SAE vs. FRANO ALFIREVIĆ

Frano Alfirević: BOKA

Ulazimo šutke u njezin tamni dan,
i tako tiho ko na kraju svijeta.
Brda nad morem što je vječno bez kreta
u strašnoj goloti čuvaju njegov san.

Ljepotom iskonskom tu duh je okovan
da želje izgubi ko anahoreta
i bude mutno kroz stoljeća prokleta.
Taj večernji kraj je ko veliki samostan.

Zaboravljen se crni lik starinskog broda.
Zalazi sunce na gori nedalekoj,
krvavo kao u davnoj bici nekoj.

A kad se oglase zvona preko voda,
čini se: duše preplašene od noći
zovu se, plačuć, u velikoj samoći.
.

Sven Adam Ewin: DVIJE PIKANTERIJE

Pišeš široko… A opet nešto fali.
Neka sitnica da stihom zasvjetluca.
Da me navede, ozbiljno il u šali,
Da ne bih, ali… u mozgu da mi kljuca.

Čuj, ne zamjeri što tražim „ono nešto“.
Prokleta profi bolest. Ali da skratim:
Moram priznati, Tina si krao vješto.
No nije ni to… po čemu tebe pamtim.

Pikanterija koja ti pjesništvo prati
(Svi će se, manje-više, time baš bavit)
Čovječe, Frano, ne mogu vjerovati:
S kriškom naranče u grlu se udavit?

I još grdno fasovat što si Tina
Podbo, da nije… ko Baudelaire veličina!