poesis scenae

• Komentari On/Off

Opis bloga

• Umjetnost od iskona do zakona
  
  by Algon Cordy
  
  e-mail: algcor@gmail.com
  
  
  
  
  
  
  

Linkovi

• Snake_Cro
  Dida
  milord55
  misko
  promatram, razmišljam
  Vitae...
  nihonkichigai
  semiotika
  sewen
  In Focus
  catwoman
  vrag_s_licem_andjela
  Para(ne)normalan
  kalodont
  Daniela
  uvod u filosofiju
  unsui
  mito
  evanđelje u molitvama

Brojač posjeta

• hit counter

  
  

Moderna poezija

• IGRAČKA VJETROVA (T. Ujević)
  
  Pati bez suze, živi bez psovke,
  i budi mirno nesretan.
  Tašte su suze, a jadikovke
  ublažit neće gorki san.
  Podaj se pjanom vjetru života,
  pa nek te vije bilo kud;
  pusti ko listak nek te mota
  u ludi polet vihor lud.
  Leti ko lišće što vir ga vije
  za let si, dušo, stvorena.
  Za zemlju nije, za pokoj nije
  cvijet što nema korijena.
  
  
  
  To – (by E. A. Poe)
  
  I heed not that my earthly lot
  Hath— little of Earth in it—
  That years of love have been forgot
  In the hatred of a minute:--
  I mourn not the desolate
  Are happier, sweet, than I,
  But that you sorrow for my fate
  Who am a passer by.
  
  
  Ne hajem što mi zemna kob
  malo znanog sadrži -
  niti što duga ljubavna dob
  mrije u kratkoj mržnji: -
  ne tužim što je veliki broj
  sretnijih od mene,
  već što ti žališ udes moj
  kad sam sjen sjene.
  
  
  
  
  
  Putovanje (Charles Baudelaire)
  
  O Smrti! Brodovođo stari! Dižimo sidro.
  Dodijala nam ova zemlja! Isplovimo!
  Ako su nebesa, mora crni kao tinta,
  Znaš da naša srca prepuna su svijetla!
  
  Ulij nam svoj otrov da nas osnaži!
  Mi želimo, taj žar toliko žeže nam mozak,
  Uronit u bezdano, Pak´o il Nebo, svejedno;
  Do dna nepoznatog da pronađemo novo!
  
  
  A u originalu:
  O Mort, vieux capitaine, il est temps ! levons l'ancre !
  Ce pays nous ennuie, ô Mort ! Appareillons !
  Si le ciel et la mer sont noirs comme de l'encre,
  Nos cours que tu connais sont remplis de rayons !
  
  Verse-nous ton poison pour qu'il nous réconforte !
  Nous voulons, tant ce feu nous brűle le cerveau,
  Plonger au fond du gouffre, Enfer ou Ciel, qu'importe ?
  Au fond de l'Inconnu pour trouver du nouveau !
  
  
  
  Jer nisam mogla za Smrt stati (E. Dickinson)
  
  Jer nisam mogla za Smrt stati.
  Ljubazno ona stade za me;
  U kočiji, uz Besmrtnost,
  Nas dvije smo bile same.
  
  Vozismo sporo, Smrt ne zna žurbe,
  A i ja se oprostiti
  Od posla i od dokolice.
  Zbog njene uljudnosti.
  
  Prođosmo školu gdje u igri
  Rvu se djeca mala;
  Prođosmo žita što nas motre,
  Prođosmo sunčan zalaz.
  
  Il bolje, on pokraj nas prođe:
  Od hlada rosa zadrhtala.
  Jer haljina mi prozračna je,
  Od tila tkivo šala.
  
  Pred jednom kućom zastadosmo
  - Ko zemlja da je nabubrila -
  Jedva se vidjela jer njena
  Streha tek hum je bila.
  
  Minuše otad stoljeća
  Al svako kraće je, ćutim,
  No dan kad shvatih da su konji
  K vječnosti okrenuti.
  
  
  
  Iz poeme Pusta zemlja (by T. S. Eliot)
  
  (Naime, ja sam svojim sam očima vidio Sibilu kumsku
  da visi u bočici i kad su joj dječaci govorili:
  Sibila, što želiš? odgovarala je ona: želim umrijeti.)
  
  (Za Ezru Pounda
  boljeg pisca)
  
  I. Pokop mrtvih
  
  Travanj je najokrutniji mjesec, uzgajajući
  Jorgovane iz mrtve zemlje, miješajući
  Sjećanje i želju, mućkajući
  Dokone korijene s proljetnom kišom.
  Zima nas je grijala, pokrivajući
  Zemlju u zaboravan snijeg, hraneći
  Malo života sasušenim gomoljima.
  Ljeto nas je iznenadilo, dolazeći preko Starnbergerseea
  U tuševima kiše; mi stali smo u kolonadi,
  I izišli na sunce, u Hofgarten
  I pili kavu i razgovarali jedan sat.
  Bin gar keine Russin, stamm' aus Litauen, echt deutsche*
  I kad smo bili djeca, stojeći kod nadvojvode,
  Moga rođaka, on me izveo na saonice
  I ja sam se bojala. Rekao je, Marie,
  Marie, drži se čvrsto. I krenusmo dolje.
  U planinama, tamo se osjećaš slobodno.
  Ja čitam, velik dio noći, i idem na jug zimi.
  
  Koji su korijeni što hvataju se, koje grane rastu
  Iz kamenog ovog smeća? Sine čovječji,
  Ti kazat ne znaš, il' pogoditi, jer ti znaš samo
  Za hrpu izlomljenih slika, sunce gdje tuče,
  A mrtvo stablo ne daje zaklona, niti olakšanja cvrčak
  A suh kamen niti zvuka vode. Samo
  Ima hlada pod ovom crvenom stijenom,
  (Uđi u hlad ove crvene stijene),
  I ja ću ti pokazati nešto drukčije od ili
  Tvoje sjene ujutro što gazi za tobom
  Ili tvoje sjene uvečer što se podiže pred tobom;
  Pokazat ću ti strah u šaci pijeska.
  Frisch weht der Wind
  Der Heimat zu.
  Mein Irisch Kind,
  Wo weilest du?
  „Dao si mi zumbule prije godinu dana;
  „nazvali su me djevojkom zumbula.“
  –ali kad smo se vratili, kasno, iz vrta Zumbula,
  Sa tobom ruku punih, a kose ti mokre, nisam mogla
  Govoriti, i oči su me izdale, ne bijah
  Ni živa ni mrtva, i nisam ništa znala,
  Gledajuć u srce svjetla, tišinu.
  Od' und leer das Meer...
  ...
  - DA
  Datta: što smo dali?
  Prijatelju moj, krv dok trese mi srce
  začudna odvažnost trenutka predaje
  što ga doba razboritosti ne može nikad opozvati
  po ovom, i samo ovom, mi smo postojali
  što se neće naći u našim osmrtnicama
  ni u sjećanjima što ih veze dobročinitelj pauk
  ni pod pečatima što ih lomi štedljivi odvjetnik
  u našim praznim sobama.
  
  
  
  Barbara (Jacques Prevert)
  
  Sjeti se Barbara
  Bez prestanka je kisilo nad Brestom toga dana
  A ti si hodala nasmijana
  Rascvjetana ocarana pokapana
  Pod kisom
  Sjeti se Barbara
  Bez prestanka je kisilo nad Brestom
  A ja sam te sreo u ulici Sijama
  Smijesila si se
  A ja, ja sam se isto tako smijesio
  Sjeti se Barbara
  Ti koju ja nisam poznavao
  Ti koja me nisi poznavala
  Sjeti se
  Sjeti se ipak tog dana
  Ne zaboravi
  Neki se covjek pod trijemom sklonio
  I on te zvao po imenu
  Barbara
  I ti si potrcala k njemu pod kisom
  Pokapana ocarana rascvjetana
  I njemu se bacila u narucaj
  Sjeti se tog Barbara
  I ne ljuti se na mene ako ti kazem ti
  Ja kazem ti svima koje volim
  Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
  Ja kazem ti svima koji se vole
  Pa i onda ako ih ne poznajem
  Sjeti se Barbara
  Ne zaboravi
  Onu pametnu i sretnu kisu
  Na tvome sretnom licu
  Nad onim sretnim gradom
  Onu kisu nad morem
  Nad arsenalom
  Nad brodom iz Quessanta
  O Barbara
  Kakve li bljezgarije rat
  Sto je od tebe postalo sada
  Pod ovom kisom od zeljeza
  Od vatre celika krvi
  A onaj koji te u svom stiskao zagrljaju
  Zaljubljeno
  Da li je mrtav nestao ili jos uvijek zivi
  O Barbara
  Bez prestanka kisi nad Brestom
  Kao sto je kisilo onda
  Ali to vise nije isto i sve je upropasteno
  Ovo je kisa od strasne i neutjesne zalosti
  Ovo vise nije ni oluja
  Od zeljeza celika krvi
  Posve jednostavno oblaci
  Koji crkavaju kao stenad
  Stenad sto nestaje uzvodno nad Brestom
  I odlazi da trune daleko
  Daleko veoma daleko od Bresta
  Od koga ne ostaje nista
  
  
  
  Ah, sve je sanja pusta... (S. S. Kranjčević)
  
  Ah, sve je sanja pusta,
  Sve umišljeni raj;
  Sve želja želju guši,
  A uzdah - uzdisaj.
  I u tom sva ti bajna
  Života kipi slast:
  Na trnu si mi cvao
  I u blato ćeš past!
  I što smo, srce moje,
  Obilazili svud,
  Sve kapale su suze
  I krvca uzalud.
  Ah, svagdje vara oko,
  Što lažni veze san,
  I slatko poji nadom
  Sve - što je utaman!
  Pa kad je čemer ljuta
  Prenasitila grud:
  Je l' igra sve to kruta,
  Il ljudski privid lud,
  Gdje nema nigdje svjetla,
  A vjera časom mre:
  Ah, srca gdje tu nema,
  Ni žarke krvi, ne...
  Ej, onda vidjeh vilu
  Na ljudski saći put -
  I žedne usne moje
  Cjelivahu joj skut.
  S oblaka pjesan začuh,
  Da život nije san,
  I ljubav da je sunce
  U vječni majski dan.
  Ti, milosrdna laži,
  Što lanuo te raj!
  Gle, omamno li sine
  Tvoj kratki, kratki sjaj.
  Il otrov je il melem
  Taj biser s oka tvog?
  - Ah, ko vjerovat može,
  Tog silno voli Bog!
  Pa u srce kad spomen
  Svoj nokat rine ljut,
  A pjesma - čedo njeno -
  Ko divlja kida put,
  U strahu samo pitam:
  Zar to su tvoji sni?
  A nešto u njoj jeca
  I šapće: - To si ti!
  Sve, sve je sanja pusta,
  Sve umišljeni raj,
  Gdje suza suzu guši,
  A uzdah uzdisaj.
  A ti si harfa samo,
  Kroz koju tuži svijet,
  I sve je tvoje cvalo
  Za pogrebnički cvijet! -
  Ni mislit mi se neće,
  Sve pepeo gledam svud,
  On zasuo je cvijeće
  I zapunio grud...
  A preko njega strujne
  Kadikad čudan šum;
  To katkad cvili srce,
  A ruga mu se um.
  
  
  
  Utjeha kose (A.G. Matoš)
  
  Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
  U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
  Na visokom odru, u agoniji svijeća,
  Gotov da ti predam život kao žrtvu.
  
  Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
  U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
  Sumnjajući da su tamne oči jasne
  Odakle mi nekad bolji život sjao.
  
  Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
  Sve što očajanjem htjedoh da oživim
  U slijepoj stravi i u strasti muke,
  
  U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
  Samo kosa tvoja još je bila živa
  Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
  
  
  
  
  POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU (T. Ujević)
  
  Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
  koji nepoznati od tebe žive tvojim životom,
  I ono sve što ti bje, ču i što sni
  gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
  
  Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
  Mi smo svi prešli iste puteve u mraku,
  mi smo svi jednako lutali u znaku
  traženja, i svim jednako se dive.
  
  Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
  I pamti da je tako od prastarih vremena.
  I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
  kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
  
  I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
  i oni su naši sami iz zajedničkog vrela.
  I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
  i sebični je pečat jedan nasred čela.
  
  Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
  da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
  a naša krv, i poraz svih, u klanju,
  opet je samo jedna historija duša.
  
  Strašno je ovo reći u uho oholosti,
  No vrlo sretno za očajničku sreću,
  da svi smo isti u zloći i radosti,
  i da nam breme kobi počiva na pleću.
  
  Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
  dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
  u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
  pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
  
  Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
  ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
  o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
  ja bezimeno ustrajem u braći.