OTKRIVANJE PJESME

četvrtak , 30.11.2017.

Ja sam Gomora. Ja sam Sodo;
Ja sam iskošen. Ja sam svrnut;
Ja sam nakaza Quasimodo;
Ja sam u pjesmu zaogrnut.

Oči su moje dvije rime.
Stih mi je usna. Čelo strofa.
Moja je pjesma sva od zime,
U kaputu od finog štofa.

Ti meni priđi kao ženi,
Nek te ne straši moja lenta.
Zatim me nježno razodjeni
I šapni dva-tri komplimenta.

Svuci se i ti. I ti lezi,
Da nađeš princa u princezi.

SAE vs. DUŠKO RADOVIĆ

srijeda , 29.11.2017.

Duško Radović: PLAVI ŽAKET

Baš sam bio u plavom žaketu
kada sretoh Vasiljević Cvetu.
Da l zbog mene, da li zbog žaketa,
prevari se, okrete se Cveta.

Ja joj rekoh:"Dobar večer, Cveto,
s dopuštenjem - malo bih prošeto..."
Da l zbog mene, da li zbog žaketa,
prevari se i pristade Cveta.

Taman sve to - kad zalaja pseto!
Ja joj rekoh:"Drž se mene, Cveto!"
Da l zbog mene, da li zbog žaketa,
prevari se, pridrža se Cveta.

Beše leto kad je božur cveto,
ode pseto, ja u polje skretoh.
Da l zbog mene, da li zbog žaketa,
prevari se pa skrete i Cveta.

I logično, s obzirom da skretoh,
plavi žaket na livadu metoh.
Da l zbog mene, da li zbog žaketa,
prevari se i spusti se Cveta.

Prođe leto i još pet-šest leta,
sad se Cveta mojom kućom šeta,
iz razloga ekstra kvaliteta,
da li mene ili mog žaketa.
.

Sven Adam Ewin: IZ CVETINE PERSPEKTIVE

Zadnji stih sam čito, čito, čito,
Svrbilo me pa sam Cvetu pito:
Draga Cveto, mene mlogo smeta,
Ako beše samo zbog žaketa!

A Cveta će: Svene, kućo stara,
Pitaš je li Duško imo „dara“?
Za pesmu bi bila prava šteta,
Da je bilo samo zbog žaketa.

Kad je žaket na livadu meto
Ja mu stavih, ko bajagi, veto:
To što misliš, bit će malo teže!
A on šuti… I kraj mene leže.

Neću! Nemoj!... A muško ko muško,
Prevari se… Pa navali Duško.
Laže pesma. Nikad nisam krila:
Što sam snila, to sam i dobila.

SVAĐA

utorak , 28.11.2017.

naša klasična svađa
svi argumenti lete ispod pojasa

naše mjesto obračuna kao i uvijek dnevna soba
tvoje skladište municije kuhinja
moje kredenc sa servisima za čaj

stjerala si me u kut
letećim tanjurima
pao sam na koljena
i rekao patetično
oprosti mi draga
oprosti
molim te

stvar je bila umalo otišla predaleko
jer ti si neprimjetno iza leđa odložila veliki kuhinjski nož

na sebi si imala pregaču polivenu kavom
bila si poželjna
mirisi začina bili su malo prejaki

pogledala si me kao zadnjeg bijednika
a onda si mi prišla provukla prstima kroz kosu
prislonila čvrsto moju glavu uz svoja bedra
i rekla
ti si moja ljubav
opraštam ti dragi sve ti opraštam

to me je toliko dirnulo
da sam počeo plakati
a onda sam dodao

draga ti znaš
da za moje suze može biti milijun i jedan razlog
ali molim te makni taj sitno kosani luk sa stola
pomislit ćeš da su moje suze lažne

bila je to fatalna greška
to posve glupo i nepotrebno dokazivanje iskrenosti
s moje strane

ti si se odmakla korak natrag
i pogledala prema kuhinjskom stolu
tako dakle?
znači ipak je luk u pitanju dragi?

otvorio sam i zatvorio vrata za sobom
u vremenu novog svjetskog rekorda
a onda sam čuo jedan zlokoban
fijuuuuu
uz popratno vibriranje dugog sječiva u vratima

bio je to udar vrha dobro usmjerene oštrice u drvo
kojim bacač noževa ocrtava seksi figuru svoje drage

UZAJAMNA ZEBNJA

ponedjeljak , 27.11.2017.

Jutros sam sreo svoju dragu;
Pozdravi me… No suho vrlo.
Ja je upitam, što je, k vragu?
Ona kaza, boli je grlo.

Boli me grlo, ona reče.
Pitam, je l' to početak kraja?
Zašto, draga, više ne teče,
Slatki fluid koji nas spaja?

Netko novi? Netko sa strane?
(Hladna zebnja srce mi hvata.)
Upitam je, a ona stane.
I šal zabaci oko vrata.

Znaj da i mene srce zebe,
To isto, dragi, pitam tebe.

UZAJAMNA ZEBNJA

Jutros sam sreo svoju dragu;
Pozdravi me… No suho vrlo.
Ja je upitam, što je, k vragu?
Ona kaza, boli je grlo.

Boli me grlo, ona reče.
Pitam, je l' to početak kraja?
Zašto, draga, više ne teče,
Slatki fluid koji nas spaja?

Netko novi? Netko sa strane?
(Hladna zebnja srce mi hvata.)
Upitam je, a ona stane.
I šal zabaci oko vrata.

Znaj da i mene srce zebe,
To isto, dragi, pitam tebe.

ISKAPANJE POLJUBACA

(Mojoj Heleni)

Liznuo sam te jednom cijelu.
Ti bješe slatka. Bješe slana.
Ja bijah Paris. Po mom tijelu,
Bila si cijela raštrkana.

Prošla su otad tisućljeća
(Dani se više i ne broje);
Moje se tijelo tebe sjeća
U osmom sloju drevne Troje.

Cjelovi naši, moja draga,
Više od svega meni znače;
Na slabi miris njina traga
Ja pustio sam pse tragače.

Kada ih nađu oni znaju
Da od veselja posve slude;
Pa laju, laju, laju, laju,
Dok tebe draga ne probude.

Zatim iznad cjelova stoje,
A ja im kažem nek se gube,
Jer se iznad pradavne Troje
Usne naše ponovo ljube.

U KIŠNU NOĆ

nedjelja , 26.11.2017.

Restoran… Noć… U kutu tamnom,
Na rubu grada… Kakva rupa!
Hajde, draga, kucni se sa mnom.
Slatki otrov popijmo skupa.

Za nas u ovom našem getu,
Već dugo loše stoje stvari;
Ti gasiš zadnju cigaretu
U prenatrpanoj pepeljari.

Plačeš… Tvoje se grudi tresu.
Nemoj… Sve je uzalud, draga.
Jer stvari jesu kakve jesu,
No, hajde, prijeđi preko praga.

Kiša… Brisači brišu, brišu.
Kamo u noć?... U ovu kišu?

NAGOVJEŠTAJ TAME

na pozornici grupa matije dedića
sjećanje na boška petrovića
praše The Meaning of the Blues

kamera silazi u publiku
u polumraku arsen
iza njega ja
u zimskom puloveru

obojica privikavamo oči na iznenadno svjetlo
arsen psuje na lošem talijanskom
on mrzi džez sve u šesnaest

razumije se ja nisam slučajno iza njega
on mi pruža ruku preko ramena
ruka mu je ledena
ja mu kažem
daj arsene jesi normalan ti idi ja ostajem
kamerman me moli gospon sae ljubim vas ponovite to
koje? pitam
ponovite to u kameru
to „ti idi ja ostajem“
ja mu izbijam kameru iz ruku
majmune
nastaje opća gužva
dok me savladavaju
arsen nestaje

jednostavno trajno nestaje
i ja više nemam što reći
znam da je glupo s tim završiti pjesmu

MOJ SUSRET S POEZIJOM

subota , 25.11.2017.

Drugi su napravili sve. Ja ništa.
Drugi pred ciljem. Ja još na samom startu.
Pokoje zrno ja skupljah sa strništa.
I sve što stvorih svršilo bi u škartu.

Hodao sam nezaštićena boka;
Uz tuđe vatre ja nikad se ne zgrijah;
Drugi su na me gledali sa visoka;
U bolja društva rijetko pripušten bijah.

No jednog dana, dok ležah kraj izvora
(Uz mene pjesma… ta otrovnica zmija),
Priđe mi žena… Ne vidjeh ljepšeg stvora.
Pruži mi ruku. I reče: Poezija.

- Tvoj izvor, Svene? (Prigne se vodi)... - Smijem?
Od sada samo s tvojeg izvora pijem.

IZMJENA RITMA U DESETERCU

petak , 24.11.2017.

Krvi moja. Noći karatamna.
Pjesmo gusta. Pjesmo pastuozna.
O, prošlosti, vjerolomno sramna,
Ovaj epski ritam baš je grozan.

Sad šibam malo u lirskom ritmu;
Cezuru stavljam za slogom petim.
Ne stežem uzde, a bogme nit mu
Sputavam korak. I evo... Letim.

A sad opet na golemoj muci.
Rzaj kónj… Plač i lelek sebra.
Moja desna u lijevoj ruci.
Lom topuza. Moja vita rebra.

A onda pjesma s proljetnim danom,
Zablista rosom… I jorgovanom.

SAE vs. GRIGOR VITEZ

četvrtak , 23.11.2017.

Na današnji dan (1966.) umro je naš najveći čarobnjak stiha za djecu, Grigor Vitez. I ja, Sven Adam Ewin, u razgovor s njim moram ići s naboljim što imam, unaprijed osuđen na podređenu ulogu.
.
Grigor Vitez: JEDNOG JUTRA U GAJU

Jednog jutra u gaju
ptice digle graju.
Je li slavlje?
Je li buna?
Ne, danas je sat računa.
Tek se poče javljat dan,
u gaj stiže gavran vran.
Uranio, umio se
i popio čašu rose.
Obukao crni frak,
sve pozdravi mirno: Kvak!
Digne kljun,
znanja pun,
i zapita: Dva i dva?

Sad se stiša graja sva.
Zamisli se ptičji svijet.
Tek će svraka: Pet, pet, pet!
Za njom druge brže-bolje
osmjele se, zažvrgolje.
Kriještalica kriješti: Šest!
Žuna kljuca: Četrnaest!
Djetlić klikće: Bit će, bit će!
Lasta leti iznad njih,
dovikuje: Tri, tri, tri!
Pridruži se ovoj vici
mali palćić u živici.
Druge ptice misle: Zna li
štogod ovaj palčić mali?
Četr! Četr! - cvrknu mališ.
Ptice vele: Ti se šališ!
Gavran na to graknu: Zna!
Ptičurlija začurlija:
Otkud palčić
cvrkutančić
da pogodi: dva i dva?

Tad zavika vrabac siv:
Živio palčić! Živ, živ, živ!
.

Sven Adam Ewin: BRAVO, MAESTRO!

U voćnjaku se traži karta više,
Od gužve ne može da se diše!
Daje se čuveni „Ljubavni koncert“,
Sve je već spremno:
Možemo počet.

U zboru ih ima
Četrdeset tri,
Na večernjoj prozivci
Bili su svi.

Maestro Zriko diže prst,
Svuda se čuje samo:
Psssst...

Tad mjesec
Pusti
Žutu
Zraku,
Na
Malog
Solo
Žapca
U fraku.

A zatim tiho,
U ljetno veče,
Žapčeva ljubavna
Pjesma poteče...

Nakon žapčevog kreka-krak,
Dirigent Zrikavac dade znak.
Svaki ljubavnik
U taj čas
Zapjeva svojoj
Dragoj u glas.

Koja serenada! Koji glasovi!
Koji tenori! Koji basovi!

Poslije gornje
Zadane teme,
Svaki za se
U improvizaciju krene.

Ovan bleji,
Šojka kreji,
Vrabac živče,
Sokol klikće,
Palčić cikće,
Gusan sikće,

Zmija psiče.

Patak pače, koka kokodače,
Gavran gače, a magarac njače,
Bumbar bruji,
A komarac zuji...

Paun tužno jauče,
Mačak mijauče,
Cvrčci cvrče,
Divlji golub grče,
Sova huče,
A ševa prevrće.

Crven puran
Blebeće,
Bijela roda
Klepeće,
Crni jarac
Mekeće,
Gatalinka
Krekeće.

Svinja rokće, a ježurak sopće,
Zeko skviči, a perlinka kriči,
Svraka krišti, a žeravko njišti,
Krave riču, pijetli kukuriču.
Golub guče,
Grlica guguče,
Miš cijuče,
Sjenica cvrkuće,
Psi laju,
Vuci zavijaju...
Telac muče, a ćuk ćuće,
Prepelica pućpuruće,
Kukavica kuka - kuka,
A kos zviždi i fićuka...

Već smo rekli,
Svi kad se zbroje,
To je ravno
Četrdeset troje.

Gdje su sada simfoničari bečki,
Vivaldi i njegov Concerto grosso,
Da vide kako naši dečki
Praše pos'o!

Onda
Odjednom…
Muk!

Sve je napeto kao luk.
Čuje se samo komarca zuk.

Sva se ušesa
Ćule u šumu,
Prema rascvalom
Ružinom grmu...
... A iz gustoga grma, iz sjenovite niše,
Čarobnim glasom tad slavuj zabigliše...

Bože, što li ne čini
Taj mali Paganini!

Pa žubori,
Pa šumori,
Pa pirliće,
Pa ćirliće,
Pa zavija,
Pa navija,
Pa tokoće,
Pa cokoće,
Pa vibrato,
Pizzicato...

Bravo, majstore. Kapa dolje!
To jednostavno ne može bolje.

A kad poludi,
Na samom kraju,
I sve to ponovi
Na jednoj žici,
Aplauzi ne prestaju,
Krici...
Vrisci...
Krici...
Vrisci...

Poneseni,
Zaneseni,
Sada i drugi
Grme sve jače,
Netko se raduje,
A netko plače,
A onda Zriko stiša pjevače.

Nožicom strogo
Po listu kucne:
- Nemoj da čujem
Da netko zucne!
Pročisti grlo
Otmjeno vrlo,
Skoči na prvo
Obližnje drvo,
Iz bolnih grudi
Tiho zagudi
Najstariju
Ljubavnu ariju:

- Zri-zri, zri-zri,
Zorim, zrijem...
Gri-gri, gri-gri,
Gorim, grijem...

Vri-vri, vri-vri,
Ključam, vrijem...
Mri-mri, mri-mri,
Za te mrijem...

Zrikica njemu
Uzvraća u svemu.
Odbija ga nježno,
Ali ne pretežno:

- Bri-bri,
Bri-bri,
Nešto
Brijem,
Bolje
Zasad
Da se
Krijem.

Zato
Odoh
U naš
Trijem,
Tamo
Malo
Kao
Drijem…
Gotova sam:
Prijem-prijem...

Na to Zriko kihne,
Sve živo - utihne…

A onda se prolomi,
Kao da vri,
Iz tisuću grla:
- Zri-zri, zri-zri, zri-zri,
Zri…

Sutradan kritičar
U kupusnom listu,
Dao je koncertu
Desetku čistu.

- Ovakvu izvedbu ne viđamo često,
Bravo, Maestro!

H-8

idiot je te noći bančio do zore
ujutro, bez minute sna u oku,
sjeo je u automobil i krenuo
meni u susret.

za razliku od njega,
ja sam te noći
uredno spavao punih osam sati,
sjeo u automobil i krenuo u susret
idiotu.

na pola puta
idiot je zaspao za volanom
i prešao na moju voznu traku,
deset metara prije mimoilaženja.

sudar je bio strahovit!
diot je poginuo,
a ja sam prošao neozlijeđen,
ali me je dugo grizlo pitanje:
zašto ga je smrt tako surovo kaznila?

jer ako se izuzme jedna neprospavana noć,
ničim drugim to nije zaslužio. uostalom,
kao ni ja poštedu samo zbog dobro prospavane noći.

odlučio sam poravnati vagu pravednosti:
uzeo sam ulogu idiota.
poput njega i ja sam bančio cijele noći.

neispavan,
sjeo sam ujutro za volan
i krenuo u susret onome,
koji je tu noć spavao snom pravednika
i koji je krenuo svojemu idiotu u susret.

bio sam siguran da ću poginuti,
kao što je poginuo i moj idiot,
a pravednik da će proći bez ogrebotine,
kao što sam i ja prošao.

deset metara prije mimioilaženja,
skrenuo sam na njegovu traku.
u strahovitom sudaru
poginuo je on,
pravednik,
a ja, idiot, prošao sam neozlijeđen.

time je prvotna neravnoteža pravednosti,
koju je režirala smrt,
bila dvostruko potvrđena

a tko sam ja da bih se usudio reći
da je smrt loš režiser
i da je izazovem i treći put?

TI PIŠEŠ PISMO

srijeda , 22.11.2017.

Ti pišeš pismo. Pišeš ga zadnjom snagom!
Ti pišeš pismo, a u tebi se mrači.
Ti pišeš pismo nekome vrlo dragom.
Ti pišeš pismo, koje ti život znači!

Odgovor čekaš, a odgovor je: šutnja!
Dok šutnja traje, ti je pomalo kradom
(Jer ti u srcu još uvijek tinja slutnja),
Homeopatski onečistiš sa nadom.

Pa čekaš jutro. Podne... Pa čekaš suton.
Proljeće. Ljeto. Jesen... I već je zima!
I teško ti je da povjeruješ u to,
Da nade nema niti u tragovima.

Ali u strahu od odgovora: „kraj je!“,
Ti moliš boga... da šutnja vječno traje.

VIDIMO SE U PAKLU

utorak , 21.11.2017.

(Milku Valentu)

Pratim tvoj vješti skalpel, dok seciraš mrtvaca.
Vadiš mu srce. Mozak. Kompletna pluća. (S pleurom.)
Odvajaš upotrebljivo od onog što se baca.
I prođe šest minuta. Zbogom, neuro neuro.

Ti pišeš kaligrafski, no hvataš me na foru,
Da omađijan buljim u stenografsku siglu,
A zaskačeš me s nožem u mračnom haustoru,
Da uredno ti platim dok prodaješ mi ciglu.

Vidimo se u paklu! U ringu. Oči u oči.
Onako ljudožderski. Bez pjesničke taštine.
Ti sa skalpelom kaosa. Ja s voćkom poslije noći.
Vidimo se u paklu. Uz miris ljudetine.

No nemoj smetnut s uma što piše na mom sajtu.
Da ja sam prvak Pakla u borbi u kejdž-fajtu.

UZ SJEĆANJE NA VUKOVARSKU POVORKU

nedjelja , 19.11.2017.

kad je iz vukovara krenula kolona prognanih
bog je bio satjeran uza zid
njihovom patnjom

nije mu bilo lako s nožem pod grlom
zapovijed je glasila:

no?
učini nešto SVEMOGUĆI

kao što je poznato
gospodin se izvukao na melodramatski način
pustio im je mozartov requiem u de molu i rekao

a sad hodajte sloumoušn
kao na sahrani

VUKOVARSKA POVORKA

kad je iz krenula kolona prognanih
bog je bio satjeran uza zid
njihovom patnjom

nije mu bilo lako s nožem pod grlom
zapovijed je glasila:

no?
učini nešto SVEMOGUĆI

kao što je poznato
gospodin se izvukao na melodramatski način
pustio im je mozartov requiem u de molu i rekao

a sad hodajte sloumoušn ono
kao na sahrani

VUKOVARSKA POVORKA

kad je iz krenula kolona prognanih
bog je bio satjeran uza zid
njihovom patnjom

nije mu bilo lako s nožem pod grlom
zapovijed je glasila:

no?
učini nešto SVEMOGUĆI

kao što je poznato
gospodin se izvukao na melodramatski način
pustio im je mozartov requiem u de molu i rekao

a sad hodajte sloumoušn ono
kao na sahrani

VUKOVARSKA POVORKA

kad je iz krenula kolona prognanih
bog je bio satjeran uza zid
njihovom patnjom

nije mu bilo lako s nožem pod grlom
zapovijed je glasila:

no?
učini nešto SVEMOGUĆI

kao što je poznato
gospodin se izvukao na melodramatski način
pustio im je mozartov requiem u de molu i rekao

a sad hodajte sloumoušn
kao na sahrani

LJUBAVNI OBRAČUN U GROBU

subota , 18.11.2017.

Pružit ćeš ruku, taknut moju
I trgnut natrag… reći ah!
Kasno, o, kasno! Ruku tvoju
Ja ću stiskom zdrobit u prah!

Obratit ću se grešan Bogu,
Da mi oprosti što sam prost,
U tom mraku kao u rogu,
Ti ćeš mi skrhat butnu kost.

Ja ću ti sasut zube trule,
A ti ćeš meni rebra sva;
Ja ću ti slomit klavikule,
A ti ćeš moja duplja dva.

Cijele će ostat kosti stidne,
Za strasti naše invalidne.

ZAPIS O JESENI

petak , 17.11.2017.

Pročitah jutros zapis ptice,
U njenom grlu tiha drama.
Pred ptičjim bolom padoh nice.
U grlu njenom - nemušt sama.

Otkuda stižeš, ptičja tâmo?
Ptica izlijeće izvan slike.
Ja pitam pticu: ptico, kamo?
A ona ode nad trstike.

Potopljen leži čun na rijeci.
Voda se mreška. Voda mrači.
Ja pitam pticu: ptico, reci,
To potapanje... što to znači?

Ona odleti (da ne dvojim),
JESEN, reče mi letom svojim.

AGONIJA U ASTAPOVU

utorak , 07.11.2017.

Uteći želiš. A ne znaš od čega.
Napisao si i posljednje slovo.
Zaustavljaš se. Nema više bijega.
Zadnja stanica: mrazno Astapovo.

Soba puna... Ti nagnut već nad grobom.
Grabi te spazam, stiže neizbježno.
Likovi tvoji rastaju se s tobom,
Svaki bi htio reći nešto nježno.

Tad neka žena stiže nepozvana
Dok ti u sobi rastaješ se s duhom.
A što to radi?... Pa je li to Ana?
Lijevak za gluhe stavlja ti na uho.

Da uho tvoje, prije zadnjeg mraka,
Još jednom čuje strašni pisak vlaka.

ISTO

u oku tvome pejsaž isti
na usni iste trpke bore
uzlijećemo na istoj pisti
i padamo na iste fore

čekamo kraj na istoj listi
glođemo iste suhe kore
iste nam dane valja gristi
uz iste gorke razgovore

isto je ono što nas čeka
isti je sastav našeg praha
isto nam stiže izdaleka

isti je uzrok našeg kraha
ista je bolest a bez lijeka
isti je izdah… bez udaha

NISMO ZALUTALI

ponedjeljak , 06.11.2017.

Ne, nismo zalutali, zašto se tako treseš?
Hajdemo, dijete! No? Daj mi ruku.
Ne boj se.

Prvi stih koji si napisala
Obećaje bogatu poetsku žetvu,
Bacio sam sedam žeravica u vodu,
Tri puta su tonule i dizale se, dobar znak.

Pred nama je rimski drum,
Duboko usječenih tragova točkova,
On nas vodi smrtnom ozbiljnošću u neizvjesnost.

Vidiš li ona kola s četveropregom?
Voze svježu govedinu za posade uz Limes,
A mlade barbarke za noćni provod Dux limitisa.
Od težine njihovih dojki cesta se savila dvostruko.

Ti ne bi cestom?

Oko ti bježi na divlje puteljke kroz šikare;
Uzalud te opominjem na zmije,
Pečate izgubljenosti.

Pa dobro, hodi.
Hodi, mila.
Putem će te opijati znatiželja i divlje ruže,
Sve dok ti grlo ne proraste suhi bršljan i paprat,
A onda ćeš iznenada umrijeti od žeđi
Za mojim stihovima.

Na sreću, ti imaš kod sebe GPS,
Vratit ćeš se po mrvicama mojih versa,

Ne boj se gladnih ptica, ja uvijek nosim
Krišku domaćeg kruha, grumen soli,
I gutljaj vode s našeg izvora,
Kraj kojega si rođena u vrijeme cvjetanja divlje pavetine.
Tvoj brzi rast u zrelost žene zaspat će mi na rukama,
A kad se probudiš kraj mojih izbijeljenih kostiju,
Kriknut ćeš.

Ugledat ćeš na proplanku crnog medvjeda iz Transilvanije,
Kako podiže etemenanki svojim ciganskim precima.

OTET ĆU TE

nedjelja , 05.11.2017.

Stojiš na vrhu. Vjetar vije.
Ja ne znam razlog. Zašto, kaži,
Tvoje tijelo od mene krije
Sve svoje specijalne draži?

A ja te volim da bih vrisko.
No znaj, za čini imam dara:
Nadletjet ću te draga nisko,
U tijelu orla lešinara.

I odnijet ću te na vrh hridi;
I usaditi svoja krila.
Kad obljubim te, onda idi,
I leti, leti, leti, mila.

A nakon kruga, moja zvijezdo,
Vratit ćeš se u moje gnijezdo.

DOK PJEVA ŽENSKA KLAPA

one su ženska klapa
one nastupaju na omišu
prijenos je na tv
obožavam ženske klape

počinje prvi sopran
prelijepa djevojka s pletenicom
u obliku konjskog repa

„mila mi je govorila majka
proj se ćeri mladog mužikanta“

kamerman šeće po publici
hvata u kadar crnokosu ljepoticu

ona ne sluša riječi
ona ne sluša glazbu
ona motri frizuru prvog soprana
način uplitanja i vezanja pletenice
ocjenjuje besprijekornost držanja
proučava skladan profil lica
pomalo je ljubomorna

upravo joj promiče sudbinski stih
koji da je poslušala
eh da je poslušala

„a ja majku nisan obadala
mužikanta ja san odabrala
da sam moju majku obadala
sad se ne bi klela ni kajala
sad se kajem i preklinjem živa
o pameti moja di si bila“

ona je zaručena za mužikanta
ona će se uskoro udati za mužikanta
ona će se uskoro kleti i kajati

šanse za to su joj 30 posto
svaki treći brak se razvrgava
neka mi oprosti mužikant možda je momak ok

GDJE GOD DA SI

subota , 04.11.2017.

gdje god da si
i bilo s kim
ja ću ti prići podići bradu
i utisnuti vatreni poljubac

i to ovjeriti
pečatom svoga imena na tvojim usnama

tako da više nikada ne možeš izgovoriti riječ
a da me ne spomeneš

SLUČAJAN SUSRET

petak , 03.11.2017.

Ja ne znam tko si. Jesen stiže.
Jesi li Vesna? Ili Ana?
Počinje kiša. Priđi bliže!
Pod domet moga kišobrana.

Listopad je. I već je hladno.
Sve brodice su našle luke.
Ti hodaš malo retrogradno.
No, uhvati me ispod ruke.

Htio bih reći, sve si moje,
No znam da to pušila ne bi.
Neznanko, reci, što nas dvoje
Radimo u ovoj vukojebi?

Ništa… Čekamo da se stiša
Ova duga, očajna kiša.

KENOTAF**

(Gnjevnoj dami na promociji "Poema")

Kad meni dođe vrijeme leći,
I pođem onom svijetu drugom,
Ti se oprosti su par riječi
Od građanina s JMBG-om.

Na križ napiši stvarno ime,
Iskopaj jamu pri ogradi,
U grob me spusti (il' baci me),
Kako se to već s mrtvim radi.

Na drugom grobu (pored da je),
Upiši ime boljeg lafa:
Ureži nožem ime: SAE,
U formi poet-kenotafa.

Pa nek mu ime trajno laže
U ovoj igri persiflaže.
.
**kenotaf (grč.: prazan grob), simboličan grobni spomenik za pokojnika čije tijelo nije pronađeno.

JA SVEĆENIK, TI SVIRAŠ CELLO

četvrtak , 02.11.2017.

Violončelo. Bedra čvrsta.
Topli vibrato. Tvoje tijelo.
Gudalo. Strune. Dodir prsta.
I Boccherini: Ritornello.

Stiskaš cello između nogu,
A mene đavo tenta, tenta.
Htio bih, htio, al ne mogu,
Vidjeti kroz trup instrumenta.

Grliš cello. Moja si čakra.
I kako neću u grijeh pasti?
Sudit će mi consulta sacra,
Zbog evidentno niskih strasti.

Jer kad klizneš niz gornje note,
Ja arlauknem… Tijelo! Skote!

NE BOJ SE, DRAGA

srijeda , 01.11.2017.

Što se desilo ove noći,
Nisi čula nikakav šum?
Lan ti je noćas ukro oči.
I rascvao ih. Tik uz drum.

Sada ga čeka teška kazna.
Bit će gadno. Zaludu trud.
A sad šuti, da on ne sazna,
A ja ću sazvat prijeki sud.

Rasplest ću ga u klupko pređe,
U rubac utkat bijelu nit.
Njime ću pokrit tvoje vjeđe,
Od uroka ih svakog skrit.

A kad u zoru svane dan,
Imat ćeš oči plavlje neg lan.

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se