Trideset (ili jedna) godina putovanja
Dragi moji
odavno me nema, ali to već kao da je postalo uobičajeno, no, što se može, pišem kad stignem, a i sam bih volio više. Prošla je jedna cijela godina, pa rezimirajući zaključujem da je bilo jako dobro. Upoznao sam puno različitih ljudi i stavova te imao priliku redigirati i nadopuniti vlastite, veseliti se i tugovati s Vama u vašim radostima i nevoljama i dijeliti s Vama svoje vlastite. Iskustvo je to neprocjenjive vrijednosti i zato planiram nastaviti pisati blog koliko to bude u mogućnosti, a da obljetnica ne ostane neproslavljena objavljujem na uvid interpretaciju pjesme onog umjetnika s kojim je sve i počelo, jednog od meni najdražih...
Tin Ujević: TRIDESET GODINA PUTOVANJA
Anđele, pogledaj natrag kući
i plači;
no meni pusti da budem jači;
ja neću ući.
Mrzi me da gledam svoju mladost.
Mrzi me da me prošlost veže.
I u bijedi ima radost
što nema mreže.
Ja nemam mreže, ja nemam veže.
Ja gubim sebe desetljeća.
Ima u meni pomama cvijeća,
i još imam ravnoteže.
Čemu se vraćati na stara mjesta ?
Ja mrzim groblja i starinu,
i cijenim svjetlo i širinu:
postoji cesta.
Imaju kuće stare i nove.
Tuđe.
Ja nemam kuće.
Ništa me ne zove.
Trideset godina putovanja,
brda prokletstva.
Bez posla i bez zanimanja,
bez sredstva
Sotono, ne daj mi kući.
Anđele, plači.
Ja stradam, ja sam jači.
Ja neću ući.
Jedna moguća interpretacija Ujevićevih Trideset godina putovanja
Kad pjesnik govori o sebi svjestan je mnogih vidova svoje ličnosti i u toj složenosti za koju kaže da je polimorfnost on uživa i muči se, ali se pomalo i gubi. A to gubljenje nije ništa grubo, nikakvo besmisleno tapkanje u mraku, već je puno vještine i straha i radosti dok vodi u tajne odaje duboke podsvijesti.
Ujević je u trideset godina putovanja našao i izgubio sebe. Onaj dio njega koji uvijek ostaje živ i drugi dio koji se formira u vremenu i želi svoju slobodu. Takav putnik lutalica, boem, ali nipošto propalica u oniričkoj viziji prenosi nesuvisli sukob svojih lica i otvara put želji za drugačijim sobom. Progoni ga slika neke davne mladosti, možda i one koju nije posjedovao ili barem tada nije znao da toliko postoji jer za njim uvijek ide kao što će reći jedna druga pjesma „U slutnji, u čežnji daljine, daljine;/ u srcu, u dahu planine, planine“ i ne samo to, nego i čitav čarobni svijet što ga djetinjstvo nosi kao što
I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
srećne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.
Pri samom početku imamo osjećaj da je pjesnik nadjačan snagom vlastita sentimenta i da u svojoj patnji očituje nezatomljene čežnje i sjećanja pa moli neku dobru silu da ga poštedi i to sasvim umilno i blago, kao da bi htio da anđeo umjesto njega progovori i neka silna ljepota prispije u sebi sličan i zaslužan kraj; „no mene pusti da budem jači“ je vapaj koji traži sebe kakvog možda nije bilo, ali koji se razvijao, i dalje će se barem prividno razvijati prema kraju pjesme.
Ovaj mučan, trpak, a tako paradoksalno nježan sentiment progovara snažno u stihovima koji slijede kad se bezličnom upotrebom glagola mrziti ostvaruje ne toliko prezir koliko težnja za oslobođenjem i pomirenjem. Pjesnik se zatim u povezanom slijedu koji nadolazi sve u parovima dva po dva kao u nekom pastirskom Vergilijevu natjecanju naizmjenično sukobljuje sa samim subom u dijalogu dvaju tajanstvenih lica od kojih jedno predstavlja nemir i iznosi negativnosti, a drugo utjehu te iznosi pozitivnosti:
-Mrzi me da gledam svoju mladost.
Mrzi me da me prošlost veže.
-I u bijedi ima radost
što nema mreže.
-Ja nemam mreže, ja nemam veže.
Ja gubim sebe desetljeća.
- Ima u meni pomama cvijeća,
i još imam ravnoteže.
- Čemu se vraćati na stara mjesta ?
Ja mrzim groblja i starinu,
-i cijenim svjetlo i širinu:
postoji cesta.
- Imaju kuće stare i nove.
Tuđe.
Ovakava povezanost proizlazi nužno iz neraskidivosti vlastitog jastva dok se sinkrono realizira u suprotnim polovima i kao da lagano puca u stihovima gdje prevladava pojam oskudice, a ta oskudica još je, čini se, dio onog prvog pejorativnog glasa koji nastavlja bez odgovora drugog te se ovdje prekida dijalog, ali drugi glas ne ostaje bez utjecaja
Ja nemam kuće.
Ništa me ne zove.
Potom se u četiri stiha obrazlaže stanje subjekta kratkim pregledom prošlosti samo da bi se pri kraju, u teškom molosu Sotono gdje prepoznajemo utjecaj Baudelairea i Matoša, dalo prostora pobjedi opet onog prvog glasa koji je kazao da nema kuće i koji kao da kroz cijelu pjesmu spušta na zemlju. On zato odlučnije moli nego na početku i za saveznika uzima Sotonu, ali tu upravo implicitno više probija onaj drugi glas što daje mjesta povratku, onaj koji poziva ući. Vješto motivirana i razrađena gradacija kulminira ovdje u antitezi naspram prvotnog položaja i tek se naizgled pomiruje u završetku, dok zapravo ostaje u trajnom sukobu koji se odražava u uzajamnom prožimanju glasova jer čemu poziv Sotoni i plač anđela i ohrabrenje samog sebe, ako još nema itekakve protivnosti? Također, može se obratiti pozornost i na fin raspored konsonanata u rimi koji čine jedva značajnu, zapravo tek alofonsku razliku (koja se u štokavskom inače rijetko manifestira fonemski), raliku č i ć što ne može biti slučajno. Naime, kao posljednji odraz mekšeg i jačeg sebe:
Sotono, ne daj mi kući.
Anđele, plači.
Ja stradam, ja sam jači
Ja neću ući.
|