poesis scenae

četvrtak, 19.11.2009.

Vrli novi svijet, Novi svjetski poredak što ga priprema ekonomska elita u Svjetskoj totalitarnoj državi

Ovaj je moj članak izišao u prošlom broju Hrvatskog lista, 12. studenoga 2009. godine.
Radi se o kratkom pregledu političko-ekonomskog stanja u svijetu, što bi neki rekli, teorija zavjere. Ako netko ipak misli da je istina u mainstream medijima, blago njemu/ njoj, blaženo neznanje... Čitav je članak proizišao iz mog seminara na kolegiju iz britanske književnosti na temu Vrli novi svijet autora Aldousa Huxleya.
Gornji je naslov šarolik zbog google pretraživača.



'Upoznat ćete istinu i istina će vas izluditi.'

Aldous Huxley
Photobucket

Više nego ijedan naraštaj dosad, svjedoci smo zapanjujućeg napretka tehnologije. Dok su računala, internet, mobiteli, televizori i automobili postali neizostavnim dijelovima naših života, a robotika napreduje toliko da se predviđa i stvaranje robota s umjetnom inteligencijom, Aldous Huxley, autor romana 'Vrli novi svijet', izjavio je: 'Tehnološki napredak samo nam je pružio učinkovitija sredstva za nazadovanje'. Možda ste se dovoljno začudili, no on bi vjerojatno da je danas živ i postavio pitanje: 'Što će nam roboti, kad ljude možemo pretvoriti u robote?'

'Vrli novi svijet' Aldousa Huxleya svakako je jedan od klasika engleske književnosti. Kad se govori o utopijama i totalitarnom društvu apsolutnog nadzora nad građanima, njegovo je ime neizostavno, baš kao i ono Georgea Orwella te njegove 1984. odakle i poznati Big Brother. Međutim, u usporedbi s Orwellovom popularnošću i proširenošću, Huxley kao da zaostaje miljama, i dok to u engleskom govornom području možda i nije tako izraženo, kod nas svakako jest.

Mišljenje je nekih književnih kritika da je djelo relevantno toliko koliko može progovoriti čitatelju te stoga elaboracija aspekata ovog djela ide crtama usporedbe sa sadašnjim stanjem. Bilo bi nemoguće analizirati čitav raspon tema kojih se to monumentalno djelo tiče, od slobode pojedinca, moći politike i krupnog kapitala, preko znanosti i etike do filozofije, umjetnosti, religije i kulture. Stoga će ovdje biti riječi ne toliko o samom djelu, nego o relevantnosti njegovih ideja u smjeru koji je sam pisac zacrtao u eseju 'Brave New World Revisited' (Vrli novi svijet ponovno posjećen, 1958.) osvjetljujući neke tamne i zanemarene kutke ljudskog društva i njegove psihologije jer, riječima samog autora: 'Velika je istina, ali još veća je, iz praktične točke gledišta, šutnja o istini'.


Današnja elita moći

Huxleyev roman prema književnim je kriterijima klasificiran kao distopia. Termin je to za negativnu vrstu utopije, te, ako se uzme da utopija obično predstavlja neko društvo kao idelano i slično raju, onda je distopia suprotno od toga, dakle, utopija koja se izrodila u pakao. Huxleyev 'Vrli novi svijet' društvo je čiji su slogani 'Zajedništvo, identitet, stabilnost' te u seksualnom smislu 'svatko pripada svakom', kao i 'Danas su svi sretni', 'napredak je divan' te 'volim novu odjeću'. Budući da se umjesto obitelji pojedinac rađa u velikim vladinim zgradama gdje biva odgojen kao rob(ot) države, ti se slogani uz ostale 'odgojne metode' pranja mozga, puštaju djeci u snu kako bi ih za cijeli život zapamtila. Društvo je podijeljeno na pet različitih kasti od kojih samo najviše imaju urođene sposobnosti razvijene inteligencije, dok one radničke moraju podnositi urođene defekte. Religija je zamijenjena nekom vrstom kulta potrošnje (konzumerizma) i kulta zadovoljstva, a likovi se imenuju prema biranim povijesnim 'junacima' od kojih je Ford zamijenio Krista, a slijede ga Marx, Lenin, Rotschild i slični. Ipak, u takvom društvu likovi se ne prikazuju kao pateći, već upravo suprotno. Njihov užitak zajamčen je vječnom mladošću (nema starenja), potpunom seksualnom slobodom, drogom naziva soma koju distribuira država, te različitim oblicima filmske, sportske i teatralne zabave. Uz te 'blagodati' svima je obavezno osam sati posla što ne ostavlja vremena za slobodno mišljenje koje je ionako teoretski moguće samo kod viših dviju kasti.

Povijest je brbljarija prema riječima Mustaphe Monda, jednog od deset svjetskih upravitelja u romanu. Od njezina toka izolirani su samo neki elementi koji postaju službena i jedina dostupna verzija povijesti jer su knjige strogo cenzurirane. Ono što zaprepašćuje je nepodnošljiva lakoća kojom su likovi prikazani da žive. Čovjek je dehumaniziran, umjetnost, religija i sloboda su mu oduzeti da bi mogao živjeti u nepreglednoj masi te zadovoljavati svoje nagonske potrebe. Gradovi su mjesta ujedno velike industrije te nebodera za stambene i zabavne svrhe, osvijetljenih blještavilom reklama i prilagođenih za večernje izlaske. Dok je njegovim likovima, stanovnicima takav grad jedini način života, čitatelj se zgraža i jedino što može je složiti se s pjesnikom Ujevićem da je grad 'topos pakla'. Huxleyeva je distopia oštra perverzija za koju se ipak teško može sa sigurnošću reći da je nemoguća, tim više što ovisi o čistoj perspektivi hoće li biti pakao ili raj. Autor ju je napisao vjerojatno kao upozorenje na potencijalni konačni cilj kapitalističkog društva u kojem je živio, iako je sam kao i njegova obitelj pripadao višim masonskim krugovima (www.illuminati-news.com 23.06.04.) pa je moguće da je tek iznosio njihove planove. Huxleyev 'Vrli novi svijet' smješten je oko 500 godina u budućnost, ima dvije milijarde stanovnike, a pod vlašću je samo deset pojedinaca. Nema nikakve politike, niti stranaka, nego se vrhovna vlast imenuje od prethodne vlasti u neprekinutom nizu koji vodi do današnje oligarhije (grč. oligoi-malo njih, archo-vladam). Što je to oligarhija i tko je to danas? Prema Huxleyu: Ova elita moći direktno zapošljava više milijuna u radnoj snazi svojih tvornica, ureda i trgovina, kontrolira mnogo više milijuna posuđujući im novac da kupe njene proizvode, te, putem vlasništva u medijima masovne komunikacije, utječe na misli, osjećaje i djela praktički svih građana. Današnja oligarhija najlakše se može prepoznati u skupini oko 130 najutjecajnijih ljudi svijeta - Bilderberg grupi, koja se godišnje sastaje iza zatvorenih vrata. Njezini članovi su redovito najvažniji svjetski političari kao primjerice Jose M. Barosso, Bill Clinton i Tony Blair (općenito američki predsjednici i britanski premijeri), zatim, naravno, najbogatiji moćnici poput Billa Gatesa, Davida Rockefellera, Georgea Sorosa, pripadnika dinastije Rothschild, itd. (D. Estulin, The True Story of the Bilderberg Group, 22.-23.)


Red iz kaosa

Nalazimo se 78 godina nakon što je djelo objavljeno, svakako bliže tom zamišljenom cilju kapitalizma nego u to doba, a principi koje Huxley opisuje kao djelatne uzroke koji su doveli do tog stanja sada su još prisutniji i očigledniji. Naime, on smatra da su ekonomski i sigurnosni razlozi najbolji način za provođenje planova oligarhije. Ratovi i krize, misli Huxley, pod svojim okriljem i u svojoj sjeni lako zakriju mnoge poteze koji bi inače bili izloženi većem svjetlu javnosti. (A. Huxley, Brave New World and BNW Revisited, 246.-8.) Treba se samo sjetiti koliko su bankarski i industrijski magnati profitirali od Drugog svjetskog rata nakon čega su izgradili glavne stupove svoje nove strukture: UN, Svjetsku banku i MMF (W. Engdahl, A Century of War, 85.-88.) ili kako je ne tako davno pod izlikom rata protiv terorizma Busheva administracija izglasala USA Patriot Act kojim je omogućila nesmetaniji nadzor vlastitih građana. (www.washingtonpost.com, 18.12.05.)

Photobucket
Logo Svjetske banke

Među katastrofalnim posljedicama ove financijske krize, uz dodatna zaduženja država, stečajeve tvrtki i otpuštanja radnika, nalazi se svakako i bankrot mnogih banaka. Samo od američkih banaka u 2009. godini do sada je nestalo 106. Među bankama koje su najviše profitirale od propasti ovih 106 što većih što manjih banaka (www.money.cnn.com 05.09.09.), deset je uspjelo već otplatiti svoj dio u novcu koje je američka vlada dala u financijskom planu spašavanja vrijednom preko 700 milijardi dolara (www.msnbc.msn.com 09.06.09). Među tih najuspješnijih deset najistaknutije su baš one koje su ostvarile najveći profit kad su kupile neke od ovih 106 banaka za niske 'sramotne iznose', pošto su njihove dionice strmoglavo pale: to su JP Morgan Chase (www.bloomberg.com 25.09.08), Goldman Sachs te Bank of America (www.news.bbc.co.uk 16.07.09), od kojih se prva usko veže sa vodećom američkom magnatskom obitelji Rockefeller, druga poslovnom suradnjom s istima, a treća je najveća američka banka. Uz to, Goldman Sachs i JP Morgan Chase među deset su najvećih financijera kampanje Baracka Obame, baš kao i kampanje Johna McCaina. (www.socialistaction.org studeni 08.) Financijska kriza poslužila je dakle svojoj svrsi. Centralizirati financijski sustav u što manji broj pojedinih banki tako da sve veće bogatstvo pripada sve manjem broju ljudi (oligarhiji). Uz to, psihozom krize pobuditi u ljudima osjećaj da njihova ekonomska i politička sigurnost nisu zajamčene zdravo za gotovo, već ovise o tržišnim uvjetima koje diktira netko drugi. Oligarhija je pokazala svoju učinkovitost i potvrdila provođenjem prastarog plana koji se može sažeti u masonsku krilaticu: ordo ab chao (red iz kaosa). Financijska kriza kao svojevrsni kaos za sve osim za one koji su ga pokrenuli, savršena je prilika za novi svjetski poredak (novus ordo saeculorum) što je potvrdio i njegov veliki zagovaratelj Henry Kissinger. Nije slučajno da tom prilikom on piše: Alternativa novom međunarodnom poretku je kaos. (www.independent.co.uk 20.01.09.)

Među glavne uzroke krize uvrštavaju se stambeni krediti koji su odličan primjer načina na koji oligarhija djeluje. Zaduženje koje pojedincu omogućuje život (stan, automobil, itd.) zapravo je sredstvo u rukama moćnih organizacija za održavanje kontrole na individualnoj i globalnoj razini (MMF, Svjetska banka). Bertrand Russell, poznati britanski filozof, još je 1952. naglašavao da zaboravljamo kako pojedinac u potpunosti ovisi o moćnim organizacijama: Uzmimo čovjeka koji radi u tvornici i pogledajmo koliko organizacija utječe na njegov život. Prvo je to sama tvornica i svaka veća organizacija koje ona može biti dio. Potom je tu čovjekov sindikat i njegova politička stranka. Prostor za život dobiva ili od građevinskog društva ili javne vlasti. Djeca mu idu u školu. Ako čita novine, ide u kino ili gleda nogometnu utakmicu, sve te stvari omogućuju mu moćne organizacije. (B. Russell, The Impact of Science on Society, 44.) Koliko se samo naša ovisnost povećala od te izjave prije pola stoljeća! Moćne su organizacije kapitalističkog društva ne samo vlada, nego i banke, naftne i druge internacionalne tvrtke čiji vlasnici mahom pripadaju oligarhiji koja vlada iz sjene. Ako se nekom takve tvrdnje čine neuvjerljivima ili nemogućima, valja istaknuti kako je cilj suradnje tih svjetskih moćnika ne samo potpuna kontrola svjetske ekonomije i politike od čega su već dobar dio ostvarili, nego ujedinjenje u jednu svevidnu svjetsku državu koja se ne bi bitno razlikovala od Huxleyeve strahovite vizije. David Rockefeller, jedan od najmoćnijih američkih i svjetskih bankara, stup oligarhije, u svojim memoarima sam priznaje: Neki čak vjeruju da smo dio tajne grupe koja radi protiv najboljih interesa Sjedinjenih Država, karakterizirajući mene i moju obitelj kao 'internacionaliste' i da s drugima u svijetu surađujemo u uroti da bismo izgradili čvršću globalnu političku i ekonomsku strukturu, ako hoćete - jedan svijet. Ako je to optužba, kriv sam i ponosim se time. (D. Rockefeller, Memoirs, 405.)

Photobucket
Mogući izgled predstojeće svjetske valute


Medijsko pranje mozga

Među glavnim instrumentima koje Huxley naglašava u svom eseju 'Brave New World Revisited', uz krizu spada i psihologija. Današnja oligarhija nema tako učinkovite metode da može maloj djeci u snu upisivati slogane u mozak, ali ima na raspolaganju medije masovne komunikacije koji se sličnim metodama psihološkog nagovora koriste ne samo u oglasima i reklamama (koje djeca znaju napamet od najranije dobi), nego i u mnogo važnijem području prikazivanja prošlog (povijest) i sadašnjeg stanja u svijetu (politika). Dok s jedne strane opada opći interes za povijest (više na zapadu nego kod nas) i politiku što oligarsima ostavlja odriješene ruke, s druge raste količina psihološki primamljivih sadržaja koji služe zadovoljenju i oblikovanju naše podsvijesti. Bombardirani smo ogromnim količinama banalnosti kao brakovima i razvodima poznatih osoba, njihovim avanturama i ispadima, dok nam se prešućuje istina o stvarnim akterima na svjetskoj političkoj sceni. Manipulacija se događa na svim razinama te utječe na ljudsku podsvijest i na načine kojih, u većini slučajeva, ostajemo nesvjesni. Budući da mediji gotovo nikad ne prenose pozadinu pozornice koju je Shakespeare nazvao svijetom, ostaje nam prihvatiti jednu od različitih verzija istine koja se u njima vješto servisira. Psihološko uvjetovanje uključuje semantičko (značenjsko) adaptiranje određenih pojmova pa se ljudima kad čuju istinu javlja ideja da je to tek 'teorija zavjere', još jedna u nizu mnogih, a u pogledu značenja tog pojma, on se izjednačuje s nečim (su)ludim. Međutim, ako filološki, po postanku, promatramo značenje ovog pojma, možemo vidjeti da on sam po sebi, bez onih semantičkih konotacija koje su nam mediji ubacili u podsvijest, ne znači ništa (su)ludo, nego je dapače logično, a poznavatelju povijesti i točno da se u svako doba najmoćniji članovi države/država sastaju i dogovaraju (arhaičnije je reći zavjeravaju/uroćuju) da bi određivali tokove svjetske ekonomije i politike. Prema Huxleyu: U svojoj propagandi protiv razuma neprijatelji slobode sustavno izvrću resurse jezika da bi uvjerili ili izmanipulirali svoje žrtve da misle, osjećaju i djeluju kako oni, manipulatori umova, žele da misle, osjećaju i djeluju. (Huxley, 329.) Gledano u svjetlu ove činjenice, nije nipošto začudno, da se, npr. cijena nafte, u periodu od tek pet mjeseci promijeni sa rekordnih 140$ po barelu na 40$ dolara po barelu. (www.opec.org, 2008.)

Među najjasnije psihološke instrumente, prema Huxleyu, spadaju lako pamtljivi, primamljivi slogani i karakterizacija političkih vođa: Pod novim sustavom, politička načela i planovi za određeno djelovanje izgubili su svoju važnost. Osobnost kandidata i način na koji ga reklamni stručnjaci predstavljaju one su zaista važne stvari. (Huxley, 286.) Vidjeli smo to i na primjeru Baracka Obame koji je postao Promjena u koju možemo vjerovati sa impresivnim sloganom Yes, we can! Što to točno možemo, ostaje neodređeno i razumu nejasno, ali instinktivan nagon prema mogućnosti i promjeni dao je mnogima osjećaj važnosti i nade te potaknuo milijune njihovih podsvijesti na obožavanje njegova lika, dok se zapravo radi o samo još jednom lutku, scenskom liku, agentu oligarhije. Slično smo gledali i u Hrvatskoj s Ivom Sanaderom i njegovim Idemo dalje, a moć psihološkog fenomena pokazala se u kompleksu oca (potraga i potreba za obožavanjem starijih, autoritativnih, očinskih figura) što je već dugo dijagnoza većine hrvatskog biračkog tijela, kompleksu što ga je Sanader tako dobro i autoritativno liječio da je i nakon neopravdane ostavke još uvijek bio najizgledniji kandidat za predsjednika države. (www.net.hr 03.07.09.) Huxleyevim riječima, ideali demokracije i slobode suočavaju se sa sirovom činjenicom ljudske sugestibilnosti. (Huxley, 319.)

U tokovima oligarhijske svjetske bujice nalazi se i sudbina Hrvatske u (Eu)ropskoj uniji. (Eu)ropska je unija samo jedna od više svjetskih unija koje se ujedinjuju prema planu oligarhije da bi se, same ujedinjene, na posljetku spojile u jednu Svjetsku državu. (A. G. Marshall, www.globalresearch.ca 06.04.09). Hrvatska je morala u tzv. pregovorima pristati na sve postavljene zahtjeve bez pogovora pa su ove riječi kao pisane za nju i mnoge druge države: Da bi mogli ući u ove organizacije, pojedinci su se morali deindividualizirati, morali su zanijekati urođenu im različitost i konformirati standardnom uzorku, morali su učiniti sve da bi postali automatima. (Huxley, 256.)


Ugodno ropstvo

U tom procesu automatiziranja Huxley posebno ističe ulogu tehnologije. Ona ne samo da igra ogromnu ulogu u našim životima, nego uz pružanje pomoći, postaje i izvor ovisnosti. Teško su psiholozi oligarhije mogli smisliti boljeg načina zabavljanja masa od prepuštanja televiziji, mobitelu, računalu i internetu koji, svi osim što nam koriste, postaju također i sredstva za okupaciju pojedinca ne bi li tako zapao u ono što Huxley naziva ugodnim ropstvom i što njegovu viziju budućnosti stavlja u opreku sa Orwellovom. Naime, kad su robovi zadovoljni, manja je potreba za Velikim bratom i njegovim batinama. Sama zabava (kruha i igara), koja je, u odnosu na prošla vremena, pomoću tehnologije dignuta na nemjerljivu potenciju, dovoljna je da umiri mase i uljulja ih u san prilikom kojeg neće sanjati ni o prevratu države ni o njenim pravim upraviteljima. Uz tu komponentu, tehnologija ima i onu utjelovljene moći. Kloniranje i genetički inženjering već su stvarnost čije će prave prednosti oligarhija tek u budućnosti više iskoristiti. Međutim, napredak na tim poljima pažljivo se kontrolira količinom novca koju u njih ulaže država i privatni donori. Ne samo da je postojeća tehnologija u rukama oligarhije, nego i njena primjena te mogućnost njena napretka. Kontrolori tehnologije postaju najmoćniji pojedinci o čijoj riječi ovisi sudbina svih ovisnih o toj tehnologiji. Pokušajte zamisliti što bi se samo dogodilo kad bi nam ukinuli internet, prestali proizvoditi računala, televizije, automobile ili jednostavno ukinuli struju. Znanstvena oligarhija, piše Russell, prema tome mora postati 'totalitarnom,' tj. svi važni oblici moći postat će monopol Države. (Russell, 56.) Zasada se oligarhija naizgled zadovoljava svojim položajem u sjeni, i kontrolom ekonomskih te političkih vidova društva. No, putem ovih instrumenata, osobito samom moći novca, ona dopire do svih važnijih vidova našeg života.

Nažalost, visoko obrazovanje nije nužno jamstvo visoke vrline niti veće političke mudrosti. (Huxley, 260.) Na primjeru Bologne i njezine primjene na fakultetima možemo vidjeti kako se utječe na sferu obrazovanja. Trajanje studija produženo je za jednu godinu, a njegov oblik se treba konformirati da sliči srednjoškolskom obrazovanju. Neizostavna posljedica novih kriterija pad je kvalitete studija jer profesori nisu spremni rušiti velik broj studenata. Općeniti trend slabljenja obrazovanja najviše odgovara onima koji žele ostati u sjeni, bez intelektualaca koji mnogo propitkuju. Trajanje studija te potreba za pronalaskom i još važnije, održavanjem posla danas mnogima onemogućuju osnivanje obitelji i prokreaciju. Naravno, velik broj populacije znači i veliku različitost, a što je veći broj ljudi teže ga je kontrolirati pa je stoga smanjenje broja populacije jedan od glavnih ciljeva oligarhije. (Huxley, 237.-47.) Iz tog je razloga Bill Gates pod krinkom 'humanitarnog djelovanja', kao 'filantrop' donirao milijarde dolara Planiranom roditeljstvu (Planed Parenthood), organizaciji koja je osnovana kao eugenistička Američka liga za kontrolu rađanja, a čiji program se bazira na smanjenju broja svjetske populacije, osobito putem pobačaja. (www.wnd.com 12.02.99) Gates je imao gdje naučiti o planovima oligarhije prije nego što je sam postao član jer je njegov otac William Henry Gates bio predsjednik Planiranog roditeljstva, a njegova majka kći vrlo utjecajnog bankara, (www.msnbc.msn.com, 24.06.08) tako da je mit o Billovom samoukom uspjehu samo još jedna od medijskih bajki. Gates je izabran iz redova oligarhije za oligarhiju. Ovdje su, dakle, prikazani samo neki od ciljeva oligarhije koji proistječu iz njihova glavnog cilja. Ljudi su to koji imaju novca na milijarde dolara te im glavni cilj nije novac nego moć, kako o njima piše George Orwell: Ne zanima nas dobro drugih, zanima nas samo moć. Ni bogatstvo, ni dug život, ni sreća, samo moć, čista moć... Moć nije sredstvo, ona je cilj. Ne uspostavlja se diktatura da bi se čuvala revolucija, revolucija se čini da bi se uspostavila diktatura. Cilj progona je progon. Cilj mučenja je mučenje. Cilj moći je moć. (G. Orwell, 1984, 263.)

Photobucket

Gates, Soros, Oprah, Rockefeller, glavni svjetski donatori novca u "dobrotvorne“ svrhe.


Nemogućnost i nužnost otpora

Univerzalna droga koju Huxley spominje u romanu soma pruža zadovoljstvo, mlitavost i zaborav bez ikakvih negativnih posljedica. Iako soma još ne postoji, ne možemo zanijekati da je količina različitih droga i njihova uporaba u porastu. Općenito govoreći, u Huxleyevo vrijeme, prije pola stoljeća, bilo je mnogo načina ljudske zabave, no danas ih je nedvojbeno više. Ne smijemo zaboraviti da, dok oni na subjektivnoj razini koriste čovjeku za opuštanje i zadovoljstvo (a možda i kao ovisnost), na drugoj razini koriste oligarhiji kao što su rimskim carevima koristile igre u cirkusu da zadovolje, umire i omlitave mase te nas odvuku od istine koja se krije iza vješto pripravljene pozornice. Iako se čini da se protiv ovakva poretka malo može učiniti, na nama je svakako istraživati i pokušati spoznati istinu, makar se činila toliko ružnom, kako Huxley kaže, za poludjeti jer svakim danom sve više aspekata našeg društva je u njihovim rukama, smjerom koji vodi prema Svjetskoj državi i apsolutnoj kontroli. Huxleyev savjet je: Ako se takva vrsta tiranije želi izbjeći, moramo bez odgode početi obrazovati sebe i našu djecu za slobodu. (Huxley, 327.) Huxleyev 'Vrli novi svijet', u kojem su svi likovi poraženi u svojoj borbi za slobodu, umjetnost i religiju koju teško mogu naći jer je odavno gotovo pa iskorijenjena, uspoređivan je i s beznadnošću kafkijanske atmosfere. Zaista, poredak koji oligarhija provodi takav je da se na njega mogu odnositi riječi Franza Kafke: Svakako je to odličan poredak, kaže službenik, uvijek nezamislivo odličan, čak i ako je u drugom pogledu beznadan.(Kafka, Castle, www.lrb.co.uk) Huxley zaključuje: Možda su sile koje sada teroriziraju slobodu prejake da bi im se dugo suprotstavljali. Ipak je naša dužnost učiniti što god možemo da bismo se suprotstavili. (Huxley, 340.) Mnogi s kojima sam razgovarao kažu kako je ova istina prepesimistična te da, ako je točna, to ipak nema utjecaja na njihove živote. No, budući da se radi o cijelom svijetu, na neki je način svačiji slučaj, direktno ili indirektno, pod utjecajem planova oligarhije. U istoj Kafkinoj knjizi, dok službenik glavnom liku objašnjava bitne pojedinosti njegova slučaja, Kafka piše, ono što je jedan kritik, zbog takva konteksta nazvao dvjema najtužnijim riječima u književnosti: Er schlief - Spavao je! (Kafka, Castle...)

Photobucket

Dio s novcanice od jednog americkog dolara. Prijevod teksta: "najavilo je začetcima Novi poredak vjekova" - Novi svjetski poredak.


Copyright © 2009 by Algon Cordy

- 10:36 - Komentari (29) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< studeni, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Prosinac 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (6)

Opis bloga

  • Umjetnost od iskona do zakona

    by Algon Cordy

    e-mail: algcor@gmail.com






Linkovi

Brojač posjeta

Moderna poezija

  • IGRAČKA VJETROVA (T. Ujević)

    Pati bez suze, živi bez psovke,
    i budi mirno nesretan.
    Tašte su suze, a jadikovke
    ublažit neće gorki san.
    Podaj se pjanom vjetru života,
    pa nek te vije bilo kud;
    pusti ko listak nek te mota
    u ludi polet vihor lud.
    Leti ko lišće što vir ga vije
    za let si, dušo, stvorena.
    Za zemlju nije, za pokoj nije
    cvijet što nema korijena.



    To – (by E. A. Poe)

    I heed not that my earthly lot
    Hath— little of Earth in it—
    That years of love have been forgot
    In the hatred of a minute:--
    I mourn not the desolate
    Are happier, sweet, than I,
    But that you sorrow for my fate
    Who am a passer by.


    Ne hajem što mi zemna kob
    malo znanog sadrži -
    niti što duga ljubavna dob
    mrije u kratkoj mržnji: -
    ne tužim što je veliki broj
    sretnijih od mene,
    već što ti žališ udes moj
    kad sam sjen sjene.





    Putovanje (Charles Baudelaire)

    O Smrti! Brodovođo stari! Dižimo sidro.
    Dodijala nam ova zemlja! Isplovimo!
    Ako su nebesa, mora crni kao tinta,
    Znaš da naša srca prepuna su svijetla!

    Ulij nam svoj otrov da nas osnaži!
    Mi želimo, taj žar toliko žeže nam mozak,
    Uronit u bezdano, Pak´o il Nebo, svejedno;
    Do dna nepoznatog da pronađemo novo!


    A u originalu:
    O Mort, vieux capitaine, il est temps ! levons l'ancre !
    Ce pays nous ennuie, ô Mort ! Appareillons !
    Si le ciel et la mer sont noirs comme de l'encre,
    Nos cours que tu connais sont remplis de rayons !

    Verse-nous ton poison pour qu'il nous réconforte !
    Nous voulons, tant ce feu nous brűle le cerveau,
    Plonger au fond du gouffre, Enfer ou Ciel, qu'importe ?
    Au fond de l'Inconnu pour trouver du nouveau !



    Jer nisam mogla za Smrt stati (E. Dickinson)

    Jer nisam mogla za Smrt stati.
    Ljubazno ona stade za me;
    U kočiji, uz Besmrtnost,
    Nas dvije smo bile same.

    Vozismo sporo, Smrt ne zna žurbe,
    A i ja se oprostiti
    Od posla i od dokolice.
    Zbog njene uljudnosti.

    Prođosmo školu gdje u igri
    Rvu se djeca mala;
    Prođosmo žita što nas motre,
    Prođosmo sunčan zalaz.

    Il bolje, on pokraj nas prođe:
    Od hlada rosa zadrhtala.
    Jer haljina mi prozračna je,
    Od tila tkivo šala.

    Pred jednom kućom zastadosmo
    - Ko zemlja da je nabubrila -
    Jedva se vidjela jer njena
    Streha tek hum je bila.

    Minuše otad stoljeća
    Al svako kraće je, ćutim,
    No dan kad shvatih da su konji
    K vječnosti okrenuti.



    Iz poeme Pusta zemlja (by T. S. Eliot)

    (Naime, ja sam svojim sam očima vidio Sibilu kumsku
    da visi u bočici i kad su joj dječaci govorili:
    Sibila, što želiš? odgovarala je ona: želim umrijeti.)

    (Za Ezru Pounda
    boljeg pisca)

    I. Pokop mrtvih

    Travanj je najokrutniji mjesec, uzgajajući
    Jorgovane iz mrtve zemlje, miješajući
    Sjećanje i želju, mućkajući
    Dokone korijene s proljetnom kišom.
    Zima nas je grijala, pokrivajući
    Zemlju u zaboravan snijeg, hraneći
    Malo života sasušenim gomoljima.
    Ljeto nas je iznenadilo, dolazeći preko Starnbergerseea
    U tuševima kiše; mi stali smo u kolonadi,
    I izišli na sunce, u Hofgarten
    I pili kavu i razgovarali jedan sat.
    Bin gar keine Russin, stamm' aus Litauen, echt deutsche*
    I kad smo bili djeca, stojeći kod nadvojvode,
    Moga rođaka, on me izveo na saonice
    I ja sam se bojala. Rekao je, Marie,
    Marie, drži se čvrsto. I krenusmo dolje.
    U planinama, tamo se osjećaš slobodno.
    Ja čitam, velik dio noći, i idem na jug zimi.

    Koji su korijeni što hvataju se, koje grane rastu
    Iz kamenog ovog smeća? Sine čovječji,
    Ti kazat ne znaš, il' pogoditi, jer ti znaš samo
    Za hrpu izlomljenih slika, sunce gdje tuče,
    A mrtvo stablo ne daje zaklona, niti olakšanja cvrčak
    A suh kamen niti zvuka vode. Samo
    Ima hlada pod ovom crvenom stijenom,
    (Uđi u hlad ove crvene stijene),
    I ja ću ti pokazati nešto drukčije od ili
    Tvoje sjene ujutro što gazi za tobom
    Ili tvoje sjene uvečer što se podiže pred tobom;
    Pokazat ću ti strah u šaci pijeska.
    Frisch weht der Wind
    Der Heimat zu.
    Mein Irisch Kind,
    Wo weilest du?
    „Dao si mi zumbule prije godinu dana;
    „nazvali su me djevojkom zumbula.“
    –ali kad smo se vratili, kasno, iz vrta Zumbula,
    Sa tobom ruku punih, a kose ti mokre, nisam mogla
    Govoriti, i oči su me izdale, ne bijah
    Ni živa ni mrtva, i nisam ništa znala,
    Gledajuć u srce svjetla, tišinu.
    Od' und leer das Meer...
    ...
    - DA
    Datta: što smo dali?
    Prijatelju moj, krv dok trese mi srce
    začudna odvažnost trenutka predaje
    što ga doba razboritosti ne može nikad opozvati
    po ovom, i samo ovom, mi smo postojali
    što se neće naći u našim osmrtnicama
    ni u sjećanjima što ih veze dobročinitelj pauk
    ni pod pečatima što ih lomi štedljivi odvjetnik
    u našim praznim sobama.



    Barbara (Jacques Prevert)

    Sjeti se Barbara
    Bez prestanka je kisilo nad Brestom toga dana
    A ti si hodala nasmijana
    Rascvjetana ocarana pokapana
    Pod kisom
    Sjeti se Barbara
    Bez prestanka je kisilo nad Brestom
    A ja sam te sreo u ulici Sijama
    Smijesila si se
    A ja, ja sam se isto tako smijesio
    Sjeti se Barbara
    Ti koju ja nisam poznavao
    Ti koja me nisi poznavala
    Sjeti se
    Sjeti se ipak tog dana
    Ne zaboravi
    Neki se covjek pod trijemom sklonio
    I on te zvao po imenu
    Barbara
    I ti si potrcala k njemu pod kisom
    Pokapana ocarana rascvjetana
    I njemu se bacila u narucaj
    Sjeti se tog Barbara
    I ne ljuti se na mene ako ti kazem ti
    Ja kazem ti svima koje volim
    Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
    Ja kazem ti svima koji se vole
    Pa i onda ako ih ne poznajem
    Sjeti se Barbara
    Ne zaboravi
    Onu pametnu i sretnu kisu
    Na tvome sretnom licu
    Nad onim sretnim gradom
    Onu kisu nad morem
    Nad arsenalom
    Nad brodom iz Quessanta
    O Barbara
    Kakve li bljezgarije rat
    Sto je od tebe postalo sada
    Pod ovom kisom od zeljeza
    Od vatre celika krvi
    A onaj koji te u svom stiskao zagrljaju
    Zaljubljeno
    Da li je mrtav nestao ili jos uvijek zivi
    O Barbara
    Bez prestanka kisi nad Brestom
    Kao sto je kisilo onda
    Ali to vise nije isto i sve je upropasteno
    Ovo je kisa od strasne i neutjesne zalosti
    Ovo vise nije ni oluja
    Od zeljeza celika krvi
    Posve jednostavno oblaci
    Koji crkavaju kao stenad
    Stenad sto nestaje uzvodno nad Brestom
    I odlazi da trune daleko
    Daleko veoma daleko od Bresta
    Od koga ne ostaje nista



    Ah, sve je sanja pusta... (S. S. Kranjčević)

    Ah, sve je sanja pusta,
    Sve umišljeni raj;
    Sve želja želju guši,
    A uzdah - uzdisaj.
    I u tom sva ti bajna
    Života kipi slast:
    Na trnu si mi cvao
    I u blato ćeš past!
    I što smo, srce moje,
    Obilazili svud,
    Sve kapale su suze
    I krvca uzalud.
    Ah, svagdje vara oko,
    Što lažni veze san,
    I slatko poji nadom
    Sve - što je utaman!
    Pa kad je čemer ljuta
    Prenasitila grud:
    Je l' igra sve to kruta,
    Il ljudski privid lud,
    Gdje nema nigdje svjetla,
    A vjera časom mre:
    Ah, srca gdje tu nema,
    Ni žarke krvi, ne...
    Ej, onda vidjeh vilu
    Na ljudski saći put -
    I žedne usne moje
    Cjelivahu joj skut.
    S oblaka pjesan začuh,
    Da život nije san,
    I ljubav da je sunce
    U vječni majski dan.
    Ti, milosrdna laži,
    Što lanuo te raj!
    Gle, omamno li sine
    Tvoj kratki, kratki sjaj.
    Il otrov je il melem
    Taj biser s oka tvog?
    - Ah, ko vjerovat može,
    Tog silno voli Bog!
    Pa u srce kad spomen
    Svoj nokat rine ljut,
    A pjesma - čedo njeno -
    Ko divlja kida put,
    U strahu samo pitam:
    Zar to su tvoji sni?
    A nešto u njoj jeca
    I šapće: - To si ti!
    Sve, sve je sanja pusta,
    Sve umišljeni raj,
    Gdje suza suzu guši,
    A uzdah uzdisaj.
    A ti si harfa samo,
    Kroz koju tuži svijet,
    I sve je tvoje cvalo
    Za pogrebnički cvijet! -
    Ni mislit mi se neće,
    Sve pepeo gledam svud,
    On zasuo je cvijeće
    I zapunio grud...
    A preko njega strujne
    Kadikad čudan šum;
    To katkad cvili srce,
    A ruga mu se um.



    Utjeha kose (A.G. Matoš)

    Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
    U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
    Na visokom odru, u agoniji svijeća,
    Gotov da ti predam život kao žrtvu.

    Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
    U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
    Sumnjajući da su tamne oči jasne
    Odakle mi nekad bolji život sjao.

    Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
    Sve što očajanjem htjedoh da oživim
    U slijepoj stravi i u strasti muke,

    U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
    Samo kosa tvoja još je bila živa
    Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.




    POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU (T. Ujević)

    Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
    koji nepoznati od tebe žive tvojim životom,
    I ono sve što ti bje, ču i što sni
    gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

    Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
    Mi smo svi prešli iste puteve u mraku,
    mi smo svi jednako lutali u znaku
    traženja, i svim jednako se dive.

    Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
    I pamti da je tako od prastarih vremena.
    I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
    kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

    I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
    i oni su naši sami iz zajedničkog vrela.
    I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
    i sebični je pečat jedan nasred čela.

    Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
    da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
    a naša krv, i poraz svih, u klanju,
    opet je samo jedna historija duša.

    Strašno je ovo reći u uho oholosti,
    No vrlo sretno za očajničku sreću,
    da svi smo isti u zloći i radosti,
    i da nam breme kobi počiva na pleću.

    Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
    dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
    u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
    pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

    Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
    ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
    o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
    ja bezimeno ustrajem u braći.




Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se