poesis scenae

nedjelja, 23.12.2007.

Antologija Božića

Božić se danas shvaća kao najveći kršćanski blagdan, mada nije tajna kako ne samo da to nije, nego izvorno i zapravo uopće nije kršćanski. Ipak, arhetipnu izvornost, da se Jungovski izrazim, zimskog blagdana koji slavi pobjedu svjetla i sunca, teško se može poreći kod naroda u svijetu općenito. Stari su Rimljani običavali na blagdan Saturnalia, negdje u ovo doba godine, oslobađati robove i razmjenjivati darove te kititi stabla jele. To je bila još poganska svetkovina iz stare rimske religije što se slavi u čast boga Saturna, autohtonog italskog boga koji je kasnije tek analogijom povezan s grčkim Khronosom, a sam je bog sjetve i vatre, topline. Kasnije, kako se dolaskom mitraizma, kršćanstva i drugih religija te sljedbi izobličilo tradicionalno rimsko vjerovanje, došlo je do uvođenja istočnih običaja u latinski ritus, između ostalih pojam Sol invictus –nepobjedivo sunce. S tim je vjerojatno u vezi i keltsko obožavanje solsticija kao i navade afričkih i indijanskih plemena da (izlazeće) sunce nazivaju bogom što ga je već spomenuti Carl Gustav Jung zapazio i obilježio kao jednu vrstu arhetipa.

Upravo u tome se krije tajna poruke Božića. Sami kršćani, dakle, nisu imali pouzdane informacije o rođendanu Isusa Krista, ali su ga odlučili slaviti na dan nepobjedivog sunca i to usred zime. Prvotno kršćanstvo slavilo je Kristovo uskrsnuće, tj. Uskrs kao svoj najveći blagdan, a ovo uvođenje tuđeg blagdana u svoju praksu i nije toliko nategnuto koliko se možda čini. Naime, valja imati na umu da se sličnosti u takvom štovanju nalaze općenito kod starih naroda te se, dakle, radi o (pra)povijesnom arhetipu. Sam datum 25. prosinca uveden je vjerojatno kompromisom, tj. ne bi li se tim kršćanskim blagdanom potisnula poganska Saturnalia koja inače završava 24. Decembra i nadomjestio festival Mitre, boga sunca. Neki se kršćanski teolozi pozivaju na datost starijeg slavlja Navještenja i 25. ožujka kao njegov datum pa onda iz toga izvlače određenost Božića devet mjeseci poslije kao rođenje devet mjeseci poslije začeća. Međutim, budući da se je mnogo kršćanskih blagdana i svetaca nastavilo na slične ranije poganske kultove, ali uvijek temeljem sličnosti koja između njih prirodno postoji, tako se i Božić u svojoj jezgri odlično poklopio ne samo sa bogom sunca i mitrijanskim nepobjedivim suncem, nego i izvornom židovskom, dakle, i kršćanskom predajom iz proroka Izaije:

Narod koji je u tmni hodio
Svjetlost vidje veliku;
Onima što mrkli kraj smrti obitavahu
Svjetlost jarka osvanu.

koja se nadovezuje na novozavjetnu:
po kojem će nas pohoditi
mlado sunce s visine

Sam naš slavenski badnjak analogan je običaj. Badnjak je drvo koje se pali jer je bog svjetla pobijedio boga tame u najduljoj noći zime te se otada dan produljuje. Osim krijesa koji od njega nastaje kao simbol prosvjetljenja, sama riječ badnjak predstavlja prosvjetljenje— svjesnost. Slavenski badnjak iz indoeuropski *bheudh = buditi (inače sanskrtski buddha je iz istoga korijena, tako je i Buda dobio ime, to je u biti particip perfekta od istog indoeuropskog glagola. Buda je probuđen, prosvijećen.)

Temelj je, dakle, božićne simbolike antitetička pozicija pojmova topline i hladnoće, mraka i svjetla, suprotnosti bogatstva i siromaštva. Uloga mističnog Krista je pomiriti sve te suprotnosti te paradoksalno ukazati na nepromjenjivost vječne istine koja zaslužuje divljenje i koje je potreban čovjek u najduljoj noći zime. Božićna simbolika je simbioza različitih mitova iz predaja raznih starih naroda, indoeuropskih i drugih, ali to, po mom mišljenju ne umanjuje vrijednost blagdana Božića, već još više obogaćuje plemenitu zamisao nade i ljubavi u liku života, pobjede svjetla onda kad je najcrnje.

Stoga, nije čudo što se Božić veže uz univerzalno važeće vrijednosti obitelji, a isto tako mnoštvo kulturnog i umjetničkog naslijeđa. Izdvojio sam iz hrvatske božićne lirike tek neke primjere skladnih i prikladnih stihova kako su naši pjesnici nadovezujući se na tradiciju i sami uzeli udjela u kozmološkoj drami Božića...


Božićna slutnja (Ivo Kozarčanin)

Ko je to, mati, večeras, o prozor kucnuo tako
tiho i svileno meko,
ko da je—dobar i mio—u našu sobicu malu
u goste došao neko?

I zašto turobno tako pjevaju mekana zvona,
kakvu to ariju tuže?
Putnik je neki ljubazni u ovu božićnu večer
donio smrznute ruže.

Osjećam sve više kako mi drhtavo grči se srce
kao uplašeno ptiče,
i sve polako, polako— kao da se boji doći—
prastara poema niče.

O, to je ona božićna presveta, predobra večer,
kad sobe mirišu medom,
kada su ulice meke, kada je sve kao bajka;
o Bogu s kosom sijedom.

Uvire, uvire u me saneno blaženstvo neko,
ko mi to donese sreću?
Pucketa intimno vatra, plamsaju plameni plavi,
sjene se po zidu šeću.

Slutim: zanosne to su iz davnog djetinjstva sjene,
pune radosne sjete.
Zašto sam večeras, mati, nujan i veseo tako
kao maleno dijete?

Poći ću u noć kasnu— kroz ćilim mekanih ulica—
dok pada plašljivi snijeg,
da navrh jablana golog, što noći beskrajno šuti,
bijeli izvjesim stijeg.

No ko to kuca, kuca svu večer o smrznut prozor
tiho i svileno meko,
zar je zaista večeras u našu sobicu malu
u goste došao neko?


Božić (Vladimir Nazor)

Koliko puta ti se za me rodio,
o malo d'jete Isuse!
...Al zv'jezda k tebi mene nije vodila.
I ja sam tebe tražio
Po vrtovima, štono sam ih sadio
Uz svoje r'jeke proljetne.
U zlatnom dvoru, štono sam ga gradio
Na vrhu gore jesenje.
A kada vidjeh da se rađaš samo
Sred tamne mrzle ponoći
U spiljama i stajama,
I ja sam za te takav konak spremio
Na mome polju zimskome.
Al u noć onu najdužu
Po mojoj stazi šetali su vihori.
Po mojoj njivi valjali se smetovi
I vukovi su sjedili na pragu moje pećine.
Koliko puta ti se za me rodio,
O malo d'jete Isuse!
...Al nisam znao da, sin sunčev, silaziš
U tamnu jezgru zemljinu
Da u njoj rasteš, da je griješ, oživiš,
Dok jednog dana iz svih pora njezinih
Ne izbiješ u liku prvih pupaka
Na lozi, prvih listića
Na smokvi prvih mirisa
Nad svježom vodom proljetnom.
I prvih slatkih kucaja
Mog srca, i svih nemira,
Što nosim ih u žilama,
U rosne dane aprilske.
Ja nisam dosad znao
Da Isus, malo d'jete,
Sveđ rađao se i sveđ će se rađati
Sred moje noći najduže
U t'jesnoj crnoj izbici
Što na dnu duše nosim je i zatvaram
Pred mjesečevim tracima,
Pred žamorima ljudskijem,
Pa stoji, tiha, šutljiva,
U biću mom najtajnijem.
Al noćas, ja te osjećam u sebi,
O malo d'jete Isuse!
...Na dvoru noć je najcrnja.
I smetovi se valjaju
Po mojoj stazi. Vihori
Po mojoj njivi šetaju se. Vuci
Pred mojim pragom sjedaju.
...Al na dnu moje duše
U onoj tihoj izbici
Što zatvorena stoji
Pred mjesečevim tracima.
Pred žamorima ljudskijem.
Maleno svjetlo sja;
I ulaze tri sjene,
Tri stara gorda putnika.
Što čitav svijet su obašla:
Car mojih sanja proljetnih,
Kralj mojih ljetnih zanosa,
Knez tuga mojih jesenjih:
I prostr'jevši na tlo
Najljepše svoje darove.
Na koljena se spuštaju,
I ko tri gipka jablana
Pred onim sitnim što se netom rodilo,
Do zemlje se prigibaju.
I prvi put se sva nutrina sja
Mog krutog bića zimskoga.
O iskro Sunca Vječnoga,
O malo d'jete Isuse!


„Božić“ (1919) Tin Ujević

Tugo svetih dana, kad se prosipa
kao silan slador bijelo snježno inje,
kada iz jasala čedo Josipa
nudi čudu svijeta bolne oči sinje;
pa dok vatra pali našu žarku krvcu,
od krvave rijeke što je prolismo
kao žižak gori na božićnom drvcu
plamen prve vjere što zavolismo,
i dok tako snužden u kavanskom kutu
glođem crnu sumnju srca ranjena,
mutni danak vije neku maglu žutu,
dotle znam da zvona, bolna zvona
povrh pala čela muža smanjena
u tišini sela crno bugare,
te da stalnom čamom dona-dona-dona
tješe jad ognjišta, mrtve ugare.

I ja tada kličem: Bolni Božiću,
nemam peći, ali duh naložit ću,
sveti oganj i svoju dušu složit ću
u zvonku zvučnu slavu Božiću,
u česmu pjesama,
pjesmu česama;
no mrak iz mene
biva crn i težak— i crnji i teži—
ko mrak oko mene
što steže u mreži.

Sam na svijetu, a nigdje nikoga.
Čeljadi je smiješno moje gnusno— rublje,
dokle moje oči posmatraju Boga,
dokle moje uho čuje čiste trublje
bolje vasione, duha sakritoga;
da sklonim glavu, nemam dobra duplja,
naokolo svuda nemilosne laži;
naokolo srca šuplja
i draži bez draži.

Putuje se svijetom sudbonosno sam.

A sitna djeca ruke pružaju
za dragovoljan bakar otkupljenja,
dlan na kojem gori crven plam.
I kroz osvit tihih Pozdravljenja
te će male ruke da nas razoružaju.

Nego evo govori mi glas:

„Bijela čela koja padate
sa gvožđem kletve oko tjemena,
što ne kruni krunu, niti klas,
okrvavljena srca što se jadate,
počekajte koru vremena,
svjetliji nam ili čišći čas;
optuženici duša potonulih,
i čela klonulih,
vi oronuli,
počekajte
Spasiteljski Čas.

Ne teku čiste suze uzaludu.

S vašeg oka one će da budu
bistri sjajni žišci;
vas će spasti, vas će spasti, vas će spasti,
o Ikonoklasti,
vaši vrisci,
o popljuvani
i ugnjetavani,
što kroz zadnju bijedu
motrite val u ledu
za dubljinu modru
dubokomu, spokojnome odru.—

Kada će da viknu trube crvene,
crvene,
-u crvenoj boji, u plamenom tempu—
kada će da kriknu mrtvi kameni?
Moje ruke dvije su štake drvene,
drvene;
pružaju se ruke poleta
talogu božanskoga poletarca;
nečujno se gase zadnji plameni,
zadnji ameni
na meni.


Dragi moji, vama i svima koji su vam srcu dragi od srca želim

Sretan i blagoslovljen Božić!

- 10:57 - Komentari (33) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< prosinac, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Prosinac 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (6)

Opis bloga

  • Umjetnost od iskona do zakona

    by Algon Cordy

    e-mail: algcor@gmail.com






Linkovi

Brojač posjeta

Moderna poezija

  • IGRAČKA VJETROVA (T. Ujević)

    Pati bez suze, živi bez psovke,
    i budi mirno nesretan.
    Tašte su suze, a jadikovke
    ublažit neće gorki san.
    Podaj se pjanom vjetru života,
    pa nek te vije bilo kud;
    pusti ko listak nek te mota
    u ludi polet vihor lud.
    Leti ko lišće što vir ga vije
    za let si, dušo, stvorena.
    Za zemlju nije, za pokoj nije
    cvijet što nema korijena.



    To – (by E. A. Poe)

    I heed not that my earthly lot
    Hath— little of Earth in it—
    That years of love have been forgot
    In the hatred of a minute:--
    I mourn not the desolate
    Are happier, sweet, than I,
    But that you sorrow for my fate
    Who am a passer by.


    Ne hajem što mi zemna kob
    malo znanog sadrži -
    niti što duga ljubavna dob
    mrije u kratkoj mržnji: -
    ne tužim što je veliki broj
    sretnijih od mene,
    već što ti žališ udes moj
    kad sam sjen sjene.





    Putovanje (Charles Baudelaire)

    O Smrti! Brodovođo stari! Dižimo sidro.
    Dodijala nam ova zemlja! Isplovimo!
    Ako su nebesa, mora crni kao tinta,
    Znaš da naša srca prepuna su svijetla!

    Ulij nam svoj otrov da nas osnaži!
    Mi želimo, taj žar toliko žeže nam mozak,
    Uronit u bezdano, Pak´o il Nebo, svejedno;
    Do dna nepoznatog da pronađemo novo!


    A u originalu:
    O Mort, vieux capitaine, il est temps ! levons l'ancre !
    Ce pays nous ennuie, ô Mort ! Appareillons !
    Si le ciel et la mer sont noirs comme de l'encre,
    Nos cours que tu connais sont remplis de rayons !

    Verse-nous ton poison pour qu'il nous réconforte !
    Nous voulons, tant ce feu nous brűle le cerveau,
    Plonger au fond du gouffre, Enfer ou Ciel, qu'importe ?
    Au fond de l'Inconnu pour trouver du nouveau !



    Jer nisam mogla za Smrt stati (E. Dickinson)

    Jer nisam mogla za Smrt stati.
    Ljubazno ona stade za me;
    U kočiji, uz Besmrtnost,
    Nas dvije smo bile same.

    Vozismo sporo, Smrt ne zna žurbe,
    A i ja se oprostiti
    Od posla i od dokolice.
    Zbog njene uljudnosti.

    Prođosmo školu gdje u igri
    Rvu se djeca mala;
    Prođosmo žita što nas motre,
    Prođosmo sunčan zalaz.

    Il bolje, on pokraj nas prođe:
    Od hlada rosa zadrhtala.
    Jer haljina mi prozračna je,
    Od tila tkivo šala.

    Pred jednom kućom zastadosmo
    - Ko zemlja da je nabubrila -
    Jedva se vidjela jer njena
    Streha tek hum je bila.

    Minuše otad stoljeća
    Al svako kraće je, ćutim,
    No dan kad shvatih da su konji
    K vječnosti okrenuti.



    Iz poeme Pusta zemlja (by T. S. Eliot)

    (Naime, ja sam svojim sam očima vidio Sibilu kumsku
    da visi u bočici i kad su joj dječaci govorili:
    Sibila, što želiš? odgovarala je ona: želim umrijeti.)

    (Za Ezru Pounda
    boljeg pisca)

    I. Pokop mrtvih

    Travanj je najokrutniji mjesec, uzgajajući
    Jorgovane iz mrtve zemlje, miješajući
    Sjećanje i želju, mućkajući
    Dokone korijene s proljetnom kišom.
    Zima nas je grijala, pokrivajući
    Zemlju u zaboravan snijeg, hraneći
    Malo života sasušenim gomoljima.
    Ljeto nas je iznenadilo, dolazeći preko Starnbergerseea
    U tuševima kiše; mi stali smo u kolonadi,
    I izišli na sunce, u Hofgarten
    I pili kavu i razgovarali jedan sat.
    Bin gar keine Russin, stamm' aus Litauen, echt deutsche*
    I kad smo bili djeca, stojeći kod nadvojvode,
    Moga rođaka, on me izveo na saonice
    I ja sam se bojala. Rekao je, Marie,
    Marie, drži se čvrsto. I krenusmo dolje.
    U planinama, tamo se osjećaš slobodno.
    Ja čitam, velik dio noći, i idem na jug zimi.

    Koji su korijeni što hvataju se, koje grane rastu
    Iz kamenog ovog smeća? Sine čovječji,
    Ti kazat ne znaš, il' pogoditi, jer ti znaš samo
    Za hrpu izlomljenih slika, sunce gdje tuče,
    A mrtvo stablo ne daje zaklona, niti olakšanja cvrčak
    A suh kamen niti zvuka vode. Samo
    Ima hlada pod ovom crvenom stijenom,
    (Uđi u hlad ove crvene stijene),
    I ja ću ti pokazati nešto drukčije od ili
    Tvoje sjene ujutro što gazi za tobom
    Ili tvoje sjene uvečer što se podiže pred tobom;
    Pokazat ću ti strah u šaci pijeska.
    Frisch weht der Wind
    Der Heimat zu.
    Mein Irisch Kind,
    Wo weilest du?
    „Dao si mi zumbule prije godinu dana;
    „nazvali su me djevojkom zumbula.“
    –ali kad smo se vratili, kasno, iz vrta Zumbula,
    Sa tobom ruku punih, a kose ti mokre, nisam mogla
    Govoriti, i oči su me izdale, ne bijah
    Ni živa ni mrtva, i nisam ništa znala,
    Gledajuć u srce svjetla, tišinu.
    Od' und leer das Meer...
    ...
    - DA
    Datta: što smo dali?
    Prijatelju moj, krv dok trese mi srce
    začudna odvažnost trenutka predaje
    što ga doba razboritosti ne može nikad opozvati
    po ovom, i samo ovom, mi smo postojali
    što se neće naći u našim osmrtnicama
    ni u sjećanjima što ih veze dobročinitelj pauk
    ni pod pečatima što ih lomi štedljivi odvjetnik
    u našim praznim sobama.



    Barbara (Jacques Prevert)

    Sjeti se Barbara
    Bez prestanka je kisilo nad Brestom toga dana
    A ti si hodala nasmijana
    Rascvjetana ocarana pokapana
    Pod kisom
    Sjeti se Barbara
    Bez prestanka je kisilo nad Brestom
    A ja sam te sreo u ulici Sijama
    Smijesila si se
    A ja, ja sam se isto tako smijesio
    Sjeti se Barbara
    Ti koju ja nisam poznavao
    Ti koja me nisi poznavala
    Sjeti se
    Sjeti se ipak tog dana
    Ne zaboravi
    Neki se covjek pod trijemom sklonio
    I on te zvao po imenu
    Barbara
    I ti si potrcala k njemu pod kisom
    Pokapana ocarana rascvjetana
    I njemu se bacila u narucaj
    Sjeti se tog Barbara
    I ne ljuti se na mene ako ti kazem ti
    Ja kazem ti svima koje volim
    Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
    Ja kazem ti svima koji se vole
    Pa i onda ako ih ne poznajem
    Sjeti se Barbara
    Ne zaboravi
    Onu pametnu i sretnu kisu
    Na tvome sretnom licu
    Nad onim sretnim gradom
    Onu kisu nad morem
    Nad arsenalom
    Nad brodom iz Quessanta
    O Barbara
    Kakve li bljezgarije rat
    Sto je od tebe postalo sada
    Pod ovom kisom od zeljeza
    Od vatre celika krvi
    A onaj koji te u svom stiskao zagrljaju
    Zaljubljeno
    Da li je mrtav nestao ili jos uvijek zivi
    O Barbara
    Bez prestanka kisi nad Brestom
    Kao sto je kisilo onda
    Ali to vise nije isto i sve je upropasteno
    Ovo je kisa od strasne i neutjesne zalosti
    Ovo vise nije ni oluja
    Od zeljeza celika krvi
    Posve jednostavno oblaci
    Koji crkavaju kao stenad
    Stenad sto nestaje uzvodno nad Brestom
    I odlazi da trune daleko
    Daleko veoma daleko od Bresta
    Od koga ne ostaje nista



    Ah, sve je sanja pusta... (S. S. Kranjčević)

    Ah, sve je sanja pusta,
    Sve umišljeni raj;
    Sve želja želju guši,
    A uzdah - uzdisaj.
    I u tom sva ti bajna
    Života kipi slast:
    Na trnu si mi cvao
    I u blato ćeš past!
    I što smo, srce moje,
    Obilazili svud,
    Sve kapale su suze
    I krvca uzalud.
    Ah, svagdje vara oko,
    Što lažni veze san,
    I slatko poji nadom
    Sve - što je utaman!
    Pa kad je čemer ljuta
    Prenasitila grud:
    Je l' igra sve to kruta,
    Il ljudski privid lud,
    Gdje nema nigdje svjetla,
    A vjera časom mre:
    Ah, srca gdje tu nema,
    Ni žarke krvi, ne...
    Ej, onda vidjeh vilu
    Na ljudski saći put -
    I žedne usne moje
    Cjelivahu joj skut.
    S oblaka pjesan začuh,
    Da život nije san,
    I ljubav da je sunce
    U vječni majski dan.
    Ti, milosrdna laži,
    Što lanuo te raj!
    Gle, omamno li sine
    Tvoj kratki, kratki sjaj.
    Il otrov je il melem
    Taj biser s oka tvog?
    - Ah, ko vjerovat može,
    Tog silno voli Bog!
    Pa u srce kad spomen
    Svoj nokat rine ljut,
    A pjesma - čedo njeno -
    Ko divlja kida put,
    U strahu samo pitam:
    Zar to su tvoji sni?
    A nešto u njoj jeca
    I šapće: - To si ti!
    Sve, sve je sanja pusta,
    Sve umišljeni raj,
    Gdje suza suzu guši,
    A uzdah uzdisaj.
    A ti si harfa samo,
    Kroz koju tuži svijet,
    I sve je tvoje cvalo
    Za pogrebnički cvijet! -
    Ni mislit mi se neće,
    Sve pepeo gledam svud,
    On zasuo je cvijeće
    I zapunio grud...
    A preko njega strujne
    Kadikad čudan šum;
    To katkad cvili srce,
    A ruga mu se um.



    Utjeha kose (A.G. Matoš)

    Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
    U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
    Na visokom odru, u agoniji svijeća,
    Gotov da ti predam život kao žrtvu.

    Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
    U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
    Sumnjajući da su tamne oči jasne
    Odakle mi nekad bolji život sjao.

    Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
    Sve što očajanjem htjedoh da oživim
    U slijepoj stravi i u strasti muke,

    U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
    Samo kosa tvoja još je bila živa
    Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.




    POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU (T. Ujević)

    Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
    koji nepoznati od tebe žive tvojim životom,
    I ono sve što ti bje, ču i što sni
    gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

    Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
    Mi smo svi prešli iste puteve u mraku,
    mi smo svi jednako lutali u znaku
    traženja, i svim jednako se dive.

    Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
    I pamti da je tako od prastarih vremena.
    I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
    kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

    I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
    i oni su naši sami iz zajedničkog vrela.
    I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
    i sebični je pečat jedan nasred čela.

    Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
    da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
    a naša krv, i poraz svih, u klanju,
    opet je samo jedna historija duša.

    Strašno je ovo reći u uho oholosti,
    No vrlo sretno za očajničku sreću,
    da svi smo isti u zloći i radosti,
    i da nam breme kobi počiva na pleću.

    Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
    dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
    u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
    pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

    Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
    ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
    o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
    ja bezimeno ustrajem u braći.