PRED SVOJIM BOŽANSTVOM

kad sam prvi put sreo Cesarića
na barutanskom bregu
htio sam prići
kleknuti
i poljubiti mu skute
toliko sam ga obožavao
ali u tom trenutku između mene i njega
ispriječio se njegov čuveni tjelesni zdrug
njegovi troglavi psi kerberi

prvo „kraj bijelih breza svakog dana“
breze sam oborio motorkom bilo je relativno lako

zatim je na mene krenu „vlak pun iluzija“
njega sam digao u zrak dinamitom

potom mi je na put stao njegov „stol za dvoje“
njega sam ismijao trivijalom: čuj čuj
„mala kavana treperenje sunca
i stol u kutu za dvoje
pa ti me ljubiš zbilja me ljubiš
drago jedino moje“ hahaha

bila je to kap koja je prevršila čašu
jer su na me krenuli redom:

„umorne lađe“ koje sam potopio metaforama zemlja-zemlja
„naranču na grani poslije kiše“ ogulio sam i pojeo
sijeno koje je seljak „u grad dovezo“ jednostavno sam zapalio
jednu „u letu poludjelu pticu“ skinuo sam olovnom sačmom 2,2 mm
njegovu damu „prekrasnu u plavom“ začarao sam svojom davnom javom
„ponad grada oblak jedan“ otpuhao sam komunalnom bosch puhalom za lišće
protiv proljetne kiše koja „nije ko druge“ raširio sam šestinski kišobran
leptira sa „različka što se lako njiše“ otjerao sam pljeskom ruke
kuće u kojima se svjetla pale odrao sam ve-be-erom

posljednja linija obrane bio je mudrijaš koji me je upozorio
da „nitko ništa ne zna i da je krhko znanje“
na što sam replicirao: zna google
samo ti ne znaš ni što je google

i bio bih se probio do svoga božanstva
da nisam neoprezno stao na „dvije-tri cigle na putu“
ispod kojih je šiknuo mlaz prljave vode meni pravo u oči
a kad sam ih otvorio vidim Tadiju kako preda mnom skida šešir kojeg nema
kao da sam ja Gospodin s raspela na ulazu u Rastušje toliko se bio prepao

toliko se bio prepao da ću na broj 1 staviti cesarića
a ne njega