ABRAHAM (uzor vjere)
..................................................................................................................................................................................................................
Potomak Noin u kom gorio je sveti plam
I danas je uzor vjere – a zove se - Abraham
...
Bijaše čovjek star i imao je veliko blago,
al nije imao ono što bi mu srcu bilo drago
Sina nije imao kom će sve to dati,
jednom kad Bog odluči k sebi ga pozvati
Prije Božjeg poziva - Abram mu je bilo ime
A Bog mu reče da pođe iz zemlje sa svime
Sa čeljadi, sa stokom u posve nepoznat kraj
I obeća mu blagoslov – što izgleda kao raj
Ta Božja Riječ Abrahama jako usreći
''da će velik narod od njega poteći'',
Koji uza nj budu blagoslov će dobit sveti,
a koji ga budu kleli - sami će bit prokleti
Puno godina je imao kad je na put krenuo
Rekli bi neki – 'čovjek - već uvenuo'
I što on to smjera, kom Bogu se on klanja?
...No on je vjerovao čvrsto u Božja obećanja...
...
Do Egipta s narodom siđe, u vrijeme gladi
Poboja se za svoj život i upita se što da radi
Kako bi uživao naklonost kod faraona
Za ženu Saru reče da sestra mu je ona
Po običaju tamo, ženu se i tako moglo zvati
al Abraham im nije dao svu istinu znati.
Faraon za ženu sazna i tad posta jako ljut
pa Abrahama i sve njegove otpravi na put
...
Nećak Lot s njim čuvaše veliko blago.
Abraham mu prepusti smjer – koji mu drago.
Radi više paše i manje svađe između pastira
Razdvojiše se jer je bilo bolje - radi mira.
Lot odluči zauzeti prostore do Sodome
i tu se nastani po slobodnu izboru svome
a Bog živi, kom Abraham se klanja
ponovi mu sad opet velika obećanja ...
Jel mogao Abraham doći do daha
kad ču za potomstvo ko zemaljskog praha
''Na noge'', - Bog reče i put mu pokaže,
pa Abrahama nove riječi za put osnaže
...
Tko može dočarati vjeru čovjeka tog
Punog pouzdanja u sve što reče Bog
Božja obećanja ko da nisu imala mjere
A ni čovjeka nije bilo Abrahamove vjere
...
U naše vrijeme, kažu, vjera je u krizi
A ljudi su vječito u ovozemnoj brizi
Svijet nudi čovjeku svoja uživanja i čari
I tako sili čovjeka da vjeru zanemari.
Vjera se ponekad stavlja s razumom u rat
Al ona u ratu nije, jer razum joj je brat.
Razum je Božji dar i nije čovjekov bog
stvoren je da služi, a ne da bude oruđe Zlog.
I srce je Božji dar, stvoreno da za Boga kuca
Al i osjećaj se nekad sa vjerom pobuca
Osjećaj je ipak tek jeka ljubavi i vjere
Od osjećaja samog dobar plod se ne ubere
...
Nek se, Bože, molbe naše češće k tebi penju
Da zaliješ sjeme vjere dano nama na krštenju
Nek ne guši ovaj svijet što ti želiš nama dati
Neka raste naša vjera i kroz život uvijek prati
|