost koja je čuvarica svih dobara. Dok tako duša neprestano osjeća slast kreposti, i Sin će Božji dušu slastima obdariti; on neka bude blagoslovljen u vijeke vjekova. Amen. Stojte mi dobro.

Moli za me. Pozdravi sestre, u Kristu ljubljene kćeri, i opomeni ih da mole za pariške studente, da bi Gospodin otvorio njihova srca kako bi bili spremni na obraćenje; i da oni koji su već stvorili dobru odluku, nju i provedu u djelo te ustraju na putu u život vječni. Pozdrav svima.

Pozdravljaju te brat Arkanđeo i brat Ivan. Pozdravi također obraćenice samostana sv. Janje; želim reći: gospođe i prijateljice samostanske obitelji. Stoj mi dobro.


Blažena Cecilija

Iz Kronike o osnutku bolonjskog samostana sv. Janje koju je napisao jedan suvremenik.

(H.-M. Cormier, La bienheureuse Diane d' Andalo et les bienheurcuses Cecile et Aimee, fondatrices du couvent de Sainte-Agnes de 1' Ordre des Frčres Precheurs a Bologne, Rome, 1892., str. 149 si.)

Dijana je blaženog Dominika zavoljela svom dušom

Godine Gospodnje 1218. sveti je Dominik poslao braću propovjednike iz Rima u Bolognu. Kad su stigli, od brata su Rudolfa zatražili crkvu sv. Nikole. Taj je brat tada bio svećenik spomenute crkve, sagrađene na mjestu zvanom "Kod vinograda" (dalle Vigne). Mjesto je pak pripadalo gospodinu Andalo, ocu presvijetle gospođe Dijane. Gospodin Andalo najprije nije htio braći pokloniti to mjesto, ali na molbu svoje kćeri Dijane, poslije utemeljiteljice samostana sv. Janje, dao je pristanak i poklonio im spomenuto zemljište. Braća su tu sagradila kuću i klaustar, i njihov je broj, Kristovom milošću, počeo rasti.

Kad je pak u međuvremenu u Bolognu stigao učitelj Reginald i s velikim žarom počeo propovijedati Božju riječ, spomenuta je gospođa Dijana, privučena Božjim duhom, počela prezirati svjetovnu gizdu i ispraznosti te se često družila i razgovarala s braćom propovjednicima.

Zbog toga, kad je blaženi Dominik stigao u Bolognu, svom gaje dušom zavoljela te s njime počela raspravljati o spasenju svoje duše. Napokon, poslije kraćeg vremena, na njegove je ruke položila zavjete.

Usto su se mnoge plemenite gospođe i odlične žene iz grada Bologne po njezinu primjeru počele družiti s braćom propovjednicima i s njima razgovarati o spasenju duše. Odatle se rodila privrženost plemića i rodbine onih gospođa, te su oni počeli pomagati braći i iskazivati im poštovanje.

Međutim, Dijana, sjećajući se svoga zavjeta, počela se s blaženim Dominikom dogovarati kako da zavjet provede u djelo. Dakle, jednoga dana blaženi Dominik okupi braću i zatraži njih pristanak da se sagradi kuća za gospođe koja bi se zvala i bila kuća Reda. Kad su se braća s njegovim mišljenjem suglasila, blaženi se Dominik po običaju okrenuo molitvi.

Drugi pak dan, nakon molitve, reče braći na samostanskom sastanku: "Braćo, svakako treba sagraditi kuću za gospođe, pa makar se ova naša kuća morala zatvoriti."

Međutim, blaženi je Dominik, prije negoli je otputovao iz Bologne, taj posao povjerio četvorici braće, tj. učitelju Pavlu iz Ugarske, Gvali, kasnijem biskupu u Bresciji, Venturi iz Verone, koji je poslije postao provincijal, i Rudolfu iz Faenze.

Gospođa Dijana stanovala je u kući svoga oca tijelom, ali ne duhom. A budući da zbog straha od roditelja nije mogla ispuniti što je željela i obećala blaženom Dominiku, naime sagraditi kuću koja bi se zvala i bila kuća Reda, jednog dana reče svojima da će posjetiti samostan u Ronzanu. Krene, dakle, s velikom gizdom i svečanom pratnjom, no kad tamo stiže, zatraži redovničko odijelo i dobi ga. Kad je to saznalo mnoštvo gospođa koje su došle s njome, smjesta poslaše glasnike u grad. Nastade golema strka naroda, ljudi dođoše u samostan, nasilno je iz njega izvukoše, slomiše joj rebro tako daje gotovo godinu dana ležala, bolesna, u očinskoj kući.

Sveti je Dominik tada bio u Bologni. Kada doču kakve je sve nepravde pretrpjela, veoma se ražalosti te joj tajno posla pismo; naime, njezini joj roditelji nisu dopuštali ni s kim govoriti, osim u prisutnosti kojega člana obitelji.

U međuvremenu se Dominik sretno preseli u nebeske radosti, a sestra Dijana, čim malko ozdravi, pobježe i vrati se u spomenuti samostan. Roditelji je pak puste jer bijahu izgubili nadu da će je uspjeti odvratiti od nauma.

U tom je samostanu ostala od Svih svetih do tjedna nakon Uzašašća. Kroz to su je vrijeme pomagali učitelj Jordan, blage uspomene, tada provincijal Lombardske provincije, i četvorica braće kojima blaženi Dominik bijaše povjerio da se dovrši ono dugo željeno djelo osnutka ženskog samostana Reda.

Čim je samostančić bio sagrađen, braća pođoše po nju i uvedoše je u taj kućerak skupa s ostale četiri gospođe iz Bologne. To je bilo godine Gospodnje 1223. u tjednu nakon Uzašašća. Na blagdan pak svetih apostola Petra i Pavla iz ruke učitelja Jordana primiše odijelo Reda.

Učitelj Jordan, blage uspomene, s papinim dopuštenjem pozove četiri sestre iz rimskog samostana sv. Siksta, da bi poučile gore spomenute sestre o redu i načinu redovničkog života. I tako te četiri sestre, koje bijahu položile zavjete na ruke blaženoga Dominika i od njega primile redovničko odijelo, dođoše u samostan sv. Janje. U njemu ostadoše sve do svoje smrti ističući se velikom svetošću. Od njih je jedna još živa, a to je sestra Cecilija.

<	lipanj, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (4)
Rujan 2012 (6)
Kolovoz 2012 (11)
Srpanj 2012 (6)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (5)
Ožujak 2012 (10)
Veljača 2012 (9)
Siječanj 2012 (15)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (11)
Rujan 2011 (13)
Kolovoz 2011 (14)
Srpanj 2011 (9)

Kalendar Reda Propovjednika

Svaki svetac u Crkvi je original. Nitko ne imitira drugoga. Kao što je svaka osoba u povijesti čovječanstva original, tako i Božja milost stvara originalne svece. U svakom svecu ćemo naći nešto što nema u drugom.

Prema knjizi: Fr. Innocentius Venchi O.P., Catalogus hagiographicus Ordinis Praedicatorum, Postulatio Generalis, Romae 2001. i prema dopisu Generalne postulature u Rimu od 22. VI. 2001.)


SIJEČANJ

3. BI. Stjepana Ojuinzani
4. Sv. Zdislava iz Lemberka u Češkoj
7. Sv. Rajmund iz Penvaforta
10. BI. Gundisalvo Amarantski
10. BI. Ana Monteagudo
11. BI. Bernard Scamacca
18. Sv. Margarita Ugarska
19. Bl. Andrija iz Peschiere
19. Bl. Antun della Chiesa
22. Bl. Marija Mancini
23. Bl. Henrik Suzon (Seuse)
27. BI. Markolin iz Forlija
28. Sv. Toma Akvinski
29. BI. Vilana de' Botti

VELJAČA

3. BI. Petar iz Ruffije
3. BI. Antun Pavoni
3. BI. Bartolomej Cerveri
4. Sv.Katarina de Ricci
Pepelnica ne dolazi prije.
7. Godišnjica pokojnih otaca i majki
12. BI. Reginald Orleanski
13. BI. Jordan Saski
16. BI. Nikola Paglia
18. BI. Ivan iz Fiesola ili bi. Angelico
19. BI. Alvar iz Cordobe
19 BI. Kristofor iz Milana
24. BI. Konstancije iz Fabriana

OŽUJAK

11. Pepelnica ne dolazi poslije
22. Uskrs ne dolazi prije.
24. Vigilija Navještenja Gospodnjega
25. Navještenje Gospodnje

TRAVANJ

1. Bl. Antun Nevrot
13. BI. Margarita iz Citta del Castella
14. BI. Petar Gonzalez (f 1246.)
17. BI. Klara Gambacorta
18. Bl.Sibilina Biscossi
19. BI. Iznard iz Chiampa
20 Sv. Janja (Agneza) iz Montepulciana
27. BI. Ozana Kotorska
28. Sv. Ljudevit Marija Grignon
29. Sv. Katarina Sijenska
30. Sv. Pio V

Uzašašće ne dolazi prije

SVIBANJ

1. Spasovo ne dolazi prije
3. BI. Emilija Bicchieri
5. Sv. Vinko Fererski
7. Bl. Albert iz Bergama
8. Zaštita BDM nad Redom propovjednika
10. Sv. Antonin iz Firence
11. Duhovi ne dolaze prije
12. BI. Ivana Portugalska
13. BI. Imelda Lambertini
16. BI. Egidije iz Vaozele
15. Bl. Andrija Abellon
19. BI.Franjo Coll Guitart
20. BI. Kolumba iz Rietija
21. Bl. Jacint Marija Cormier
24 Prijenos sv. oca Dominika
27. BI.Andrija Franchi
28. BI. Marija Bartolomeja Bagnesi
29. BI. Vrlim Arnaud
30. Bl. Jakov Salomoni

LIPANJ

2. BI. Sadok (oko 1260.) i 48 drugova
3. Uzašašće ne dolazi poslije
4. Sv. Petar iz Verone
8. BI. Dijana i Cecilija
10. BI. Ivan Dominici
12. BI. Stjepan Bande
13. Duhovi ne dolaze poslije.
18. BI. Hozana iz Mantove
20. BI. Margarita Ebner
23. BI. Inocent V.

SRPANJ

4. BI. Katarina Jarrige
4. Pier-Giorgio Frassati
7. BI. Benedikt XI.
8. Bl. Hadrijan Fortescue
9. Sv. Franjo Fernandez de Capillas i drugovi kineski mučenici
19. Sv. Ivan iz Kolna
13. BI. Jakov iz Varazzea
17. BI. Česlav Poljak
22. Sv. Marija Magdalena
24. Bl. Ivana iz Orvieta
24. Bl. Augustin iz Bielle
27. Bl. Robert Nutter

KOLOVOZ

2. BI. Ivanica od Aza
3. BI. Augustin Kažotić iz Trogira
8. Sveti Dominik
9. BI. Ivan iz Salema
12. Bl. Ivan Juraj Toma Rehm
12. Bl. Aimon Taparelli
15. Uznesenje B.D.M.
17. Sv. Jacint Poljak
18. BI. Manes
19. BI. Jordan iz Pise
23. Sv.Ruža Limska
26. BI. Jakov iz Bevagne
28. Sveti Augustin

RUJAN

2. Bl. Gvala iz Bergama
2. Bl. Ingrid iz Skanningea
4. BI. Katarina iz Racconigija
5. Godišnjica pokojnih ukućana i dobročinitelja Reda
6. BI. Bertrandiz Garriguea
7. Mihael Czartorysky (1944.)
7. Bl.Julija Rodzinska (1955.)
18. Sv. Ivan Macias
22. BI. Franjo de Posadas
22. BI. Hijacint Serrano Lopez i 19 drugova mučenika
24. BI.Dalmacije Moner
25. BI. Marko iz Modene
26. BI. Lovro iz Ripafratte
28. Japanski mučenici:
Sv. Dominik Ibanez de Erquicia,
Sv. Jakov Kyshey Tomonaga
Sv. Lovro Ruiz iz Manile i 13 drugova


LISTOPAD

3. BI. Dominik Spadafora
4. Sv. FranjoAsiški
5. Bl. Rajmund iz Capue
BI. Bartolomej Longo
7. Gospa od Ružarija
8. BI. Ambrozije Sansedoni
8. BI. Matej Carreri
9. Sv. Ljudevit Bertran
11. BI. Jakov iz Ulma
13. BI. Magdalena Panatieri
14. BI. Marija Poussepin
19. BI. Janja od Isusa Galand
21. Bl.Petariz Cittadel Castella
22. GODIŠNJICA POSVETE CRKVE
25. BI. Petar Geremia
26. BI. Damjan Finalborgo
27. BI. Bartolomej iz Vicenze
30. BI. Benvenuta Boiani
30. BI. Terencije Albert O'Brien
bl. Petar Higgins

STUDENI

1. Svi sveti Svetkovina
3. Sveti Martin de Porres.
5. BI. Šimun Ballachi
6. Bl. Alfons Navarrete i 125 drugova, japanski mučenici
7. Svi sveti Reda propovjednika
8. Godišnjica sve pokojne braće i sestara Reda
14. BI. Ivan Liccio
15. Sv. Albert Veliki
16. Bl. Lucija iz Narnija
19. BI. Jakov Benfatti
24. Vijetnamski mučenici
27. BI. Margarita Savojska

PROSINAC

1. BI. Ivaniz Vercellija
8. Bezgrešno začeće bl. Djevice Marije
16. BI. Sebastijan Maggi
22. Godišnjica odobrenja Reda
24. Vigilija Rođenja Gospodnjega
25. Rođenje Gospodinovo


Virtualno hodočašće u baziliku sv. Dominika - Bolonja


Dominikanci u Bolonji

Unutrašnjost bazilike svetog Dominika u Bolonji

Kapele u desnom brodu bazilike svetog Dominika u Bolonji

Kapela svetog Dominika u Bolonji

Arka svetog Dominika u Bolonji

Druge kapele desnog broda bazilike

Desni tranzet bazilike svetog Dominika u Bolonji

Sakristija bazilike svetog Dominika

Muzej bazilike svetog Dominika u Bolonji

Kor bazilike svetog Dominika u Bolonji

Lijevi tranzet bazilike svetog Dominika u Bolonji.html

Druge kapele lijevog broda bazilike svetog Dominika u Bolonji

Kapitularna dvorana u samostanu svetog Dominika u Bolonji.

Soba (cella) svetog Dominika

Klaustar svetog Dominika (klaustar mrtvih)














Free counters