Dugo već, dugo osjećam da bi trebalo svakako reći par riječi iz čeznutljiva srca, zamorena uma ili nestalnih težnji. Život je u svojoj naravi težak. Ako postoji neka druga stvarnost koja ga je upalila, nešto iza ove biološke i fizičke istine koju svaki dan sve više otkrivamo i svaki dan smo svjedoci lažnog proširenja iste u ove ili one svrhe, onda se ta druga realnost spuštajući u okvire naše stvarnosti okitila boli i radosti, njezina se bezobličnost podala nama u liku suza što kapaju s neba, blagorodnih, živodajnih...
Možda ćete misliti da nemam vremena. Tko ima vremena?
kažem bacajući kocku da se ogriješim o postmoderne zakone bezakonitosti, i o uske leit-motive kao determinirane kaose.
Nemojte misliti da vas ostavljam: odlazim bez ostavljanja riječi— da li one iste koja je dozvala smrt u život i život u postojanje jer umjetnost je život (ponavljam li se?), a tko čita ove retke...
Borba za dobrotu i ljepotu iziskuje dokolicu i povlačenje, stvaranje i prosvjetljenje traže zaštićen mir. Teško je naći mir i vezu, dok se srce bori da smiri obavezu. Postoji li kakva razlika između latinski negotium (posao) i otium (mir)?
Nemojte misliti da vas ostavljam pa se takvo što i neće dogoditi. Ovdje, gdje nema slika i zvuka osim onih koje prizovete, ovdje gdje se riječ bliži svom iskonskom golom liku, takva jedna kao što je ostavljanje ne ovisi o meni, niti može toliko, nego najviše o vama. Što se tiče mene, ja čekam da siđe sa svim svojim sjajem ona čudesna magija riječi, iskonske riječi i sa suzom da probudi u meni kakvo sjeme nemira što bih ga onda mogao zalijevati s brigom i strepnjom, da izraste u stablo otkrića na čijim bi se granama ugnijezdile ideje religioznog Junga, pronicavog Aristotela, patećeg Platona, ali isto tako i prorok Ujević, logični Kafka i skandalozni Baudelaire.
Prvi snijeg je pao i teško da negdje tamo ipak tiho raste bilje. Ja gajim nadu: Još će biti šuma i još će rasti stabla. Na posljetku, što je nova pod suncem? Ništa nema posljednje, ništa prvo.
Stoga vam, poslije nesređenosti i nemira, na odlasku na put da u nemir dovedem red, stavljam na kraj, ali ne i za kraj, stihove onoga koji bi u neko manje bučno vrijeme zauzeo svoje mjesto kao duhovni otac svih Hrvata:
Ako još išta bolnom ploti hripi,
Muziko, to je vapaj tvoga bezdna;
bezglavi jecaj što sam sebe ne zna,
jauk što plamsa i živac što kipi...
Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije
za let si, dušo, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
To – (by E. A. Poe)
I heed not that my earthly lot
Hath— little of Earth in it—
That years of love have been forgot
In the hatred of a minute:--
I mourn not the desolate
Are happier, sweet, than I,
But that you sorrow for my fate
Who am a passer by.
Ne hajem što mi zemna kob
malo znanog sadrži -
niti što duga ljubavna dob
mrije u kratkoj mržnji: -
ne tužim što je veliki broj
sretnijih od mene,
već što ti žališ udes moj
kad sam sjen sjene.
Putovanje (Charles Baudelaire)
O Smrti! Brodovođo stari! Dižimo sidro.
Dodijala nam ova zemlja! Isplovimo!
Ako su nebesa, mora crni kao tinta,
Znaš da naša srca prepuna su svijetla!
Ulij nam svoj otrov da nas osnaži!
Mi želimo, taj žar toliko žeže nam mozak,
Uronit u bezdano, Pak´o il Nebo, svejedno;
Do dna nepoznatog da pronađemo novo!
A u originalu:
O Mort, vieux capitaine, il est temps ! levons l'ancre !
Ce pays nous ennuie, ô Mort ! Appareillons !
Si le ciel et la mer sont noirs comme de l'encre,
Nos cours que tu connais sont remplis de rayons !
Verse-nous ton poison pour qu'il nous réconforte !
Nous voulons, tant ce feu nous brűle le cerveau,
Plonger au fond du gouffre, Enfer ou Ciel, qu'importe ?
Au fond de l'Inconnu pour trouver du nouveau !
Jer nisam mogla za Smrt stati (E. Dickinson)
Jer nisam mogla za Smrt stati.
Ljubazno ona stade za me;
U kočiji, uz Besmrtnost,
Nas dvije smo bile same.
Vozismo sporo, Smrt ne zna žurbe,
A i ja se oprostiti
Od posla i od dokolice.
Zbog njene uljudnosti.
Prođosmo školu gdje u igri
Rvu se djeca mala;
Prođosmo žita što nas motre,
Prođosmo sunčan zalaz.
Il bolje, on pokraj nas prođe:
Od hlada rosa zadrhtala.
Jer haljina mi prozračna je,
Od tila tkivo šala.
Pred jednom kućom zastadosmo
- Ko zemlja da je nabubrila -
Jedva se vidjela jer njena
Streha tek hum je bila.
Minuše otad stoljeća
Al svako kraće je, ćutim,
No dan kad shvatih da su konji
K vječnosti okrenuti.
Iz poeme Pusta zemlja (by T. S. Eliot)
(Naime, ja sam svojim sam očima vidio Sibilu kumsku
da visi u bočici i kad su joj dječaci govorili:
Sibila, što želiš? odgovarala je ona: želim umrijeti.)
(Za Ezru Pounda
boljeg pisca)
I. Pokop mrtvih
Travanj je najokrutniji mjesec, uzgajajući
Jorgovane iz mrtve zemlje, miješajući
Sjećanje i želju, mućkajući
Dokone korijene s proljetnom kišom.
Zima nas je grijala, pokrivajući
Zemlju u zaboravan snijeg, hraneći
Malo života sasušenim gomoljima.
Ljeto nas je iznenadilo, dolazeći preko Starnbergerseea
U tuševima kiše; mi stali smo u kolonadi,
I izišli na sunce, u Hofgarten
I pili kavu i razgovarali jedan sat.
Bin gar keine Russin, stamm' aus Litauen, echt deutsche*
I kad smo bili djeca, stojeći kod nadvojvode,
Moga rođaka, on me izveo na saonice
I ja sam se bojala. Rekao je, Marie,
Marie, drži se čvrsto. I krenusmo dolje.
U planinama, tamo se osjećaš slobodno.
Ja čitam, velik dio noći, i idem na jug zimi.
Koji su korijeni što hvataju se, koje grane rastu
Iz kamenog ovog smeća? Sine čovječji,
Ti kazat ne znaš, il' pogoditi, jer ti znaš samo
Za hrpu izlomljenih slika, sunce gdje tuče,
A mrtvo stablo ne daje zaklona, niti olakšanja cvrčak
A suh kamen niti zvuka vode. Samo
Ima hlada pod ovom crvenom stijenom,
(Uđi u hlad ove crvene stijene),
I ja ću ti pokazati nešto drukčije od ili
Tvoje sjene ujutro što gazi za tobom
Ili tvoje sjene uvečer što se podiže pred tobom;
Pokazat ću ti strah u šaci pijeska.
Frisch weht der Wind
Der Heimat zu.
Mein Irisch Kind,
Wo weilest du?
„Dao si mi zumbule prije godinu dana;
„nazvali su me djevojkom zumbula.“
–ali kad smo se vratili, kasno, iz vrta Zumbula,
Sa tobom ruku punih, a kose ti mokre, nisam mogla
Govoriti, i oči su me izdale, ne bijah
Ni živa ni mrtva, i nisam ništa znala,
Gledajuć u srce svjetla, tišinu.
Od' und leer das Meer...
...
- DA
Datta: što smo dali?
Prijatelju moj, krv dok trese mi srce
začudna odvažnost trenutka predaje
što ga doba razboritosti ne može nikad opozvati po ovom, i samo ovom, mi smo postojali
što se neće naći u našim osmrtnicama
ni u sjećanjima što ih veze dobročinitelj pauk
ni pod pečatima što ih lomi štedljivi odvjetnik
u našim praznim sobama.
Barbara (Jacques Prevert)
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kisilo nad Brestom toga dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana ocarana pokapana
Pod kisom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kisilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smijesila si se
A ja, ja sam se isto tako smijesio
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se covjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrcala k njemu pod kisom
Pokapana ocarana rascvjetana
I njemu se bacila u narucaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kazem ti
Ja kazem ti svima koje volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kazem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kisu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kisu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom iz Quessanta
O Barbara
Kakve li bljezgarije rat
Sto je od tebe postalo sada
Pod ovom kisom od zeljeza
Od vatre celika krvi
A onaj koji te u svom stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili jos uvijek zivi
O Barbara
Bez prestanka kisi nad Brestom
Kao sto je kisilo onda
Ali to vise nije isto i sve je upropasteno
Ovo je kisa od strasne i neutjesne zalosti
Ovo vise nije ni oluja
Od zeljeza celika krvi
Posve jednostavno oblaci
Koji crkavaju kao stenad
Stenad sto nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od koga ne ostaje nista
Ah, sve je sanja pusta... (S. S. Kranjčević)
Ah, sve je sanja pusta,
Sve umišljeni raj;
Sve želja želju guši,
A uzdah - uzdisaj.
I u tom sva ti bajna
Života kipi slast:
Na trnu si mi cvao
I u blato ćeš past!
I što smo, srce moje,
Obilazili svud,
Sve kapale su suze
I krvca uzalud.
Ah, svagdje vara oko,
Što lažni veze san,
I slatko poji nadom
Sve - što je utaman!
Pa kad je čemer ljuta
Prenasitila grud:
Je l' igra sve to kruta,
Il ljudski privid lud,
Gdje nema nigdje svjetla,
A vjera časom mre:
Ah, srca gdje tu nema,
Ni žarke krvi, ne...
Ej, onda vidjeh vilu
Na ljudski saći put -
I žedne usne moje
Cjelivahu joj skut.
S oblaka pjesan začuh,
Da život nije san,
I ljubav da je sunce
U vječni majski dan.
Ti, milosrdna laži,
Što lanuo te raj!
Gle, omamno li sine
Tvoj kratki, kratki sjaj.
Il otrov je il melem
Taj biser s oka tvog?
- Ah, ko vjerovat može,
Tog silno voli Bog!
Pa u srce kad spomen
Svoj nokat rine ljut,
A pjesma - čedo njeno -
Ko divlja kida put,
U strahu samo pitam:
Zar to su tvoji sni?
A nešto u njoj jeca
I šapće: - To si ti!
Sve, sve je sanja pusta,
Sve umišljeni raj,
Gdje suza suzu guši,
A uzdah uzdisaj.
A ti si harfa samo,
Kroz koju tuži svijet,
I sve je tvoje cvalo
Za pogrebnički cvijet! -
Ni mislit mi se neće,
Sve pepeo gledam svud,
On zasuo je cvijeće
I zapunio grud...
A preko njega strujne
Kadikad čudan šum;
To katkad cvili srce,
A ruga mu se um.
Utjeha kose (A.G. Matoš)
Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU (T. Ujević)
Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom,
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste puteve u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svim jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i oni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
No vrlo sretno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braći.